Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-986/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Dražena Makovca, OIB:68653114985, Čakovec, Slavka Kolara 72, kojeg zastupa punomoćnik Nikola Žganec, odvjetnik u Čakovcu, protiv tuženice Addiko Bank d.d., OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-449/2023-29 od 18. srpnja 2025., u sjednici vijeća 8. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-449/2023-29 od 18. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.654,75 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose, dok je pod toč. II. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.312,50 EUR sa zateznom kamatom od 18. srpnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.654,75 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose koji se odnosi na restitucijski zahtjev temeljem ništetne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz Ugovora o kreditu broj 146-242/2007 sklopljenog između stranaka 13. kolovoza 2007. i Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 146-242/2007 od 13. rujna 2007., a koji je tužitelj isplatio tuženici anuitetnom otplatom kredita u razdoblju od travnja 2008. do rujna 2012.

6. Polazeći od nesporne činjenice da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu broj 146-242/2007 od 13. kolovoza 2007. i Aneks uz Ugovor o kreditu broj 146- 242/2007 od 13. rujna 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je banka odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.376,00 CHF za kupnju osobnog vozila, s ugovorenom promjenjivom kamatom sukladno odlukama tuženice i ispunjenjem kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit realizirao za kupnju vozila za osobne potrebe i da mu je predmetna vrsta kredita ponuđena kao najpovoljnija, a da ga nitko od djelatnika tuženice nije upozorio na rizik ugovaranja kredita uz valutnu klauzulu u CHF, odnosno na mogućnost rasta tečaja CHF do kojeg je došlo tijekom otplate kredita

- da tuženica nije dokazala da je u postupku pregovaranja prije sklapanja Ugovora o kreditu informirala tužitelja o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF, odnosno da tuženica nije dokazala da je informirala tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF

- da presude iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača imaju direktan obvezujući učinak na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba u konkretnom slučaju primjenom čl. 502.c u vezi čl. 502.a st. 1. ZPP

- da je nalazom financijskog vještaka Matije Mikaca, te dopunom nalaza po prigovoru tuženice, utvrđeno da je tužitelj tijekom otplate kredita s osnova promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita isplatio tuženici iznos od 1.654,75 EUR (a u odnosu na promjenu kamatne stope iznos od 184,98 EUR), te da je sud prihvatio nalaz i mišljenje jer je istim odgovoreno na predmet vještačenja jasno, određeno i u skladu s pravilima struke i da tuženica nije imala primjedaba na matematički izračun vještaka, već su se primjedbe odnosile isključivo na pravna pitanja

- da je tužitelj odredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka na način da je zatražio isplatu novčanog iznosa od 1.654,75 EUR, nakon što je u tužbi postavio tzv. manifestacijski zahtjev kojim je predložio donošenje rješenja kojim će se naložiti tuženici dostaviti dokumentaciju u vezi predmetnog kredita, navodeći da će na temelju te dokumentacije i provedenog vještačenja postaviti tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa, a da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 26. studenog 2021. broj Su IV-162/2021 donesen zaključak prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem

- da zastara za individualni restitucijski zahtjev počinje teći od pravomoćnosti odluka iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, pa kako je odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (Pž-6632/2017) dok je tužba podnesena u ovom postupku 7. lipnja 2023. to nije protekao opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima,

slijedom čega sud utvrđuje, kao o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, da je ništetan način ugovaranja ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF primjenom čl. 96. st. 1. i 2., čl. 100. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., u daljnjem tekstu: ZZP/07) pa je pod toč. I. izreke naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.654,75 EUR primjenom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO), sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose od dana plaćanja do isplate primjenom čl. 1115. ZOO s obzirom da je tuženica nesavjesna stjecateljica novčanih iznosa koje je stekla na temelju nepoštene ugovorne odredbe.

7. Tuženica u žalbi navodi da se prvostupanjska presuda temelji isključivo na utvrđenjima iz postupka Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 zanemarujući okolnosti konkretnog slučaja, čime se postavlja pitanje uloge suda u tzv. pojedinačnim postupcima, a da je upravo smisao tzv. pojedinačnih postupaka da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora utvrde u konkretnom slučaju, pa kako iste nisu utvrđene/iznesene u konkretnom slučaju to smatra da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Nadalje tuženica navodi da sud nije istaknuo niti jedan razlog na temelju kojeg je zauzeo stav da je odredba o CHF valuti ništetna odredba, da nije ocijenio niti obrazložio je li eventualni propust banke da upozori "tuženika" na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom počinjen u dobroj vjeri, odnosno je li tuženica uopće mogla predvidjeti rast tečaja CHF. Smatra da je sud pogrešno primijenio čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača jer nije naveo u čemu se sastoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, da je pogrešno ocijenjen prigovor zastare jer je kondemnatorni zahtjev postavljen tek 5. studenog 2024. kada je već nastupila zastara preplate s osnova valutne klauzule, kao i da je pogrešnom primjenom materijalnog prava dosuđena zatezna kamata. Osporava provedeno vještačenje iz razloga što je primijenjena pogrešna metodologija jer je sud zanemario da tužitelj zahtijeva izračun razlike kao da je riječ o kunskom kreditu.

8. Ispitivanjem presude u okviru žalbenih navoda kojima tuženica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer se nije osvrnuo na njezine tvrdnje o dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule, ovaj sud utvrđuje da navedena povreda nije počinjena jer je prvostupanjski sud iznio jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji imaju uporišta u stanju u spisu i presuda nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ispitati njezinu zakonitost. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženica tvrdeći da joj nije omogućeno dokazivati da su stranke pojedinačno pregovarale o sadržaju ugovora i da je tužitelj bio informiran o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF, s obzirom da tuženica na tu okolnost u prvostupanjskom postupku nije predlagala provođenje dokaza, odnosno da je odustala od saslušanja djelatnice koja je predložena na okolnost pojedinačnog pregovaranja prije sklapanja Ugovora o kreditu, a nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Kako iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/07 koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i da je sud pravilno utvrdio da tuženica nije informirala tužitelja kao potrošača o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF, pa kako je ugovorna odredba u tom dijelu (čl. 4.) formirana jednostrano od tuženice bila nerazumljiva i da je protivno savjesnosti i poštenju uzrokovala neravnotežu na štetu tužitelja, to proizlazi da je postupanje tuženice protivno čl. 96. st. 1. ZZP/07 i kao takvo ništetno primjenom čl. 102. st. 1. ZZP/07, a što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kao pravno odlučnu činjenicu za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva za isplatu.

10. Za ovaj sud nije sporno da je ugovaranje valutne klauzule propisano zakonom na način kako to opisuje tuženica, ali to ne znači da isto u konkretnom slučaju nije podložno provođenju testa transparentnosti i poštenosti.

11. Kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

12. Kako tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF u predugovornoj fazi nije predložila saslušanje svjedoka, odnosno tuženica je odustala od saslušanja svoje djelatnice, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe pravilno utemeljio na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da ista nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju iskaza tužitelja koji jasno navodi da je u konkretnom slučaju izostala potpuna obavijest (informiranost) o osporenoj ugovornoj odredbi.

13. Prvostupanjski sud je ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu pravilno utemeljio na čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO, te kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je temeljem ništetne odredbe o načinu ispunjenja obveze uz valutnu klauzulu u CHF tužitelj preplatio tuženici iznos od 1.654,75 EUR, to je pravilnom primjenom materijalnog prava, nakon što je i pravilno otklonjen prigovor zastare, obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene pod toč. I. izreke presude primjenom čl. 1115. ZOO, s obzirom da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se tuženica koja je stekla navedene novčane iznose temeljem ništetne odredbe koju je ugovorila mora smatrati nepoštenom stjecateljicom.

14. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica ustraje u prigovoru zastare s obzirom da je prvostupanjski sud prigovor ocijenio pravilnom primjenom materijalnog prava, primjenjujući za to ustaljenu sudsku praksu po tom pravnom pitanju koja je u skladu s Objedinjenim pravnim shvaćanjem VSRH o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a koje prihvaća i ovaj sud.

15. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica ističe da je nastupila zastara jer je tužitelj postavio tužbeni zahtjev za isplatu tek 5. studenog 2024.

15.1. Tužitelj je podnio tzv. stupnjevitu tužbu na način da je zatražio da sud donese rješenje kojim će naložiti tuženici dostaviti određenu dokumentaciju na temelju koje će se provesti vještačenje i da će nakon vještačenja odrediti tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa. Iz stanja u spisu proizlazi da sud o tzv. manifestacijskom zahtjevu nije odlučio, a da je tuženica po nalogu suda dostavila u spis određenu dokumentaciju na temelju koje je proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, nakon kojeg je tužitelj u podnesku od 5. studenog 2024. postavio tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa.

15.2. Iz navedenog proizlazi da je sud propustio donijeti odluku o tzv. manifestacijskom zahtjevu kojom da bi isti usvojio ili isti odbio ukoliko nisu bile ispunjene pretpostavke iz čl. 186.b st. 3. ZPP, a što znači da je nastavno postupao po zahtjevu tužitelja koji nije bio podoban za postupanje u smislu čl. 109. st. 1. ZPP. Međutim, kako je tužitelj dopunio tužbu na način da je postavio tužbeni zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa u podnesku od 5. studenog 2024. i da je time sam tužitelj (bez sudske intervencije) sanirao nedostatak iz tužbe, a da se u situaciji sudske intervencije zastara prekida podnošenjem tužbe jer čl. 109. st. 3. ZPP propisuje da ako podnesak vezan za rok bude ispravljen odnosno dopunjen i predan sudu u roku određenom za dopunu ili ispravak smatrat će se da je podnesen sudu onog dana kad je prvi put bio podnesen, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe te je pravilnom primjenom materijalnog prava prigovor zastare ocijenio neosnovanim.

16. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. izreke.

17. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP na način da je obvezao tuženicu naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.312,50 EUR, s time da je radnje za koje je priznat trošak i visinu dosuđenih troškova sud obrazložio pod toč. 60.1. obrazloženja.

18. U žalbi tuženica sadržajno ne osporava odluku o troškovima postupka nego očito samo radi osporavanja odluke o glavnoj stvari, a kako drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP), to je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. II. izreke.

19. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

U Varaždinu 8. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek