Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: Gž-1518/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Vukelić Aničić predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Petru Baniću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Zagrebačke banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija, u Zagrebu, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-2457/2019-36 od 15. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-2457/2019-36 od 15. svibnja 2025. u točkama 1,2,3,4 i dijelu toč. 6 izreke kojom je tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 1.472,67 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 15. svibnja 2025. do isplate.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka ugovorne odredbe u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 7103588790 sklopljenog 5. travnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u čl. 2. st. 1. citiranog ugovora u dijelu koji glasi: „koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“, te u čl. 7. st. 2. navedenog ugovora u dijelu koji glasi: „ Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obavezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora“.
2. Nadalje je u točki 2. izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.226,58 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospjelosti mjesečnih iznosa pobliže opisanih u toč. 2 izreke.
3. U točki 3. izreke utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka ugovorne odredbe u kreditu zaključenom između stranaka 5. travnja 2007. kojima su glavnica i povrat obaveza vezane uz valutu švicarski franak, sadržane u čl. 2. u dijelu koji glasi: „sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja“, u čl. 7. st. 1. ugovora u dijelu koji glasi: „korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećim na dan plaćanja za CHF“, te u čl. 17. t. N koji glasi: „Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl. 1. tog ugovora te sve obaveze na povrat kredita iz tog ugovora vezane uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koje mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju tog ugovora.
4. U točki 4. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.542,66 eura sa zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate pobliže opisanih u navedenoj točki izreke.
5. U točki 5. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio isplatu iznosa od 751,26 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, dok je u toč. 6. izreke naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.472,67 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude 15. svibnja 2025. pa do isplate te je odbijen zahtjev tužitelja sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.
6. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i da se tuženiku dosude troškovi parničnog postupka kao i troškovi žalbenog postupka a podredno presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.
7. Odgovor na žalbu nije podnesen.
8. Žalba tuženika nije osnovana.
9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomično ništetnosti ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka 5. travnja 2007. i to odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koje su navedene u čl. 2. st. 1., čl. 7. st. 2. i čl. 7. st. 1. te čl. 17. t. N navedenog ugovora, te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih odredbi i isplata razlike nakon sklapanja sporazuma o konverziji.
10. Sud prvog stupnja je utvrdio da je ugovor o kreditu od 5. travnja 2007. koji je zaključen između stranaka ugovoren iznos kredita od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je ugovorena kamata na dan sklapanja ugovora u iznosu od 4,41% koja je promjenjiva i u skladu s odlukom banke te primjena valutne klauzule na način da je obaveza otplate glavnice kamata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti u CHF po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, te da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu 5. veljače 2016. kojim je provedena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju(dalje ZID ZPK/15).
11. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada smatra da unatoč provedenoj konverziji tužitelj ima pravo na isplatu iznosa na način kako je to odlučeno točkama 2. i 4. izreke jer da je utvrđenje suda prvog stupnja suprotno odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Gos-1/2019 i Rev-637/2019 jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je konverzija kredita izvršena na temelju ZID ZPK/15 prema načelu iz čl. 19. b. tog zakona kojim je propisano da konverzija kredita u CHF u kredit u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača sa kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eur, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euru.
12. Naime odredbama ZID ZPK/15 niti Dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog Zakona, izrekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope te valutne klauzule. Dodatkom ugovora o kreditu uređeno je pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja tog ugovora, ali ne i pitanje preplaćenih kamata u razdoblju koje je prethodilo konverziji, a do koje pretplate je došlo zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti u CHF u kredit u valuti eur koja je izvršena na temelju ZID ZPK/15, odnosi se isključivo na ugovorne obaveze proizašle iz ugovora o kreditu, ali ne i na izvanugovorne obaveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita po osnovu ništetnih ugovornih odredbi.
13. Stoga je pravilno shvaćanje suda prvog stupnja da korisnicima kredita pa tako i tužitelju, unatoč sklopljenom Dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih(preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, odnosno pravo na uspostavu činjenično i pravno one situacije one u koje bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale.
14. Takvo pravno stajalište je sukladno pravnom shvaćanju suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., ST protiv Erstebank Hungary Zrt,C-118/17 prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje odnosno na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pritom nije od značaja okolnost što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji, dok je u nazočnom slučaju riječ o izmjeni ugovora suglasnošću stranaka. Naime iako mjerodavnim odredbama ZID ZPK/15 u odnosu na potrošača nije propisana obveza sklapanja sporazuma o konverziji, s obzirom na okolnosti i razloge zbog kojih je donesen taj propis i kojim je izvršena konverzija(stalni rast tečaja CHF te značajno povećavanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu), nameće se zaključak da je potrošač bio primoran prihvatiti konverziju kako se ne bi doveo u stanje nemogućnosti plaćanja ugovornih anuiteta te s tim u vezi do ozbiljnih posljedica(plaćanje zateznim kamata, raskid ugovora, ovrha na založenim nekretninama).
15. Isto tako shvaćanje suda prvog stupnja sukladno je i presudi Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibecaja Banko, SA, prema kojim nepoštene odredbe ugovora koje je trgovac sklopio sa potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome, izuzimaju se od primjene, osim ako potrošač na temelju slobodno informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju iz njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora što u nazočnom slučaju nije ispunjeno.
16. Pozivanje tuženika u žalbi na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-637/2019 od 15. studenog 2022. u pravcu da potrošač koji je prihvatio konverziju nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovu ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope odnosno valutnoj klauzuli u CHF iz razloga što izračun konverzije iz čl. 19. c ZID ZPK/15 uključuje i te uplate, jer je Vrhovni sud u odluci pod posl. br. Rev-1096/2022 u toč. 22. obrazloženja naveo sasvim suprotan stav da sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i da korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji te se pozivaju i na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu G protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022. u kojoj je navedeno „ da banka potpisivanjem aneksa(dodatak ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, i da se može zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
17. Navedeno pravno shvaćanje u cijelosti prihvaća i ovaj sud s time da se napominje da bi se potrošač mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, a samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
18. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tri godine nakon sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Naime takav zaključak proizlazi iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 Xz protiv Ibecaja Banko SA. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava potrošačima, korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
19. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da presuda iz spora za kolektivnu zaštitu potrošača se ne odnosi na konvertirane CHF kredite već samo na nekonvertirane CHF kredite i da pravomoćnost presude u pogledu novčanih tražbina s osnove CHF valutne klauzule iz nekonvertiranih CHF kredita nemaju nikakav utjecaj na pitanje početka tijeka i nastupa zastare potraživanja.
20. Ovo iz razloga jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbe o zastari i prekidu zastare jer podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku pod posl. br. P-1041/2012 došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te je zastara počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, s obzirom na činjenicu da je tužba podnesena u odnosu na ništetnost odredbe o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi, zastara je počela teći 13. lipnja 2014., a 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Stoga nije protekao rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a te tražbina tužitelja nije u zastari.
21. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenog iznosa pri čemu sklapanje Dodatka ugovora ne predstavlja zapreku za ostvarivanje tog prava.
22. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a a u odnosu na odbijanje prigovora zastare koju je istakao tuženik.
23. Ispitujući po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a je li sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.
24. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke da se dopusti preinaka tužbe i da je tom dispozicijom tužitelja nastupila zastara jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da se preinaka tužbe odnosi na istu činjeničnu i pravnu osnovu kao i u tužbi i da je podnošenjem tužbe došlo do prekida zastare u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev kao i u odnosu na povećani tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja.
25. Stoga su ispunjene zakonske pretpostavke za preinaku tužbe iz čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a jer tužitelj nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka bez provedenog vještačenja, a preinaka je svrsi shodna za konačno rješenje među strankama.
26. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošači da se to svojstvo ne utvrđuje iz sadržaja ugovora o kreditu jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio relevantne činjenice, da iz sadržaja ugovora kao i iz iskaza tužitelja koji tvrdi da je kredit podigao radi kupnje stana te da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije bio vlasnik niti suvlasnik bilo koje tvrtke niti obrta a da su sredstva utrošena za adaptaciju stana koji je kupljen za potrebe obitelji tužitelja. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača, pravilno utvrđujući da je tužitelj bio potrošač u vrijeme zaključenja ugovora jer nije sklopio predmetni ugovor za svrhe koje bi bile namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
27. Isto tako iz sadržaja predmetnog ugovora nigdje se ne spominje da se kredit odobrava tužitelju kao vlasniku obrta niti u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti.
28. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da vještak nije odgovorio na primjedbe tuženika jer je vještak dostavio dodatni nalaz u kojem je odgovorio na sve primjedbe tuženika pa je pravilno utvrđeno da iznos preplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja jer konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obavezama stranaka jer je sud prvog stupnja prihvaćajući u cijelosti nalaz sudskog vještaka utvrdio da ostaje razlika u preplati kredita u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu u iznosu od 1.226,58 eura a na ime tečajnih razlika iznos od 1.542,66 eura te je te iznose i dosudio tužitelju sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pa do isplate sve sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima(„Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO), jer je pravilno utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj a što je utvrđeno i u postupku kolektivne zaštite potrošača pa je stoga obvezan platiti kamatu od stjecanja navedenih iznosa temeljem nalaza sudskog vještaka.
29. Tuženik tijekom postupka nije predložio provođenje drugih dokaza kojima bi se dovela u sumnju utvrđenja suda prvog stupnja.
30. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo u odluci o troškovima parničnog postupka jer je ta odluka donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a s obzirom na uspjeh tužitelja u postupku te uzet u obzir i uspjeh tuženika u postupku te je pravilno primijenjena odredba čl. 155. ZPP-a jer su tužitelju dosuđeni troškovi koji su bili nužni radi vođenja ovog postupka.
31. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno uzeo u obzir da tužitelju pripadaju troškovi plaćanja sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 72,20 eura jer da je čl. 6. Zakona o izmjenama zakona o sudskim pristojbama(„Narodne novine“ broj 51/2023) izmijenjen čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama na način da od plaćanja pristojbi su oslobođeni potrošači u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa jer je obaveza neplaćanja sudske pristojbe na tužbu nastala prije navedenih izmjena te je pristojba i plaćena prije donošenja navedenog zakona.
32. Slijedom obrazloženog žalbu tuženika kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja pobijanom dijelovima potvrditi pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke ove presude. Presuda suda prvog stupnja u nepobijanom dijelu u točki 5. izreke kao i dijelu točke 6. izreke kojom je odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka ostaju neizmijenjeni.
33. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer sukladno čl. 166. st. 1. ZPP-a a tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa je stoga odlučeno kao u točki II izreke ove presude.
U Rijeci, 8. listopada 2025.
Predsjednica vijeća
Kristina Vukelić Aničić
