Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-27/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Kate Brajković predsjednice vijeća, Noemi Butorac članice vijeća i suca izvjestitelja i Srđana Kuzmanića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Branko Kobaš, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojega kao punomoćniok zastupa Josip Mađarić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, iz Zagreba, radi utvrđena ništetnosti ugovora i novčane tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj P-524/2023-16 od 29. studenoga 2024., u sjednici održanoj 8. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-524/2023-16 od 29. studenoga 2024.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudio:

"I . Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu br. 528-50-3268782, sklopljenog dana 13.02.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 15.02.2006. godine po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem OU-129/06, u dijelu odredbe koji glasi: ”…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”

II/.Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da u roku od 15 dana plati tužitelju MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi razlike u tečaju iznos od 1.431,15 EUR ( slovima: tisuću četristo trideset jedan euro i petnaest centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:¸

7,87 EUR tekućom od 16.02.2009.

8,51 EUR tekućom od 16.03.2009.

6,88 EUR tekućom od 16.04.2009.

7,22 EUR tekućom od 16.05.2009.

4,47 EUR tekućom od 16.06.2009.

2,45 EUR tekućom od 16.07.2009.

2,99 EUR tekućom od 16.08.2009.

4,05 EUR tekućom od 16.09.2009.

3,96 EUR tekućom od 16.10.2009.

2,88 EUR tekućom od 16.11.2009.

4,91 EUR tekućom od 16.12.2009.

6,53 EUR tekućom od 16.01.2010.

8,84 EUR tekućom od 16.02.2010.

8,31 EUR tekućom od 16.03.2010.

11,44 EUR tekućom od 16.04.2010.

10,84 EUR tekućom od 16.05.2010.

12,00 EUR tekućom od 16.06.2010.

22,02 EUR tekućom od 16.07.2010.

19,96 EUR tekućom od 16.08.2010.

26,26 EUR tekućom od 16.09.2010.

24,09 EUR tekućom od 16.10.2010.

20,58 EUR tekućom od 16.11.2010.

27,97 EUR tekućom od 16.12.2010.

37,38 EUR tekućom od 16.01.2011.

30,72 EUR tekućom od 16.02.2011.

33,05 EUR tekućom od 16.03.2011.

30,08 EUR tekućom od 16.04.2011.

30,62 EUR tekućom od 16.05.2011.

43,22 EUR tekućom od 16.06.2011.

44,45 EUR tekućom od 16.07.2011.

54,86 EUR tekućom od 16.08.2011.

49,46 EUR tekućom od 16.09.2011.

43,55 EUR tekućom od 16.10.2011.

42,68 EUR tekućom od 16.11.2011.

42,23 EUR tekućom od 16.12.2011.

45,03 EUR tekućom od 16.01.2012.

47,48 EUR tekućom od 16.02.2012.

47,81 EUR tekućom od 16.03.2012.

46,11 EUR tekućom od 16.04.2012.

47,26 EUR tekućom od 16.05.2012.

48,04 EUR tekućom od 16.06.2012.

46,72 EUR tekućom od 16.07.2012.

47,07 EUR tekućom od 16.08.2012.

46,08 EUR tekućom od 16.09.2012.

43,96 EUR tekućom od 16.10.2012.

46,22 EUR tekućom od 16.11.2012.

47,31 EUR tekućom od 16.12.2012.

46,55 EUR tekućom od 16.01.2013.

42,27 EUR tekućom od 16.02.2013.

45,91 EUR tekućom od 16.03.2013.

godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III/. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69,

OIB 53056966535, da tužitelju MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.481,81 EUR ( slovima: tisuću četristo osamdeset jedan euro i osamdeset jedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 29.11.2024. godine pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana"

2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je pravodobno podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje: ZPP) s prijedlogom preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev, a tužitelju naložiti naknaditi mu parnične troškove, uključujući i troškove žalbe, ili ukinuti pobijanu presudu i ponovno provesti glavnu raspravu.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je pravovremena i dopuštena.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu broj: 528-50-3268782, dalje: Ugovor) koji su sklopile parnične stranke 15. veljače 2006., a kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata, švicarski franak, kao i zahtjev za isplatu novčane svote od 1.431,15 EUR na ime tečajne razlike. Tužitelj zahtjeva isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredaba ugovora, sa zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do dana plaćanja, a koji zahtjev tužitelj temelji na članku 323. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO).

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu radi kupnje osobnog vozila 15. veljače 2006., te da je kreditor odobrio korisniku kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.067,46 CHF, a obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

8. Sporno je jesu li ništetne odredbe Ugovora koje se tiču valutne klauzule te slijedom toga je li tuženik bez osnove stekao ono što mu je tužitelj u otplati kredita platio uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na onaj početni, koji je vrijedio na dan korištenja kredita.

9. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da su u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vodio sudski postupak zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81, 82 i 90 a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. tog Zakona;

- da je navedena presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud odbio žalbe izjavljene protiv te odluke odlukom Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.;

- da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora rastao,

- da je razlika mjesečnih uplata koja je proizašla zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita 1.431,15 EUR.

10. Prvostupanjski je sud zaključio da je ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata švicarski franak ništetna jer je suprotna načelu savjesnosti i poštenja s obzirom da su banke kao gospodarstvenici i stručne osobe trebale same, prema načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno postupanje od strane tuženika prouzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita koju potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci.

11. Prvostupanjski je sud pozivanje na utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utemeljio na članku 502.c ZPP-a kojom je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi.

11.1 Tužiteljevo pravo da se pozove na pravna utvrđenja iz navedenih presuda temelji se na članku 118. ZZP-a prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje i ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pored navedenog prvostupanjski sud je u postupku utvrdio činjenice i dao razloge zbog čega smatra ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli ništetnom.

12. Prigovor zastare sud je otklonio smatrajući da je zastarni rok od 5 godina počeo teći pravomoćnošću presude donesene po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12.od 14. lipnja 2018. iz čega zaključuje da, s obzirom da je tužba podnesena u ovom predmetu 31. svibnja 2023., nije nastupila zastara.

13. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio koliko je tužiteljica platila tuženiku više nego što bi bila platilao da nije bilo ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, pa je tuženiku naložio navedeno vratiti tužiteljici budući je isto stekao bez osnove.

14. Ispitujući presudu na osnovu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da je prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, a to su one iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje općenito ukazuje žalitelj. Nije počinjena niti povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju također ukazuje žalitelj.

15. Ocjenjujući važnije žalbene navode prema članku 375. stavka 1. ZPP-a valja istaknuti slijedeće.

16. Protivno shvaćanju žalitelja prvostupanjski je sud pravilno zaključak o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljio na pravnom utvrđenju iz presude na koju se tužiteljica pozvala.

16.1. U vezi ovog postupka u žalbi se navodi da sud zanemaruje okolnosti konkretnog slučaja, čime postavlja pitanje uloge suda u pojedinim parnicama koje pokreću korisnici kredita. U odnosu na ovaj žalbeni navod za istaknuti je da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na utvrđenja iz kolektivnih presuda oslonom i na odredbu članka 502.c. ZPP-a bez obzira što se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača, a odredbe valja tumačiti u skladu sa njihovom svrhom i ciljem. Nadalje, treba reći da se u kolektivnom sporu ispitivala valjanost pojedinih ugovornih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima. Dakle, predmet ispitivanja nisu bile odredbe iz pojedinačnog ugovora, pa su stoga banke bile ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestile potrošača o rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na određivanje njihovog novčanog iznosa, a da je potrošač, dakle, u ovom slučaju tužitelj, usprkos tome i nakon što je informiran donio odluku o sklapanju ugovora. Tuženik na ovu okolnost nije predložio saslušanje tuženikova djelatnika, tužiteljevog osobnog bankara.g dokaznog prijedloga odustao.

16.2.Tuženik nije uspio dokazati da je informirao tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu, o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, odnosno vezivanja glavnice kredita za valutu CHF. Prijedlog za saslušanje javnog bilježnika nije valjan dokaz jer javni bilježnik upozorava stranke o pravnim posljedicama ugovora, a ne razjašnjava im financijske posljedice samog ugovora.

16.3. Dokaz saslušanjem stranaka predstavlja supsidijarni dokaz u parničnom postupku, stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da provođenje tog dokaza nije bilo potrebno, jer je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno. Kako tuženikov punomoćnik, nije na navedene okolnosti predložio adekvatne dokaze, pravilno je prvostupanjski sud temeljem odredbe iz članka 264. stavak 2. ZPP-a, odbio izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja jer je na osnovi izvedenih dokaza činjenično stanje u potpunosti utvrđeno.

16.4. Prvostupanjski sud je sve odlučne činjenice pravilno utvrdio, a ta utvrđenja nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima. Iz izvedenih dokaza jasno proizlazi kako se o spornoj ugovornoj odredbi nije moglo pregovarati niti je tužitelj na njezin sadržaj mogao utjecati jer je ista unaprijed nametnuta.

17. Odluka prvostupanjskog suda, kako je to već navedeno je pravilna. Prema stajalištu i ovog suda zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat pretplaćenih iznosa) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u pogledu kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojima je utvrđena ništetnost, tako da je u konkretnom slučaju zastara počela teći za povrat pretplaćenih iznosa iz osnove valutne klauzule 14. lipnja 2018., tako da do podnošenja tužbe u ovom predmetu 31. svibnja 2023. nije nastupila zastara.

18. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik nesavjestan od dana stjecanja, pa je stoga dužan platiti zatezne kamate na preplaćene svote od dana stjecanja do dana plaćanja. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne.

19. Tuženik u žalbi ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je valutna klauzula odredba dispozitivne prirode, pa je kao takva isključena od ocjene nepoštenosti prema članku 1. stavak 2. Direktive vijeća 93/EEZ od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu: Direktiva) pri čemu se poziva na presudu Suda europske unije broj C-81/19 od 9. srpnja 2020. U tom predmetu ugovorena je valutna klauzula na temelju dispozitivnog zakonskog propisa i pod istim uvjetima za obje stranke. U vezi primjene Direktive valja navesti da se ona ne primjenjuje na ugovore koji su zaključeni prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju (presuda od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C 567/2020, EU:C:2022:352), ali to ne utječe na činjenicu da su odredbe potrošačkih ugovora utvrđene ništetnim temeljem primjene domaćeg materijalnog prava Zakona o zaštiti potrošača i činjenice da tužitelju nisu na razumljiv način date informacije o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Ugovaranje valutne klauzule nije bilo zabranjeno, radi se o dispozitivnoj ugovornoj odredbi, ali je prije donošenja odluke u kojoj će valuti podignuti kredit tužitelj morao biti upoznat sa svim rizicima vezivanja glavnice za valutu CHF, osobito sa činjenicom da se tečaj te valute ne štiti kao tečaj EUR-a, da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize tzv. „valuta utočišta“, što znači da za vrijeme recesije naglo jača zbog čega nije dobra za dužnike kod ugovaranja kredita, tj. da je veoma rizična za dužnike koji nemaju primanja u CHF.

20. Protivno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima položaj potrošača, jer je tužiteljica fizička osoba te je dokazala da je automobil kupila u privatne svrhe. Na tuženiku je bio teret dokaza da je uzimanje kredita bilo za potrebe tužiteljičine trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a to u postupku nije dokazao.

21. Budući je tuženik u cijelosti izgubio spor, pravilno mu je naloženo platiti parnične troškove. U žalbi se ne navode razlozi pobijanja odluke o troškovima. Žalitelj navodi da je odluka o troškovima pogrešna jer je pogrešna i odluka o glavnoj stvari. Obzirom na vrijeme početaka prvostupanjskog postupka ovaj drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

22. Kako je tuženikova žalba odbijena, to je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti (točka II. izreke).

23. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Dubrovnik, 8. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Kate Brajković