Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1184/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja i Ive Smokvina Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarićić i Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-41/2025-8 od 3. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene te potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-41/2025-8 od 3. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

Prvostupanjskom je presudom utvrđena ništetnom ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 218-50-4493863, sklopljenog između stranaka 7. studenog 2007. te ovjerenog po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca, 8. studenog 2007., pod posl.br. OV-21032/07, u dijelu koji glasi: „NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja

kredita…“ te se tuženoj nalaže tužiteljici isplatiti 552,35 eur s pripadajućom zateznom kamatom i naknaditi joj trošak postupka od 437,50 eur s pripadajućom zateznom kamatom.

Tužene podnosi žalbu protiv citirane presude, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22; dalje ZPP) te predlaže pobijanu presudu preinačiti, odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora zahtjev je tužiteljice za utvrđenje ništetnosti čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovorena obveza tužiteljice na isplatu tuženiku jednokratne naknade za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) u iznosu od 3,30% od iznosa kredita te posljedično tome isplatu tog iznosa koji je banci – tuženoj isplaćen.

Prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje da između stranaka nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu broj 218-50-4493863 od 7. studenog 2007., niti da je tužena 13. studenog 2007. naplatila od tužiteljice naknadu u iznosu od 4.161,69 kn (552,35 eura).

Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine br Narodne novine br. 96/03, 46/07,79/07, dalje ZZP) i to čl. 81. (ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Nadalje, čl. 84. ZZP-a da je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive te čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) da je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom čl. 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

Prema čl. 96.st.1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Cijeneći okolnost da banka nije tužiteljici prezentirala o kakvim se točno troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo zauzima stav da je ovakvo postupanje očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 96.st.1. i čl. 102.st.1. ZZP/07.

U smislu odredbe čl. 100. ZZP/07, a prema kojoj ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno, lako razumljive i moraju biti lako uočljive, ističe da zahtjev transparentnosti nužno ne znači da u ugovoru o kreditu treba specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade. Tužiteljica da je informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali ne i o svrsi i razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, odnosno koje usluge i troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini svaki od njih.

Otklanja istaknut prigovor zastare, pozivom na opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO- a.

Nadalje ističe da je čl.55. st.1. ZZP-a određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, da je potrošaču omogućiti pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Stoga ocjenjuje neosnovanim pozivanje tuženika na čl. 326. st. 2. ZOO-a budući da se ne radi o zabrani manjeg značaja. Tužena da je stoga, u smislu čl. 1111. ZOO-a, dužna vratiti isplaćene iznose tužiteljici, zajedno sa kamatom od dana stjecanja sukladno čl. 1115. ZOO-a.

Odluku o troškovima postupka temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.

Nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a budući da su presudi izneseni jasni razlozi za njeno donošenje te je istu moguće ispitati.

Valja dodati, da je, suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud sporni odnos procijenio i ocijenio kroz odredbe ZZP-a, a pozivanje prvostupanjskog suda na presude iz kolektivnog spora kojima se utvrđivala nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, niti prema sadržaju presude nije ona odlučna okolnost za iznesen stav o nepoštenosti predmetne tzv. ulazne naknade.

Vezano uz žalbene navode koji se odnose na tzv. ulaznu naknadu prvostupanjski je sud naveo razloge na temelju kojih nalazi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena tzv. ulazna naknada, a koje i ovaj sud prihvaća kao pravilne. Istome valja dodati kako tužena, koja je nedvojbeno sastavila predmetnu ugovornu odredbu o pravu na jednokratnu naknadu i o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (3,3%) koju je naplatila u trenutku odobravanja kredita. Osim što u čl. 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tužena u ovom postupku nije dokazala (niti obrazložila) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

Uzimajući u obzir da je Ugovorom o kreditu između stranaka ugovoreno da tužiteljica snosi između ostalog javnobilježničke troškove, kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru (…), to ostaje nejasnim koji troškovi ili usluge tužene su obuhvaćeni ugovorenom naknadom, odnosno troškovima obrade kredita.

Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“,

pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tužena nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim čl. 3. ugovora i obvezao tuženu vratiti plaćeni iznos tzv. ulazne naknade, sve primjenom čl. 323. st. 1. u vezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO- a, sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO-a, jer je tužena nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je primila temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstila u predmetni Ugovor o kreditu.

Pravilna je i odluka o troškovima postupka donesena uz primjenu čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Tuženoj nije priznat trošak sastava žalbe, budući da nije uspjela u žalbenom postupku (čl. 154. st. 1., u vezi sa čl. 166. ZPP-a).

Slijedom svega navedenog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Rijeci 8. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec