Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2372/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Andree Boras-Ivanišević kao predsjednice vijeća, Borisa Mimice kao suca izvjestitelja te Sonje Meštrović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FO, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Hrvoju Kardumu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupano po generalnim punomoćnicima – odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri u Zagrebu, na temelju generalne punomoći Su-485/16, radi utvrđenja i isplate odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10929/2023-18 od 20. svibnja 2025., i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10929/2023-23 od 27. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 8. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10929/2023-18 od 20. svibnja 2025., i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10929/2023-23 od 27. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom i rješenjem suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 13.3 Ugovora o kreditu broj: 9013450946 od 28.3.2008. sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,50% iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju FO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na temelju neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova obrade na temelju Ugovora o kreditu br. 9013450946 od 28.3.2008. isplati iznos od 398,17 EUR uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu po stopi od 14% godišnje od 10.4.2008. do 30.6.2011.; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. do 31.7.2015.; od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 11. Ugovora o kreditu broj: 9013450946 od 28.3.2008. sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovoreno da se plaća naknada za prijevremenu otplatu kredita uz uvjete koje odredi tuženik.

IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju FO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na temelju neosnovano naplaćenih troškova za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 208,35 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od:

- 98,36 EUR od 13.1.2011. pa do isplate

- 98,15 EUR od 28.4.2016. pa do isplate

- 11,84 EUR od 23.12.2019. pa do isplate

po stopi od 14% godišnje od 13.1.2011. do 30.6.2011.; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. do 31.7.2015.; od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju FO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.289,81 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 20. svibnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za isplatu troškova parničnog postupka.“

r i j e š i o  j e

„Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju FO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 200,00 EUR, u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude i rješenja žali se tužena zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

6. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih se pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razloga iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

7. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 13.3 ugovora o kreditu broj:9013450946 sklopljenog između stranaka dana 28. ožujka 2008. godine kojom je određeno zaračunavanje naknade obrade kredita od 0,50% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita, kao i ništetnosti odredbe čl. 11. Ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

8. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor 28.3.2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 9013450946 za iznos 84.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora);

- da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za EUR važećim na dan plaćanja te da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog desetog (10-tog) u mjesecu (članak 7. Ugovora), ugovoreni rok otplate je 216 mjeseci;

- da je čl. 13.3. ugovorena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50% od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kn i koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita;

- da je čl. 11. ugovoreno da korisnik može vratiti kredit i prije roka određenog čl. 7.1.. Ugovora u cijelosti ili djelomično, sukladno aktima Banke, ali je o tome dužan obavijestiti Banku i u tom slučaju je dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.

- da je tuženik prilikom isplate kredita naplatio naknadu (čl.13.3) u iznosu od 3.000,00 kn/398,17 EUR .,

-da je financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz društva Darfin d.o.o. od 20. prosinca 2024., utvrđeno da je tužitelj s osnova jednokratne naknade za obradu kredita isplatio 10.4.2008. iznos 398,17 € i s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita u ukupnom iznosu od 208,35 € odnosno 13.1.2011. iznos od 98,36 €, 28.4.2016. iznos od 98,15 € i 23.12.2019. iznos od 11,84 €

- da nije sporna visina tužbenog zahtjeva.,

- da iz iskaza tužitelja kao i stipulacije spornih odredbi, koje su standardne proizlazi da se o sadržaju istih nije pojedinačno pregovaralo,

- da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru,

- da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i visini iste iz članka 13.3. ugovora, kao i naknadi za prijevremenu otplatu kredita (čl. 11.) nije pojedinačno pregovaralo, jer je iste nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj, pa su u pitanju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,

- da nije osnovan prigovor zastare a sve sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) na kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

9. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, kao i o prijevremenoj otplati već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Na tuženiku da je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, kao i prijevremenoj otplati što tuženik nije dokazao, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50%, iznosa kredita, odnosno dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu (čl. 11.) Predmetna odredba da je transparenta u smislu članka 85. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu da nisu samorazumljivi. Troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni su u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali posebno o ulaznoj naknadi gdje je tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu snošenja svih javnobilježničkih troškova. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 13.3. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 0,50%, njegove visine, utječe, prema shvaćanju suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Obzirom da je tužitelju na temelju članka 13.3. Ugovora o kreditu naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, odnosno člankom 11. tužitelju je prilikom prijevremene djelomične otplate kredita naplaćena naknada u iznosu od 208,35 eur, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP/03, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03, pa istom na temelju članak 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 u daljnjem tekstu: ZOO) pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbi čl. 13.3. ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita i to u nespornom iznosu od 398,17 EUR i članka 11. ugovora o naknadi prilikom prijevremene djelomične otplate kredita naplaćena naknada u iznosu od 208,35 eur i kamata a sukladno odredbi članka 1115. ZOO i to od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer su u pitanju unaprijed formulirane odredbe Ugovora o kreditu (čl. 11., i 13.3. Ugovora), te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora.

11. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % iznosa kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

12. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, i prijevremene otplate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

15. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika kojima ističe da se tužitelj slobodnom voljom pristao na uvjete davanje kredita, pa tako i na plaćanje sporne naknade. Navedene okolnost, ne znači da odredba o plaćanju izlazne naknade ne može biti nepoštena, te posljedično tome ništetna. Stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetene ugovorne odredbe članak 13. 3. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu odobravanja kredita i to u nespornom iznosu od 398,17 EUR, odnosno odredbe članka 11. ugovora o naplati naknade za prijevremenu otplatu u iznosu od 208,35 eur sa kamatama.

16. Nadalje, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

17. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 0,50% od iznosa kredita, i naknadu za prijevremenu otplatu o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, te su rezultirale da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada.

18. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15, 37/22 i 126/22).

19. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje, čime je odlučeno kao u izreci.

U Splitu, 08. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Andrea Boras-Ivanišević