REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-1400/2023-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Jasmini Božić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice MČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Sanji Dozet, odvjetnici u Zagrebu, Božidara Adžije 17A, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave, održane 9. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 8. listopada 2025., donio je, objavio je, i

p r e s u d i o  j e

I.

Utvrđuje se da su nepoštene i stoga ništetne i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredaba iz Ugovora o kreditu br. 016-1695/2006 sklopljenog između tužitelja i tuženika sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine podnesen na potvrdu/solemnizaciju Javnom bilježniku Ilinki Lisonek dana 10.07.2006.g. pod brojem OV-1621/06 sklopljen između tužiteljice MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANKE d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: OIB:14036333877 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje jednostrano promjenjive kamatne stope Odlukom kreditora, kao i odredbe o ulaznim i izlaznim naknadama, naknadi troškova koje odredbe su sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu:

- čl. 2. st. 1. ugovora - VALUTNA KLAUZULA u dijelu: "Banka odobrava Korisniku kredita iznos od CHF 173.800,00 (stosedamdsettritisućeosamsto švicarskih franaka) prema srednjem TEČAJU za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita".

-čl. 2. st. 6. u dijelu: "Ugovorne strane su suglasne da se kredit, umanjen za iznos naknade…"

-čl. 3. st. 1. – promjenjiva kamatna stopa – u dijelu: "Na iznos kredita iz čl. 2. ovog ugovora obračunavaju kamate od 3,88% (tricijelihosamdesetosam posto) dekurzivno godišnje. Kamate se obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete. Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednje tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja."

-čl. 4. st. 3. – u dijelu: " Kredit se otplaćuje u 360 (tristo šezdeset) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 817,77 CHF (osamstosedamnaest švicarskih franaka i 77/100) obračunatih po srednjem tečaju CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja."

-čl. 5. st. 2. – u dijelu: " Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelidvadesetipet posto) iznosa kredita."

-čl. 8. st. 2. – u dijelu: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.."

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 11.466,54 EUR s osnove razlike anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja tijekom otplate kredita te iznos od 1.476,77 € na ime zatezne kamate s osnove promjene tečaja, ili ukupno 12.943,31 € sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od 1.10.2015., do 31.12.2022., po stopi propisanoj čl. 29.,st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 78/15), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.01.2023.g. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na ime jednokratne naknade za obradu kredita (ulazna naknada) iznos od 1.324,92 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.07.2006. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29.st.2. ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015.g. po stopi propisanoj čl. 29.,st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 78/15), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31.12.2022.g., a od 01.01.2023.g. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica s djelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici pripadajuće zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19. c. ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO do dana izvršene konverzije u ukupnom iznosu od 3.641,42 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to koje teku od 1.10.2015., do 31.12.2022., po stopi propisanoj čl. 29.,st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 78/15), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.01.2023.g. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.

V. Odbija se tužiteljica s djelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Utvrđuje se u cijelosti ništetnim i bez pravnog učinka u cijelosti Aneks uz UGOVOR O KREDITU broj: 016-1695/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 03.02.2016. g. sklopljen između tužitelja i tuženika potvrđen/solemniziran dana 04.02.2016.g. kod Javnog bilježnika Ilinke Lisonek pod posl.br.: OV-1574/2016."

VI. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.625,00 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 8. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je 10.07.2006. sklopila s pravnim prednikom tuženika Ugovor o kreditu br.: 016-1695/2006 i sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine za iznos od 173.800,00 CHF. Navedeni ugovor je podnesen na potvrdu/solemnizacija Javnom bilježniku Ilonki Lisonek iz Zagreba, Trg hrvatskih velikana 4, dana 10.07.2006.g. pod brojem OV-1621/06. Namjena kredita: stambeni kredit za kupovinu stana. Na dan 10.07.2006. g., kada je sklopljen ugovor o kreditu, srednji tečaj tuženika za valutu CHF iznosio je 4,6150 pa bi iznos primljenog kredita prema srednjem tečaju tuženika-a ukupno iznosio nominalno u kunama = 802.087,00 kn. U čl. 2.ugovora ugovorena je tzv. VALUTNA KLAUZULA vezana uz valutu ŠVICARSKI FRANAK odnosno da tuženik kao banka odobrava tužiteljice kao korisniku kredita iznos od CHF 173.800,00 (slovima: stosedamdesettritisućeosamsto švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem TEČAJU za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. U čl. 2. nadalje je ugovoren je način isplate kredita nakon ODBITKA JEDNOKRATNIH TROŠKOVA OBRADE (tzv. ulazna naknada), odnosno za IZNOS NAKNADE i troškove interkalarnu kamate. U čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 3,88 % (slovima: tri cijela osamdesetosam posto) dekurzivno godišnje. Kamate se obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete. Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. U čl. 4.st.1. - Rok otplate kredit ugovor je na 30 (slovima: trideset) godina o dana stavljanja kredita u otplatu. Čl. 4. st. 3. - Kredit se otplaćuje u 360 (tristošezdeset) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 817,77 CHF ( osamstosedamnaest švicarskih franaka i 77/100) obračunatih po srednjem tečaju CHF Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja. U čl. 5. st.2. ugovorena je TZV. ULAZNA NAKNADA– Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita. Uzimajući u obzir navedenu odredbu ugovora 1,25 % od visine kredita (173.800,00 CHF) iznosi 2.172,50 CHF protuvrijednosti 9.982,64 kn po važećem tečaju za 1 CHF = 4,595 na dan isplate kredita 28.07.2006. Odredbama iz čl. 6. propisuje se je promjenjiva kamatna stopa. Čl.6.st.1. – Tuženik kao banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate krediti promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora. Čl.6.st.3. Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. ili drugog akta Banke. Čl.6.st.4. – Tužitelj kao korisnik kredita svojim potpisom na predmetnom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu promijenjenom kamatnom stopom. Čl.8.st.2. – U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. Otplatna rata u ugovoru o kreditu je određena na iznos od 817,77 CHF a prema važećem srednjem tečaju tuženika za valutu CHF. Srednji tečaj tuženika a za valutu CHF iznosio je na dan sklapanja ugovora o kreditu 4,6150 što odgovara kunskoj protuvrijednosti iznosa od 3.774,00 kn. Tijekom otplate kredita došlo je do porasta stope ugovorene kamate i porasta tečaja švicarskog franka. Rast kamatne stope odgovarao je i porastu vrijednosti ugovorne valute kredita-švicarskog franka, tako da je mjesečna otplatna rata kredita koju je tužiteljica bila dužna platiti tuženiku na nedozvoljen i nepošten način znatno porastao. Stoga je otplata predmetnog kredita postala znatno financijsko opterećenje za tužiteljicu, jer je mjesečni anuitet porastao, odnosno mjesečna obveza otplate kredita postala nominalno znatno veća u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete kredita prilikom sklapanja ugovora o kreditu. U međuvremenu je od dana sklapanja ugovora o kreditu do podnošenja tužbe tuženik povećavao kamatne stope, te je nakon donošenja i stupanja na snagu Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) pristupio konverziji svih ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima u kredite sa valutnom klauzulom u eurima. Tuženik je s tužiteljicom dana 3.2.2016. ( potvrđen/solemniziran dana 4.2.2016. kod javnog bilježnika Ilonke Lisonek iz Zagreba, Trg hrvatskih velikana, pod posl. br. OV- 1574/2016) sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 016-1695/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je izvršena konverzija iz CHF u EUR, a temeljem obračuna konverzije koju je jednostrano izvršio tuženik. Konverzija temeljem predmetnog Aneksa ugovora o kreditu je izvršena prema parametrima iz ugovora o kreditu tuženika sa valutnom klauzulom u Eurima, a tuženik je također u istim tim ugovorima koristio odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi Odlukom kreditora koja kamatna stopa je također jednostrano povećana kroz razdoblje obračuna i kod same konverzije. Obzirom da je konverzija izvršena temeljem ništetnih odredbi i parametara iz euro kredita, a koji obračun je tužitelj bez znanja i sumnje u ponovno nepošteno postupanje tuženika i ponovnoj primjeni štetnih parametara kod obračuna konverzije, isti prihvatio smatramo da je takav Aneks ugovora ništetan u cijelosti. Sporno je je li tuženik pravilno izvršio uračunavanje povrata dugovanja, odnosno smanjenje glavnice kredita, odnosno sporna je metodologija obračuna iznosa glavnice i način i metodologija obračuna promjenjive kamatne stope. Smatra da tuženik nije imao pravo obračunavati tužiteljici sve dodatne naknade i troškove kako je to jednostrano činio ugovaranjem prethodno navedenih odredaba o naknadama i troškovima. Smatramo da je iz prethodno navedenih činjenica vidljivo da je u konkretnom slučaju prilikom sklapanja ugovora o kreditu riječ o jednostranom postupanju tuženika koje je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača i slabije ugovorne strane. Tuženik je iskoristio stanje nužde kod tužiteljice njezinu potrebu za financijskim sredstvima i nedovoljno poznavanje ekonomske znanosti i tijekova novca na strani tužiteljice, te monetarne politike, te je ponudio tužitelju sklapanje ugovora o kreditu koji se veže za valutu švicarski franak. Pri tome tuženikovi djelatnici nisu spomenuli tužitelju (da bi moglo doći do znatne fluktuacije/promjene tečaja švicarski franak što bi znatno utjecalo na povećanje ugovorene mjesečnog obroka otplate, odnosno tuženik nije upozorio tužiteljicu da Hrvatska narodna banka veže vrijednost kune uz valutu EUR i monetarnim mjerama štiti tečaj EUR-a, što ne čini istovjetno i za valutu švicarski franak koja je tzv. „valuta utočišta“. Isto tako tužitelj nije bio upozoren na pravne posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope kada je ugovoren povrat obveza po srednjem tečaju banke za valutu CHF, iako je kako je prethodno navedeno, izričito pitao djelatnike tuženika koje su posljedice i rizici ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF. Zbog svega navedenog, iznos ugovorne kamate tužitelju kao potrošaču i ekonomskom laiku je bio nerazumljiv iz dva razloga; jer je vezan za tečaj švicarskog franka i jer je vezan za odluku banke. Propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošaču u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti (odluka Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.:Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g.). Tužiteljica podnosi predmetnu tužbu prvenstveno iz razloga jer smatra da su citiranim odredbama Ugovora o kreditu, aneksima, uključujući i Aneks o konverziji u cijelosti povrijeđena tužiteljičina prava kao potrošača. Osporavani Ugovor o kreditu i protivni su načelima i odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - dalje u tekstu ZOO), odredbama o zaštiti potrošača Zakona o bankama (NN 84/2002, 141/2006) - propisa koji je bio na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu, odredbe Zakona o kreditnim institucijama (NN 117/08, 74/09, 153/09, 108/12, 54/13), odredbe Zakona o zaštiti potrošača i to odredbe iz čl. 81., čl. 82. I čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) – čl. 96., čl. 97. I čl. 102. koji je bio na snazi na nakon toga, te odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19) koji je na snazi na dan podnošenja predmetne tužbe – čl. 49. I čl. 55., odnosno prava tužitelja kao potrošača i korisnika financijskih usluga. Isto tako smatramo da su povrijeđene odredbe iz čl. 10.st.2.toč.f., te čl. 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16). Tuženik kao banka počinio je povrede odredaba ZOO-a i to odredbe iz čl. 3. (načelo ravnopravnosti stranka), čl. 4. (načelo savjesnosti i poštenja), čl. 6. (zabrana zlouporabe prava), čl. 7. (načelo jednakosti činidaba), čl. 8. (zabrana prouzročenja štete), čl. 10. (dužna pažnja u ispunjavanju obveza i prava), čl. 12., čl. 22., čl. 26., čl. 295. ZOO-a, a sve u svezi s odredbama ZOO-a koje reguliraju pitanje ništetnosti ugovora (čl. 322, čl. 323, čl. 324.), kao i pravne posljedice ništetnosti ugovora. Tuženik je iskoristio potrebu tužiteljice za kreditom i njeno nedovoljno znanje i iskustvo s područja ekonomskih znanosti, te se sporni ugovor o kreditu može smatrati zelenaškim ugovorom sukladno odredbama iz čl. 329. ZOO-a. Tužiteljica smatra da osporavani Ugovor o kreditu i Aneks o konverziji (za koje tužitelj traži ovom tužbom djelomično utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba i to u Ugovoru o kreditu odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosu kredita-valutnoj klauzuli, odredaba o naknadama, niže specificirane odredbe i odredbe Aneksa o konverziji u cijelosti), jesu protivne odredbama Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5 travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u duhu koje norme hrvatski sudovi trebaju tumačiti pravo), te ostaloj stečevini Europske unije, praksi Suda Europske unije i to presudama u predmetima C-26/13, presudi u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 C-308/15, presudi u predmetu C-118/17, te protivne recentnoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi Revt- 249/14-2 od 09.04.2015.g., presudi Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., te presudi Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.g., odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske u predmetu U-III-4150/2019 od 05.02.2021. i niže navedenim presudama. Osobito se ukazuje da je u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.:P- 1401/12 od 4. srpnja 2013.g. donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača u odnosu na banku kao tuženika utvrđeno da je tuženik koristio u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe. Navedena odluka potvrđena je i odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i to odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.: Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014.g. i u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. koje su donesene u kolektivnom potrošačkom sporu, utvrđeno je da su takve odredbe o promjenjivoj kamati i ugovorene s valutnom klauzulom u valuti švicarski franak, nepoštene i ništetne odredbe. Sve navedeno su potvrdili u svojim odlukama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama posl.br.: Revt-249/14 od 9.travnja 2015.g., zatim odluci posl.br.: Rev-2245/2017 od 20.ožujka 2018.g. i Rev-2868/2018 od 12.veljače 2019.g., te u odluci posl.br.: Rev 2221/2018-11 od 03.09.2019. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama posl.br.: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-

III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13.prosinca 2016.g. i odluci posl.br.: U - III - 4150/2019 od 05.02.2021. Citirane rješidbe iz kolektivnog potrošačkog spora sukladno odredbama iz čl. 502.c. ZPP-a imaju se primijeniti u konkretnom slučaju na tužiteljicu kao potrošača i tužiteljica se na iste ima pravo pozivati i to upravo čini u konkretnom predmetu. Sve prethodno navedeno utvrdila je i aktualna sudska praksa i to u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske. Nadalje Sud Europske unije u Luxembourgu je u svojoj presudi u predmetu posl.br.:C-26/13 M i FČ, od 30.04.2014.g., T.39., izvor EurLex-62013CJ0026- EN-EUR-Lex, izrazio stajalište da se prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, sustav zaštite uspostavljen prethodno spomenutom Direktivom 93/13 (Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5 travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorim) temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti – položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio , bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Hrvatski sudovi su dužni tumačiti pravo u duhu citirane Direktive 93/13. Osim toga najnovija praksa Suda Europske unije u Luxembourgu uspostavlja visoku razinu zaštite interesa potrošača kada su u pitanju nepoštene ugovorne odredbe ugovora o kreditu u valuti švicarski franak i to u slijedećim odlukama: presudi poslovni broj: C- 118/17 Sud Europske unije, presudi donesenoj u povezanim predmetima C-154/15, C- 307/15, C-308/15 od 21.12.2016.g. u kojima je utvrdio da potrošač ima pravo na povrat koristi, odnosno onoga što je tuženik kao banka stekao bez valjane pravne osnove, ako otpadnu odredbe čije se utvrđenje ništetnim traži tužbom – pravo potrošača na punu restituciju, -presudi C-260/18 od 3. listopada 2019. – Sud EU utvrdio da je temeljni princip ocjene održanja ugovora na snazi kod nepoštenih ugovornih odredbi ocjena radi li se o glavnom predmetu ugovora, odnosno o bitnom sastojku ugovora. U slučaju da se radi o bitnom sastojku ugovora, , nacionalni sud nema ovlaštenje preispitivati njen sadržaj već ima eliminirati nepoštenu odredbu i utvrditi da je ugovor kao cjelina ništetan. Ovo stoga što se ugovor ne može održati na snazi ukoliko dođe do uklanjanja nepoštenih odredbi koje su bitni sastojci ugovora. Sud nije ovlašten zamijeniti nepoštenu odredbu nekom drugom odredbom nacionalnog prava jer je to protivno Direktivi 93/13, a jedina situacija u kojoj sud može zamijeniti nepoštenu odredbu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava je ona kada je to u interesu potrošača, odnosno kada bi ništetnost ugovora kao cjeline potrošača izložilo posebno štetnim posljedicama. U tom slučaju je odlučujući interes potrošača koji odlučuje odgovara li mu održanje ugovora na snazi ili ne. Tužiteljica temeljem odredaba iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima potražuje povrat onoga što je tuženik kao banka stekao bez valjane pravne osnove, s tim da prethodno traži utvrđenje ništetnim konkretno navedenih odredaba ovog ugovora i to u toč. I. tužbenog zahtjeva. Tužiteljica temeljem odredaba iz čl. 1111. -1120. ZOO-a potražuje povrat onoga što je tuženik kao banka stekao bez valjane pravne osnove i traži djelomično utvrđenje ništetnosti točno specificiranih odredaba osporavanog Ugovora o kreditu. Odredbom članka 323. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana je dužna drugoj vratiti sve što je primila na temelju takvog ugovora. a odredbama iz čl. 324. ZOO-a propisana je djelomična ništetnost. Tužiteljica predmetnom tužbom upravo traži utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredaba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i odredaba o naknadama i drugih niže specificiranih odredaba jer tužiteljica o istima kao potrošač nije mogla pregovarati s tuženikom. Točan iznos povrata treba biti utvrđen financijskim vještačenjem koje tužiteljica predlaže provesti uključujući i sve troškove i naknade u visini za koju je uvećana ukupna obveza tužiteljice iz osnovnog spornog ugovora o kreditu. Tužiteljica u ovoj tužbi navodi samo okvirni iznos izračuna. Tužiteljica smatra da su odredbe o iznosu kredita u valuti švicarski franak – 173.800,00 CHF – odredbe o valutnoj klauzuli ( čl. 2. Ugovora) i odredbe o ugovornoj kamati -promjenjivoj kamati (čl. 3. I čl. 6.) – bitni sastojci ugovora o kreditu bez kojih odredaba predmetni ugovor o kreditu ne može egzistirati, a koje odredbe su citiranom kolektivnom sporu utvrđene nepoštenim i ništetnim. Međutim, ako sud smatra da se može i dalje smatrati da ugovor i bez bitnih ugovornih odredaba može biti i dalje na snazi, tužitelj ovom tužbom potražuje tzv. punu restituciju, odnosno povrat svega onoga što je isplatio tuženiku temeljem ništetnih ugovornih odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sve sukladno izraženom stavu Suda EU u odluci u povezanim predmetima C-154/15, C-307/15, C-308/15. Stoga tužiteljica potražuje ovom tužbom iznose koje je neosnovano isplatila tuženiku temeljem ništetnih ugovornih odredaba, koje su osim toga i bitni sastojci ugovora o kreditu, kao i temeljem odredaba o naknadama i troškovima. Pored navedenog tužiteljica ovom tužbom traži i iznose koje je isplatila tuženiku temeljem odredaba o naknadama koje odredbe također traži utvrditi ništetnima ovom tužbom. U ovom predmetu tužiteljica postavlja svoj individualni restitucijski zahtjev na koji ima pravo kao potrošač, a koji zahtjev se temelji na prethodno citiranim odlukama donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te na citiranim odredbama ZOO-a - odredbe o stjecanju bez valjane pravne osnove (čl. 1111. ZOO). Tužiteljica u svojem osnovnom zahtjevu traži utvrđenje djelomične ništetnosti točno odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, valuti, troškovima i naknadama i isplatu onoga što je tuženik kao banka stekao bez valjane pravne osnovne, odnosno temeljem takvih ništetnih odredaba. U podrednom tužbenom zahtjevu postavljenom sukladno odredbama iz čl. 188.st. 2. ZPP-a, ukoliko sud nađe da nije osnovan njegov osnovni zahtjev za djelomičnim utvrđenjem ništetnosti specificiranih odredaba i isplatom, to tužiteljica postavlja i eventualno, kumulirani tužbeni zahtjev kojim zahtjeva isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita. Točan iznos povrata treba biti utvrđen financijskim vještačenjem koje tužiteljica predlaže provesti. Tužiteljica zadržava pravo uređenja tužbenog zahtjeva nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, po provedenom dokazu financijskim vještačenjem sve sukladno odredbama ZPP-a i stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tuženik je uručio tužiteljici Ugovor o kreditu koji je ugovor je bio sastavljen od strane tuženika u postojećoj formi, a koji ugovor je sastavio tuženik kao tzv. „take it or leave it“ (prijevod: „uzmi ili ostavi“) ugovor. Na identičan način sastavljen je i sporni Aneks ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ali i spornog aneksa tuženik s tužiteljicom se nije pojedinačno pregovarao, niti je tužiteljica kao potrošač bila obaviještena i informirana na jasan, razumljiv i nedvojben način od strane tuženika o ekonomskim posljedicama koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i ugovaranju promjenjive kamatne stope koja se veže uz valutu švicarski franak, niti je tužitelju predana i predočena, te dodatno objašnjena dokumentacija iz koje bi on mogao utvrditi jasno i nedvojbeno na koji način će se formirati kamatna stopa, pod utjecajem kojih parametra i koje su pravne posljedice vezanja kamatne stope uz valutu švicarski franak. Isto tako svi bitni parametri iz Aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita izvršeni su jednostrano. Tuženik je prilikom sklapanja aneksa ugovora o kreditu tužiteljici prikazao izračune bez dodatne mogućnosti da iste provjeri ili da istima prigovori. Navedeno je osobito vidljivo kada se usporede iznos glavnice kojom je tužiteljica bila zadužena po prvobitnom otplatnom planu i iznos glavnice po otplatnom planu prilikom konverzije. Smatramo da se temeljem priložene kreditne dokumentacije može utvrditi postoji li razlika na štetu tužiteljice kao potrošača između ukupnog iznosa koji bi tužiteljici kao potrošaču pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je tužiteljici kao potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK Iz priložene kreditne dokumentacije može se utvrditi koja je visina neotplaćene glavnice u CHF 145.231,94 na dan 30.09.2015. godine izračunom konverzije po tečaju za 1 CHF = 7,2251 kn važećem na dan 30.09.2015. Ista vrijednost neotplaćene glavnice u CHF na dan 30.09.2015. ali po tečaju koji je važio na dan isplate kredita za (1 CHF = 4,5950 kn), te se također može utvrditi da ta razlika nije uračunata u korist tužiteljice u konverziji. U prilogu tužbe se dostavlja Analiza kredita po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo iz koje je vidljiv izračun i izračun učinka konverzije u odnosu na predmetni sporni ugovor o kreditu. Tuženik kao banka je izračunom konverzije priznao i utvrdio u korist tužiteljice preplatu u iznosu od 2.135,08 EUR, protuvrijednosti 16.309,52 kn, koja se koristi za namirenje budućih anuiteta (50 % anuiteta) sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Osim što je navedeni podatak pokazatelj neravnoteže ugovornih strana, isti je ujedno i objektivni pokazatelj da sklapanjem Aneksa o konverziji tužiteljica nije u cijelosti obeštećena-namirena kroz konverziju kako to neke hrvatske institucije netočno žele prikazati. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je dodatno još veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer tuženik kao banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje tužitelju kao potrošaču, te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima tvrdi da za isti nudi povoljniju ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava tužitelja kao potrošača da je švicarski franak sigurna valuta. Upravo se to desilo u konkretnom slučaju. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.: Pž- 6632/2017 od 14.06.2018.g., sud izražava stav da se načelo savjesnosti i poštenja ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava nego na međusobnim moralnim obvezama suugovaratelja čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima i povjerenju. Navedene okolnosti se ne ocjenjuju prema subjektivnim kriterijima nego prema pravnim standardima. Konkretno, u određenoj situaciji kao mjerilo ponašanja je ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika ili dobrog domaćina, ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti. U osporavanom Ugovora o kreditu br. 016-1695/2006 naknade su ugovorene u čl. 2., čl. 5.2. i čl. 8.2. Čl.2. st. 6. – Ugovorne strane su suglasne da se kredit, umanjen za iznos naknade …. U čl. 5. st.2. – Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita. Uzimajući u obzir navedenu odredbu ugovora 1,25 % od visine kredita (173.800,00 CHF) iznosi 2.172,50 CHF protuvrijednosti 9.982,64 kn po važećem tečaju za 1 CHF = 4,595 na dan isplate kredita 27.07.2006. U čl. 8. st. 2. spornog Ugovora o kreditu ugovoreno je: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge HYPO-ALPE-ADRIA BANK d.d..“ Tužiteljici kao korisniku kredita nije bilo omogućeno pregovarati vezano uz pitanje ugovorenih naknadna i troškova iz prethodno citiranih odredaba. Citirane odredbe ugovora su neodredive, obzirom da se parametri koji određuju visinu navedene naknade formiraju prema jednostranoj volji banke/tuženika i iste su stoga neodredive, te o istoj tužiteljica kao potrošač uopće nije imala mogućnost pregovaranja. ZOO-a u članku 270. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva. Nadalje u članku 272. ZOO propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se činidba može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Ništetna je odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu kao što je to u konkretnom slučaju ugovoreno u citiranim spornim odredbama ugovora o kreditu. Pored navedenog smatramo da su naznačene odredbe o naknadama iz spornog ugovora o kreditu NIŠTETNE u smislu odredbe iz čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se o tim ugovornim odredbama nije posebno pregovaralo, odnosno tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati s tuženikom o istima. U tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog dana 5. 11. 2020.g. donio je identičan zaključak pod brojem: Su IV-308/2020 pod toč. 8. Tužiteljica potražuje u toč. III. osnovnog tužbenog zahtjeva isplatu iznosa koji su joj obračunati kao naknade i troškovi tijekom otplate kredita. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa od 02.03. 2016. kojim je izvršena konverzija u EUR. Tužitelj nije podmiren od strane tuženika u cijelosti što će se dokazati financijskim vještačenjem. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Aneksom u EUR-ima od određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke). Nadalje, Aneksa o konverziji, odnosno konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a što će biti dokazano predloženim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem. Tužiteljica napominje da predmetnom tužbom u svojem glavnom tužbenom zahtjevu tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti u cijelosti Aneksa kojim je izvršena konverzija u EUR. Pravni posao koji je od početka ništetan, ne može tijekom vremena postati valjan. Ništetnost djeluje ex tunc, tj.od samog trenutka sklapanja ugovora. Pored navedenog, postoje i dodatni razlozi ništetnosti Aneksa ugovora o kreditu. Tuženik kao profesionalac je namjerno i svjesno koristio relevantne ništetne odredbe iz ugovora o kreditu za koje je nesporno utvrđeno da su ništetne (odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli). Tuženik kao profesionalac je namjerno zlouporabio takve ništetne odredbe ugovora o kreditu kao relevantne parametre prilikom izračuna konverzije, a sve kako je prethodno navedeno. Tuženik kao profesionalac prilikom utvrđenja parametara za izračun konverzije zanemaruje činjenicu da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15) donesen VREMENSKI prije donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. kojom je utvrđeno da su sve banke uključujući i ovdje tuženika u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima koristile nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, te da su iste stoga ništetne. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim su određeni parametri konverzije ne uključuje u sebi relevantne parametre prilikom izračuna konverzije koje se odnose na valutnu klauzulu. Dakle, nikako se ne može tvrditi da bi ovdje tužiteljica, ali i svi drugi potrošači, sklapanjem aneksa ugovora o konverziji bili obeštećeni u cijelosti od strane hrvatskih banaka, odnosno konverzijom nije ostvarena puna restitucija u korist potrošača od strane banke. Naime, ZID ZKP (NN 102/15) odnosio se samo eventualno na obeštećenje u odnosu na preplaćene iznose prema hrvatskim bankama u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, ali u odnosu na valutnu klauzulu izričito tvrdimo da ista nije bila obuhvaćena i uračunata u konverziju kada su banke jednostrano i netransparentno utvrđivale za potrošače navodne iznose preplate i taj podatak uopće nije bio prezentiran Sudu Europske unije u Luxembourgu u postupku koji se vodio pod brojem:

C-567/20 od 05.05.2022., pa je Sud Europske unije u tom postupku doveden u zabludu od strane hrvatskih institucija koje su dostavile takve netočne podatke. Činjenica da tužiteljica nije u cijelosti namirena sklapanjem Aneksa o konverziji vidljiva je i kada se usporede glavnice za koje su potrošači zaduženi na dan isplate kredita, te iznosi glavnice utvrđeni na dan konverzije. Smatramo da postoji razlika na štetu tužiteljice kao potrošača između ukupnog iznosa koji bi tužiteljici kao potrošaču pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je tužiteljici kao potrošaču tuženik/banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita. Stoga predlažemo da navedena okolnost bude utvrđena financijskim vještačenjem. Smatramo da su i tuženik i ostale hrvatske banke obračun konverzije izvršili na štetu potrošača. Obračun konverzije je stoga ništetan iz prethodno navedenih razloga. Izvršen je temeljem ništetnih odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom obzirom da su i u Aneksu o konverziji ugovorene jednostrano promjenjive kamatne stope i to na isti način kako su ugovorene u osnovnom ugovoru o kreditu u valuti CHF. Obzirom da je takav obračun glavni sastojak Aneksa ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija iz valute CHF u valutu EUR i bez tog glavnog sastojka Aneks ugovora o kreditu ne može opstati izvodimo zaključak da je i sporni Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija NIŠTETAN. Tužiteljica je bila primorana zbog teške materijalne situacije u kojoj se našla ona i njezina obitelj zbog povećanja mjesečnih anuiteta kredita, pristupiti sklapanju spornog Aneksa kojim je izvršena konverzija. Prilikom sklapanja Aneksa ugovora o kreditu tužiteljica nije imala mogućnost stavljati prigovore na utvrđene iznose, niti je na bilo koji drugi način mogla utjecati na izmjenu ponuđenog aneksa, niti je objektivno mogla utjecati na izračun konverzije koji joj je ponuđen od tuženika/banke. Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sklopljen je pod identičnim uvjetima kao i glavni ugovor o kreditu. Kao i osnovni ugovor o kreditu to je bio tzv. „uzmi ili ostavi“ ugovor. Sastavljen od strane tuženika bez realne mogućnosti da tužiteljica na bilo koji način (osim da isti ne potpiše) utječe na sadržaj ugovora. Dakle, nesporno je da je i Aneks ugovora o kreditu uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Sumirano smatramo da je sporni Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija u EUR ništetan u cijelosti iz slijedećih razloga: kod izračuna konverzije, temeljem kojeg je sklopljen sporni Aneks, kao jedan od parametara za obračun konverzije nesporno je korištena ništetna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz EUR-o kredita, potpuni izostanak informiranja potrošača o svim parametrima ( iz Euro kredita) temeljem kojih je obračun konverzije izvršen-tužiteljici nije predočen primjerak ugovora koji je korišten kao osnov za obračun, tužiteljici nisu predočeni parametri po kojima je vršen obračun, potpuni izostanak informiranja tužiteljice kao potrošača o svim rizicima prihvata obračuna konverzije, tužiteljica od tuženika nije dobila niti jednu informaciju o parametrima za obračun konverzije, a koji obračun je glavni sastojak Aneksa ugovora o konverziji dugoročnom riziku potpisa Aneksa ugovora, ništetan obračun konverzije, koji obračun čini glavni sastojak Aneksa ugovora, za sobom povlači ništetnost cijelog Aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija, Aneks ugovora ne može opstati bez odredbe o izračunu konverzije, koja se temelji na ništetnom obračunu, a koja je bila uvjet i odlučujuća pobuda za sklapanje Aneksa ugovora, slijedom čega ništetan obračun konverzije za sobom povlači ništetnost cijelog Aneksa ugovora. Tužiteljica označava u ovoj tužbi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev temeljem odredaba iz čl. 188. st. 2. ZPP-a. Ako sud nađe da predmetni Ugovor o kreditu nije djelomično ništetan u dijelu koji je točno specificiran i da je Aneks o konverziji nije u cijelosti ništetan i da tužiteljica nema pravo na isplatu razlike s osnove valutne klauzule i naknada, to tužiteljica traži sukladno odredbama iz čl. 188. st. 2. ZPP-a, a na temelju odredaba iz čl. 1111. ZOO- a, isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije, a koji iznosi trebaju biti utvrđeni financijskim vještačenjem. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj sukladno odredbama iz čl. 186.b. ZPP-a zadržava pravo naznačiti ukupan iznos svojeg potraživanja prema tuženiku s osnova osporavanog ugovora i stečenog bez osnove u čl. II. i III. osnovnog tužbenog zahtjeva i u toč. II. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva. Konačno, tužiteljica predlaže sudu po provedenom postupku da donese presudu sukladno preciziranom tužbenom zahtjevu od 9. rujna 2025., uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ne spori da je s da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 016-1695/2006 (dalje: ugovor o kreditu) 10. srpnja 2006. Međutim, tužitelj je predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks). Tuženik je bio obvezan ponuditi korisniku sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) pa su potpuno neosnovani navodi tužitelja da bi Aneks bio ništetan . Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu. Tuženik, niže u odgovoru na tužbu, razlaže pravnu argumentaciju vezano za istaknute pravne stavove. Člankom 19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom, predložio je tužitelju sklapanje Aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama. Tako je tužitelj sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu. Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, a što proizlazi i iz otplatnog plana koji je tužitelj primio uz aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu. Stoga je nesporno da je Aneksom ugovora o kreditu izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, i to člankom 3. na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope dok se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR te se ista u skladu s EURIBOR-om usklađuje odnosno mijenja. Odredba članka 3. usklađena je sa čl. 11.a ZPK, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa. Kako bi predmetna odredba bila što jasnija korisniku kredita, termin EURIBOR (Euro Interbank Offered Rate) je obrazložen. Isti predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima više od 50 europskih banaka međusobno posuđuje sredstva i kao takav se smatra najvažnijom referentnom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta, a mijenja se sukladno promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu nema utjecaja tuženik. Navedene odredbe su zamijenjene s retroaktivnom primjenom, kao da je odredba čl. 3. Aneksa ugovorena na dan sklapanja osnovnog ugovora. Navedeno je u skladu sa ZPK kojim je određeno da se svi korisnici kredita sa valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti sa korisnicima kredita sa valutnom klauzulom u EUR valuti. Isto je moguće ispuniti samo ako se ugovorna obveza izmjeni retroaktivno. Stoga je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu. Iz navedenog je razvidno da su potpuno neosnovani paušalni navodi tužitelja da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Aneksa bila ništetna. Tuženik ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora stoga se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor. Naime, smisao odredbe čl. 326. st. 1. ZOO-a ogleda se u tome što zbog apsolutne ništetnosti nepostojeći ugovor (contractus nullus) ne postoji ni faktično ni pravno, dok ništetan ugovor postoji samo faktično ali ne i pravno, slijedom čega u oba slučaja ugovor nije nastao pravno i kao takav se ne može naknadno ni osnažiti, konvalidirati, već bi se jedino mogao sklopiti novi ugovor (Dr. F, Komentar zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, Zagreb 1978, str. 468). Suprotno navedenom, kod ništetnosti pojedine odredbe ugovora zakonodavac odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a podržava načelo afirmacije ugovora po kojem treba nastojati da se sklopljeni obvezni ugovor što više održi na snazi (Dr. F, Komentar zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, Zagreb 1978, str. 467). Iz tog razloga su ugovorne strane ovlaštene eventualno ništetne odredbe ugovora zamijeniti valjanima. Dapače, ugovaranje obveze ugovornih strana da zamijene eventualno ništetnu odredbu valjanom uobičajena je pravna praksa prilikom sklapanja ugovora. Tako se kao sastavni dio ugovora navode salvatorne klauzule sljedećeg sadržaja: „Ako bi se za neku od odredbi ovog ugovora naknadno utvrdilo da je ništetna, ta činjenica neće imati učinka na ostale odredbe ovog ugovora. Ugovor u cjelini ostaje valjan s time da se ugovorne strane obvezuju da će ništetnu odredbu zamijeniti valjanom koja će u najvećoj mogućoj mjeri omogućiti ostvarivanje cilja koji se htio postići odredbom za koju je ustanovljeno da je ništetna.“ Člankom 19.e. ZPK 102/15 naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom isti je predložio tuženiku sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje i odredbu o kamatnim stopama. Opreza radi, ukoliko sud ne bi smatrao da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu zamijenjena Aneksom, tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuta obveze. Također i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. Konačno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi posl. br. Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. zauzet je stav kako se eventualno ništetne ugovorne odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka. Tako sud ističe: „Odredbama ZID ZoPK/12 je dakle pružena mogućnost strankama ugovora da same otklone razloge djelomične ništetnosti odredbe čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora, pri čemu je Banci naloženo određivanje parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, na način da banka mora ponuditi potrošaču parametre čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane, a to primjerice mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri (stranica 16 presude).“ U konačnici, izmjena odredbi, smisao je Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Kada se predmetne odredbe ne bi mogle valjano izmijeniti, kako bi zakonodavac mogao naložiti tuženiku takvu obvezu? Odredbe o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu. Slijedom navedenog, tužitelj ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti. Isto, jer je kolektivnom presudom utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana za CHF valutu. Dodatno, ukoliko sud prihvati prijedlog tužitelja da se provede financijsko – knjigovodstveno vještačenje, tuženik predlaže da se vještak očituje na okolnost je li tuženik sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu s CHF valutom obveze, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu. Tuženik posebno ukazuje na obrazloženje presude VSRH Rev- 2221/18, i to str. 21-22. obrazloženja. Dakle, obrazlažući pitanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji su temeljem posebnog propisa konvertirani, Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio jasan i nedvojben stav da takav interes postoji kod onih ugovora koji su ostali na snazi s valutnom klauzulom u CHF, dakle nekonvertirani ugovori o kreditu. Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje. Sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu prilaže pisani iskaz svjedoka gđe. MČH, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predmetnim je ugovorom ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 30 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 30 godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav kako:

Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je Aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak Aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je Aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost Aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Konačno, da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni Aneksa, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., rješenjem od 4. travnja 2017. gdje se navodi „U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu zadovoljeni.“ Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena: „U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. (stranica 6. rješenja)“ Stoga je očito kako je sud odlukom u oglednom postupku pojasnio pravni stav zauzet u predmetu Rev- 2868/18. Logičnim tumačenjem nameće se zaključak kako tužitelj sklapanjem Aneksa, u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK, nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime obeštećenja. Sudski vještak, Ručević vještačenja d.o.o. potvrdio je ispravnost načina izračuna konverzije od strane tuženika. Isto se prilaže kao dokaz da je konverzija provedena sukladno ZIDZPK. U prilog navedenom, tuženik dostavlja i presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl. br. Gž-1172/2018 od 30. lipnja 2020. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravo zbog činjenice da je sklopljen Aneks ugovora o kreditu, a uz primjenu pravnog stajališta zauzetog u oglednom postupku. Dostavlja se i presuda Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž- 9/19 od 16. ožujka 2020. u kojoj je također zauzet isti pravni stav. Tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije bila niti ugovorena te kao da konverzija nije provedena. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule. Nadalje, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ to tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Stoga je tada predmetni izračun sačinjen u skladu sa zakonom, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem ročnosti, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik ističe da je tužitelju u provedbi konverzije priznata preplata u iznosu 16.309,52 kn , a kojom je isti, uz umanjenje neotplaćenog dijela glavnice kredita, u cijelosti obeštećen. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik smatra da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Navedeni stav potvrdio je i Općinski sud u Splitu u presudama posl. broj P-2563/18 od 23. listopada 2020. i u presudi posl. br. P-1798/19 od 23. travnja 2021. gdje se navodi: „Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužiteljima stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 21. srpnja 2015. do isplate. Tužitelji, odnosno njihova prednica, su tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuli svoj zahtjev i ukazali na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sami tužitelji, ni njihova prednica, nisu ukazivali na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004., analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.“ Tuženik, opreza radi, ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik navodi kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Tuženik smatra da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Također, u slučaju potrošača koji su izmijenili valutu obveze u EUR, ističe se i pravno mišljenje prof. dr.sc. ŽČ i doc. dr.sc. BČ iz stručnog članka „Učinci revizijskih odluka Vrhovnog suda iz veljače i rujna 2019. na konverziju kredita u CHF (slučaj "franak")“ gdje se navodi: „Ostvarenje povrata svih ili dijela učinjenih plaćanja s naslova ugovora u CHF-u obuhvaćenih konverzijom (dakle ne i povratom pretplate koja se sukladno pravilima o konverziji mora vratiti korisniku kreditu) dovelo bi korisnike kredita u CHF-u u položaj koji više ne bi bio izjednačen s položajem korisnika kredita u eurima jer bi takvi korisnici zadržali ugovore o kreditu u eurima, a pritom ostvarili i povrat učinjenih plaćanja s naslova ranijeg ugovora o kreditu u CHF-u. Drugim riječima, takvo stajalište dovelo bi do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi korisnika kredita (potrošača) na štetu banke.“ Tuženik prvenstveno ističe da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, stoga sporni čl. 5. ne podliježe testu nepoštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tužitelj je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,25% (ugovorna transparentnost). Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Također, iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Naprotiv, troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Nadalje, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama. Nesporno je da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem sporne naknade, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojao tuženikov propust. Tužitelj samo paušalno navodi da je ta odredba suprotna Zakonu o zaštiti potrošača jer je unaprijed formulirana od strane tuženika. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze. U prilog navedenom, tuženik dostavlja presudu Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Rovinju, posl. br. P-517/2018 od 5. ožujka 2020. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojem se traži utvrđenje ništetnosti odredbi o troškovima obrade kredita. Tako sud ističe: „..ovaj sud smatra da dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi glede ugovorenih troškova obrade kredita iz čl. 5. str. 2. Ugovora, ugovorene zatezne kamate u slučaju pada u zakašnjenje iz čl. 7. st. Ugovora i konačno ugovorene naknade za prijevremeno vraćanje kredita iz čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora su neosnovani. Prije svega, naprijed navedene odredbe iz spornog Ugovora, po motrištu suda dovoljno su jasne i razumljive odnosno, čak i uobičajene za Ugovore o kreditu iz toga razdoblja u bilo kojoj valuti, a koje su korisnici kredita mogli i očekivali, to i prema samoj formulaciji teksta iz spornog Ugovora, sud ne vidi što bi za prvotužitelja u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitnim.“ Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti a koje su korisnici kredita mogli očekivati i to prema samoj formulaciji teksta. Iz samog Ugovora sud ne vidi što bi prvotužitelju u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitno.“ Tuženik ukazuje i na recentnu sudsku praksu u kojoj je o transparentnosti sporne ugovorne odredbe zauzet jednak stav. Također, tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Predmetnim je ugovorom odobren i isplaćen iznos 247.400,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu 1,50 %. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Tuženik također ističe kako su neosnovani navodi tužitelja da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita trebala sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna. Pritom se tužitelj ne poziva niti na jednu zakonsku odredbu što je i razumljivo, budući da takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora, a ne postoji niti danas. Osim toga, i Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Naime, u predmetu C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212), u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju, a koje pitanje se odnosi na ocjenu poštenosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, Sud Europske unije je utvrdio sljedeće: „32. Točno je da iz te sudske prakse ne proizlazi to da je davatelj zajma dužan u dotičnom ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene u jednoj ili više ugovornih odredbi. Međutim, s obzirom na zaštitu koju Direktiva 93/13 nastoji pružiti potrošaču s obzirom na to da se on nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluga kad je riječ o mogućnosti pregovaranja i razini informacija, važno je da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.“ U konačnici je Sud presudio kako ugovorna odredba, čiji je cilj naknada za usluge povezane s ispitivanjem, sastavljanjem i pojedinačnom obradom zahtjeva za kredit, može, ovisno o okolnostima slučaja, ne uzrokovati, na štetu potrošača, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, pod uvjetom da postojanje takve neravnoteže bude predmet učinkovitog nadzora nadležnog suda, u skladu s kriterijima koji proizlaze iz sudske prakse Suda. Na istom tragu je i presuda u predmetu C-621/17, Kiss protiv CIB Bank (ECLI:EU:C:2019:820) gdje je Sud Europske unije presudio sljedeće: 1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove –načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Slijedom navedenog, Sud EU je presudio da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu u kojoj se utvrđuje iznos sporne naknade, metoda izračuna naknade i trenutak kada je istu potrebno platiti, ali koja i ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za tu naknadu – ne uzrokuje na štetu potrošača u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strana proizišlima iz ugovora (toč. II. izreke, C-621/17). Budući da tužitelj svoj zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita temelji na navodima kako u trenutku sklapanja ugovora nije bio na jasan i nedvojben način upoznat sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi Suda EU takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena, očito je kako je zahtjev tužitelja neosnovan. Konačno i podredno, sve i da je predmetna odredba ništetna, a što se kategorički osporava iz ranije navedenih razloga, tužitelju nije dopušteno isticati ništetnost iste sukladno čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05. – dalje: ZOO), obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Slijedom iznesenoga, nesporno je da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba čl. 5. ugovora bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa. Uostalom, tuženik ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Stoga je potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu u zastari. Tuženik ponovno ističe kako, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, proizlazi kako je za nepoštenost odredbe potrebno da su ispunjene sljedeće pretpostavke da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu, a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o prijevremenoj otplati. Također i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik ukazuje kako je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju. Tako je Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05. - dalje: ZOO) u čl. 1024. određeno da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita (ovdje tuženik) pretrpio, te da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naknada takve vrste nije bila zabranjena, niti je tuženik u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno, zaobilazio neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno. Dapače, iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju), proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno. Tuženik ističe kako je ugovorom za tužitelja predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, tuženiku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik u nastavku obrazlaže i dokazuje predmetnu štetu. Tuženik (kreditor) sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Međutim, tuženik, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Također, tuženik uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta. Stoga je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu također nastaje šteta. Međutim, čak i kad bi tuženik u trenutku prijevremene otplate mogao plasirati tako ostvareni priljev novca u obliku novog kredita, budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja ugovora o kreditu (i to na način da se kamatna stopa znatno snizila), tuženik nije mogao predmetna sredstva ponovno plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima kao što su ostvareni u predmetnom ugovoru o kreditu. Kako banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, tuženik trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. U prilog navedenom, tuženik dostavlja simulaciju otplatnog plana za kredit kakav je imao u ponudi u trenutku podnošenja tužbe. Iz navedenog je razvidno kako ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, budući da prilikom prijevremene otplate kredita tuženiku nastaje materijalna šteta. Dapače, tuženikovo pravo naplatiti spornu naknadu predstavlja protutežu tužiteljevom pravu prijevremeno otplatiti kredit. Tuženik ukazuje i na činjenicu da je zakonom propisana nužnost postojanja znatne neravnoteže, što u svakom slučaju nije ostvareno. Jedino zakonom određeno ograničenje u vezi s naknadom prilikom prijevremene otplate kredita propisano je u čl. 1024. st. 4. ZOO-a, kojim je određeno da se u naknadu ne mogu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Stoga tuženik napominje kako stvarna šteta koja je tuženiku nastala prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita, opisana u prethodnoj točki ovog podneska, odnosno naknada koja je predviđena spornim čl. 8., ni na koji način nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužitelj platio da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća. O pitanju dopuštenosti naknade za prijevremenu otplatu kredita Europska komisija je zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Tako se u Mišljenju Europskog socijalnog i gospodarskog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU zaključuje kako banke zbog prijevremene otplate kredita trpe štetu odnosno da „prijevremena otplata predstavlja i opterećenje za pružatelja“, dok u Aneksu br. 3. uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a stoji: „Pravo na prijevremeni povrat izvor je potencijalnog gubitka za hipotekarnog zajmodavca jer se hipotekarni zajmodavac suočava s troškovima otplate kredita tj. ovisno o vrsti proizvoda, refinanciranja i administrativnih troškova.“ Aneks br. 3. uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a Osim saslušanja djelatnice banke koja je sudjelovala pri sklapanju ugovora o kreditu, tuženik prilaže i ovjerene izjave g. ŠČ, izvršnog direktora riznice tuženika te gđe IČ, voditeljicu administracije kredita tuženika i to na okolnost nastanka i visine pretrpljene štete i troškova uslijed prijevremene otplate kredita. Zaključno, tuženik smatra kako poštenost sporne odredbe uopće nije dopušteno procjenjivati. No i kad bi sud smatrao potrebnim provoditi test poštenosti, ističe se kako tužitelj nije dokazao da bi tuženik ugovaranjem iste postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja niti da je stvorena znatna neravnoteža. Dapače, tuženik je dokazao kako je postupao sukladno propisima te da bi mu u slučaju prijevremene otplate kredita nastale šteta, kao i da sporna naknada predstavlja upravo unaprijed ugovorenu naknadu štete. Osim toga, iz sadržaja čl. 1024. st. 4. ZOO-a proizlazi da bi sporni čl. 8. mogao biti ništetan samo ako bi u postupku bilo sa sigurnošću dokazano da sporni iznos naknade predstavlja nedospjelu kamatu, a što tužitelj nije dokazao. Isti stav zauzela je sudska praksa pa tako Županijski sud u Velikoj Gorici u rješenju posl. broj Gž-464/2019 od 24. rujna 2020. ističe „sporna ugovorna odredba bila bi ništetna zbog suprotnosti sa prisilnim propisom iz čl. 1024. st. 4. ZOO, samo u slučaju da je tuženik obračunao naknadu u visini kamata koje bi dospjele za vrijeme od vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebao vratiti“. Osim toga, tužitelj ne može isticati ništetnost čl. 8. ugovora budući da je ugovor u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značaja. Konačno, tuženik, opreza radi ističe prigovor zastare. Tuženik ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Stoga je potraživanje tužitelja u zastari. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u presliku ugovora o kreditu br. 16- 1695/2006 (list 23-30 spisa), Aneks ugovora o kreditu broj 16-1695/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine ( list 43-47 spisa), otplatni plan (list 48-58, 64-68, 332-341 spisa), Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF (list 59-61 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (list 62 spisa), popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.9.2015. (list 69-71 spisa), simulirani otplatni plan (list 72-78 spisa), proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po Darku Prpiću dipl. oec., stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, iz tvrtke Darfin d.o.o., Zagreb, Ilica 213 (list 307-325 spisa), specifikacija uplata (329-331 spisa), pregled prometa za klijenta MČ ( list 342-369 spisa), proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (list 443-444 spisa), te dopunu nalaza i mišljenja financijskog vještačenja po Darku Prpiću dipl. oec., stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, iz tvrtke Darfin d.o.o., Zagreb, Ilica 213 (list 447-450 spisa).

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.

5.

Između stranaka nije bilo sporno:

- da su stranke 10.07.2006., zaključile predmetni ugovor o kreditu 16-1695/2006

- da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 173.800,00 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,88 % godišnje.

- da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju CHF, banke na dan plaćanja

- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta i visinu kamatne stope po predmetnom kreditu,

- da su stranke 03. veljače 2016., sklopile Aneks uz ugovor o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.), a kojim je ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, a kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu,

- izračunom konverzije na dan 18. siječnja 2016. utvrđena je pretplata na strani tužitelja u iznosu od 16.309,52 kn

-da je tuženik tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita odnosno 1.324,92 €

6. Među strankama je bila sporna osnova, visina tužbenog zahtjeva, zastara predmetnog potraživanja, činjenica da li se u ovom postupku mogu primjenjivati odluke donesene u kolektivnom sporu, ništetnost naknade za obradu kredita i Aneksa ugovora o kreditu.

7. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopila konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke i odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

8. Saslušana tužiteljica iskazala je da je predmetni kredit uzela radi rješavanja stambenog pitanja. Banku prednika tuženika izabrala je jer je investitor radio sa tuženikom pa je bila upućena da u toj banci uzme kredit s obzirom da se radilo o nekretnini u izgradnji, tako da bi teško dobila kredit u drugoj banci. U banci su joj nudili kredit u CHF, nudeći ga kao siguran i stabilan kredit. Kredit u CHF je imao bolju kamatu, kad je pitala koliko je taj Ž stabilan, u banci su ju uvjeravali da je to najbolji izbor, u biti banka je tada vrlo agresivno nudila upravo kredite u CHF. Dobila je ugovor koji je prošla sa bankaricom, kada je pitala da li može neke stvari promijeniti u tom ugovoru, odgovorili su joj da je to standardan ugovor i da oni tako posluju. Početna rata kredita iznosila joj je oko 3.700,00 kn, a u jednom trenutku je bila oko 7.500,00 kn. Da je znala da će joj rata toliko narasti nikada ne bi uzela taj kredit. Nitko u banci ju nije upozorio da bi joj rata mogla toliko narasti. Upravo suprotno, govorili su joj da je to stabilna valuta. Na kućnu adresu dobili su dopis za konverziju kredita s mogućnošću konvertiranja kredita u euro, to je prihvatila da prekine tu agoniju i nesigurnost, odnosno da si stabilizira radu. Dodatkom ugovora je samo kredit prebacila u eure i time se nije odrekla svojih potraživanja prema banci i o tome nije bilo govora prilikom sklapanja dodatka. Na posebno pitanje pun. tuženika što je htjela promijeniti prilikom sklapanja ugovora, odgovara, da je s bankaricom prošla osnovne odredbe ugovora, a ona ju je uputila da ga ja sama detaljno pročita, tada je pitala što bi bilo ako nakon što detaljno pročita ugovor želi neku odredbu promijeniti, tada joj je ona rekla da je u pravilu to njihov standardni ugovor i da oni taj ugovor ne mijenjaju. Stan koji je kupljen kreditom je za nju i obitelj. U njemu živi i taj stan nikada nije bio iznajmljivan. Anex ugovora je došao poštom sa uputom da može u roku 8 dana dostaviti potpisan anex ugovora. I taj anex je mogla samo prihvatiti takav kakav je ili odbiti. Predmetni kredit joj je prvi u životu. Zna da je morala platiti i naknadu za obradu kredita, međutim nije joj objašnjeno iz kojeg razloga to plaća, niti su joj objašnjeni modaliteti na koji način se ta naknada određuje, to je isto bila standardna odredba ugovora. Kada joj se predočava navedena odredba izjavljuje da je mogla izračunati 1,25 % od iznosa kredita, ali da je to banka izračunala, tako da sama to nije trebala računati. Ne sjeća se da li je baš u brošuri pisalo da se plaća naknada za obradu kredita, nekakva brošura je postojala, ali se sada detalja ne sjeća.

9. Iskaz tužitelja sud u cijelosti prihvaća budući ga ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.

10. U konkretnom predmetu uvidom u ugovor o kreditu tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.

11. Iz iskaza tužitelja također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, da tužitelju nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njegove novčane obveze, o rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tako da tužitelj, kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez, nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetnih ugovornih odredbi.

12. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužena ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamate i valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

15. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

16. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod I., izreke.

17. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.

18. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

19. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF. a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2005. pa do sklapanja Dodatka vrijedio više od jedanaest godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

20. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog Ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

21. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., KČ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

22. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

23. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu B protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

24. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

25. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

26. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

27. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.

28. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.

29. Također, naknade banke prilikom ugovaranja kredita same po sebi ne moraju biti ništave, ako se o tim ugovornim odredbama posebno pregovaralo, te da ugovorene naknade ne prouzrokuje neravnotežu između potrošača i trgovca. Međutim, sporne ugovorna odredbe iz čl.5. st.2 i čl.8.st.2 Ugovora o kreditu, kojima je predviđeno da je Banka ovlaštena naplatiti naknadu od 1,25 % od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita, kao i da je ovlaštena zaračunati naknadu u slučaju prijevremene ili djelomične otplate kredita, također su nepoštene, jer se o istima nije posebno unaprijed pregovaralo, te tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi, a iste prouzročuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su kao takve ništave u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03, radi čega je odlučeno kao pod I. izreke.

30. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, došlo do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF počinje teći 14. lipnja 2018., kada je tužitelj kao potrošač mogao saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Evropske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Obzirom da je tužitelj tužbu za isplatu preplaćenog iznosa podnio 13. lipnja 2023., to nije prošao petogodišnji zastarni rok, obzirom da se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje ZOO).

31. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po Darku Prpiću dipl. oec., stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, iz tvrtke Darfin d.o.o., Zagreb, Ilica 213.

32. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da ukupna razlika s osnove valutne klauzule, za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 86.394,68 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 11.466,54 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule, za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 2.037,25 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 270,39 EUR. Tužiteljici je na dan 27.07.2006. godine zaračunata naknada prilikom obrade kredita u iznosu 2.172,50 CHF, kunske protuvrijednosti 9.982,64 HRK, odnosno eurske protuvrijednosti 1.324,92 EUR. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan je način izračuna konverzije kredita. Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR (dodatno dostavljena dokumentacija) za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF.

33. Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka od 22. travnja 2025. utvrđeno je da obračunate zatezne kamate s osnove promjene valute iznose 3.641,42 €, da više plaćene razlike zbog promjene valute iznose 11.466,54 €, da pretplata utvrđena konverzijom iznosi 2.164,65 €, tako da da potraživanje tužiteljice s osnova promjene valute uzimajući u obzir redoslijed namirenja iz čl.171. Zakona o obveznim odnosima iznosi 12.943,31 EUR.

34. Tužiteljica nije imala primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik osporavao metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna, ali ne i matematički izračun.

35. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, sud je isti prihvatio, budući je isti izrađen u skladu s pravilima struke i u skladu s zadatkom kakao ga je odredio sud.

36. Neosnovan je dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti Aneksa ugovora o kreditu broj 016-1695/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 03.02.2016., iz razloga ništetnosti obračuna konverzije, budući je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je obračun konverzije izveden u skladu s Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i člankom 19.c., kao i da je tuženik uzeo u obzir sve uplate tužitelja, tako da je taj dio tužbenog zahtjeva neosnovan i valjalo ga je odbiti i odlučiti kao pod V. izreke.

37. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije u potpunosti obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene tečaja u iznosu od 12.216,10 €., na ime zateznih kamata na preplaćene iznose, iznos od 3.641,42 €, pri čemu je valjalo primijeniti red uračunavanja iz čl. 171 ZOO-a, te cijeli iznos kamate umanjiti za iznos pretplate priznate konverzijom u iznosu od 2.164,65, što konačno iznosi 12.943,31 €, radi čega je odlučeno kao pod II izreke.

38. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije, primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

39. Budući da se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom pod II i III bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništavih odredbi, to je tuženik dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos uz zateznu kamatu koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u toč. II i III izreke. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.

40. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 145/23, 155/23).

41. U odnosu na zahtjev tuženika da se tužbeni zahtjev tužitelja umanji za tzv. negativne razlike, valja reći da tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, stoga sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. negativnim tečajnim razlikama.(Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.)

42. Međutim, neovisno o navedenom ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja, za potraživanje prema tužitelju s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio, slijedom čega ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora. Slijedom navedenog tuženik nema pravo na umanjenje niti na isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike.

43. Tužitelj je postavio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev preciziran na raspravi od 09. rujna2025., u odnosu na zatezne kamate na više plaćene iznose na ime promjene valute, međutim kako je osnovnim tužbenim zahtjevom tužiteljici već dosuđena zatezna kamata na ime više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja, stoga je kumulirani tužbeni zahtjev valjalo odbiti i odlučiti kao pod IV. Izreke.

44. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1 ZPP-a, iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva pod IV i V, s obzirom da je uspio dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen, nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18 od 20.10.2021.,

Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)

45. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka prema dosuđenom VPS-u od 14.268,23 €, pa je tužitelju priznat zatraženi trošak sastava tužbe, za podnesak od 31.03.2025., za zastupanje na ročištima od 09.07.2024., 01.04.2025., 09.09.2025., za svaku radnju naknada u iznosu od 500,00 € ili 250 bodova, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sve uvećano za 25 % PDV-a, u iznosu od 625,00 €. Tužitelju je također priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 €, ili sveukupno 3.625,00 €, a koji trošak mu je dužan naknaditi tuženik.

46. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu budući navedene pristojbe nisu plaćene, a niti ih je tužitelj dužan platiti s obzirom da je Zakonom o sudskim pristojbama oslobođen plaćanja sudskih pristojbi.

47. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima u vezi s čl.151 st. 3 ZPP-a, tekuće od presuđenja do isplate.

48. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude od I. do VI.

U Krapini 8. listopada 2025.

SUTKINJA

Jasmina Božić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Sanja Dozet

2. Odvjetnik Hrvoje Matić