Poslovni broj: Us I-376/2025-11

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu te Vesni Maslov, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja CS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Marku Višiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Višić & Višić d.o.o., Split, Istarska 3, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, zastupanog po opunomoćeniku VS (generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednice suda), radi teže povrede službene dužnosti, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 9. rujna 2025., u prisutnosti tužitelja, zamjenika opunomoćenika tužitelja ŽS, odvjetničkog vježbenika u OD Višić i Višić i opunomoćenika tuženika, 8. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, Klasa: UP/II-114-04/24-02/109, Urbroj: 511-01-158-25-5 od 8. siječnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/II-114-04/24-02/109, Urbroj: 511- 01-158-25-5 od 8. siječnja 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Split, KLASA: UP/I-114-04/24-02/441, Urbroj: 511-01-158-24-7 od 30. listopada 2024. (dalje: prvostupanjsko rješenje); te se po službenoj dužnosti vrši pravna prekvalifikacija činjenično i pravno opisanog u pobijanom rješenju te se isto pravno kvalificira kao teža povreda službene dužnosti iz članka 96. točke 2. Zakona o policiji (NN 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16, 66/19, 155/23, dalje u tekstu: Zakon o policiji) opisana kao „nezakoniti rad ili propuštanje poduzimanja mjera i radnji na koje je službenik ovlašten radi sprečavanja nezakonitosti“.

2. Prvostupanjskim rješenjem je tužitelj, policijski službenik utvrđen odgovornim da je počinio težu povredu službene dužnosti činjenično i pravno pobliže opisanu u izreci tog rješenja, te mu je izrečena disciplinska kazna premješaja na drugo radno mjesto iste ili niže složenosti poslova istog stupnja obrazovanja – radno mjesto policijskog službenika za prihvat i deporacije (H112) u Tranzitnom prihvatnom centru za strance Trilj.

3. U tužbi kojom pobija zakonitost osporenog rješenja tuženika iz svih zakonom predviđenih razloga tužitelj u bitnom navodi da se prema tužitelju postupilo arbitrarno i formalističko te su nesporno povrijeđena njegova prava. Sve navedeno, dovelo je do kršenja ustavnih odredbi o pravičnom suđenju i jednakošću pred tijelima koja odlučuju o pravima, obvezama i pravnim interesima žalitelja. Naime, pobijano rješenje obilježava formalizam i arbitrarnost u disciplinskom postupku, te je postupanjem prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela povrijeđeno tužiteljevo pravo na pravično suđenje (odlučivanje) zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, koje obilježava pravo stranke u postupku da njezini navodi budu pažljivo ispitani u svakom stadiju postupka Pravo na pravično suđenje ima nezamjenjivu ulogu u ostvarenju temeljnih postulata demokratskog društva. Ono je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava. Taj članak Ustava korespondira s člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava. I sam Europski sud za ljudska prava u svojim brojnim odlukama ističe da "članak 6. Konvencije ima istaknutu razinu u demokratskom društvu, zajedno sa svim jamstvima koja iz tog prava proizlaze" te ističe da "ne postoji opravdanje za njegovo restriktivno tumačenje". Opća jamstva članka 6. stavka 1. Konvencije i članka 29. stavka 1. Ustava izrijekom su navedena (to su: neovisni, nepristrani sud, javnost, pravičnost, razumni rok). Međutim, i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj praksi iz jamstva prava na pravično suđenje izvode i neka prava koja nisu izrijekom navedena već su samo implicitno sadržana u njemu ili su mu inherentna. To su primjerice: pravo na pristup sudu, pravo na obrazloženu odluku, pravo na ujednačenu sudsku praksu, zabranu arbitrarnosti postupanja i odlučivanja sudova, pravo na procesnu ravnopravnost, pravo na kontradiktornost. Tužitelju da je povrijeđeno više aspekata prava na pravično suđenje i to kombiniranim djelovanjem obaju upravnih tijela – prvostupanjskog i drugostupanjskog. Zabrana proizvoljnosti (arbitrarnosti) u postupanju i odlučivanju sudova i drugih državnih tijela je jedno od najvažnijih aspekata prava na pravično suđenje i jedno od najčešćih kad se govori o usvajajućim odlukama Ustavnog suda. Ističe se kako je i Ustavni sud u nizu odluka ukazao na činjenicu da upravna tijela često donose odluke mehanički, štiteći se međusobno na nekoliko instanci, ukazujući na pojam „pretjeranog formalizma“ kao jednog od pojmova razrađenih kroz stajališta ESLJP-a i Ustavnog suda. Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi iznio stajalište da pretjerani (ekscesivni) formalizam u odlučivanju/suđenju postoji onda kad su pravna stajališta proizvod "mehaničke" primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. S aspekta zaštite ustavnih prava podnositelja, ali i s aspekta temeljnih vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske, takva primjena pozitivnog prava na konkretne slučajeve je neprihvatljiva (Odluka Ustavnog suda, broj: UIII-2184/2009 od 13. studenoga 2014., Narodne novine broj 145/14, točka 26.1.). U odluci broj: U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016. Ustavni sud je više puta ponovio načelno pravno stajalište o ekscesivnom formalizmu: „"Ustavni sud podsjeća: pravna sigurnost - zajedno s načelom supremacije prava - podrazumijeva da je pravo stvoreno kako bi se primjenjivalo u praksi na konkretne životne situacije. Iako je apstraktno vrednovanje samog zakonodavstva važno za ostvarenje načela vladavine prava (...), kategoričnost objektivnog prava nikako ne znači da se pravna pravila smiju primjenjivati na konkretne životne situacije toliko nefleksibilno, mehanički i slijepo da postaje nemoguće uvažavati imperative razumnosti i pravičnosti. U svakom takvom slučaju uvijek će biti riječ o pretjeranom formalizmu protivnom Ustavu. Navedeni argument „zdravog razuma“, Ustavni sud u svojim odlukama, u recentnoj praksi, u pravilu dovodi u vezu s obrazlaganjem povreda prava na pravično suđenje počinjeno od strane upravnih tijela u svakodnevnim životnim situacijama, pa tako i u konkretnom slučaju prema žalitelju. Stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke u odnosu na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava, da se ne dogodi kao u konkretnom slučaju da tužitelj dobije zabranu od strane inspektora za radnju koju redovito uspješno dobiva dozvolu nadležnog upravnog tijela. Takav način tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično se ne može drukčije nazvati nego arbitrarnim.

3.1. U prvostupanjskom i drugostupanjskom upravnom postupku, počinjena je bitna povreda odredaba disciplinskog postupka, jer se u nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje stvari. Naime, vijeće je odbilo prijedlog tužitelja da se na ročištu za usmenu raspravu saslušaju svjedoci MS, ČS, ĆS, AS, ŠS, GS, JS, KS, OS i ES, a sve iz razloga jer su se navedeni policijski službenici u prethodnom postupku očitovali na okolnosti koji su im poznate glede spornog događaja, te je vijeće smatralo da se njihovim neposrednim saslušanjem pred sudom ne bi utvrdile nove činjenice i okolnosti bitne za utvrđivanje činjeničnog stanja u ovom disciplinskom postupku, pa su prijedlozi odbijeni kao suvišni. Tužitelj ističe kako je upravo prethodni postupak vođen protivno prisilnim propisima Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09, 110/21, dalje u tekstu: ZUP) s obzirom da uopće nisu uzeti u obzir tvrdnje tužitelja niti mu je omogućeno da sudjeluje u ispitnom postupku te da postavlja pitanja ranije ispitanim svjedocima i na taj način preispita istinitost njihovih iskaza. Zbog navedenih propusta, tužitelj je na usmenoj raspravi predložio saslušanje navedenih svjedoka s ciljem potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja, što je vijeće odbilo paušalnim obrazloženjem. Navedenim postupanjima povrijeđena su žaliteljeva prava na obranu, dokazivanje, jednakost oružja, te načelo materijalne istine. Naime, davanje mogućnosti stranci da sudjeluje u postupku predstavlja jedan od temeljnih procesnih postulata upravnog postupka, okosnicu kojeg čine odredbe članka 30. ZUP- a, ali i više drugih odredaba ZUP-a, poput članka 47. (utvrđivanje činjeničnog stanja, članaka 48.-50. (pretpostavke za neposredno rješavanje upravne stvari), članka 52. (prava i dužnosti stranke u ispitnom postupku), članka 54. (usmena rasprava), i dr. Navedenim su odredbama komplementarne i odredbe vezane uz načelo pomoći stranci iz članka 7. ZUP-a. Dakle, sudjelovanje stranke u postupku nije samo sebi svrha, već je u funkciji ostvarivanja prava i pravnih interesa stranke, kao i javnog interesa, koji se ovdje očituje kroz povećanje vjerojatnosti utvrđivanja materijalne istine na razini koja omogućuje pravilno rješavanje upravne stvari, koje je u konkretnom slučaju povrijeđeno od strane vijeća.

3.2. Nadalje, u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku, činjenično je stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Naime, vijeće je odbilo prijedlog da se pribave izvješće nadzora od strane PU u Policijskoj postaji Kaštela za blagdane Božića i Nove godine, da se pribavi ukupan broj radnih sati ostvarenih kod policijskih službenika za prosinac 2023. i to za policijske službenike koji su radili za naprijed navedene blagdane i kojima je smjena bila 8 sati, da se pribave radni nalozi za policijske službenike koji su radili doček Nove godine, te da se od Sektora pravnih, financijskih i tehničkih poslova PU SD zatraži izračun za policijske službenike koji su radili na dan 31.12.2023. godine od 21,00 do 1.1.2024. 5:00 koliko su isti trebali dobiti za prekovremene sate i za koliko je državni proračun oštećen s time što su isti stvarno na blagdan (Nova godina) odradili 5 sati. Vijeće je odbilo izvesti predložene dokaze jer prema ocjeni vijeća njihovo pribavljanje nije ni u kakvoj uzročnoposljedičnoj vezi s činjeničnim stanjem koji se tužitelju stavlja na teret, te su dokazni prijedlozi odbijeni kao nevažni za utvrđivanje činjeničnog stanja obzirom te da utvrđenje navedenih okolnosti prema ocjeni vijeća nije predmet ovog disciplinskog postupka. Tužitelj ističe kako je neizvođenjem navedenih dokaza vijeće nije utvrdilo sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje o ove disciplinske stvari. Izvođenjem navedenih dokaza precizno bi se utvrdila okolnost stvarno nastale štete, utvrđenje koje je nužno za pravilnu primjenu prava. Napominje se da je i iskaz svjedoka RS išao u smjeru utvrđenja navedenih okolnosti, kada je isti izjavio da je inkriminirano ponašanje tužitelja smatrao minornim, zbog čega u svojstvu ovlaštene osobe nije niti pokrenuo disciplinski postupak, niti je sam disciplinski odgovarao. Dovodeći iskaz ispitanog svjedoka u kontekst isprava koje je u postupku trebalo pribaviti, kao i s navodima svjedoka ČS koje je isti iznio u vlastoručno potpisanoj (a na koji se vijeće nije osvrnulo ni jednom jedinom riječju), zaključuje se kako se je stvarno počinjena šteta neznatna, te da je u ovom disciplinskom postupku inkriminirano ponašanje trebalo pravno kvalificirati kao beznačajno djelo. Slijedom navedenog, evidentno je da nema govora o teškom narušavanju ugleda policije u smislu članka 96. točke 7. Zakona o policiji, te je nepravilnim postupanjem vijeća povrijeđena odredba članka 58. stavka 1. ZUP-a.

3.3. Također, u postupku da je pogrešno utvrđen oblik krivnje. Naime, vijeće u pogledu stupnja krivnje u pobijanoj odluci navodi dvije rečenice od kojih je u jednoj naveden pogrešan zaključak, a druga nije uopće predmet ovog disciplinskog postupka: …“iz iskazivanja prijavljenika na nesporan način proizlazi da je isti navedeno napravio svjesno i voljno odnosno s namjerom. Kao sporno u ovom postupku postavilo se pitanje da li je prijavljeni navedenu izmjenu u dnevnom rasporedu rada napravio uz znanje i suglasnost njemu nadređenog policijskog službenika RS…“ Dakle, vijeće potpuno pogrešno utvrđuje kao nespornu okolnost koja je bitna za pravilo rješavanje ove disciplinske stvari. Tužitelj ističe kako je okolnost „svjesnog i voljnog postupanja“ učinjena spornom kako iskazom tužitelja, tako i iskazom svjedoka RS. Naime, vijeće je propustio kao nesporno utvrditi kako je svjedok RS u cijelosti potvrdio činjenicu da se radi o praksi koja se izvršava godinama na način da se za Novu godinu u raspored unesu neistiniti podaci, te sve što je tužitelj napravio, jest to da je nakon prigovora policijskih službenika od načelnika zatražio da se isto učini i u odnosu na dane Božića, za što je dobio odobrenje te je isto unio u raspored i predao nadležnoj osobi tj. načelniku policijske postaje na ovjeru. Dakle, odobrenjem načelnika, tužitelj je bio doveden u zabludu, te je smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi njegovo djelo bilo dozvoljeno, s obzirom se inkriminirano postupanje smatra običajnim u okviru blagdanskog obavljanja posla u predmetnoj policijskoj postaji, te kao takvo, predstavlja okolnost koja isključuje protupravnost tužiteljevog postupanja. Nadalje, ističe se da je tužitelj kao iskusni policijski službenik, da je imao stvarnu namjeru manipulirati podacima u rasporedu rada, isto mogao napraviti odmah sporne božićne noći, a ne nekoliko dana nakon što je o tome dobio odobrenje načelnika. Slijedom navedenog, s obzirom na evidentnu zabludu u odnosu na dopuštenje načelnika policijske postaje, kao i u odnosu na raniju praksu netočnog unosa podataka za Novu godinu, tužiteljevo se postupanje ni u kojem slučaju ne može kvalificirati kao postupanje s namjerom. Stoga je u postupku, za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja, trebalo uzeti u obzir tvrdnje tužitelja i svjedoka RS koje se odnose na eventualnu otklonjivost tužiteljeve zablude, pa eventualno utvrditi okolnosti koje se odnose na nepažnju tužitelja.

3.4. Na koncu, tužitelj navodi da je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku, izrečena neprimjerena kazna. Naime, vijeće da je pri odmjeravanju kazne kao olakotne okolnosti uzeo dobre godišnje ocjene, korektno držanje na usmenoj raspravi, relativno dobru radnu karakteristiku, te činjenicu da je otac dvoje djece. S druge pak strane, kao otegotne okolnosti, vijeće je utvrdilo posebno izraženu upornost, neutemeljeno i olako optuživanje neposrednog rukovoditelja za zlouporabu položaja, te činjenicu da je tužitelj već disciplinski kažnjavan, vijeće smatra da je izrečena disciplinska mjera adekvatna težini počinjene povrede i stupnju odgovornosti tužitelja i da će kao takva postići svrhu specijalne i generalne prevencije. Izrečena kazna da je također paušalno obrazložena, te je ista neprimjerena. Prije svega, ističe se kako je tužitelj vlastitim novčanim sredstvima platio cjelokupnu štetu koja je nastala njegovim postupanjem, što je vijeće propustilo utvrditi kao naročitu olakotnu okolnost, koja je, kada je se dovede u korelaciju sa činjenicom da je inkriminirano djelo beznačajno, prikladna da prouzroči oslobođenje od kazne. Vijeće ne samo da navedenu zakonsku mogućnost nije uzelo u obzir, nego naprotiv navedenu okolnost niti ne navodi kao olakotnu u svom Rješenju. Pored navedenog, ističe se kako pri određivanju vrste kazne, vijeće ima obvezu uzeti u obzir na strani policijskih službenika sljedeće okolnosti propisane člankom 111. stavkom 1. Zakona o policiji: - „težinu počinjene povrede i nastale posljedice, - stupanj odgovornosti policijskih službenika, - okolnosti u kojima je povreda počinjena te - olakotne i otegotne okolnosti…“ Od navedenih okolnosti prve tri navedene, vijeće nije spomenulo ni jednom riječju, dok je olakotne i otegotne okolnosti paušalno nabrojalo. Što se tiče težine počinjene povrede i nastalih posljedica, ističe se da se u pogledu disciplinske odgovornosti, težim povredama dužnosti iz službeničkog odnosa grublje se povređuju uspostavljena pravila ponašanja službenika kojima se može ugroziti širi interes društva, o čemu u konkretnoj situaciji nije slučaj. Napominje se kako kažnjive radnje iz sfere kaznenog prava predstavljaju teže povrede temeljnih društvenih vrijednosti te se ostvarenjem obilježja kaznenih djela, u pravilu, teže povrjeđuju zaštićena dobra, dok se ostvarenjem disciplinskih prekršaja, u pravilu, društvene vrijednosti samo ugrožavaju, a iznimno i lakše povrjeđuju, pri čemu je čak i u sferi kaznenopravne prakse, Kazneni odjel Vrhovnoga suda RH je na sjednici održanoj 27. prosinca 2012. donio pravno shvaćanje prema kojem čak i krađa imovine u vrijednosti koja ne prelazi iznos od 2.000,00 kn, predstavlja beznačajno djelo koje se ne progoni po službenoj dužnosti. Dovodeći navedeno kaznenopravno shvaćanje u vezu s predmetom ovog disciplinskog postupka, evidentno je da nikako ne može biti osnovana odluka vijeća kojom se za (nepažnjom) ostvarenu imovinsku korist, i to bruto iznosu od 30,11 EUR-a, izriče kazna premještaja na drugo radno mjesto iste ili niže složenosti poslova istog stupnja obrazovanja, te je s obzirom na beznačajnost nastupjele posljedice u konkretnom slučaju, razvidan očiti nerazmjer između izrečene i kazne stvarno počinjene štete. Iz svega navedenog proizlazi kako počinjenom disciplinskom djelu nedostaje kvantiteta i intenzitet protupravnosti, za čiju se određenost ocjenjuju način postupanja tužitelja, njegova krivnja i nastupjela posljedica za zaštićeno dobro i policijske službe uopće, te da ocjena svih elemenata koji se odnose na način postupanja žalitelja, njegovu krivnju i nastupjelu posljedicu, u njihovoj kumulaciji, dovode do zaključka o postojanosti beznačajnog djela. Zaključuje se kako utvrđena tužiteljeva odgovornost kao i izrečena kazna nisu ni životni ni pravedni.

3.5. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu donošenje presude kojom će se poništiti osporeno rješenje i naložiti tuženiku da naknadit tužitelju troškove upravnog spora.

4. U odgovoru na tuženik navodi da tužitelj u tužbi ponavlja prigovore koje je isticao tijekom prvostupanjskog postupka odnosno u žalbi, a koje je drugostupanjski disciplinski sud detaljno, jasno i argumentirano odbio, pa se radi izbjegavanja detaljnog ponavljanja, upućuje na obrazloženje drugostupanjskog upravnog tijela. Tuženik ističe da se, sukladno čl. 4. ZUS-a, upravni spor ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke (izabrane odnosno izrečene disciplinske kazne) donesene primjenom slobodne (diskrecione) ocjene javnopravnog tijela: disciplinskog suda ( VUSRH, Už-4197/21-2 od 10. veljače 2022. i Usž-3649/18-2 od 24. listopada 2019.). Iz zapisnika o usmenoj raspravi je vidljivo da je tužitelju onemogućeno sudjelovati u ispitnom postupku. Tužitelj ne spori odlučnu činjenicu, već neutemeljeno tvrdi da se radi o neznatnoj šteti odnosno da je bio u opravdanoj zabludi. Nesporno je da je tužitelj počinio povredu službene dužnosti odnosno ostvario sva obilježja djela pa ga je trebalo proglasiti odgovornim i kazniti po zakonu. U disciplinskom pravu ne može se primijeniti institut pravne zablude jer su policijski službenici dužni poznavati propise kojima se uređuje rad službe. Zakon o policiji, za razliku od Kaznenog zakona, nije propisao institut oslobođenja od kazne, a disciplinska i kaznena odgovornost policijskih službenika su odvojeni i različiti vidovi pravne odgovornosti (čl.93. Zakona o policiji) pa pravno shvaćanje Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o visini štete kod kaznenog djela krađe i progonu takvog djela nije relevantno za ovaj predmet. Budući da je tužitelj nesporno ostvario obilježje teže povrede službene dužnosti, za koju mu je u provedenom postupku, uz poštovanje postupovnih odredbi, zakonito i pravilno izrečena propisana i primjerena kazna, predlaže se tužbu odbiti kao neosnovanu.

5. Podneskom od 22. srpnja 2025. tužitelj se očitovao u odnosu na navode iz odgovora na tužbu tuženika navodeći u bitnom da se protivi navodima tuženika iz odgovora na tužbu kao pravno i činjenično neutemeljenima u cijelosti. Naime, suprotno tvrdnjama tuženika, nisu točni navodi da se tužbom samo ponavljaju prigovori iz ranijih faza postupka. U tužbi su jasno istaknute bitne povrede postupka i materijalnog prava koje do sada nisu bile adekvatno razmotrene, uključujući proizvoljno odbijanje ključnih dokaznih prijedloga, povredu načela kontradiktornosti i prava na učinkovitu obranu, arbitrarnu pravnu kvalifikaciju djela bez potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja. Pozivanje tuženika na institut "slobodne ocjene" tijela je neutemeljeno. Slobodna ocjena nije i ne može biti diskrecijsko pravo na arbitrarno odlučivanje bez obrazloženja, niti isključuje sudsku kontrolu pravilne i zakonite primjene materijalnog prava i procesnih odredbi. Sud u ovom upravnom sporu kontrolira je li kazna zakonito izrečena temeljem pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, što ovdje nije bio slučaj. Sud u ovom upravnom sporu nadzire zakonitost odluke, pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja te poštovanje temeljnih procesnih prava (čl. 3. i čl. 29. Ustava RH, čl. 6. EKLJP). Arbitrarna, mehanička i formalistička primjena zakona bez procjene konkretnih okolnosti – što je Ustavni sud RH izrijekom ocijenio neprihvatljivim (Odluka U-III- 2184/2009) – ne može biti zaštićena diskrecijskom ocjenom tijela. Nije točno da tužitelj "ne spori odlučnu činjenicu". Tužitelj upravo spori ključne činjenice: da bi djelo predstavljalo težu povredu službene dužnosti, da je postupao s namjerom i sviješću o protupravnosti, te da je nastupila značajna šteta. Suprotno tome, tužitelj je isticao kako se radilo o postupanju prema odobrenju nadređenog, unutar višegodišnje ustaljene prakse, bez svijesti o protupravnosti i sa stvarno nastalom minimalnom štetom. Nadalje, neprihvatljiv je argument da se institut pravne zablude ne može primijeniti u disciplinskom postupku. Ako policijski službenik objektivno postupa u uvjerenju da djeluje zakonito, temeljem uputa nadređenog i prakse, to predstavlja okolnost relevantnu za ocjenu njegove odgovornosti i stupnja krivnje. Pravna načela i elementarna načela pravičnog postupka zahtijevaju da se takve okolnosti razmotre, što ovdje nije učinjeno. Konačno, tužitelj ne negira različitost kaznene i disciplinske odgovornosti, ali ukazuje na analogiju s institutom beznačajnog djela upravo radi isticanja načela srazmjernosti i pravičnosti – koja su primjenjiva i u disciplinskom pravu. Stoga je pogrešno pravno shvaćanje tuženika da se koncept pravne zablude „ne može primijeniti“ u disciplinskom pravu. Pravna zabluda (odnosno izostanak svijesti o protupravnosti) nije tehnički institut identičan kaznenom pravu, ali je u svakom postupku protiv pojedinca potrebno utvrditi postojanje svjesnog i voljnog postupanja (element volje), eventualno postojanje zablude o zakonitosti postupanja, sposobnost razlikovanja zakonitog od nezakonitog ponašanja u konkretnim okolnostima. U ovom slučaju, tužitelju nisu omogućeni ni osnovni mehanizmi zaštite: da ispita svjedoke, da izvede predložene dokaze i da ospori navode koje tijelo jednostrano prihvaća. Zbog svega navedenog, tužitelj ponovno ističe da se izrečena kazna temelji na pogrešnoj i proizvoljnoj kvalifikaciji djela, te da je izrečena kazna nesrazmjerna, a sve zbog činjenice da je: nastala šteta minimalna; šteta je u cijelosti nadoknađena osobnim sredstvima tužitelja; postupanje se odvijalo po znanju i uz odobrenje nadređenog; djelo je rezultat ustaljene prakse, a ne svjesne zlouporabe. Načelo razmjernosti, kao opće pravno načelo (čl. 5. ZUP-a i čl. 16. Ustava RH), nije poštovano. Suprotno tvrdnjama tuženika, predmetni disciplinski postupak je vođen protivno temeljnim procesnim pravilima, odluka je donesena uz proizvoljno ocjenjivanje dokaza i bez pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, izrečena kazna je očito neprimjerena s obzirom na konkretne okolnosti, stoga se predlaže sudu usvojiti tužbu u cijelosti, poništiti pobijano rješenje te naložiti tuženiku naknadu troškova postupka.

6. U sporu je održana rasprava 9. rujna 2025., a čime je strankama, kao i dostavom navedenih podnesaka, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/2024; dalje ZUS) dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

7. U dokaznom postupku sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnoga spora, kao i cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog tijela koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.

8. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza saslušanjem stranaka, pribavom disciplinskog rješenja MUP-a u predmetu protiv načelnika RS, kao suvišno i nepotrebno držeći da se pravilna i zakonita odluka može donijeti na temelju podataka spisa predmeta ocjenom dokaza sadržanih u istom.

9. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

10. Tužitelj je popisao i zatražio troškove upravnog spora, dok tuženik nije iste popisao niti zatražio.

11. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu odredbe članka 114. stavka 3. ZUS-a, prema ocjeni ovog suda, tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Predmet ovog spora u smislu odredbe članka 3. ZUS-a je ocjena zakonitosti osporenog drugostupanjskog rješenja.

12. Među strankama nije sporno da je tužitelj u dnevni raspored Policijske postaje Kaštela za dan 24./25. prosinca 2023. pored svog imena i prezimena i imena i prezimena policijskih službenika ĆS i ČS, neistinito izmijenio vrijeme provedeno na radu na način kako mu se to stavlja na teret prvostupanjskim rješenjem.

13. Sporno je da li je takvim postupanjem tužitelj ostvario obilježja teške povrede službene dužnosti iz članka 96. točke 2. Zakona o policiji.

14. Odredbom članka 96. točke 2. Zakona o policiji propisano je da je teža povreda službene dužnosti nezakoniti rad ili propuštanje poduzimanja mjera i radnji na koje je službenik ovlašten radi sprečavanja nezakonitosti.

15. Odredbom članka 97. stavka 2. Zakona o policiji je propisano da za teže povrede službene dužnosti postupak vodi i odluku donosi disciplinski sud.

16. Odredbom članka 100. Zakona o policiji je propisano da se postupak zbog povrede službene dužnosti provodi na temelju odredbi ovoga Zakona i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika, a u onim pitanjima koja nisu uređena ovim propisima, da se primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuje opći upravni postupak.

17. Odredbom članka 106. Zakona o policiji propisano je da disciplinski sud nije vezan za pravnu kvalifikaciju povrede službene dužnosti ali je vezan za činjenični opis povrede službene dužnosti.

18. Odredbom članka 110. stavka 2. Zakona o policiji propisano je da za teže povrede službene dužnosti mogu se izreći sljedeće kazne: 1. novčana kazna u mjesečnom iznosu do 20% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od 1 do 6 mjeseci, 2. zaustavljanje promicanja u zvanju od 2 do 4 godine, 3. zaustavljanje napredovanja u službi u trajanju od 2 do 4 godine, 4. premještaj na drugo radno mjesto iste ili niže složenosti poslova istog stupnja obrazovanja, 5. uvjetna kazna prestanka državne službe, 6. prestanak državne službe.

19. Nadalje, odredbom članka 111. stavka 1. Zakona o policiji je propisano da se pri određivanju vrste kazne uzimaju u obzir težina počinjene povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti policijskih službenika, okolnosti u kojima je povreda počinjena te olakotne i otegotne okolnosti na strani policijskih službenika.

20. Odredbom članka 17. stavka 1. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika (Narodne novine, broj: 141/11; dalje: Pravilnik) propisano je da Disciplinski sud može odlučiti: 1. da prijavljeni policijski službenik nije odgovoran za težu povredu službene dužnosti, 2. da je prijavljeni policijski službenik odgovoran za težu povredu službene dužnosti u cijelosti ili djelomice te mu izreći kaznu.

21. Iz podataka spisa predmeta je razvidno da je predmetni upravni postupak pokrenut u povodu zahtjeva načelnika Policijske uprave splitsko-dalmatinske za pokretanje disciplinskog postupka protiv tužitelja zbog postojanja osnovane sumnje da je tužitelj počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. točke 3. Zakona o policiji.

22. Prema ocjeni ovog suda, polazeći od podatka spisa predmeta, a imajući u vidu naprijed citirane odredbe, pravilno i zakonito je prvostupanjskim rješenjem tužitelj utvrđenim odgovornim za teže povrede službene dužnosti na način kako je to pobliže opisano u izreci prvostupanjskog rješenja, odnosno pravilno i zakonito je osporenim drugostupanjskim rješenjem odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja i izvršena pravna prekvalifikacija djela na način da se isto pravno kvalificira kao teža povreda službene dužnosti iz članka 96. točke 2. Zakona o policiji, uz obrazloženje koje u cijelosti kao pravilno i zakonito prihvaća i ovaj Sud.

23. Ovaj Sud drži da su upravna tijela osporena rješenja donijela na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, te da su za svoja utvrđenja sadržana u osporenim rješenjima imali uporište u rezultatima provedenog dokaznog postupka, upravo suprotno tužbenim prigovorima.

24. Naime, tužitelj ne spori da je u dnevni raspored Policijske postaje Kaštela za dan 24./25. prosinca 2023. pored svog imena i prezimena i imena i prezimena policijskih službenika ĆS i ČS, neistinito izmijenio vrijeme provedeno na radu na način kako mu se to stavlja na teret prvostupanjskim rješenjem.

25. Međutim, spori da isto predstavlja težu povredu službene dužnosti, spori da je postupao s namjerom i sviješću o protupravnosti, te da je nastupila značajna šteta. Tvrdi da njegovo postupanje u konkretnom slučaju predstavlja uobičajnu praksu koja se izvršavala godinama, te da je za navedeno postupanje dobio odobrenje načelnika. Nadalje, prigovara da mu tijekom postupka nije omogućeno da sudjeluje u ispitnom postupku, da je došlo do povrede prava na pravično suđenje i ukazuje na arbirtranost u postupanju upravnih tijela.

25. Tužitelj u tužbi u suštini iznosi iste prigovore koje je iznio i u žalbi na prvostupanjsko rješenje, a na koje je tuženik dao jasno, valjano i argumentirano obrazloženje koje u cijelosti kao valjano prihvaća i ovaj Sud i na isto ste ovdje poziva.

27. Naime, tuženik i prvostupanjsko tijelo su za svoja utvrđenja sadržana u osporenim rješenjima imali uporište u rezultatima provedenog dokaznog postupka, te je prvostupanjsko tijelo detaljno analiziralo izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj povezanosti te obrazložilo kojim dokazima i iz kojih razloga je poklonio vjeru i utvrdilo činjenično stanje, dok se tuženik osvrnuo na sve žalbene navode tužitelja te jasno obrazložio razloge zbog kojih žalbu drži neosnovanom.

28. Stoga, neosnovano prigovora tužitelj da su osporena rješenja neobrazložena, paušalna i proturječna, već je razvidno da su ista valjano obrazložena u skladu s odredbom članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09, 110/21; dalje: ZUP).

29. Ne stoji prigovor tužitelja da mu je povrijeđeno pravo na obranu, dokazivanje, jednakost oružja i načelo materijalne istine time što je vijeće odbilo njegove prijedloge za saslušanjem svjedoka MS, ČS, ĆS, AS, ŠS, GS, JS, KS, SS i ES, a da uopće nisu uzete u obzir njegove tvrdnje, niti mu je omogućeno da sudjeluje u ispitnom postupku te da postavlja pitanja ranije ispitanim svjedocima na taj način preispita istinitost njihovih iskaza.

30. Ovo stoga jer upravna tijela samostalno i na temelju slobodne ocjene dokaza utvrđuju činjenice, te tako odlučuju o tome koje će sve dokaze izvesti u ispitnom postupku radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja. Polazeći od podataka spisa predmeta, te obrazloženja osporenog rješenja ovaj Sud ne nalazi da bi bitne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke o disciplinskoj odgovornosti tužitelja ostale neutvrđene te ne nalazi osnovanim prigovor tužitelja o povredi načela utvrđivanja materijalne istine. Nadalje, ne nalazi osnovanim niti prigovor povrede načela jednakosti oružja u prvostupanjskom postupku jer navedeno načelo ne zahtjeva od upravnih tijela prihvaćanje svih dokaznih prijedloga, već zahtjeva vođenje postupka na način koji ne narušava pravičnu ravnotežu medu strankama u procesnom smislu te pružanje stranci razumne mogućnosti i dokazivanja činjenica na način koji ju ne stavlja u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu stranku u postupku, a kako to pravilno navodi i tuženik.

31. Prema ocjeni ovog suda, prvostupanjsko tijelo je valjano i detaljno obrazložilo razloge zbog kojih nije smatrao potrebnim izvesti dokaze predložene od strane tužitelja navodeći da predložene svjedoke nije potrebno saslušavati iz razloga jer su se isti u prethodnom postupku očitovali na okolnosti koji su im poznate glede spornog događaja te drži da se njihovim neposrednim saslušanjem pred sudom ne bi utvrdile nove činjenice i okolnosti bitne za utvrđivanje činjeničnog stanja u ovom disciplinskom postupku, a koje razloge kao valjane prihvaća i ovaj Sud.

32. Ovdje je za ukazati na stajalište izražena u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2114/2009 od 14. veljače 2013. i poslovni broj U-III-4798/2010 od 12. lipnja 2014. da izvođenje dokaza u disciplinskom postupku čitanjem službenih zabilješki i zapisnika o ispitivanju svjedoka tijekom istražnog postupka, ne uzrokuje samo po sebi povedu prava na pravično suđenje, pod uvjetom da je u konkretnom slučaju policijskom službeniku protiv kojeg se postupak vodio bilo omogućeno upoznati se sa sadržajem službenih zabilješki i iznijeti svoje primjedbe, uz osiguranu procesnu ravnopravnost u odnosu prema suprotnoj stranci.

33. Stoga, kako je iz spisu priležećeg zapisnika o usmenoj raspravi od 30. listopada 2024. razvidno da je tužitelj bio upoznat sa cjelokupnim sadržajem dokaznog materijala, pa tako i sa sadržajem službenih bilješki i zapisnika o uzimanju izjava te mu je bilo omogućeno da se na iste očituje i stavlja primjedbe nije osnovan prigovor tužitelja da mu je povrijeđeno pravo na obranu.

34. Isto tako ovaj Sud ne nalazi da je odbijanjem provođenja dokaza pribavom izvješća o provedenom nadzoru od strane PU u Policijskoj postaji Kaštela za blagdane Božića i Nove godine da se pribavi ukupan broj radnih sati ostvarenih kod policijskih službenika za prosinac 2023. i to za policijske službenike koji su radili za naprijed navedene blagdane i kojima je smjena bila 8 sati, da se pribave radni nalozi za policijske službenike koji su radili doček Nove godine, te da se od Sektora pravnih, financijskih i tehničkih poslova PU SD zatraži izračun za policijske službenike koji su radili na dan 31.12.2023. godine od 21,00 do 1.1.2024. 5:00 koliko su isti trebali dobiti za prekovremene sate i za koliko je državni proračun oštećen s time što su isti stvarno na blagdan (Nova godina) odradili 5 sati povrijeđeno pravo na obranu jer je prvostupanjsko tijelo dalo valjane razloge za odbijanje izvođenja predmetnog dokaza, a koje je kao valjano prihvatilo i drugostupanjsko tijelo, te iste prihvaća i ovaj Sud.

35. Nadalje, neosnovani su prigovori tužitelja da bi predmetno djelo predstavljalo beznačajno djelo jer je počinjena šteta neznatna. Ovo stoga jer se ovdje radi o povredi službene dužnosti čije je biće ostvareno time što je u dnevni raspored rada Policijske postaje Kaštela za dan 24./25. prosinca 2023., pored svog imena i prezimena i imena i prezimena policijskih službenika ĆS i ČS tužitelj neistinito izmijenio podatke o vremenu provedenom na radu (umjesto 5 sati rada blagdanom napisao 8 sati) te je povreda počinjena bez obzira na to za koliko je navedene radi navedene izmjene tužitelju i ostaloj dvojici policijskih službenika ponaosob posljedično uvećana bruto plaća, jer je predmetna radnja tužitelja, policijskog službenika, sa stajališta disciplinske odgovornosti, nezakonita i kao takva apsolutno neprihvatljiva za policijskog službenika.

36. Nadalje, tužitelj iznosi prigovore u pogledu utvrđenog oblika krivnje, odnosno da je pogrešno utvrđenje upravnih tijela da je tužitelj svjesno i voljno postupio jer da nije cijenjen iskaz svjedoka RS koji je potvrdio da se radi o praksi koja se izvršava godinama na način da se za Novu godinu u raspored unesu neistiniti podaci te sve što je tužitelj napravio je to da je nakon prigovora policijskih službenika od načelnika zatražio da se isto učini u odnosu na dane Božića, za što je dobio odobrenje te je isto unio u raspored i predao načelniku policijske postaje na ovjeru pa da je takvim odobrenjem načelnika bio doveden u zabludu i smatrao da postoje okolnosti kojima bi njegova djelo bilo dozvoljeno, s obzirom se inkriminirano postupanje smatra običajnim u okviru blagdanskog obavljanja posla u predmetnoj policijskoj postaji te kao takvo predstavlja okolnost koja isključuje protupravnost postupanja tužitelja, odnosno eventualno utvrditi okolnosti koje se odnose na nepažnju tužitelja.

36.1. S tim u vezi za navesti je da se tužitelj u ovom postupku tereti da je u vremenu od 27. do 29. prosinca 2023., koristeći svoj položaj pomoćnika načelnika za kriminalističku policiju policijske postaje Kaštela u dnevni raspored rada Policijske postaje Kaštela za dan 24./25. prosinca 2023. godine, pored svog imena i prezimena i imena i prezimena policijskih službenika ĆS i ČS, neistinito izmijenio vrijeme provedeno na radu na način da je prekrižio vrijeme od 21,00 do 05,00 sati kako su bili raspoređeni i kada su stvarno radili i olovkom umjesto toga upisao vrijeme rada od 24,00 do 08,00 sati, a što je razvidno iz činjeničnog opisa. Stoga, za navesti je da je iz navedenog razvidno da se tužitelj ne tereti da bi predmetne izmjene u Dnevnom rasporedu rada napravio nakon što je načelnika PP Kaštela zatražio da se isto učini, za što je dobio odobrenje, već da je to napravio svojevoljno. Ovdje je za istaći da bi navedeno inkriminirano ponašanje bilo kažnjivo, odnosno predstavljalo povredu službene dužnosti i u slučaju da je tužitelj postupao po nalogu ili odobrenju načelnika PP Kaštela, iz razloga što bi takvo odobrenje bilo nezakonito i tužitelja ne bi oslobađalo od odgovornosti za nezakoniti rad. Pri tome, za navesti je da pravilno tuženik navodi da se u disciplinskom pravu ne može se primijeniti institut pravne zablude jer su policijski službenici dužni poznavati propise kojima se uređuje rad službe. Zakon o policiji, za razliku od Kaznenog zakona, nije propisao institut oslobođenja od kazne, a disciplinska i kaznena odgovornost policijskih službenika su odvojeni i različiti vidovi pravne odgovornosti (čl.93. Zakona o policiji)

37. Bez utjecaja su i navodi tužitelja da upravna tijela nisu cijenila iskaz svjedoka RS koji je potvrdio da se radi o praksi koja se izvršava godinama na način da se za Novu godinu u raspored unesu neistiniti podaci, obzirom da navedena okolnost tužitelja ne oslobađa disciplinske odgovornosti za djelo koje mu je zahtjevom za pokretanje disciplinskog postupka stavljeno na teret.

38. Kod ovakvog stanja stvari, pravilno je osporenim rješenjem tužitelj utvrđen odgovornim za težu povredu službene dužnosti iz članka 96. točke 2. Zakona o policiji na način kako je to pobliže opisano u izreci prvostupanjskog rješenja, te je obzirom da činjenični opis djela odgovara pravnoj kvalifikaciji iz članka 96. točke 2. Zakona o policiji pravilno tuženik temeljem odredbe članka 106. navedenog Zakona osporenim rješenjem izvršio pravnu prekvalifikaciju djela.

39. Naposljetku, za navesti je da su upravna tijela prilikom odlučivanja o vrsti i mjeri kazne imala u vidu težinu počinjene povrede, nastale posljedice, stupanj odgovornosti, okolnosti u kojima je povreda počinjena, kao i sve olakotne i otegotne okolnosti na strani prijavljenog policijskog službenika, ovdje tužitelja, a sve temeljem članka 111. Zakona o policiji. Tuženik je uvažio žalbeni navod tužitelja da prilikom odmjeravanja kazne kao olakotna okolnost nije cijenjena činjenica da je tužitelj vlastitim novčanim sredstvima platio cjelokupnu štetu, te je navedena okolnosti prilikom procjene primjerenosti izrečene kazne cijenjena od strane tuženik.

39.1. Pri tome, za istaći je da izbor disciplinske kazne podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni nadležnih javnopravnih (disciplinskih) tijela, kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (čl. 5. st. 2. ZUP-a), dok je upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (čl. 4. st. 2. ZUS). S obzirom na navedeni normativni okvir, Sud ne nalazi da bi izbor disciplinske kazne u konkretnom slučaju bio nezakonit odnosno da bi izišao iz okvira propisanih zakonom.

40. Slijedom svega navedenog, po ocijeni ovog suda, pravilno i zakonito je osporeno rješenje tuženika, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Također nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

41. Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno odlučiti kao u točki I. izreke presude.

42. Kako tužitelj nije uspio u sporu, valjalo je temeljem odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova spora kao neosnovan, a kako je i odlučeno pod točkom II. izreke presude.

U Splitu 8. listopada 2025.

S U T K I NJ A

Danijela Čipčić Buzov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku u sporu, a o njoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju, po opunomoćeniku,

- tuženiku, uz povrat spisa upravnog tijela po pravomoćnosti,

- u spis.