REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – istok, Turinina 3

Posl.br. P Ob-59/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu Jošku Meštrovu-Urodi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćniku Alanu Milinkoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženog DŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi prestanka uzdržavanja, nakon javne glavne rasprave, zaključene dana 11. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, te tuženog osobno, dana 8. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se prestanak obveze zakonskog uzdržavanja tuženog DŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], od strane tužitelja DŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po Presudi Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1675/13-4 od 8. siječnja 2014. i to s danom podnošenja tužbe 22. veljače 2024.

II. Nalaže se tuženom DŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da naknadi tužitelju DŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura (petstoeura), zajedno sa zateznim kamatama propisanima po čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude 8. listopada 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u preostalom dijelu do pune visine zahtjeva od 1.000,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari dana 22. veljače 2024. podnio tužbu radi prestanka uzdržavanja tuženog. Po presudi Općinskog suda u Zaprešiću P-2192/12, koja je preinačena presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1675/13-4 od 8. siječnja 2014., tužitelj da je bio u obvezi pridonositi uzdržavanju tuženika u iznosu od 132,73 Eur-a (1.000,00 kn). Tužitelj da je uredno podmirivao iznose uzdržavanja prema pravomoćnoj presudi do 1. travnja 2017., do kada se tužitelj redovno školovao. Prema saznanjima tužitelja, tuženik se nakon tog vremena nije više redovno školovao, niti je tužitelju dostavljao potvrde kojima bi potvrđivao status redovnog studenta, pa tako tužitelj nije ni imao mogućnost iskoristiti svoje pravo iz članka 290. stavak 5. Obiteljskog zakona na način da se obrati „nadležnim tijelima i pravnim osobama od kojih bi dobio podatak o djetetovu obrazovanju, odnosno zaposlenju“. Tužitelj je zaprimio ovršni prijedlog (Exekutionsantrag) koji je zaprimljen dana 31. siječnja 2024. kojim je tuženik pokrenuo postupak naplate sa osnova uzdržavanja i to za period od 1. travnja 2017., pa do 31. siječnja 2024. i to na iznos od 10.906,00 Eur-a, te su mu zaplijenjena novčana sredstva u navedenom iznosu. Kako tuženik od 1. travnja 2017. pa do dana podnošenja ove tužbe nije dostavio tužitelju niti jedan dokaz da se redovno školuje, sukladno odredbama Obiteljskog zakona prestala obaveza uzdržavanja tuženika sa danom 1. travnja 2017.

1.1. Dana 12. lipnja 2024. zaprimljen je podnesak punomoćnika tužitelja sa preinakom tužbenog zahtjeva, radi isplate naknade štete radi neosnovano zaprimljenih iznosa po osnovi uzdržavanja.

2. Na ročištu glavne rasprave od 13. lipnja 2024., sud je uvodno riješio da se ne dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva, isticanjem zahtjeva za naknadu štete uz zahtjev za prestanak obveze uzdržavanja, te da će se po primjerku podneska od 12. lipnja 2024. formirati zasebni predmet radi naknade štete i dodijeliti u rad sucu rješavatelju izvan obiteljskog odjela.

3. Nakon navedenog raspravnog rješenja suda, tužitelj je po punomoćniku na istom ročištu ustrajao kod zahtjeva iz tužbe, time da se utvrđenje prestanka uzdržavanja traži s danom podnošenja tužbe.

4. Tuženi je usmenom odgovoru na tužbu od 13. lipnja 2024. izjavio da "nikada nije primio ništa od tužitelja, a da ako tvrdi suprotno neka to i dokaže", pa i nakon što je sudac rješavatelj u više navrata uputio tuženog da smisao ovog postupka nije u dokazivanju izvršenih plaćanja od strane tužitelja, nego prestanka pretpostavki za njegovo uzdržavanje.

5. Punomoćnik tužitelja nakon navedenog usmenog izlaganja tuženog, izjavio je da je možda upitno je li tuženi raspravno sposoban. Naime, stranke da se nisu vidjele godinu dana, a nakon što je tužitelj na sudskom hodniku pokušao prići tuženom da ga pozdravi, tuženi je doslovno pobjegao na drugi kraj sudskog hodnika tako da tužitelju nije jasno što se događa. Tužitelj izjavljuje da nema saznanja o eventualnim zdravstvenim tegobama tuženog, a zadnjih godinu dana da nisu u kontaktu.

5.1. Nakon tako iznesenog navoda tužitelja, uistinu se postavilo pitanje parnične sposobnosti tuženog, jer nakon što mu je sudac rješavatelj predmeta postavio pitanje je li svjestan da je na sudu i koja je narav sudskog postupka, isti se ustao i ponovno, doslovno od riječi do riječi ponovio identičnu rečenicu koju je do tada iznio u postupku.

6. U svrhu provjere parnične sposobnosti od strane HZMO-a pribavljen je podatak o obiteljskom liječniku tuženog (DŠC, [adresa]), te je od strane Hrvatskog zavoda za socijalni rad Područni ured [adresa] zatraženo očitovanje o pokrenutom i/ili okončanom postupku lišenja poslovne sposobnosti prema ovdje tuženom.

7. Po zaprimljenom podatku o osobi obiteljskog liječnika, zatraženo je u istu svrhu očitovanje je li u zdravstvenom kartonu tuženog evidentirano postojanje akutnog ili kroničnog duševnog oboljenja, odnosno (zlo)uporaba opojnih sredstava, koja bi mogla utjecati na sposobnost za rasuđivanje, shvaćanje značaja sudskog postupka i samostalno zastupanje u istom.

8. Iz dopisa Hrvatskog zavoda za socijalni rad Područni ured Zaprešić od 2. srpnja 2024. utvrđeno je da izvršenim uvidom u aplikaciju SocSkrb, te u Registar osoba pod skrbništvo, nije zaprimljen podatak o pokretanju postupka lišavanja poslovne sposobnosti za tuženog niti se imenovan osoba nalazi u registru osoba pod skrbništvom.

9. Iz dopisa dr. DŠC od 9. srpnja 2024. proizlazi da uvidom u medicinsku dokumentaciju nije utvrđeno postojanje akutnog ili kroničnog duševnog oboljenja, odnosno (zlo)uporaba opojnih sredstava, koja bi mogla utjecati na sposobnost za rasuđivanje. Ujedno, da nema ni pisanog traga o eventualnom postupku nadležnog tijela socijalne službe u svrhu lišenja poslovne sposobnosti ovdje tuženog.

10. Po određivanju novog ročišta (za dan 18. lipnja 2025.), tuženi je dostavio podneska naslovljen kao "dopis", u kojemu je predložio da naslovni sud odbaci predmetnu tužbu zbog činjenice da je sud tako postupio u ovosudnom predmetu Pn-84/2024 koji da je povezan s naslovnim predmetom.

11. Na ročištu održanom 18. lipnja 2025., tužitelj je po punomoćniku izjavio da će tuženi uskoro navršiti 28 godina, te da tužitelj nema nikakvu informaciju je li nakon srednje škole tuženi nastavio kakav vid redovitog školovanja.

12. Tuženi je na upit suda je li zaposlen (na puno ili pola radnog vremena) ponovio tvrdnju da od tužitelja nije primio ništa a da je na tužitelju teret dokaza.

13. Podneskom od 10. srpnja 2025., naslovljenim kao "pitanje tuženika", tuženi "pita suca i tužitelja po ovom predmetu je li roditelj po čl. 6. i čl. 91. st. 2. Obiteljskog zakona dužan skrbiti za svoje dijete koje nema osnovna sredstva za život?"

14. Na zaključnom ročištu glavne rasprave od 11. rujna 2025. tužitelj je po punomoćniku predložio da se u postupku dalje izvede dokaz saslušanjem stranaka, ukoliko sud to procijeni potrebnim. Nadalje ukazuje da je tuženi imao obvezu do 1. studenog svake kalendarske godine dostaviti tužitelju dokaz o redovitom školovanju, što isti nije učinio, te samim time smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

15. Tuženi je na istom ročištu izjavio da ostaje u cijelosti kod podneska kojeg je natipkao, te ponavlja navode izrečene na prethodnim ročištima da od tužitelja nije primio ništa, a da je na njemu da dokazuje suprotno.

16. S obzirom na okolnosti slučaja, sudac rješavatelj je potom u duhu otvorenog pravosuđenja obrazložio strankama da saslušanje stranaka ne drži svrsishodnim kod nedvojbene činjenice tuženikove dobi, propuštanja tuženog da dokaže da se redovito školuje a i tada isključivo do 26.-tog rođendana, odnosno da ne bi bio sposoban za rad, za što ne proizlaze naznake niti iz stanja spisa ni očitovanja koje je sud pribavio službenim putem.

17. Izvedeni su dokazi uvidom u presudu Općinskog suda u Zaprešiću, poslovni broj P-2192/12-12 od 27. lipnja 2013., presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1675/13-4 od 8. siječnja 2014., očitovanje HZZO-a od 21. lipnja 2024., očitovanje Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područni ured Zaprešić od 2. srpnja 2024., očitovanje prof. dr. DŠC, specijalističke ordinacije obiteljske medicine od 9. srpnja 2024., očitovanje HZMO-a od 27. rujna 2024., očitovanja dr. DŠC od 30. lipnja 2025., te uvidom u JRO (jedinstveni registar osoba) MUP RH.

18. Tužbeni zahtjev je osnovan.

19. Prvenstveno, u pogledu parnične sposobnosti tuženog (na što je ukazao tužitelj po punomoćniku) sud nije našao, pribavljenim očitovanjima tijela socijalne skrbi, te nadležne obiteljske liječnice, da bi kod tuženog postojali razlozi (bolesti, tjelesnog oštećenja, mentalne retardacije) zbog kojih ne bi bio sposoban shvatiti značaj sudskog postupka niti njegove posljedice. Iz njegovog držanja, osobno i putem podnesaka, očito je da pobija tužiteljev zahtjev, istina, ne iz zakonskih razloga zbog kojih bi njegova tražbina zakonskog uzdržavanja i dalje mogla biti opstojna. Sud je stoga zaključio da je tuženikovo nekonvencionalno držanje u postupku (ponavljanje isključivo jedne te iste rečenice neovisno o pitanju koje mu sud upućuje) posljedica njegovog izričitog voljnog držanja, jer s druge strane, u podnescima iznosi drugačija očitovanja koja imaju svoj ratio neovisno o tome jesu li na Zakonu utemeljena. Primjerice, prilikom zadnjeg ulaska u sudnicu, tuženi izjavljuje "mir vama ljudi" s držanjem posve drugačijim (opuštenim, neusiljenim) u odnosu na izjave koje očito drži pravno relevantnima.

20. Što se tiče samog merituma spora, nije sporno da je tužitelj temeljem postojeće pravomoćne sudske odluke (presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1675/13-4 od 8. siječnja 2014.), u obvezi pridonositi uzdržavanju tuženika u iznosu od 132,73 Eur-a (1.000,00 kn).

21. Nije sporno da je tuženi (rođen **.**.1997.) postao punoljetan 5. srpnja 2015., prije podnošenja tužbe u ovom predmetu.

22. Odredbom čl. 290. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 103/15., 98/19., 47/20. i 156/23; dalje u tekstu: ObZ) propisano je da su roditelji dužni uzdržavati punoljetno dijete koje se školuje u srednjoj školi, odnosno polazi sveučilišni ili stručni studij u skladu s posebnim propisima, odnosno program za osnovno obrazovanje ili program srednjoškolskog obrazovanja odraslih te redovito i uredno ispunjava svoje obveze, a najdulje do navršene dvadeset šeste godine života djeteta (stavak 1.). Punoljetno dijete koje je završilo obrazovanje iz stavka 1. ovoga članka, a ne može se zaposliti, roditelji su dužni uzdržavati godinu dana nakon prestanka obrazovanja ako dijete nije navršilo dvadeset šest godina (stavak 2.). Obveza uzdržavanja punoljetnog djeteta iz stavka 2. ovoga članka prestat će i prije isteka godine dana od prestanka obrazovanja u trenutku kad dijete navrši dvadeset i šest godina (stavak 3.). Punoljetno dijete koje zbog teške i trajne bolesti ili invaliditeta nije sposobno za rad, roditelji su dužni uzdržavati dok ta nesposobnost traje (stavak 4.).

23. Odredbom čl. 285. ObZ-a propisano je da osoba koja daje uzdržavanje može tražiti da sud odluči o prestanku uzdržavanja ako su se okolnosti promijenile. Odredbom čl. 429. st. 2. ObZ-a propisano je da u presudi kojom usvaja zahtjev na prestanak uzdržavanja, kao dan prestanka uzdržavanja utvrditi dan podnošenja tužbe ili koji drugi dan nakon tog dana ako nađe da je ona prestala tog dana.

24. Tuženi nije osporio tvrdnju tužitelja da je završio srednjoškolsko obrazovanje 1. travnja 2017.

25. Dana 5. srpnja 2023. (također prije podnošenja tužbe) tuženi je navršio 26 godina života.

26. Iz izloženog sadržaja odredbe čl. 290. ObZ-a u svjetlu čl. 285. ObZ- a ukazuje se nedvojbenim da bi u okolnostima ovog slučaja – s obzirom na navršenih 26 godina života tuženog i prije podnošenja tužbe – jedina zakonska osnova po kojoj bi tužiteljeva obveza uzdržavanja i dalje mogla opstati jest ona iz čl. 290. st. 4. ObZ-a – nesposobnost za rad zbog teške i trajne bolesti ili invaliditeta.

27. Sam tuženi ničim nije ukazao da bi bio nesposoban za rad zbog teške i trajne bolesti ili invaliditeta. U podnesku od 10. srpnja 2025., pozvao se na čl. 6. i čl. 91. st. 2. Obiteljskog zakona, te dužnost roditelja da skrbi za svoje dijete koje nema osnovna sredstva za život.

28. Uvidom u očitovanje dr. DŠC od 30. lipnja 2025. utvrđeno je da uvidom u zdravstveni karton tuženog nema evidentiranih bolesti zbog kojih je spriječen za rad; dana 16. ožujka 2025. tuženi da je upućen na psihološko testiranje i pregled psihijatra zbog tegoba iz hiperkinetskog spektra koji je navodno imao u srednjoj školi.

29. Iz navedenoga slijedi da nisu ispunjene ni pretpostavke nesposobnosti za rad zbog teške i trajne bolesti iz čl. 290. st. 4. ObZ-a, da se obvezniku uzdržavanja i dalje održi na snazi obveza uzdržavanja punoljetnog djeteta koje je navršilo 26 godina. Navod iz podneska tuženog koji bi ukazivao da "nema osnovnih sredstava za život" nije zakonski propisana pretpostavka za uzdržavanje punoljetnog djeteta, nego bračnog druga (čl. 295. ObZ-a); odredba čl. 290. st. 4. ObZ-a u pogledu uzdržavanja punoljetnog djeteta (koje je navršilo 26 godina života) izričito implicira postojanje teške i trajne bolesti koja punoljetno dijete onesposobljuje za rad, što iz očitovanja nadležne obiteljske liječnice (zdravstvenog kartona) i dispozicijama stranaka nije utvrđeno. Tuženi do zaključenja glavne rasprave nije priložio dokaz (povodom psihologijskog testiranja i/ili pregleda psihijatra na koje je upućen 16. ožujka 2025.) koji bi uputio sud na drugačiji zaključak.

30. U odnosu na pozivanje tuženog na čl. 6. i čl. 91. st. 2. ObZ-a valja istaknuti da je odredbom čl. 6. ObZ-a regulirano prvenstveno pravo odnosno dužnost roditelja na roditeljsku skrb, koje se roditelj po čl. 91. st. 2. ObZ-a ne može odreći. Odredbom čl. 1. Konvencije UN o pravima djeteta, koja je izvor prava i iznad odredbi ObZ-a, dijete označava svaku osobu mlađu od 18 godina, osim ako se zakonom koji se primjenjuje na dijete granica punoljetnosti ne odredi ranije. Prema tome, odredbe Zakona na koje se tuženi pozvao ne primjenjuju se u konkretnom slučaju, jer se isti u smislu Zakona ne smatra djetetom (u pogledu vršenja roditeljske skrbi u užem smislu riječi), dok je obveza uzdržavanja punoljetnog djeteta – što tuženi nedvojbeno jest – jasno regulirana odredbom čl. 290. ObZ-a.

31. Slijedom navedenoga, valjalo je sukladno čl. 285. i 429. ObZ-a utvrditi prestanak obveze uzdržavanja s danom podnošenja tužbe, budući da su pretpostavke za prestanka uzdržavanja postojale po stanju ovog spisa još najkasnije dana 5. srpnja 2023. (navršavanjem 26 godina života). Slijedom navedenoga, valjalo je usvojiti zahtjev i presuditi kao u izreci.

32. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbe čl. 366. ObZ-a, slobodno, vodeći računa o okolnostima slučaja i o ishodu postupka.

32.1. Odredbom Tbr.52. toč. 4. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine 138/2023; dalje: Tarifa) koja je u primjeni od 25. studenoga 2023., propisano je da se za postupke iz Tbr.7. toč. 3. primjenjuje Tarifa koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka bez obzira kada je pokrenut postupak.

32.2. Odredbom Tbr.7. toč. 3. alineja 3. Tarife, za postupke, između ostaloga i dokidanja obveze uzdržavanja, propisana je jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak, koja obuhvaća do najviše četiri radnje, u visini od 200 bodova. Za svaku daljnju radnju u navedenom postupku odvjetniku pripada nagrada u visini od 50 bodova.

32.3. Odredbom Tbr.54. Tarife propisana je visina boda od 2,00 eura.

32.4. Tužitelj je u troškovniku od 11. rujna 2025. zatražio naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 1.000,00 eura (800,00 eura + 200,00 eura po osnovi PDV po stopi od 35%), pozivajući se na radnje sastava tužbe, te pristupa na ročišta 13. lipnja 2024., 18. lipnja 2025., te 11. rujna 2025. Dakle, tužitelj je u zahtjevu za naknadu troškova postupka označio točno 4 poduzete radnje u postupku, pa mu po izričitoj odredbi Tbr.7.3. alineja 3. Tarife pripada jednokratna nagrada u iznosu od 400,00 eura (200 bodova x 2,00 eura), što uvećano za PDV po stopi od 25% iznosi 500,00 eura.

32.5. U preostalom dijelu do pune visine zahtjeva za naknadu troškova do pune visine zahtjeva od 1.000,00 eura, isti je valjalo odbiti.

U Zagrebu, 8. listopada 2025.

SUDAC

Joško Meštrov-Uroda

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pismenim putem u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

I. Pun. Tužitelja, odvj. Alan Milinković

II. Tuženi, DŠ, [adresa]