Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-1043/23-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članova vijeća te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice S. F. iz Z., koju zastupa opunomoćenica I. M., odvjetnica u Odvjetničkom društvu M. i M. d.o.o., Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na promet nekretnina, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 9 UsI-166/20-7 od 25. studenoga 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 20. rujna 2023.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 9 UsI-166/20-7 od 25. studenoga 2022.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje tuženikovog rješenja, klasa: UP/II-410-20/17-01/1689, urbroj: 513-04-19-2 od 21. studenoga 2019. i privremenog poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostave za poreze građana, klasa: UP/I-410-20/2017-001/06098, urbroj: 513-007-24-10-2017-0002 od 16. lipnja 2017. te za rješavanje stvari (točka I. izreke), kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke).
2. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno svih razloga propisanih u odredbi članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS).
Nastavno u žalbi tužiteljica pobliže navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da stajališta suda nisu prihvatljiva, a niti za zaključke iznesene u pobijanoj presudi ima zakonskog uporišta.
Tužiteljica ističe da tijekom provedenog upravnog spora sud nije proveo predložene dokaze, a koje smatra relevantnim za donošenje zakonite odluke, tj. da je odluku donio isključivo na temelju već postojeće dokumentacije iz spisa upravnog postupka, a da su bitne činjenice pogrešno i nepotpuno utvrđene. Slijedno tome smatra da je povrijeđeno i pravo pristupa sudu, a izričito prigovara i pogrešnoj primjeni mjerodavnog prava. Tužiteljica smatra i da je obrazloženje pobijane presude nedostatno, jer nije valjano i jasno obrazloženo zbog čega se u predmetnom slučaju ne primjenjuje članak 5. stavak 2. Zakona o porezu na promet nekretnina, jer je prodavatelj stana, koji je ujedno i investitor bilo trgovačko društvo upisano u registar obveznika PDV-a, a zbog čega je u cijenu stana bio uračuna i PDV, a tužiteljica smatra da je u takvom slučaju, kada je riječ o stjecanju vlasništva nekretnine koja je novogradnja zakonom propisano da se ne plaća porez na promet nekretnina. Stoga tužiteljica smatra da je protivno pozitivnom propisu utvrđena poreznim obveznikom, odnosno da u situaciji kada nema zakonske osnove za utvrđenje porezne obveze, drugačije ugovorne odredbe nisu od značaja.
S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, tužiteljica smatra da je tijekom upravnog spora bilo nužno provesti predložene dokaze te saslušati tužiteljicu i direktora prodavatelja, a u cilju utvrđenja bitne činjenice da u predmetnom slučaju nema osnove za utvrđenje tužiteljici poreza na promet nekretnine s osnove stjecanja stana na temelju ugovora o kupoprodaji zaključenog dana 27. veljače 2017.
Zaključno, tužiteljica navodi da je pobijana presuda donesena na temelju nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja što je dovelo i do pogrešne primjene materijalnog prava, a slijedno tome i do donošenja nezakonite odluke.
Tužiteljica predlaže da ovaj Sud poništi pobijanu presudu ili je preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev, uz naknadu troška upravnog spora, a podredno da predmet vrati na ponovno odlučivanje.
Tužiteljica u žalbi traži i naknadu troška žalbenog postupka u pobliže navedenom iznosu.
3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući zakonitost pobijane presude, kao i postupka koji joj je prethodio, u granicama razloga iznesenih u žalbi u smislu odredbe članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nije našao osnovanim niti jedan od istaknutih žalbenih razloga zbog kojih se presuda pobija.
6. Protivno žalbenim navodima, ovaj Sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud presudu donio na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, a nije našao niti povrede pravila postupka na koje tužiteljica ukazuje u žalbi.
7. Naime, sud je u provedenom upravnom sporu pravilno primijenio odredbe ZUS-a i u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, odnosno dao je valjano i razložno obrazloženje na kojem je utemeljio odluku, postupajući time u skladu s pravilima propisanim odredbom članka 60. stavka 4. ZUS-a.
8. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužiteljica predmetnu nekretninu stekla na temelju ugovora o kupoprodaji sklopljenim 27. veljače 2017. s H. i. C. d.o.o. kao prodavateljem. Dalje proizlazi da je privremenim poreznim rješenjem od 16. lipnja 2017. tužiteljici utvrđena porezna osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 697.290,96 kn (vrijednost nekretnine navedena u ispravi o stjecanju) i porezna obveza u iznosu od 27.891,63 kn (po stopi 4%).
9. U žalbenom stadiju postupka i dalje je sporno pitanje je li u predmetnom slučaju bilo zakonske osnove da se tužiteljici utvrdi porez na promet s osnove stjecanja predmetne nekretnine (stan pobliže opisan u ugovoru o kupoprodaji od 27. veljače 2017.).
10. Člankom 4. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“ 115/16.) propisano je da je promet nekretnina svako stjecanje vlasništva nekretnine u Republici Hrvatskoj. Daljnji stavak 2. te zakonske odredbe propisuje da se stjecanjem nekretnine smatra kupoprodaja, zamjena, nasljeđivanje, darovanje, unošenje i izuzimanje nekretnina iz trgovačkog društva, stjecanje dosjelošću, stjecanje nekretnina u postupku likvidacije ili stečaja, stjecanje na temelju odluka suda ili drugog tijela te ostali načini stjecanja nekretnina od drugih osoba.
11. U konkretnom slučaju je prema ocjeni ovog Suda pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je navedeni ugovor bio zakonska osnova za stjecanje predmetne nekretnine, zbog čega je porezno tijelo s osnove stjecanja nekretnine osnovano tužiteljici utvrdilo porez na promet nekretnina, pozivom na odredbu članka 4. stavka 1. i 2. Zakona o porezu na promet nekretnina, a pri čemu je prihvatilo vrijednost nekretnine iskazanu u ispravi o stjecanju kao osnovicu za utvrđenje porezne obveze, čijoj visini tužiteljica posebno ni ne prigovara, već samo zakonskoj osnovi da je se utvrdi poreznim obveznikom.
12. Prema ocjeni Suda tužiteljica neosnovano prigovara da je u predmetnom slučaju trebalo primijeniti članak 5. stavak 2. Zakona o porezu na promet nekretnina, a ne članak 4. tog Zakona. Tužiteljica tijekom postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude, nije dokazala da se radi o stjecanju nekretnine na koju je plaćen porez na dodanu vrijednost, a niti u prilog takvoj tvrdnji postoji odgovarajuća dokumentacija, zbog čega protivno navodu tužiteljice ne postoji osnova za primjenu članka 5. stavka 2. Zakona o porezu na promet nekretnina. Štoviše, prvostupanjski sud ukazuje da protivno navodu tužiteljice proizlazi da je iz sadržaja ugovora o kupoprodaji od 27. veljače 2017. vidljivo da se radi o stjecanju nekretnine na koje se plaća porez na promet nekretnina, odnosno da je ugovoreno da tužiteljica kao kupac plaća porez na promet nekretnina. Naime, prema odredbama mjerodavnog propisa koji se primjenjuje u predmetnom slučaju propisano je da je obveznik plaćanja poreza na promet nekretnina kupac, a ukoliko je riječ o stjecanju nekretnine na koju se plaća PDV, to je potrebno dokazati odgovarajućom dokumentacijom, što je tužiteljica propustila učiniti.
13. Slijedom iznesenog, a kako su bitne činjenice za utvrđenje porezne obveze u predmetnom slučaju već utvrđene na temelju podataka spisa predmeta, kojem prileži i kupoprodaji ugovor od 27. veljače 2017., osnovano je prvostupanjski sud odbio provesti daljnji dokazni postupak po prijedlogu tužiteljice, zaključujući da s obzirom na već utvrđeno činjenično stanje, saslušanje tužiteljice i direktora prodavatelja L. Č. nije potrebno za donošenje pravilne i zakonite odluke.
14. Stoga, a kako je tužiteljici poreznim rješenjem pravilno utvrđena obveza plaćanja poreza na promet nekretnina, osnovano je prvostupanjski sud odbijajući tužbeni zahtjev kao neosnovan, potvrdio tuženikovo rješenje zakonitim, a ujedno je dao osvrt na sve tužbene razloge pojedinačno i u obrazloženju pobijane presude iznio valjane, dostatne i relevantne razloge na kojima je utemeljio odluku, a koje prihvaća i ovaj Sud u cijelosti.
15. Prvostupanjski tijekom provedenog postupka nije počinio bilo kakav propust u smislu članka 66. stavka 2. ZUS-a, tj. nije počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka koja bi utjecala na donošenje zakonite i pravilne presude. Također neosnovano tužiteljica u žalbi prigovara u pravcu neprihvaćanja dokaznih prijedloga tužiteljice i s time u vezi povredu ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje. U osvrtu na osnovanost navedenog žalbenog razloga valja reći da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li prvostupanjski upravni spor proveden u skladu s pravom na pošteno suđenje, odnosno načelom jednakosti oružja, koje kao konstitutivni element prava na pošteno suđenje, zahtijeva pravičnu ravnotežu među strankama u procesnom smislu, dajući stranci razumnu mogućnost iznošenja i dokazivanja činjenica na način koji ju ne stavlja u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu stranku u postupku. Međutim, navedeno načelo, kao jedno od ključnih elemenata poštenog suđenja, ne podrazumijeva obvezu suda da prihvati svaki dokazni prijedlog stranke, već da omogući stranci, pod uvjetima koji ju ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na drugu stranu u postupku, stvarno i djelotvorno, osporavati sva relevantna utvrđenja javnopravnih tijela iz upravnog postupka koji je prethodio upravnom sporu. Dakle, radi osiguravanja načela jednakosti oružja u upravnom sporu, obveza je nadležnog suda voditi postupak na način koji ne favorizira niti jednu stranku u sporu.
16. Primjenjujući navedena načelna stajališta na konkretan predmet, ovaj Sud zaključuje da okolnosti konkretnog slučaja nisu zahtijevale provođenje dokaza koje je predlagala tužiteljica (saslušanje tužiteljice i direktora prodavatelja).
17. Naime, kako su već podaci koje sadrži upravni spis bili dostatna osnova za zaključak poreznih tijela da je tužiteljica obveznik poreza na promet nekretnina, neprovođenje daljnje dokaznog postupka po prijedlogu tužiteljice (saslušanje tužiteljice i direktora prodavatelja) ne može se u okolnostima konkretnog slučaja smatrati postupovnom povredom prvostupanjskog suda koja bi dovela u pitanje ostvarivanje ustavnog i konvencijskog prava tužiteljice na pošteno suđenje. S obzirom da je prvostupanjski sud postupak proveo u razumnom roku, razmotrio sva bitna činjenična i pravna pitanja, a tužiteljica je bila u mogućnosti ostvariti sva procesna prava, to je neosnovan navod tužiteljice o povredi prava na pristup sudu.
18. Budući da ovaj Sud ocjenjuje da tužiteljica žalbenim razlozima nije s uspjehom osporila zakonitost pobijane presude, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.
19. Odluka o trošku se temelji na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a. S obzirom da je žalba tužiteljice odbijena, to je i njezin zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.
U Zagrebu 20. rujna 2023.
Predsjednik vijeća
Ante Galić, v.r.