Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-911/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja i Ive Smokvina Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ID, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomoćnici Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Siska, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: P-76/2024-16 od 29. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: P-76/2024-16 od 29. travnja 2025., u točkama I i II izreke te točki III izreke u dosuđujućem dijelu.

II. Prihvaćanjem žalbe tužiteljice preinačava se presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: P-76/2024-16 od 29. travnja 2025., u točki III. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen njen zahtjev za naknadu troškova postupka te sudi:

Nalaže se tuženiku tužiteljici na ime naknade troškova postupka uz dosuđen iznos od 339,04 eur isplatiti i daljnji iznos od 937,50 eur sa zateznom kamatom tekućom od 6. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku tužiteljici naknaditi trošak sastava žalbe od 125,00 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom se presudom utvrđuje ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 241448, sklopljenog između tužiteljice i tuženika 27. rujna 2012., sadržane u čl. 5. st. 1. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „5.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 2,50% (dvacijelapedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 600,00 (šestokunanulalipa) kn naplaćuje se prilikom isplate kredita“ te je tuženiku naloženo tužiteljici isplatiti 126,09 eur i naknaditi joj trošak postupka od 339,04 eur, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

Tužitelj podnosi žalbu protiv odluke o troškovima postupka koji mu nisu priznati, pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz čl. 355. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22; dalje ZPP) te predlaže u pobijanom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu.

Tuženik žalbom pobija prvostupanjsku presudu pozivom na žalbene razloge iz čl. 354. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP-a te predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Osnovana je žalba tužiteljice, dok žalba tuženika nije osnovana.

Predmet spora zahtjev je tužiteljice za utvrđenje ništetnosti čl. 5.1. predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovorena obveza tužiteljice na isplatu tuženiku jednokratne naknade za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) u iznosu od 2,50% (najmanje 600,00 kn) od iznosa kredita te posljedično tome isplatu tog iznosa koji je banci – tuženiku isplaćen.

Prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje da između stranaka nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu broj broj 241448od 27. rujna 2012., niti da je tuženik naplatio iznos iz čl. 5.1. predmetnog ugovora.

Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: ZZP) i to čl. 96. st. 1. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Prema odredbi čl. 96. st. 4. ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati

Odredbom čl. 99. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

Prema odredbama čl. 102. st. 1. i 2. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna te ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

Cijeneći okolnost da banka nije tužiteljici prezentirala o kakvim se točno troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo zauzima stav da je ovakvo postupanje očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 96.st.1. i čl. 102.st.1. ZZP.

U smislu odredbe čl. 100. ZZP/07, a prema kojoj ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno, lako razumljive i moraju biti lako uočljive, ističe da zahtjev transparentnosti nužno ne znači da u ugovoru o kreditu treba specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade. Tužiteljica da je informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali ne i o svrsi i razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, odnosno koje usluge i troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini svaki od njih.

Prvostupanjski sud stoga ocjenjuje da je tuženik, u smislu čl. 1111. ZOO-a, dužan vratiti isplaćene iznose tužiteljici, zajedno sa kamatom od dana stjecanja sukladno čl. 1115. ZOO-a.

Otklanja istaknut prigovor zastare, pozivom na opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO).

Odluku o troškovima postupka temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.

Zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti predmetne odredbe ugovora, prihvaća i ovaj sud jer iz provedenih dokaza proizlazi da se oko naknade za obradu kredita nije pregovarala, jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe ugovora.

Obzirom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a iz stanja spisa proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje ''sve naknade prama Odluci banke'', a takva odredba i po ocjeni ovog suda odredba je koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, znači da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 96. ZZP-a. Takva je odredba u smislu čl. 102. st. 1. ZZP-a ništetna.

Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba te postoji obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 126,09 eur.

Valja istaknuti da je tuženik bio u obvezi tužiteljici na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije niti bila u poziciji pregovarati, već joj se navedeni iznos jednostavno odbio od iznosa kredita, odnosno isplaćen ugovoreni iznos kredita umanjen je za navedeni iznos.

Ovo ukazuje da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

Dodaje se da tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu naknadama i troškovima, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao čak niti opravdanost takve naknade, odnosno troška, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača.

Svakako da je moguće da prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik ima određene troškove, međutim tuženik nije dokazao koji bi to bili troškovi, odnosno koji su troškovi konkretno teretili banki i u kojoj visini.

Suprotno navodima žalbe, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj:

Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim. Valja istaknuti da ovaj zaključak prihvaća i ovaj sud.

U odnosu na pitanje tijeka zatezne kamate, valja istaknuti da je odluka donesena u skladu sa čl. 1115. ZOO-a.

Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice - potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena isplata naknade i troškova, koji nisu ugovorom niti definirani, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je stoga nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj. Stoga tužiteljica ima pravo, sukladno čl. 1115. ZOO-a, zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade, budući da početak tijeka zateznih kamata ovisi o savjesnosti stjecatelja, što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

U odnosu na odluku o troškovima postupka primarno valja istaknuti da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da je u konkretnom predmetu vrijednost predmeta spora vezana isključivo uz zahtjev za isplatu. Tužbeni se zahtjev sastoji od dva zahtjeva – deklaratornog (utvrđenje ništetnosti) i kondemntornog (zahtjev za isplatu), a tužitelj je kao vrijednost predmeta spora, uzimajući u obzir cjelokupni tužbeni zahtjev, vrijednost spora označio u visini od 1.453,31 eur. Dakle, kako je riječ o dva zahtjeva u smislu čl. 37. st. 1 ZPP-a, i to za isplatu i za utvrđenje za koji je naznačena vrijednost predmeta spora od 1.453,31 eur, visina naknade trebala je biti određena sukladno u tužbi označenoj visini predmeta spora, kojoj tuženik nije niti prigovarao.

Prvostupanjski je sud u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a pravilno ocijenio da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu i pravilnom je primjenom čl. 155. ZPP-a vrednovao radnje na koje tužiteljica ima pravo.

Međutim, zbog pogrešnog pravnog stava, pogrešno je primijenio Tbr.7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 107/15., 138/23, dalje Tarifa), primjenom koje bi tužiteljici za u presudi opisane radnje zastupanja imao pripasti iznos od 1.000,00 eur uz PDV 25% (250,00 eur), a ne dosuđen iznos od 250,00 eur uz PDV (62,50).

Stoga se ukazuje razlika od 937,50 eur te je ovom presudom odlučeno kao u točki II. izreke.

Tužiteljici nije prihvaćen zahtjev za isplatu pristojbi, budući da iz stanja spisa ne proizlazi da je bila pozvana na plaćanje pristojbe u zatraženim iznosima od 53,09 eur.

Tužitelj je gotovo u cijelosti uspio u žalbenom postupku te mu primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a pripada pravo na naknadu troška, u skladu s Tbr.10.t. 5. Tarife u iznosu od 100,00 eur uz pripadajući PDV 25% (25,00 eur).

Slijedom svega navedenog temeljem čl. 368. st. 1. i 377. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Rijeci 8. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec