Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1084/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d. d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d. o. o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3819/2024-9 od 04. travnja 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 08. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3819/2024-9 od 04. travnja 2025. godine.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) utvrđena je ništetnom odredba članka 3./ NAKNADA Ugovora o kreditu broj 038-50-2999842 od 17. kolovoza 2005. godine zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika

kao kreditora, koja glasi „3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, te je utvrđeno da ta odredba ne proizvodi pravne učinke.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 502,89 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. kolovoza 2005. godine do isplate, te da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 856,18 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

3. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a uz žalbu prilaže sudsku odluku na koju se poziva u tom pravnom lijeku, te podnosi zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije i iskaza tužiteljice u bitnome utrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 038-50-2999842 od 17. kolovoza 2005. godine zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora (u nastavku teksta: Ugovor) koja se odnosi na naknadu za obradu kredita (tzv. ulaznu naknadu), zatim zahtjev radi utvrđenja da ta odredba ne proizodi pravne učinke, kao i zahtjev radi isplate novčanog iznosa od 502,89 eura temeljem ništetne Ugovorne odredbe, s pripadajućim zateznim kamatama od 18. kolovoza 2005. godine kao dana naplate tog iznosa pa do isplate, sve kako je pobliže naznačeno u izreci pobijane presude.

7. U vezi toga utvrđuje da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora zaključen gornji Ugovor, kojim je između ostalog ugovoreno da je tužiteljica dužna platiti tuženiku jednokratnu ulaznu naknadu od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (odredba članka 3. Ugovora), te da je tužiteljica u skladu s tom Ugovornom odredbom isplatila tuženiku dana 18. kolovoza 2005. godine navedenu ulaznu naknadu u visini od 502,89 eura.

8. Nadalje utvrđuje da između tužiteljice i tuženika nisu vođeni pregovori o uvjetima predmetnog kredita, pa tako niti u pogledu naknade za njegovu obradu, odnosno da je izostala informiranost tužiteljice na što se konkretno odnosi sporna ulazna naknada, jer da ona uopće nije bila u mogućnosti o tome pregovarati, budući da nije niti vidjela djelatnike tuženika, a da tuženik koji je unaprijed pripremio i sastavio standardni (tipski) Ugovor nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i o visini te naknade, te da je tužiteljica imala samo mogućnost prihvatiti Ugovor.

9. Prvostupanjski sud utvrđuje da je sporna odredba članka 3. Ugovora bila transparentna, u smislu odredbe članka 85. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03), jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja Ugovora ocijeni visinu te naknade, ali da sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je ta odredba poštena.

10. Nadalje utvrđuje kako prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, pa da nadzor nepoštenosti može u skladu s tom odredbom biti ograničen samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija, a da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, da odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom, te da se točan doseg pojmova „predmet ugovora“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 84. ZZP/03 ne mogu odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“, pa da se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Pri tome s obzirom na prirodu predmetnog Ugovora, te njegov pravni i činjenični kontekst, a utvrđujući da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom, te činjenicu da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, utvrđuje da sporna Ugovorna odredba ne predstavlja odredbu koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

11. Osim toga, utvrđuje kako potonju odredbu ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a da razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Pri tome utvrđuje da ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora platiti istome načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio, a da se u konkretnom slučaju navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita, te zauzvrat pruženih usluga, slijedom čega utvrđuje kako odredba članka 3. Ugovora nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

11.1. Sud prvog stupnja utvrđuje kako je prilikom ocjene (ne)poštenosti sporne Ugovorne odredbe potrebno u skladu s odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja, te postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, a primjenom odredbe članka 83. ZZP/03 i narav usluge na koju se Ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je isti sklopljen, te sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja Ugovora i sve ostale odredbe tog Ugovora.

11.2. Pri tome utvrđuje da je prilikom ocjene je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03 odlučno ocijeniti da li bi tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi sporna Ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo, u vezi čega utvrđuje da niti informativni leci, kao niti sama Ugovorna odredba članka 3. ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, pa da se s obzirom na to ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu Ugovornu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

11.3. Nadalje utvrđuje kako se prilikom ispitivanja mogućeg postojanja znatnije neravnoteže ono ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se Ugovor odnosi, te troškova koji na temelju sporne Ugovorne odredbe terete tužiteljicu kao potrošača, jer da značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljena tužiteljica kao stranka predmetnog Ugovora, u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

11.4. Prvostupanjski sud utvrđuje kako odredbe članaka 1021. i 1024. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a da takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama, te da ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ali da je ono u konkretnom slučaju nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

11.5. Nastavno utvrđuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora u skladu s odredbom članka 59. točka 3. ZZP/03 poglavito sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, a da u konkretnom slučaju Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme njegovog sklapanja, niti su ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu samorazumljivi i takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Pri tome utvrđuje kako je točno da u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme, te korištenja energenata, ali da nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita, jer da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, već su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni, slijedom čega utvrđuje da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

11.6. Stoga utvrđuje da je tuženik odredbom članka 3. Ugovora prenio na tužiteljicu obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, te da navedena ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine), utječe na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu koja je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer da tuženik nije dokazao da sporna naknada za obradu kredita odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

11.7. Pri tome, a pozivom na odredbu članka 295. ZOO-a, utvrđuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, što da ukazuje na to da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

12. Slijedom navedenog, utvrđuje da je odredba članka 3. Ugovora nepoštena, u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, a posljedično tome i ništetna (članak 87. stavak 1. ZZP/03), pa odlučuje kao u točki I izreke pobijane presude.

13. S obzirom na navedeno, utvrđuje da tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine temeljem naznačene ništetne Ugovorne odredbe, pa da je primjenom odredbe članka 323. ZOO-a dužan vratiti tužiteljici ono što je primio temeljem te odredbe, tj. iznos od 502,89 eura, i to zajedno sa pripadajućom zateznom od dana plaćanja, u skladu s odredbom članka 29. ZOO-a, jer utvrđuje da je tuženik bio nesavjestan stjecatelj naznačenog novčanog iznosa, budući je kao profesionalac u obveznom odnosu bio dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, pa da je kao takav mogao i trebao znati da je odredba članka 3. Ugovora nepoštena i samim time ništetna, slijedom čega odlučuje kako je naznačeno u točki II izreke pobijane presude.

14. Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da u konkretnom slučaju zastara počinje teći tek od pravomoćnosti predmetne presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe članka 3. Ugovora.

15. Odluku o troškovima predmetnog parničnog postupka temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 151. stavak 3. ZPP-a.

16. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda.

17. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje upire žalba, te se u svemu može valjano ispitati.

18. Neosnovano tuženik sadržajem žalbe ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbama članaka 326. ZPP-a i 186.c tog Zakona, a to stoga jer je pobijanom presudom odlučeno o zahtjevu tužiteljice koja se odnosi na novčanu tražbinu (iznos od 502,89 eura s pripadajućim zateznim kamatama) koja je u svakom slučaju dospjela do zaključenja glavne rasprave, a s obzirom na činjenicu da je tužiteljica spornu naknadu za obradu kredita platila tuženiku prilikom sklapanja Ugovora.

19. Nisu utemeljene niti tvrdnje tuženika da je sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane presude zanemario dokaze predložene po istome, te da se nije očitovao o materijalnim dokazima koje je tuženik dostavio u spis, čime indirektno ukazuje na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 8. tog Zakona, jer iz sadržaja prvostupanjskog spisa ne proizlazi da je tuženik u prilog svojim navodima kojima osporava osnovanost tužbenog zahtjeva priložio i/ili predložio bilo kakve relevantne dokaze, osim što je u spis priložio sudske odluke na koje se pozvao u odgovoru na tužbu, a koje same po sebi nisu niti mogu biti dokaz o činjenicama o kojima se raspravljalo u ovom parničnom postupku.

20. Protivno žalbenim navodima tuženika, pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio sve činjenice koje su od značaja za odluku o tužbenom zahtjevu, a za svoja činjenična i pravna utvrđenja u pravcu osnovanosti tog zahtjeva naveo je jasne, detaljne i pravno utemeljene razloge u kojima je sadržan odgovor na sve žalbene navode, a koje kao takve prihvaća i ovaj sud i na koje se upućuje tuženika radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, pa je pravilnom primjenom naznačenih odredaba ZZP/03 i ZOO-a odlučeno na opisani način.

21. Stoga su neosnovane tvrdnje žalitelja da sud nije utvrđivao, odnosno da nije pravilno utvrdio da se o spornoj odredbi članka 3. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo i da je ista odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama Ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, kao i navodi da prvostupanjski sud nije utvrđivao da li je naznačena odredba Ugovora nepoštena, a samim time i ništetna, kao i preostale tvrdnje tuženika kojima osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pravilnost primjene relevantnog materijalnog prava.

22. Neosnovano žalitelj između ostaloga ističe i da ugovaranje sporne odredbe članka 3. Ugovora predstavlja zabranu manjeg značaja, pa da je pravilnom primjenom odredbe članka 326. stavak 2. ZOO-a trebalo odbiti tužbeni zahtjev, a to stoga jer se u konkretnom slučaju ne radi se o uzroku ništetnosti koji bi bio manjeg značaja, već o sudskoj zaštiti prava potrošača, koja sukladno odredbama ZZP/03 predstavlja javni interes Republike Hrvatske, pri čemu je tim Zakonom, kao i drugim zakonima, određen i sustav zaštite potrošača, te tijela koja su određena za provođenje te zaštite.

23. Pri tome je točno kako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, ali tuženik koji je nesporno sastavio spornu Ugovornu odredbu o kojoj se prema pravilnom utvrđenju suda nije pojedinačno pregovaralo nije u ovom postupku dokazao opravdanost ugovorenog postotka te naknade u odnosu na odobreni kredit, pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je odredba članka 3. Ugovora suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

24. Pravilno je i utvrđenje suda prvog stupnja da zastara prava tužiteljice na povrat iznosa od 502,89 eura počinje teći tek od pravomoćnosti predmetne presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe članka 3. Ugovora, dakle da zastara nije nastupila.

25. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj potonjeg novčanog iznosa, pa je pravilno u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a obvezao tuženika na platež pripadajuće zatezne kamate na taj iznos počev od 18. kolovoza 2005. godine kao dana kada je isti primio taj iznos pa do isplate.

26. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredaba članaka 154. stavak 1. i 151. stavak 3. ZPP-a. U tom pogledu neosnovano tuženik ističe da je tužitelju dosuđen trošak jednog obrazloženog podneska koji ne prileži spisu, a to stoga jer je u istome priložen obrazloženi podnesak tužitelja od 13. studenoga 2024. godine (list 36-38 spisa), za kojeg je tužitelju osnovano dosuđen trošak. Nisu osnovane niti tvrdnje tuženika da je tužiteljica u ovom predmetu oslobođena od obveze plaćanja sudske pristojbe za tužbu i presudu, u smislu odredbe članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18 i 51/23), a to stoga jer predmetni parnični postupak nije pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

27. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a

28. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Rijeci, 08. listopada 2025. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar