Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama – Buie

Buje, Istarska 1

Repubblica di Croazia

Tribunale comunale di Pisino

Sezione distaccata di Buje – Buie

Via dell'Istria 1, 52460 Buie

Posl. br. P-411/2024-96

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie, po sutkinji Pavici Gulišiji Brečević, u pravnoj stvari tužitelja ŠP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bilobrk, odvjetnik u Umagu, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 25. kolovoza 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 8. listopada 2025., objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 39.628,22 eura (tridesetdevettisućašestodvadesetosam eura i dvadesetdva centa) sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 476,74 eura od 1. ožujka 2007.,

- na iznos od 4,67 eura od 1. prosinca 2007.,

- na iznos od 36,20 eura od 1. siječnja 2008.,

- na iznos od 36,81 eura od 1. veljače 2008.,

- na iznos od 71,23 eura od 1. ožujka 2008.,

- na iznos od 72,19 eura od 1. travnja 2008.,

- na iznos od 609,83 eura od 1. lipnja 2008.,

- na iznos od 68,04 eura od 1. srpnja 2008.,

- na iznos od 613,64 eura od 1. rujna 2008.,

- na iznos od 71,89 eura od 1. listopada 2008.,

- na iznos od 100,14 eura od 1. studenog 2008.,

- na iznos od 71,67 eura od 1. prosinca 2008.,

- na iznos od 103,89 eura od 1. siječnja 2009.,

- na iznos od 109,00 eura od 1. veljače 2009.,

- na iznos od 101,00 eura od 1. ožujka 2009.,

- na iznos od 28,66 eura od 1. travnja 2009.,

- na iznos od 104,57 eura od 1. svibnja 2009.,

- na iznos od 19,54 eura od 1. lipnja 2009.,

- na iznos od 86,80 eura od 1. srpnja 2009.,

- na iznos od 122,94 eura od 1. kolovoza 2009.,

- na iznos od 128,43 eura od 1. rujna 2009.,

- na iznos od 123,43 eura od 1. listopada 2009.,

- na iznos od 120,98 eura od 1. studenog 2009.,

- na iznos od 129,43 eura od 1. prosinca 2009.,

- na iznos od 137,43 eura od 1. siječnja 2010.,

- na iznos od 145,86 eura od 1. veljače 2010.,

- na iznos od 143,65 eura od 1. ožujka 2010.,

- na iznos od 157,83 eura od 1. travnja 2010.,

- na iznos od 165,75 eura od 1. svibnja 2010.,

- na iznos od 179,62 eura od 1. lipnja 2010.,

- na iznos od 200,93 eura od 1. srpnja 2010.,

- na iznos od 192,35 eura od 1. kolovoza 2010.,

- na iznos od 1.537,05 eura od 1. rujna 2010.,

- na iznos od 207,28 eura od 1. listopada 2010.,

- na iznos od 2.931,79 eura od 1. studenog 2010.,

- na iznos od 109,03 eura od 1. prosinca 2010.,

- na iznos od 902,64 eura od 1. siječnja 2011.,

- na iznos od 187,00 eura od 1. veljače 2011.,

- na iznos od 192,97 eura od 1. ožujka 2011.,

- na iznos od 188,99 eura od 1. travnja 2011.,

- na iznos od 219,52 eura od 1. svibnja 2011.,

- na iznos od 236,77 eura od 1. lipnja 2011.,

- na iznos od 263,32 eura od 1. srpnja 2011.,

- na iznos od 1.582,74 eura od 1. kolovoza 2011.,

- na iznos od 251,60 eura od 1. rujna 2011.,

- na iznos od 240,58 eura od 1. listopada 2011.,

- na iznos od 233,82 eura od 1. studenog 2011.,

- na iznos od 235,67 eura od 1. prosinca 2011.,

- na iznos od 258,90 eura od 1. siječnja 2012.,

- na iznos od 257,71 eura od 1. veljače 2012.,

- na iznos od 258,90 eura od 1. ožujka 2012.,

- na iznos od 252,40 eura od 1. travnja 2012.,

- na iznos od 254,39 eura od 1. svibnja 2012.,

- na iznos od 3.013,24 eura od 1. lipnja 2012.,

- na iznos od 256,25 eura od 1. srpnja 2012.,

- na iznos od 253,21 eura od 1. kolovoza 2012.,

- na iznos od 248,28 eura od 1. rujna 2012.,

- na iznos od 249,61 eura od 1. listopada 2012.,

- na iznos od 256,25 eura od 1. studenog 2012.,

- na iznos od 250,94 eura od 1. prosinca 2012.,

- na iznos od 241,12 eura od 1. siječnja 2013.,

- na iznos od 242,97 eura od 1. veljače 2013.,

- na iznos od 243,64 eura od 1. ožujka 2013.,

- na iznos od 2.335,97 eura od 1. travnja 2013.,

- na iznos od 4.212,46 eura od 1. svibnja 2013.,

- na iznos od 233,68 eura od 1. lipnja 2013.,

- na iznos od 232,36 eura od 1. srpnja 2013.,

- na iznos od 242,97 eura od 1. kolovoza 2013.,

- na iznos od 239,92 eura od 1. rujna 2013.,

- na iznos od 2.591,40 eura od 1. listopada 2013.,

- na iznos od 252,26 eura od 1. studenog 2013.,

- na iznos od 251,77 eura od 1. prosinca 2013.,

- na iznos od 247,07 eura od 1. siječnja 2014.,

- na iznos od 217,36 eura od 1. veljače 2014.,

- na iznos od 220,00 eura od 1. ožujka 2014.,

- na iznos od 219,88 eura od 1. travnja 2014.,

- na iznos od 212,71 eura od 1. svibnja 2014.,

- na iznos od 212,77 eura od 1. lipnja 2014.,

- na iznos od 214,97 eura od 1. srpnja 2014.,

- na iznos od 224,92 eura od 1. kolovoza 2014.,

- na iznos od 224,13 eura od 1. rujna 2014.,

- na iznos od 224,28 eura od 1. listopada 2014.,

- na iznos od 227,71 eura od 1. studenog 2014.,

- na iznos od 229,97 eura od 1. prosinca 2014.,

- na iznos od 5.565,94 eura od 1. siječnja 2015. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi 8,14 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2016. po stopi 8,05 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2016. po stopi 7,88 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2017. po stopi 7,68 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2017. po stopi 7,41 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2018. po stopi 7,09 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2018. po stopi 6,82 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2019. po stopi 6,30 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. po stopi 6,11 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2021. po stopi 5,75 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2021. po stopi 5,61 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2022. po stopi 5,49 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2022. po stopi 5,31 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2023. po stopi 5,5 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2023. po stopi 7 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2024. po stopi 7,5 % godišnje, a od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi od 7,25 %, od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. po stopi od 6,15 %, a od 1. srpnja 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., u nastavku: ZOO/23) uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka isplatom 13.777,17 eura (trinaesttisućasedamstosedamdesetsedam eura i sedamnaest centi) uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 8. listopada 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., u nastavku: ZOO/23) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova u preostalom dijelu.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu protiv tuženika podnio tužbu radi isplate iznosa od 39.628,22 eura (ranije 298.578,81 kuna) sa zateznim kamatama koje teku od dana stjecanja tog iznosa od tuženika do vraćanja tužitelju, na ime razlike između ugovorenih i stvarno isplaćenih anuiteta te razlike nastale prijevremenim uplatama po Ugovoru o namjenskom kreditu od 14. ožujka 2006.

1. 1. U tužbi je naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o namjenskom kreditu dana 14. ožujka 2006. (broj ugovora: 3206328946, kreditna partija: 71303060011) koji je potvrđen od javnog bilježnika dana 20. ožujka 2006. Navedenim pravim poslom kreditor mu je odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 149.808,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (u nastavku: HNB) na dan isplate kredita, dok se on obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđenim ugovorom. Ugovoreno je da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 149.808,00 CHF i redovnu kamatu koja tijekom postojane obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnim uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,40 % godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Ugovoren je rok otplate kredita od 324 mjeseca, da tražbina kreditora po ugovoru dospijeva najkasnije 14. ožujka 2034. te da se na iznos kredita koji je stavljen u otplatu obračunava redovna kamata i to za cijelo vrijeme postojanja tražbine po ugovoru od dana stavljanja kredita u otplatu. Nadalje, ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednost 783,50 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za švicarski franak (CHF) na dan plaćanja. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, počev od dan dospijeća prvog anuiteta. Prvi anuitet otplate kredita dospijeva na naplatu prvog dana u narednom mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu. Sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao cijeni (naknadi) za korištenje novčanih sredstava odobrenih tužitelju kao potrošaču za određeno vremensko razdoblje od tuženika kao banke i trgovca, tužitelju kao potrošaču nisu bile (lako) razumljive budući je promjenljivost kamatne stope ovisila o jednostranim odlukama tuženika kao banke. Terminologija korištena u tim odlukama u dijelu koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njenog obračuna jest visoko stručna i razumljiva isključivo osobama ekonomskom naobrazbom koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je tužitelju kao prosječnom potrošaču bila apsolutno nerazumljiva. Zbog toga takva ugovorna odredba nije bila ni određena ni odrediva u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. Z00/05, a unošenje takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi bilo je stoga suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužitelj kao potrošač od samog početka ugovornog odnosa doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika kao banku odnosno trgovca, budući da je formulacija ugovorih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi u spornom Ugovoru bila takva da je temeljem istih tužitelj kao potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok tužitelj nije mogao ni približno ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati se kamatna stopa. Dodatno tome, službenici tuženika pri sklapanju (pregovorima) Ugovora tužitelju nisu na valjan i razumljiv načín objasnili postupak formiranja kamatne stope temeljem čega bi tužitelj kao potrošač mogao saznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, slijedom čega tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju. Znanje i iskustvo u kreditnom poslovanju tuženika kao bankarske institucije jest u toj mjeri superiorno da je neusporedivo sa znanjem tužitelja kao prosječnog potrošača. Sporne odredbe Ugovora o ugovorenoj promjenljivoj kamatnoj stopi nesporno su sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora od strane tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem kao potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, nego je tužitelj bio u ovisnom položaju po principu “uzmi ili ostavi" budući da nije bilo drugačijeg načina namicanja novčanih sredstava od banaka na domaćem tržištu koje su sve imali gotovo identičan način poslovanja kreditima. Tim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora. Iz toga proizlazi da su sporne ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jednu ugovornu stranu u odnosu na tuženika kao banku i trgovca i drugu ugovornu stranu, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Zbog toga su odredbe o ugovornoj kamati u Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora, nepoštene te posljedično i ništetne. O ugovornim odredbama Ugovora kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak (CHF), kao ni o ugovornim odredbama o promjenljivoj kamatnoj stopi, nije se pojedinačno pregovaralo budući da su iste ugovorne odredbe sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kao trgovca, a zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. U ugovornim odredbama Ugovora kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, kao ni u ostalim odredbama Ugovora, nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi razlozi na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule, niti je tuženik kao banka u predugovornoj fazi tijekom koje je komunicirao općenito sa svim (nepoznatim i apstraktnim) potrošačima objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije temeljem kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba o valutnoj klauzuli. Tuženik to nije učinio iako je znao da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a taj rizik je prebačen na tužitelja kao potrošača bez da je on to znao. Sukladno prethodno navedenom, tužitelj kao prosječni potrošač nije bio u razumnoj mjeri dobro obaviješten, niti je uz razumnu pažnju i oprez mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor sa takvim odredbama ili ne, pa su stoga sporne odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču bile nerazumljive. Priroda i specifičnost valute švicarski franak bio je poznat tuženiku kao banci, ali ne i tužitelju kao potrošaču budući da ne raspolaže stručnim znanjem, niti ga je tuženik kao banka o tome informirao, pa tužitelj nije mogao biti svjestan rizika koji preuzima. Zbog toga je sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer je tuženik kao banka za taj rizik znala, ali ga je prešutjela te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u CHF nudila najnižu ugovorne kamatu, a prilikom pregovaranja oko sklapanja ugovora s tužiteljem istog je uvjerila da se radi o tzv. “sigurnoj valuti". Neravnoteža nastala ugovaranjem sporne valutne klauzule bila je na štetu tužitelja kao potrošača te se radi o značajnoj/znatnoj neravnoteži zbog neizvjesnosti - kako iznosa glavnice kredita koji tužitelj kao potrošač ima obvezu vratiti tuženiku kao banci - tako i cijene, jer se i kamata plaća u švicarskim francima, pa su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi Ugovora, s time da tuženik kao vjerovnik iz Ugovora zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da se radi o tzv. "valuti utočišta" koji rizik je preuzeo tužitelj kao potrošač, a da toga nije bio svjestan, pri čemu je postupao s povjerenjem prema banci tuženika kao profesionalnoj instituciji koja raspolaže daleko većim financijskim znanjem od tužitelja. Budući da je tuženik znao za rizik koji sa sobom nosi valuta švicarski franak kao "valuta utočišta", a o tome nije obavijestio tužitelja prije i za vrijeme sklapanja Ugovora o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, istovremeno znajući da tužitelju kao prosječnom potrošaču to nije bilo poznato te da mu je zbog toga ta ugovorna odredba i nerazumljiva, tuženik pri tome nije postupao obzirno, moralno, savjesno ni pošteno te je posljedično u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Takve ugovorne odredbe Ugovora su stoga također nepoštene i ništetne. Tužitelj se sukladno čl. 502.c. ZPP-a u ovoj parnici poziva na utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a. Stoga smatra da je ovaj sud vezan za ta utvrđenja u ovoj parnici. Za vrijeme trajanja ugovora i otplate kredita, tuženik je primjenom nepoštenih (i ništetnih) odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi izvršio promjenu kamatne stope ugovorene redovne kamate tako što je od početno ugovorene kamatne stope i anuiteta, 1. listopada 2007. kamatna stopa promijenjena na 5,05 %, a anuitet na 845,10 CHF, 1. veljače 2008. kamatna stopa promijenjena na 5,70 %, a anuitet na 900,88 CHF, 1. srpnja 2009. kamatna stopa promijenjena na 6,30 %, a anuitet na 951,71 CHF, 1. studenog 2010. kamatna stopa promijenjena na 5,50 %, a anuitet na 893,15 CHF, 1. lipnja 2011. kamatna stopa promijenjena na 6,30 %, a anuitet na 938,26 CHF, a 1. srpnja 2011. kamatna stopa promijenjena na 6,05 %, a anuitet na 924,04 CHF. S obzirom na to da je zbog primjene nepoštenih ugovornih odredbi visina anuiteta kojim je tužitelj otplaćivao kredit porasla s početnih cca. 3.600,00 kuna na sve do cca. 5.500,00 kuna, što je uvećanje za cca. 53% od početno ugovorenog anuiteta, tužitelj je radi sprječavanja daljnje iznimno nepovoljne situacije odlučio što prije otplatit kredit koji je s vremenom za njega i njegovu obitelj postajao sve tegobniji ne samo u financijskom smislu. Stoga je sve svoje prihode usmjerio k prijevremenoj otplati kredita te je u više navrata otplaćivao kredit uvećanim iznosima čime je skraćivao rok otplate kredita da bi u siječnju 2015. u cijelosti i otplatio kredit. Zbog svega navedenog došlo je do značajne razlike između prvotno ugovorenih i stvarno isplaćenih anuiteta zbog čega tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa od 298.578,81 kunu sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu te u podnescima u nastavku postupka, tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev po osnovi i po visini te je istaknuo prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 10. lipnja 2014. Istaknuo je i prigovor nedostatka ("promašene") aktivne legitimacije, jer iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužitelja, treće osobe otplaćivale obveze po kreditu. U tom smislu se poziva na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. Ističe da je osnovni postulat instituta stjecanja bez osnove da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Stoga je samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno legitimiran zahtijevati povrat. U vezi s istaknutim prigovorom zastare, tuženik ukazuje da zastarni rok kod stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ističe protekom roka od pet godina od svake uplate. Kolektivnom tužbom nije prekinuta zastara s obzirom na to da tužitelji nije bio stranka tog postupka i sve do podnošenja ove tužbe nije postojala niti jedna radnja tužitelja kojom bi bio prekinut tijek zastare. Ugovorom je bila ugovorena redovna početna kamata od 4,40%, u skladu s važećim zakonskim propisima. Valutna klauzula je izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Tužitelj je, kao korisnik kredita, bio upoznat s valutnim rizikom. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa se ne može valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Tuženik nije znao, niti je imao razloga sumnjati u kretanje tečaja valute švicarskog franka. Navedena valuta je dugi niz godina bila stabilna te su postojale daljnje projekcije stabilnosti tečaja. Uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema valuti euro i time omogući stabilnost cijena bila je javno dostupna činjenica, kao i da HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku, već da se on posredno formira preko valute euro. Prilikom sklapanja ugovora, on je tužitelju pružio sve potrebne informacije. Tuženik tužitelju osporava svojstvo potrošača, pri tome se poziv na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III/1519/2021 od 15. srpnja 2021. Naime, ističe da je tuženik liječnik dentalne medicine koji navedenu profesionalnu djelatnost vrši kao slobodno zanimanje u svojoj stomatološkoj ordinaciji koja posluje na adresi [adresa]. S poslovnog računa svoje stomatološke ordinacije, tužitelj je vršio i uplate anuiteta kredita, primjerice, uvećanu uplatu dana 23. listopada 2013. u iznosu od 70.000,00 kuna. Prema mišljenju tuženika navedeno upućuje na zaključak o poslovnoj namjeni predmetnog kredita, imajući u vidu i da tužitelj nije priložio nikakve dokaze o tome za koje su svrhe utrošena sredstva kredita. Nadalje, tuženik osporava i tijek zatraženih zateznih kamata.

3. U podnesku od 2. lipnja 2021. tužitelj je preinačio tužbu dodavanjem novog tužbenog zahtjeva kojim zahtjeva utvrđenje ništetnim odredbi predmetnog ugovora o kreditu i to čl. 2. st. 1. ugovora, čl. 7. st. 1. i čl. 7. st. 2. ugovora, kako je pobliže navedeno u t. I. izreke presude.

3. 1. Tuženik se usprotivio preinaci tužbe.

3. 2. Na ročištu održanom 16. lipnja 2021. sud je dopustio preinaku tužbe na temelju čl. 190. čl. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 u nastavku: ZPP), jer je do preinake tužbe došlo prije zaključenja prethodnog postupka, ali unatoč tome što je došlo nakon dostave tužbe tuženiku koji se protivio preinaci, sud je dopustio preinaku jer je smatrao da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

4. Tužitelj je i nakon provedenog financijskog vještačenja ostao kod tužbenog zahtjeva za isplatu u iznosu koji je zahtijevao u tužbi.

5. Presudom ovog suda posl. br. P-1664/2019-52 od 1. ožujka 2023. prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim određenih odredbi predmetnog ugovora o namjenskom kreditu te je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 36.371,83 eura sa zateznim kamatama, a u preostalom dijelu je tužbeni zahtjev za isplatu odbijen.

6. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika, Županijski sud u Zadru je presudom i rješenjem posl. br. Gž-105/2024-2 od 21. veljače 2024. ukinuo presudu u t. II., IV. i VI. izreke glede tužbenog zahtjeva za isplatu i parničnog troška te vratio predmet ovom sudu radi održavanja nove glavne rasprave, dok je potvrdio presudu ovog suda u t. I. izreke glede tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti.

6. 1. U odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu, drugostupanjski sud navodi kako zbroj pojedinačnih iznosa ne odgovara zbirnom iznosu koji je ovaj sud dosudio prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka te da je sud trebao pozvati vještaka financijske struke da otkloni nedostatak. Osim toga, drugostupanjski sud navodi kako tužitelj nije postavio svoj zahtjev na način da odvojeno označi pojedinačne mjesečne iznose po osnovi preplate za više plaćenu kamatu od preplate na ime valutne klauzule, a kako bi se ispitao i prigovor zastare koji se različito računa te da je zbog toga bilo nužno u tom dijelu ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti radi održavanja nove glavne rasprave.

7. U dokaznom postupku pročitani su: ugovor o namjenskom kreditu (str. 6-9), podaci o kreditnoj partiji broj 7103060011 (str. 10), promet po kreditu (str. 11-20), suglasnost (str. 21-22), izlaganje guvernera Švicarske narodne banke od 19. veljače 204 u ovjerenom prijevodu (str. 58-75), novinski članci (str. 76-79, 81), izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje (str. 80), Opći uvjeti promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama od 1. siječnja 2013 (str. 82-87), obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope od 8. siječnja 2013 (str. 88), ispis općih podataka o Ordinaciji dentalne medicine (str. 103-104), Opći uvjeti poslovanja (str. 105-109), opći uvjeti promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama od 1. siječnja 2011. (str. 110-11), izvadak iz zemljišne knjige (str. 155-156), izvadak iz knjige položenih ugovora (str. 157), brisovno očitovanje (str. 158), ispisi uplata (str. 160-178), presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012, ugovor o kupoprodaji nekretnine (str. 184-188), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ljubomira Jelića iz srpnja 2021. (str. 193-211), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ljubomira Jelića iz rujna 2021.- očitovanje vještaka na primjedbe tužitelja (str. 223- 224), očitovanje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ljubomira Jelića iz prosinca 2021. (str. 240-242), iskaz svjedoka ĆP i iskaz tužitelja saslušanih na ročištu od 28. travnja 2022. (str. 247-251), I. Dopuna nalaza i mišljenja vještaka za financije i računovodstvo Ljubomira Jelića iz rujna 2022. (str. 267-291), ispravak I. Dopune nalaza i mišljenja vještaka za financije i računovodstvo Ljubomira Jelića iz rujna 2022. (str. 304-328), dopuna nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Ljubomira Jelića od 26. kolovoza 2024. (str. 951-972), očitovanje istog vještaka (str. 979-981), I. dopuna nalaza i mišljenja vještaka Ljubomira Jelića od 5. ožujka 2025. (str. 991-1014) te pisano očitovanje istog vještaka s tabličnim prikazom od 9. srpnja 2025. (str. 1051-1058).

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. U ponovljenom postupku predmet raspravljanja je tužbeni zahtjev za isplatu.

10. Između stranaka nije sporno da su tuženik, kao kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita, zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206328946 dana 14. ožujka 2006., a kojim je tužitelju odobren kredit za kupnju stana u iznosu 149.808,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF važeće na dan plaćanja. Ugovor je potvrđen kod javnog bilježnika Željka Krajine pod posl. br. OU-458/06 dana 20. ožujka 2006. U čl. 2. ugovora bila je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci kreditora o kamatnim stopama, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,40 % godišnje. U čl. 7. ugovora stranke su ugovorile da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 783,50 CHF obračunatoj prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Rok otplate je bio 324 mjeseca. Anuiteti su dospijevali na naplatu uzastopno mjesečno, svakog prvog dana u mjesecu, počev od dana dospijeća prvog anuiteta, a prvi anuitet dospijeva na naplatu prvog dana u narednom mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu. Stranke nisu sklopile dodatak predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno nije provedena konverzija. Tužitelj je u cijelosti otplatio kredit 1. siječnja 2015.

11. Sporna je visina tužbenog zahtjeva za isplatu te da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja.

11. 1. O svim ostalim spornim činjenicama u odnosu na osnovanost osnove tužbenih zahtjeva za utvrđenje i isplatu, o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije te tužiteljevom statusu potrošača sud je svoj stav već iznio u presudi posl. br. P- 1664/2019, koji je prihvatio i drugostupanjski sud te se ovdje neće ponavljati.

11. 2. U ponovljenom postupku u skladu s uputom drugostupanjskog suda otklonjeni su nedostaci u izračunu financijskog vještaka te je ponovnom ocjenom svih izvedenih dokaza odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu.

12. Tužitelj je i u novoj glavnoj raspravi ostao kod tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 39.628,22 eura. Smatra da je tužbeni zahtjev postavio u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku te da ne postoji njegova obveza da svoj zahtjev postavi razdvojeno u odnosu na preplatu po osnovi kamate i po osnovi valute što potvrđuje i brojna sudska praksa. Tuženikov prigovor zastare smatra neosnovanim.

13. U čl. 1. i čl. 2. osporenog Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit u iznosu od 149.808,00 CHF i kamata po stopi od 4,40 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama banke, otplaćuje u 324 jednaka mjesečna anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

14. U postupku je utvrđeno da je tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjana od početne 4,40 % od 14. ožujka 2006., tako da je od 1. listopada 2007. do 1. veljače 2008. iznosila 5,05 % godišnje, od 1. veljače 2008. do 1. srpnja 2009. iznosila 5,70 % godišnje, od 1. srpnja 2009. do 1. studenog 2010. iznosila 6,30 % godišnje, od 1. studenog 2010. do 1. lipnja 2011. iznosila 5,50 % godišnje, od 1. lipnja 2011. do 1. srpnja 2011. iznosila 6,30 %, te od 1. srpnja 2011. do otplate kredita iznosila 6,05 % godišnje. U tijeku otplate kredita se kontinuirano mijenjao i tečaj CHF.

15. U ponovljenom postupku izveden je dokaz dopunom financijskog vještačenja po sudskom vještaku za financije i računovodstvo Ljubomiru Jeliću kako bi vještak izdvojeno utvrdio preplate po osnovi promjene kamatne stope i po osnovi promjene valute, kao i zbirno ali bez vršenja prijeboja jer je utvrđeno da je vještak u ranijem nalazu vršio prijeboj pozitivnih i negativnih iznosa, a ovaj sud opravdano kako to navodi županijski sud, nije prihvatio izračun sudskog vještaka glede tzv. negativnih razlika (t. 21. obrazloženja odluke županijskog suda).

15. 1. Budući da je vještak u dopuni nalaz i mišljenja od 26. kolovoza 2024. propustio postupiti po nalogu suda u dijelu koji se odnosi na utvrđenje preplate zbirno, vještak je ponovno pozvan to učiniti.

15. 2. S obzirom na to da je sud prilikom pripremanja nacrta presude ponovno utvrdio nedostatke u nalazu i mišljenju vještaka, dopisom od 8. srpnja 2025. pozvao je vještaka da ih otkloni. Naime, s obzirom na to da je sud utvrdio da se izračunom, odnosno zbrajanjem ukupnog iznosa preplate zbog promjene kamatne stope i ukupnog iznosa zbog promjene tečaj dolazi do iznosa od 39.702,14 eura, a da je vještak u tablici br. 5 Dopune nalaza i mišljenja od 5. ožujka 2025. u kojoj je izvršio zbirni izračun preplate zbog promjene kamate i tečaja kao i u svom Zaključku naveo da ukupna preplata po obje osnove ukupno iznosi 39.347,19 eura, vještak je pozvan očitovati se o navedenoj razlici u izračunu te koji je izračun i iznos ukupne preplate točan.

16. U svom očitovanju s tabličnim prikazom od 9. srpnja 2025. vještak Ljubomir Jelić je potvrdio da je u I. Dopuni nalaza i mišljenja od 5. ožujka 2025. utvrđena razlika preplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope (bez prebijanja) u iznosu od 10.270,39 eura što je vidljivo u tablici br. 3. (izračun preplate po mjesecima zbog promjene kamatne stope) te je potvrdio da je u I. Dopuni nalaza i mišljenja od 5. ožujka 2025. utvrđena razlika preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja (bez prebijanja) u iznosu od 29.431,75 eura što je vidljivo i u tablici br. 4 (izračun preplate po mjesecima zbog promjene tečaja) i da ukupna preplata po osnovi promjene tečaja i promjene kamatne stope iznosi 39.702,14 eura.

17. Sud je prihvatio I. Dopunu nalaza i mišljenja vještaka Ljubomira Jelića od 5. ožujka 2025., odnosno pisano očitovanje s tabličnim prikazom od 9. srpnja 2025. jer je vještak otklonio nedostatke u matematičkom izračunu i za to dao valjano obrazloženje (str. 1051-1058).

18. Naplatom kamate u utuženom razdoblju po stopi višoj od 4,40 % i kunske protuvrijednosti anuiteta po tečaju većem od važećeg tečaja na dan isplate kredita dio imovine tužitelja je bez valjane pravne osnove prešao u imovinu tuženika. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Člankom 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

19. Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je propisno člankom 1115. ZOO-a. Tuženik je u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj, što jasno proizlazi iz utvrđenja iz potvrđene presude posl. br. P-1664/2019 (u tom dijelu) i pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi, pa je tužitelju dužan vratiti preplaćene iznose od plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa.

20. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

20. 1. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o institutu stjecanja bez osnove, primjenjuje se opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a. Člankom 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim dijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema članku 245. stavku 1. ZOO-a nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a prema stavku 3. istoga članka kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan. Po stajalištu ovoga suda, u konkretnom slučaju došlo je do prekida zastare 4. travnja 2012. kada je podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12, a ponovo je počela teći u pogledu zahtjeva za restituciju vezano za ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi 13. lipnja 2014., a u pogledu zahtjeva za restituciju vezano za ništetno ugovaranje valutne klauzule u CHF 14. lipnja 2018. Takvo stajalište proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019., nije istekao petogodišnji zastarni rok ni od kada je zastara ponovno počela teći (13. lipnja 2014. za kamate, a 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu).

20. 2. Unatoč tome što tužitelj nije razdvojeno postavio tužbeni zahtjev za isplatu u odnosu na preplatu po osnovi kamate i po osnovi valute, ovaj sud ističe da u konkretnom slučaju to nije predstavljalo prepreku za ocjenjivanje osnovanosti tuženikovog prigovora zastare. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi kada je svaki pojedinačni dio tražbine tužitelja dospio s osnove promjene kamatne stope i s osnove promjene tečaja. Kao što je već navedeno u t. 20. 1. obrazloženja ove presude, podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12 dana 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, a ponovo je počela teći u pogledu zahtjeva za restituciju vezano za ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi 13. lipnja 2014., a u pogledu zahtjeva za restituciju vezano za ništetno ugovaranje valutne klauzule u CHF 14. lipnja 2018. pa s obzirom na to da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. lipnja 2019. nije istekao petogodišnji zastarni rok te nije došlo do zastare niti jednog dijela ukupne tražbine tužitelja.

21. Slijedom navedenoga, prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 39.628,22 eura (ranije 298.578,81 kuna) na ime stečenog bez osnove zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja, sve sa zateznim kamatama koje teku od uplate svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako je to navedeno u izreci presude.

21. 1. Iako prema I. Dopuni nalaza i mišljenja od 5. ožujka 2025. te pisanom očitovanju vještaka od 9. srpnja 2025. koje je sud prihvatio, proizlazi da preplata po osnovi promjene tečaja i promjene kamatne stope ukupno iznosi 39.702,14 eura, sud je dosudio iznos od 39.628,22 eura jer je tužitelj toliko potraživao tužbenim zahtjevom. Dosuđivanjem preko tog iznosa sud bi prekoračio tužbeni zahtjev. Da bi zbroj pojedinačnih iznosa iz I. Dopune od 5. ožujka 2025. i očitovanja s tabličnim prikazom od 8. srpnja 2025. odgovarao zbirnom iznosu od 39.628,22 eura, isplatu kojeg je tužitelj zatražio, a koji je za 73,92 eura manji od ukupnog iznosa koji bi mu pripadao u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, sud u presudi nije naložio isplatu svih pojedinačnih iznosa iz nalaza vještaka već pojedinačne iznose koji odgovaraju zbroju od 39.628,22 eura. Pri tome sud nije naložio isplatu iznosa od 0,80 eura sa zateznom kamatom od 1. lipnja 2006. do isplate, iznosa od 1,55 eura sa zateznom kamatom od 1. travnja 2007., iznosa od 0,63 eura sa zateznom kamatom od 1. srpnja 2007., iznosa od 1,47 eura sa zateznom kamatom od 1. kolovoza 2007., iznosa od 2,14 eura sa zateznom kamatom od 1. rujna 2007., iznosa od 35,83 eura sa zateznom kamatom od 1. studenog 2007. i iznosa od 31,50 eura (razlika iznosa od 36,17 eura prema nalazu) sa zateznom kamatom od 1. prosinca 2007. do isplate.

22. Iz prometa po kreditnom računu i nalaza i mišljenja vještaka Ljubomira Jelića utvrđeno je da je tužitelj vršio uplate utuženih anuiteta po dospijeću. Stoga tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana izvršene uplate anuiteta u korist tuženika.

23. Tuženik je u skladu s čl. 1115. ZOO-a dužan tužitelju naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/04, 35/05) po stopi od 15 % godišnje. Od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22. i 156/22.) čl. 2. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08. i 78/15.) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. Stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 155/2023) 30. prosinca 2023., čl. 1. izmijenjen je čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15., 114/22. i 156/22.) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

24. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

24. 1. Na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove pa je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove postupka. Na temelju čl. 155. st. 1. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka.

25. Tužitelj je zatražio naknadu troškova za zastupanje kod sastava tužbe od 10. lipnja 2019. u iznosu 1.000,00 eura, sastava podnesaka od 7. veljače 2020. i 10. veljače 2025. za svaku radnju po 200,00 eura, sastava podnesaka od 2. lipnja 2021.,1. rujna 2021., 9. prosinca 2022. i 11. svibnja 2024. za svaku radnju po 1.000,00 eura, zastupanja na ročištima od 16. lipnja 2021., 28. travnja 2022., 18. siječnja 2023., 13. svibnja 2024., 6. svibnja 2025. i 25. kolovoza 2025., za svaku radnju po 1.000,00 eura te pristupa na ročište za objavu presude u iznosu 100,00 eura. Zatražio je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 442,76 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu 442,76 eura te troškove vještačenja u iznosu 398,17 eura i dopune vještačenja u iznosu 150,00 eura.

25. 1. Prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 39.628,22 eura, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23., u nastavku: Tarifa) i čl. 155. ZPP-a, tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe u visini 500 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podnesaka od 7. veljače 2020., 11. svibnja 2024. i 10. veljače 2025., za svaku radnju u visini 100 bodova prema 8/3 Tarife, sastava podnesaka od 2. lipnja 2021., 1. rujna 2021. i 9. prosinca 2022., za svaku radnju u visini 500 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu od 16. lipnja 2021. u visini 250 bodova prema Tbr. 9/2 jer se na pripremnom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima te za zastupanje na ročištima glavne rasprave od 28. travnja 2022., 18. siječnja 2023., 13. svibnja 2024., 6. svibnja 2025. i 25. kolovoza 2025., za svaku radnju u visini 500 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife ili ukupno 5050 bodova uvećano za PDV od 25 %. S obzirom na to da vrijednost boda iznosi 2,00 eura prema Tbr. 54. Tarife uz pripadajući iznos PDV-a prema Tbr. 46. Tarife, tužitelju pripada trošak zastupanja u iznosu 12.625,00 eura, a u preostalom dijelu je trošak zastupanja ocijenjen neosnovanim.

25. 2. Tužitelju je priznat i trošak uplaćenog i utrošenog predujma za vještačenje u iznosu 266,68 eura te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 442,76 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 442,73 eura.

25. 3. Nije mu priznat trošak vještačenja u preostalom iznosu od 131,49 eura jer mu je ostatak predujma u tom iznosu vraćen nakon donošenja prve presude. Budući da financijski vještak nije zatražio naknadu troškova za dopunsko vještačenje, nije utrošen predujam u iznosu 150,00 eura već će tužitelju taj iznos biti vraćen pa mu nije priznat trošak u iznosu 150,00 eura.

25. 4. O zahtjevu za naknadu troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud za sada nije odlučivao jer se ne zna hoće li tužitelju taj trošak uopće nastati (tužitelj je tražio samo trošak za jedno ročište za objavu, a na ročište na kojem je objavljena presuda posl. br. P-1664/2019 nije pristupio punomoćnik tužitelja).

26. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu 13.777,17 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 8. listopada 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/23, a u preostalom dijelu je zahtjev tužitelja za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

27. Tuženiku koji je izgubio parnicu ne pripada pravo na parnični trošak.

28. Slijedom navedenog, na temelju čl. 325. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.

U Bujama 8. listopada 2025.

Sutkinja

Pavica Gulišija Brečević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dostave presude.

DNA:

- tužitelju p.p.

- tuženiku p.p.