Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-97/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Damiru Ratkoviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Klinički bolnički centar Osijek, J. Huttlera 4, OIB: 89819375646, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku pod poslovnim brojem: Pr- 67/2022-24 od , 13. siječnja 2025.,u sjednici vijeća održanoj 8. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku pod poslovnim brojem: Pr-67/2022-24 od 13. siječnja 2025.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati neimovinsku štetu u iznosu od 5.308,91 EUR-a (pettisućatristoosameura-devedesetjedancent) sa zateznim kamatama tekućim od 13. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana ( točka I.izreke).

1.1. U odluci pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati naknadu imovinske štete u iznosu od 265,44 EUR-a (dvjestošezdesetpeteura- četrdesetčetiricenta) sa zateznim kamatama tekućim od 13. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

1.2. Ujedno je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu

3.908,47 EUR-a (tritisućedevestoosameura-četrdesetsedamcenta) sa zateznim kamatama tekućim od 13. siječnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana ( točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka. 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u tom dijelu preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

2.1. Žaliteljica je odgovorila na žalbe i osporila navode žalbe te predložio žalbu tuženika odbiti u cijelosti kao neosnovanu.

3. Ispitujući pobijanu presudu u okviru u smislu odredbe čl. 365. st. 2. u svezi čl. 354. st. 2. ZPP-a, pazeći po službenoj dužnosti na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka.

4. Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice kao radnice za naknadom neimovinske i imovinske štete koju da je pretrpjela kao posljedicu ozljeđivanja na radu dana 22. srpnja 2015., a koju naknadu štete potražuje od tuženika kao poslodavca.

5. U ovoj fazi postupka kao sporno je i dalje ostalo pitanje odgovornosti tuženika za predmetni štetni događaj, odnosno dinamika nastanka štetnog događaja te s tim u svezi postojanje vlastitog doprinosa na strani tužiteljice prilikom ozljeđivanja u predmetnoj radnoj nezgodi, kao i visina štete koju tužiteljica potražuje u ovom postupku.

6. Raspravljajući po navedenom zahtjevu tužiteljice, suprotno žalbenim navodima tuženika, valjanom ocjenom svih izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a, relevantno za ocjenu osnovnosti zahtjeva tužiteljice sud prvog stupnja je u bitnom utvrdio:

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu administratora na Odjelu za kliničku laboratorijsku dijagnostiku,

- da je tužiteljica dana 22. srpnja 2015. pretrpjela ozljedu na radu na način da je prilikom sjedanja na stolicu puknuo kotač stolice, te se tužiteljica u strahu da ne padne i ne izgubi ravnotežu naglo posjela,

- da je tuženik sačinio HZZO-u prijavu ozljede na radu 29. srpnja 2015. godine (list4),

- da je dana 31. srpnja 2015.g.kod tuženika proveden inspekcijski nadzor i sačinjen zapisnik o štetnom događaju (list 42),

- da je tužiteljica osposobljena za rad na siguran način,

-da je tužiteljica u predmetnoj nezgodi zadobila kompresivni prijelom prvog slabinskog kralješka, koja ozljeda predstavlja tešku tjelesnu ozljedu,

- da kod tužiteljice denzitometrijom nisu utvrđene promjene u smislu osteoporoze tog dijela kralježnice i da je tužiteljica liječena bolnički, u stacionarnim ustanovama za fizikalnu rehabilitaciju, te ambulantno,

- da je tužiteljičina ozljeda nastala na način da je prilikom sjedanja na stolicu puknuo kotačić stolice, radi čega se tužiteljica naglo posjela, što je razvidno i iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr. med. ABC, spec. ortopedije, subspecijalista traumatologije lokomotornog sustava, prema kojem je tužiteljičina ozljeda sigurno nastala na navedeni način,

- da je vještak dr.med. ABC je u usmenom izjašnjenu na nalaz i mišljenje na prigovore tuženika objasnio kako je tužiteljičina ozljeda mogla nastati i kod zdrave osobe, odnosno osobe koja nema bolesti koje ima i tužiteljica, na način da se prilikom pucanja kotačića stolice naglo posjela, ali i da je kod tužiteljice moglo doći do iste ozljede i da je samo sjedila kada je došlo do pucanja kotačića,

- da je na okolnost posljedica predmetne nezgode provedeno vještačenje po vještaku dr. ABC, spec patologije osnovom kojeg je utvrđeno kako je prilikom ozljeđivanja i tijekom liječenja tužiteljica osjećala bolove jakog intenziteta 5 dana, srednjeg intenziteta 10 dana, slabog intenziteta i trajnog karaktera 140 dana, budući da je operirana 9. prosinca 2015., te blagog intenziteta i povremenog karaktera koji bolovi spadaju smanjenje životne aktivnosti,

- da je kod tužiteljice posljedično zaostao strah jakog intenziteta u trajanju koliko i sami događaj te je prešao u zabrinutost za ishod liječenja što ima karakter sekundarnog straha, jakog intenziteta u trajanju od 8 dana, srednjeg intenziteta 15 dana, te slabog intenziteta 140 dana,

- da je kao posljedica navedene ozljeda kod tužiteljice zaostalo smanjenja životne aktivnosti od 10 % gdje je uračunato djelovanje ozljede na pogoršanje već narušenog zdravstvenog stanja tužiteljice,

- da je kao posljedica ozljeđivanje tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega 5 dana u trajanju od 8 sati, te još 10 dana u trajanju od 4 sata.

6. Temeljem navedenih odlučnih činjeničnih utvrđenja, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio odgovornost tuženika kao poslodavca za predmetnu radnu nezgodu pozivom na odredbe članka 111. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127717 i 98/19- dalje ZR) u svezi s odredbom članka 25. stavka 1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18, dalje u tekstu: ZZR) i odredbe članka 1067. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO).

6.1. Neosnovano žalitelj žalbenim navodima osporava pravilnost odlučnih činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja pa s tim u svezi i pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na postojanje odgovornosti poslodavca za predmetni štetni događaj.

7. Naime, odredbom članka 25. stavka 1. ZZR-a, propisano je da se za ozljedu na radu i profesionalnu bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra da potječu od rada, i poslodavac za njih odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Odredbom stavka 2. istog članka određeno je da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

7.1. Odgovornost poslodavca za štetu uzrokovanu radniku određena je i odredbama članka 111. ZR-a. Tako je odredbom stavka 1. ovog članka propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Stavkom 2. istog članka određeno je kako se pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovog članka odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa. Poslodavac koji odgovara prema kriteriju uzročnosti (objektivna ili kauzalna odgovornost) može se te odgovornosti osloboditi pod pretpostavkom iz odredbe članka 25. stavka 2. ZZR-a i podredno pod pretpostavkama iz odredbe članka 1067. ZOO-a.

8. Ovim je propisima iznimno, u točno određenim slučajevima, dopušteno oslobađanje poslodavca od objektivne odgovornosti. Iz sadržaja odredbe članka 25. stavka 2. ZZR-a proizlazi kako se poslodavac može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti u tri slučaja i to: a) ako je šteta nastala zbog više sile, b) ako je riječ o namjeri ili krajnjoj nepažnji radnika i c) ako je šteta nastala namjerom ili nepažnjom treće osobe, na što poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Poslodavac se neće moći pozivati na ekskulpacijske razloge ako je šteta posljedica obične nepažnje radnika ili treće osobe. Naime, ovdje je za napomenuti da budući je članak 25. ZZR-a poseban (specijalan) propis, pravo poslodavca na oslobađanje od objektivne odgovornosti u konkretnom slučaju mora se prvenstveno prosuđivati kroz primjenu tog propisa, a tek podredno, zbog primjene načela lex specialis derogat legi generali, primjenjivati će se odredbe članka 1067. ZOO-a kao opći propis.

8.1. Dakle, teret postojanje eskulpacijskih razloga leži isključivo na tuženiku kao poslodavcu, što je u konkretnom slučaju izostalo.

9. Obrazlažući materijalno pravno stajalište pobijane odluke o odgovornosti tuženika kao poslodavca, sud prvog stupnja je, suprotno navodima žalbe, osnovom valjane ocjene provedenog dokaznog postupka u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, utvrdio da je do predmetne nezgode došlo prilikom sjedanja tužiteljice na stolicu, kada dolazi do puknuća kotačić na stolici radi čega se tužiteljica naglo posjela kako ne bi izgubila ravnotežu i pala sa stolice.

9.1. Sud prvog stupnja je pri tome osnovom provedenog medicinskog vještačenja po vještaku dr. med. sc. ABC, a nakon primjedbi od strane tuženika u odnosu na nalaz ranije određenog vještaka dr ABC na okolnost dinamike nastanka predmetne nezgode i nastalu ozljedu, utvrdio kako je tužiteljičina ozljeda – kompresivni prijelom prvog slabinskog kralješka mogla nastati upravo na navedeni način – prilikom naglog posjedanja uzorkovanog puknućem stolice, a uzimajući u obzir da tužiteljica nije bolovala od malignih bolesti, niti je imala osteoporozu.

10. Upravo stoga, prvostupanjski sud zaključuje da u navedenoj situaciji kada je već došlo do puknuća kotačića stolice, a obzirom na kratkoću vremena i položaj u kojem se tužiteljica nalazila (u fazi sjedanja na stolicu), naglo posjedanje na stolicu, predstavlja i poželjnu reakciju kako bi se spriječila moguće veća šteta (u slučaju pada na pod).

11. Da je tužiteljica odnosne prigode zadobila ozljedu na radu upravo na opisani način proizlazi i iz Zapisnika o inspekcijskom nadzoru Službe za nadzor zaštite na radu Područnog ureda Osijek, Inspektora rada Ministarstva rad i mirovinskog osiguranja od 31. srpnja 2015., koristeći uredsku stolicu na način koji ne odstupa od uobičajenog postupanja prilikom sjedanja na stolicu, kako je to razvidno iz nalaza i mišljenja vještaka medicine rada ABC, dipl.ing. građ.

12. U navedenim činjeničnim okolnostima nastanka predmetne nezgode, pravno su neodlučni navodi žalitelja o propustima tužiteljice da postupi sukladno odredbi članka 68. ZR-a, odnosno članka 8. Pravilnika o radu tuženika, i obavijesti poslodavaca o neodgovarajućoj uredskoj stolici zbog njenog zdravstvenog stanja i pravodobno zatraži pomoć odmah nakon ozljeđivanja .

12.1. Naime, u svom dopunskom očitovanju na nalaz i mišljenje dr. ABC u odnosu na iznesene prigovore tuženika ističe da bi tužiteljica i kao bilo koja druga potpuno zdrava osoba bez postojećih komorbiditeta u vidu prekomjerne težine i artritisa, prilikom pucanja kotačića i posjedanja na stolicu svom težinom, mogla zadobiti ozljede kakve je dobila.

12.2. S druge strane u utvrđenju činjenice da za tužiteljicu postoji dokaz da je osposobljena za rad na siguran način za poslove u okviru radnog mjesta daktilografa, te da iz izjave same radnice proizlazi da ista nije uočila nikakva vidljiva oštećenja na predmetnoj stolici, prvostupanjski sud nalazi logičnim kako sukladno tome tužiteljica nije niti imala poseban razlog obavijestiti poslodavca o potrebi zamijene radne stolice.

13. Odsustvo, pak, propusta u primjeni zaštite na radu o čemu govori tuženik u žalbenim navodima, a kako to proizlazi iz nalaza o inspekcijskom nadzoru ne znači nužno automatizmom i izostanak odgovornosti poslodavca za ozljede na radu koje su nastale korištenjem inventara za svrhu kojoj je i namijenjen, što je nedvojbeno konkretni slučaj.

13.1. Zakonodavac tako u smislu citiranih odredaba ZZR-a i ZR-a odgovornost tuženika kao poslodavca određuje kao objektivnu, dakle, već samom činjenicom da je do ozljeđivanja radnika došlo za vrijeme rada, što je u konkretnom slučaju nedvojbeno utvrđeno jer je do ozljede tužiteljice došlo na njenom radnom mjestu pri obavljanju redovnih poslova administratora na računalu.

14. U navedenim okolnostima pravilan je zaključak suda da tuženik, na kojem je teret dokaza u smislu citiranih odredaba kojima je uređena odgovornost poslodavca, u konkretnom slučaju nije dokazao postojanje eskulpacijskih razloga njegove inače objektivne odgovornosti. Tomu svakako u prilog ide i činjenica na koju ukazuje u svom nalazu vještak zaštite na radu, ističući kako je stolica koju je koristila tužiteljica odbačena na otpad kao neispravna, te nije bilo moguće utvrditi njene karakteristike, a isto tako tuženik nema podatke o proizvođaču, broju inventara, pa se ne može utvrditi kada ju je tuženik kupio, te koliko dugo je ista bila u uporabi do trenutka nastanka štetnog događaja.

15. Isto tako s pravom sud prvog stupnja ne nalazi u postupanju tužiteljice doprinos u nastanku predmetnog štetnog događaja jer je ista u datim okolnostima koristila predmetnu stolicu na uobičajen način, što podrazumijeva da je ista korištena za svrhe u koje je i namijenjena pa su utoliko bez pravnog značaja navodi žalbe o predispozicijama tužiteljice u odnosu na druge zaposlenike, koje bi se pak istoj trebale prepisati u krivnju odnosnu krajnju nepažnju u nastanku štetnog događaja.

16. Kao posljedicu ozljeđivanja prama utvrđenju suda prvog stupnja osnovom nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr ABC, utvrđena je prisutna bolnost jakog intenziteta u trajanju od 5 dana, srednjeg intenziteta 10 dana, slabijeg intenziteta i trajnog karaktera 140 dana, blagog intenziteta i povremenog karaktera spada u smanjenje životne aktivnosti uz prisutan doživljaj straha jakog intenziteta u trajao koliko i sam događaj te je prešao u zabrinutost za ishod liječenja što ima karakter sekundarnog straha, a bio je : jakog intenziteta osam dana, srednjeg intenziteta 15 dana, slabog intenziteta 140 dana. Navedena ozljeda je dovela do smanjenja životne aktivnosti od 10% u što je uračunato i djelovanje ozljede na pogoršanje već narušenog zdravstvenog stanja tužiteljice

17. Pri tome je u odnosu na navode žalbe da kod tužiteljice postojeći komorbiditeti iz medicinske dokumentacije ukazuje na izostanak ozljede na radu, za uputiti žalitelja na potvrdu Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 25. kolovoza 2018 o datum priznanja ozljede na radu, koja sukladno odredbi članka 230. ZPP-a ima snagu javne isprave u smislu postojanje ozljede na radu ( pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 74/2020 od 28. travnja 2021.).

17.1. Naime, žalitelji žalbenim navodima ukazuje na navode vještaka da se kod tužiteljice radi prema medicinskoj dokumentaciji o komorbiditetima koji su postojali i prije navedene ozljede u smislu bolova u slabinskoj kralježnici popraćeni degenerativnim promjenama ovog segmenta, kao i cervikobranhijalni sindrom uz gonartrozu oba koljena.

17.2. Međutim, upravo ove okolnosti cijenio je i vještak dr ABC prilikom procjene zaostalih posljedica na zdravlje tužiteljice koje se manifestirao kao smanjenja životne aktivnosti od 10% u koju je uračunato i djelovanje ozljede na pogoršanje već narušenog zdravstvenog stanja tužiteljice.

17.3. Osim toga za ukazati je žalitelju da postojanje komorbiditeta kod ozlijeđenog radnika ne daje osnova poslodavcu za otklanjanje odnosno smanjenje njegove utvrđene odgovornosti, već može i ima utjecaja tek na procjenu o zaostalim posljedicama koje se mogu prepisati isključivo zadobivenoj ozljedi, što je u konkretnom slučaju i cijenjeno. Pri tome je svakako imati u vidu da je kvaliteta života ljudi kod kojih već postoje izvjesna oštećenja zdravlja, dodatnim ozljeđivanjem samo narušena što je svakako cijeniti prilikom dosuđenja pravične novčane naknade (jer će u tom smislu morati ulagati pojačane napore u daljnjem životu i radu).

18. Utoliko je ovaj suda, sukladno odredbi čl. 1100. ZOO-a u vezi čl. 19. st. 1. i 2. ZOO-a, a imajući na umu Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete od 29. studenog 2002. i pravnom shvaćanju zauzetom na sjednicama Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u nastavku: VSRH) održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., prihvatio kao pravilnu ocjenu suda prvog stupnja o visini dosuđene naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti prema kvalifikatornim kriterijima pretrpljenih fizičkih bolova, kojima svakako doprinosi sam tijek liječenja provođenjem operativnog zahvata te zaostalo umanjenje životnih aktivnosti uz prisutni osjećaj straha.

18.1. Slijedom toga uzimajući u obzir intenzitet i trajanje fizičkih bolova, straha i smanjena životne aktivnosti prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je priznao tužiteljici povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, čime joj je nastala neimovinska šteta sukladno čl. 19. st. 2. ZOO-a u vezi čl. 1100. i 1046. ZOO- a u iznosu od 5.308,91 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja zahtjeva pa do isplate odnosno od sukladno čl. 1103. u vezi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, u pripadajuće pravo na naknadu imovinske štete sukladno čl. 1095. st. 1. ZOO-a, prema procjeni vještaka u vidu nemedicinske tuđe pomoći i njege, u ukupno zatraženom iznosu od 265,OO EUR-a sa zateznim kamatama od presuđenja, što između stranaka u žalbenom stadiju postupka nije ni bilo sporno.

19. Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni navodi žalbe niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-.a, žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu, i pobijanu presudu potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a te na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a i odluku o naknadi parničnog troška zasnovanu na valjanoj primjeni odredaba članak 154. stavak1. U svezi s odredbom članak 155. ZPP-a.

U Splitu, 8. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica