Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ivanec, Ul. Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-225/2019-68

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu - Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, a prema prijedlogu odluke sudske savjetnice Melite Vrkić Hajsok, u pravnoj stvari tužiteljice GT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Predragu Brlečiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Brlečić & partneri j. t. d. iz Varaždina, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupanog po punomoćnici Željki Zrnčić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d. o. o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 15. rujna 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenice punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude održanom 8. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici GT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 8.610,24 EUR (slovima: osam tisuća šesto deset eura i dvadeset četiri centa) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na:

iznos od 57,47 € teče od 13.08.2010.

iznos od 73,08 € teče od 13.09.2010.

iznos od 130,60 € teče od 07.10.2010.

iznos od 109,43 € teče od 03.11.2010.

iznos od 140,88 € teče od 13.12.2010.

iznos od 158,99 € teče od 11.01.2011.

iznos od 139,58 € teče od 09.02.2011.

iznos od 145,43 € teče od 16.03.2011.

iznos od 131,29 € teče od 12.04.2011.

iznos od 153,37 € teče od 12.05.2011.

iznos od 166,63 € teče od 10.06.2011.

iznos od 165,24 € teče od 11.07.2011.

iznos od 219,25 € teče od 16.08.2011.

iznos od 84,98 € teče od 16.09.2011.

iznos od 166,34 € teče od 17.10.2011.

iznos od 163,37 € teče od 16.11.2011.

iznos od 153,13 € teče od 14.12.2011.

iznos od 170,25 € teče od 17.01.2012.

iznos od 164,28 € teče od 22.02.2012.

iznos od 168,78 € teče od 19.03.2012.

iznos od 176,46 € teče od 23.04.2012.

iznos od 170,41 € teče od 21.05.2012.

iznos od 177,20 € teče od 19.06.2012.

iznos od 165,29 € teče od 16.07.2012.

iznos od 172,60 € teče od 03.08.2012.

iznos od 89,20 € teče od 20.09.2012.

iznos od 162,95 € teče od 11.10.2012.

iznos od 173,36 € teče od 21.11.2012.

iznos od 168,54 € teče od 19.12.2012.

iznos od 154,94 € teče od 18.01.2013.

iznos od 165,20 € teče od 18.02.2013.

iznos od 160,69 € teče od 15.03.2013.

iznos od 171,00 € teče od 17.04.2013.

iznos od 154,27 € teče od 22.05.2013.

iznos od 154,49 € teče od 13.06.2013.

iznos od 154,70 € teče od 12.07.2013.

iznos od 163,97 € teče od 13.08.2013.

iznos od 89,15 € teče od 24.09.2013.

iznos od 162,90 € teče od 17.10.2013.

iznos od 164,82 € teče od 19.11.2013.

iznos od 169,65 € teče od 17.12.2013.

iznos od 170,36 € teče od 20.01.2014.

iznos od 125,22 € teče od 24.02.2014.

iznos od 125,22 € teče od 20.03.2014.

iznos od 123,49 € teče od 11.04.2014.

iznos od 128,26 € teče od 20.05.2014.

iznos od 122,16 € teče od 26.06.2014.

iznos od 123,53 € teče od 16.07.2014.

iznos od 129,40 € teče od 18.08.2014.

iznos od 64,44 € teče od 20.08.2014.

iznos od 129,86 € teče od 17.10.2014.

iznos od 134,05 € teče od 25.11.2014.

iznos od 130,24 € teče od 19.12.2014.

iznos od 363,24 € teče od 13.02.2015.

iznos od 33,39 € teče od 13.03.2015.

iznos od 293,58 € teče od 27.03.2015.

iznos od 130,01 € teče od 23.04.2015.

iznos od 50,15 € teče od 25.05.2015.

iznos od 12,37 € teče od 03.07.2015.

iznos od 12,37 € teče od 28.07.2015.

iznos od 12,37 € teče od 17.08.2015.

iznos od 12,37 € teče od 11.09.2015.

s time da zakonska zatezna kamata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu, a do zatraženog iznosa od 10.067,01 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Tužbeni zahtjev tužiteljice GT protiv tuženika Privredna banka d.d. radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe članka 4. i članka 7. Ugovora o kreditu br. 9011781268 od 11. kolovoza 2006., smatra se povučenim.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici GT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.849,57 EUR (slovima: dvije tisuće osamsto četrdeset devet eura i pedeset sedam centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od 8. listopada 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika dana 11. travnja 2019. radi isplate, u kojoj navodi da je tuženik jedna od banaka obuhvaćena pravomoćnim presuda donesenim u postupcima povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koji su se vodili pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. te na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.

1.2. Nadalje navodi da su tužitelj i tuženik sklopili 11. kolovoza 2006. Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 94.995,59 CHF obračunato prema srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Navodi da je predmetni ugovor opterećen ništetnim ugovornim odredbama, obzirom da je tuženik u isti jednostrano ugradio nepoštenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi te nepoštenu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezan švicarski franak. Poziva se na odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku te navodi da je jasno kako je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćnih presuda na koje se tužitelj u tužbi poziva. Slijedom navedenog, a imajući u vidu odredbu članka 323. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj ima pravo da mu tuženik vrati ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredaba.

1.3. Tužitelj navodi da su posljedice nepoštenih ugovornih odredaba iz navedenog Ugovora bile za tužiteljicu zastrašujuće budući da je tečaj CHF u odnosu na HRK u vrijeme vraćanja kredita znatno rastao te da je tuženik uz to paralelno donosio Odluke kojima je povećavao kamatne stope. Navodi da je od početne redovne kamatne stope od 4,35%, tuženik svojim odlukama povećao kamatnu stopu tako da je 27. srpnja 2007. odlučio da kamatna stopa bude 5,35% godišnje, 1. veljače 2008. odlučio da kamatna stopa bude 6,10% godišnje, 13. listopada 2010. odlučio da kamatna stopa bude 5,75%, 9. travnja 2011. odlučio da kamatna stopa bude 5,50% godišnje, a 14. srpnja 2011. odlučio da kamatna stopa bude 5,25% godišnje.

1.4. Tužiteljica navodi da je 14. travnja 2017. prijevremeno otplatila kredit u cijelosti i to po izvršenoj konverziji temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Nakon izvršene konverzije, tužiteljica je bila u obvezi do 14. travnja 2017. vratiti glavnicu u iznosu od 60.108,57 EUR i kamatu u iznosu od 31.994,38 EUR odnosno ukupno 92.102,95 EUR u protuvrijednosti prema srednjem tečaju EUR tuženika na dan uplate.

1.5. U bitnome, tužiteljica navodi da se posljedica nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba u Ugovoru o kreditu broj 9011781268 očituje u preplati te tužiteljevu pravu na restituciju iznosa od najmanje 10.067,01 EUR, a koji iznos je tuženik stekao temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

1.6. Stoga tužitelj ovom tužbom traži da sud naloži utvrdi ništetnom dijelove odredbe članka 4. i članka 7. Ugovora o kreditu br. 9011781268 od 11. kolovoza 2006. te da naloži tuženiku da mu isplati iznose koje je preplatio s osnova ništetnosti tih odredaba i to razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF u visini od 10.067,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, istaknuo prigovor zastare te navodi kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Navodi da iz Zakona proizlazi da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate. Stoga je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Navodi da iz Dodatka nedvojbeno proizlazi da je tužitelju ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog pretplati s osnove iznosa preplaćenih kamata.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužiteljevo pozivanje na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača sukladno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku što je moguće samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnici radi utvrđenja ništetnosti i isplate kao što je ovdje slučaj. Glede ugovorene valutne klauzule tuženik ističe kako je ista dopuštena sukladno članku 22. Zakona o obveznim odnosima. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Navodi kako je jasno da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. S obzirom na regulatorne propise HNB-a radi se gotovo o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Budući da je, dakle, temeljem članka 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva odredba jedini smjer u kojem sud smije tu odredbu primjenjivati. Tuženik navodi da se radi o ugovoru solemniziranom od strane javnog bilježnika koji ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta pa je neosnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba tog ugovora. Navodi da je tužitelj poslovno sposobna osoba koja je od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora.

2.2. U odnosu na promjene kamatne stope, ističe da sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koje su omogućile ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorne odredbe kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je obveza temeljem takve odredbe neodrediva, tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Nadalje, kriteriji promjene kamatnih stopa odnosno načina obračuna kamate određeni su Općim uvjetima poslovanja banke što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija.

2.3. Stoga je tuženik predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu broj: 9011781268 od 11. kolovoza 2006. (list 9-11 spisa), obavijest o promjenama kamatne stope (list 12-16 spisa), Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011781268 pod 8. prosinca 2015. (list 17-23 spisa), tabela izvršenih uplata (list 33-35 spisa), izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. (list 36-41 spisa), dokument naziva "Poslovanje s građanima – informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke" (list 54-62 spis), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Vlasti Santo Olđa, pročitan je nalaz vještaka te je provedeno saslušanje tužiteljice na raspravi održanoj 15. rujna 2025.

4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, sve sukladno odredbi iz članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), sud je odlučio kao u izreci.

5. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između tužitelja i tuženika 11. kolovoza 2006. sklopljen Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 94.995,59 CHF obračunato prema srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Nije sporno niti da je 8. prosinca 2015. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su odredbe iz Ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.

6. Sporno je između stranaka pravno pitanje i to pitanje zastare te može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., kao i presuda istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a na koje se presude tužitelj poziva u tužbi te je sporno da li tužitelj može tražiti kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, te da li je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Spornim se ukazala i visina eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30. rujna 2015., s kojim danom je izvršena konverzija kredita.

7. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika kao banke, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao banka potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

8. Valja reći da je i u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio da se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003. - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009. - dalje: ZZP).

9. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

10. Prema odredbi članka 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

11. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost je tuženik predložio saslušanje osobnog bankara i javnog bilježnika, a od kojih dokaznih prijedloga je u daljnjem tijeku postupka odustao. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati iz isprava, naprotiv, tužiteljica navodi u stranačkom iskazu da je predmetni kredit uzela u svrhu adaptacije stambenog objekta te dijelom za otplatu ranijeg kredita kojeg je imala u istoj Banci, a koji je imao višu kamatnu stopu u odnosu na kredit koji joj je ponuđen s valutom u CHF. U Banci je kredit u CHF ponuđen kao najpovoljnija opcija. Vezano za konverziju kredita, istu je prihvatila iz razloga što su tada bili u teškoj situaciji, imali su dvoje djece na fakultetu u Zagrebu i čitav taj period im je bio izuzetno stresan. Prilikom ishođenja kredita nitko ju nije upozoravao na nikakve rizike vezano za kredit u CHF već im je samo rečeno da je to najpovoljniji kredit uz nisku stopu kamate. Ugovor je bio unaprijed pripremljen od strane Banke i nije mogla utjecati na pojedine odredbe Ugovora, imala je opciju ili potpisati Ugovor ili ne. Rate kredita rasle su od početnih otprilike 2.700,00 kn do otprilike 4.300,00 kn, rata kredita je rapidno rasla i nije očekivala da će doći do takvog porasta rate kredita. Prilikom solemnizacije Ugovora, koliko se sjeća javni bilježnik nije ništa pojašnjavao vezano za rizike kredita s valutom u CHF. Dodatak Ugovora o kreditu također je bio unaprijed pripremljen od strane Banke. Rate kredita uglavnom je plaćala ona, a ponekad je ratu kredita platio i njezin suprug. Prije predmetnog kredita imala je kredit u hrvatskim kunama vezano uz njemačku marku. Navela je da razumije što znači termin "promjenjiva", ali ne zna što to znači u kontekstu bankarskih termina, a isti slučaj je i u odnosu na termin "valutna klauzula". Koliko se sjeća nitko joj nije rekao da će tečaj valute biti nepromjenjiv. Ugovor o kreditu je pročitala ali joj nisu bili jasni svi termini koji su tamo ugovoreni. Tražila je pojašnjenje glede instrumenata osiguranja i to Ugovora o osiguranju života budući da je predmetni ugovor bio vezan uz EUR a sam Ugovor o kreditu bio je vezan uz CHF.

11.1. Tužiteljičin iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivala realno i uvjerljivo. Kod toga sud smatra da iz opisanog postupanja tužiteljice ne proizlazi da ista nije postupala s dužnom pažnjom, naime kako proizlazi iz njegovog iskaza, tužiteljica nije imao drugu opciju već ju je predmetni ugovor o kreditu čekao za potpisivanje, pri čemu nije dobila nikakva upozorenja o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule koji bi upućivali na to da njezina obveza može biti znatno veća nego što je to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

12. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

13. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

14. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15 – dalje: Novela), u odredbi članka 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

15. Kao način konverzije kredita, u odredbi članka 19.c. stavak 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

16. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

17. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 8. prosinca 2015. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o pretplati.

18. Dodatak ugovora o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

19. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

20. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

21. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

22. Međutim Vrhovni sud RH apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

23. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

24. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 G protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

25. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu i utvrđen iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi članka 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

26. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko -knjigovodstveno vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasto Santo Olđa koja je u nalazu izvršila izračun preplate koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF, uzimajući u obzir iznos preplate utvrđene u konverziji. Vještakinja u nalazu i mišljenju navodi da preostala razlika više plaćenog iznosi 8.610,24 EUR.

26.1. Tužiteljica na nalaz i mišljenje vještakinje nije imala primjedbi, već je u podnesku od 25. srpnja 2025. postavila svoj konačni tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu iznosa od 8.610,24 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na ime razlike više plaćenog zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF.

26.2. U podnesku od 23. prosinca 2024. tuženik je naveo da je na nalaz i mišljenje vještakinje iznio samo prigovore pravne naravi, a da na matematički izračun vještaka nema primjedbi zbog čega ne traži da se vještak usmeno sasluša na ročištu.

26.3. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća. Stoga je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos od 8.610,24 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe članka 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a to iz razloga što je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO.

26.4. Tužiteljica je prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tražila utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 4. i članka 7. Ugovora o kreditu br. 9011781268 od 11. kolovoza 2006. te da sud naloži tuženiku da joj isplati iznos od 10.067,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom. Podneskom od 4. lipnja 2019. tužiteljica je povukla dio tužbenog zahjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 4. i članka 7. Ugovora o kreditu br. 9011781268 od 11. kolovoza 2006. Predmetno smanjenje tužbenog zahtjeva po svom karakteru predstavlja povlačenje dijela tužbe, o kojem povlačenju se tuženik nije posebno očitovao, nego se je upustio u daljnje raspravljanje, čime je iskazao prešutnu suglasnost na takvo djelomično povlačenje tužbe, te je sud sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP donio rješenje kao u točki I. izreke rješenja. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica je tražila isplatu iznosa od 8.610,24 EUR umjesto prvotno traženog iznosa od 10.067,01 EUR. Time je tužiteljica djelomično povukla tužbeni zahtjev, a s kojim djelomičnim povlačenjem se tuženik nije usuglasio. Odredbom članka 193. stavak 1. ZPP, propisano je da tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, dok je stavkom 2. istog članka određeno da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Obzirom da se tuženik nije usuglasio s povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva, to je o istom trebalo odlučiti te je isti sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog iznosa od 10.067,01 EUR.

27. Spisu prileži velik broj sudskih odluka sa različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj iznosi stav "da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.

28. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove, kako pravilno ističe tuženik, iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 11. travnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe.

29. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. u svezi s člankom 155. ZPP, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. i 107/2025. - dalje u tekstu: Tarifa). Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je tužiteljici priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 200,00 Eur sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te Tbr. 7. točka 1. Tarife, trošak sastava podneska od 4. lipnja 2019., podneska od 2. siječnja 2025., podneska od 13. veljače 2025. i podneska od 25. srpnja 2025. u iznosu od po 200,00 Eur sukladno Tbr. 8. toč. 1., trošak sastava podneska od 2. rujna 2019. u iznosu od 100,00 EUR sukladno TBr. 8. točka 3. Tarife, trošak sastava podneska od 23. listopada 2024. u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8. točka 4. Tarife, troškove zastupanja na ročištima 12. lipnja 2019., 17. rujna 2019. i 15. rujna 2025. u iznosima od po 200,00 Eur za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u Tbr. 54. Tarife, a to temeljem Tbr. 52. stavak 3. Tarife. Priznat je i zatraženi porez na dodanu vrijednost sukladno Tbr. 46. Tarife na sve gore navedene priznate troškove (koji iznose 1.750,00 EUR) i to u iznosu od ukupno 437,50 EUR. Tužiteljici je također priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, i to u iznosu od 147,06 EUR koji je iznos pristojbe tužiteljica i platila nakon podnošenja tužbe sukladno članku 7. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/2018. i 51/2023. - dalje: ZOSP) te trošak vještačenja u iznosu od 515,01 EUR.

29.1. Tužiteljici nije priznat trošak sastav podneska od 11. rujna 2020. i 11. studenoga 2021. kojim se tužiteljica očitovala na podneske tuženika koji su joj, međutim, dostavljen samo radi znanja te budući da je bitne navode iz ovog podneska tužiteljica mogao iznijeti na slijedećim ročištima za koje su joj troškovi u cijelosti priznati, zbog čega trošak ovdje navedenih podnesaka sud ne ocjenjuje potrebnim za vođenje parnice.

29.2. Na taj način tužiteljici su dosuđeni ukupni parnični troškovi u iznosu od 2.849,57 EUR, koji je iznos sukladno članku 154. stavku 5. ZPP tužitelju dužan naknaditi tuženik jer tužiteljica u ovom postupku nije uspijela samo s neznatnim dijelom svojeg tužbenog zahtjeva a zbog toga nisu nastali posebni troškovi i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja sukladno članku 151. stavak 3. ZPP teče od dana donošenja ove presude do isplate, te sukladno članku 30. stavku 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017.,131/2020., 114/2022. i 04/2024.), zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki II. izreke rješenja.

30. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Ivanec, 8. listopada 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u tri primjerka, a u roku od 15 (petnaest) dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 (petnaest) dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

Dostaviti:

1. Tužitelj, po punomoćniku Predragu Brlečiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Brlečić & partneri j. t. d. iz Varaždina

2. Tuženik, po punomoćnici Željki Zrnčić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d. o. o. iz Zagreba