Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1353/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić-Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republika Hrvatska, OIB 52634238587, za Ministarstvo hrvatskih branitelja, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu, Građansko upravni odjel, protiv tuženika ZŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nemanji Nožiniću odvjetniku iz Nove Gradiške, radi iseljenja i stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški poslovni broj Ps-8/2023-9 od 3. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški poslovni broj Ps-8/2023-9 od 3. svibnja 2024 u točki I izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.961,65 eura/22.314,57 kuna za razdoblje od travnja 2018. do listopada 2020., sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude, te daljnji mjesečni iznos od 99,22 eura/747,60 kuna počevši od mjeseca studenog 2020. do zaključno veljače 2024., zajedno sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude kao i nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.914,73 eura s zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude, sve u roku od 15 dana.

2. U točki II izreke utvrđuje se da su stranke po zakonu oslobođene plaćanja sudskih pristojbi.

3. Rješenjem suda prvog stupnja sadržanim u istom pisanom otpravku kao i presude utvrđeno je da je tužitelj povukao tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se naloži tuženiku da iseli iz stana na adresi [adresa], stan S7 na prvom katu, ukupne neto korisne površine 47,17 m2 koji se sastoji od ulaza, gospodarskog prostora, kuhinje, izbe, dnevnog boravka, kupaonice, lođe i spremišta oznake SP7 površine 2,73 m2 sveukupno površine 49,90 m2 upisan u zk. ul. broj [broj ZK uloška] KO [katastarska općina], te isti slobodan od osoba i stvari preda u posjed tužitelju.

4. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

5. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) nalazi u tome što je izreka pobijane presude nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima presude, te su pojedini razlozi nejasni i proturječni, odnosno o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprave ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Uz navedenu da je počinjena i bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP- a. Tuženik ustraje kod prigovora promašene pasivne legitimacije. Tvrdi da nikada nije bio u posjedu predmetnog stana niti je izvršavao faktičku vlast nad istim stanom u bilo kojem pogledu. Osporava da bi proizlazilo iz isprave Ministarstva hrvatskih branitelja i drugih priloga uz tužbu da je tuženik navodno koristio stan u vlasništvu tužitelja bez valjane osnove te stoga tužitelj osnovano potražuje spornu tražbinu spram tuženika. Navodi da tužitelj nije naveo činjenice, a posljedično tome niti predložio dokaze potrebne za utvrđenje da se tuženik nalazi u posjedu predmetnog stana, a upravo je na tužitelju teret dokaza da navede činjenice i predloži dokaze iz kojih bi proizlazilo da je upravo tuženik u posjedu predmetnog stana. Kako tužitelj nije dokazao da se sporni stan nalazi u posjedu tuženika to isti nema pravo od tuženika zahtijevati predaju u posjed a sve sukladno odredbi čl. 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje ZV). Navodi da činjenicu da tuženik nije bio u posjedu predmetnog stana potvrđuje i provedeni očevid na licu mjesta na kojem tuženik nije mogao otvoriti vrata ključevima kojima je raspolagao zbog čega je pozvan bravar kako bi tužitelju omogućio ulazak u posjed. Prigovara i visini tužbenog zahtjeva obzirom da ista nije na nedvojben način utvrđena putem financijsko-knjgovodstvenog vještaka već se temelji na spornom izračunu samog tužitelja i dostavi manjkave dokumentacije odnosno nekakvih kartica dostavljenih po tužitelju koje tuženik u potpunosti osporava, a teret dokaza u ovoj pravnoj stvari je na tužitelju. Zaključno, ističe kako u parničnom postupku radi stjecanja bez osnove tužitelj mora dokazati postojanje pretpostavki za nastanak stjecanja bez osnove, a to su povećanje imovine na jednoj strani te smanjenje imovine na drugoj strani, zatim uzročnu vezu ili nepostojanje odgovarajuće pravne osnove za stjecanje, međutim ništa od naprijed navedenog tužitelj u predmetnom parničnom postupku nije dokazao.

6. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda i zatraženog troška uvećano za trošak žalbe, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

7. Odgovor na žalbu nije podnesen.

8. Žalba nije osnovana.

9. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni iz stanja u spisu, tako da je presudu moguće ispitati.

10. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP- a jer je utvrđeno činjenično stanje rezultat pravilno ocijene provedenih dokaza.

11. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih povreda.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za korištenje tužiteljeve nekretnine (predmetnog stana) u razdoblju od travnja 2018. do veljače 2024.

13. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je rješenjem Ministarstva branitelja od 20. svibnja 1999. tuženiku ZŠ dan u najam stan sa zaštićenom najamninom jer je komisija utvrdila da je tuženik invalid Domovinskog rata sa 30% invaliditeta te da na području Republike Hrvatske nema odgovarajući stan ili kuću koju bi dobio u svojstvu nositelja stanarskog prava ili temeljem odluke o privremenom korištenju stana na temelju posebnog propisa, a nema ni pravo na obnovu,

- da je rješenjem Ministarstva branitelja od 2. siječnja 2015. ukinuto rješenjem istog Ministarstva od 20. svibnja 1999. i naloženo tuženiku da vrati stan, čime je prestala pravna osnova temeljem koje je tuženik mogao koristiti stan,

- da je razlog ukidanja ranije donesenog rješenja Ministarstva branitelja od 20. svibnja 1999. bilo stjecanje nekretnine na ime ZŠ temeljem ugovora o darovanju kuće u [adresa] od 4. ožujka 2002. od strane njegove majke CŠ , s time da je tuženik istu kuću 4. ožujka 2002. darovao svom ocu IŠ, a koji je 24. travnja 2002. kuću ponovno prodao CŠ, majci tuženika,

- da tuženik nije plaćao zaštićenu najamninu za dodijeljeni mu stan pa je dug s osnova neplaćene najamnine za razdoblje od 1999. do prosinca 2014. iznosio 9.134,41 kunu od čega je dio duga naplaćen u ovršnom postupku a još uvijek u tijeku su ovršni postupci radi naplate preostalog duga,

- da je presudom Upravnog suda u Osijeku poslovni broj Usl-138/2015-6 od 10. travnja 2015. odbijena tužba ZŠ u pogledu točke 1. rješenja od 2. siječnja 2015. (kojim je ukinuto rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata od 20. svibnja 1999. kojom je ZŠ dan u najam sa zaštićenom najamninom stan u [adresa], na adresi [adresa], oznaka broj 1 SA, ukupne površine 45,03 m2), dok rješenjem istog suda poništena točka 2. rješenja od 2. siječnja 2015. (a prema kojoj je ZŠ dužan vratiti stan Ministarstvu branitelja u roku od 30 dana od dana primitka rješenja, slobodnog od osoba i stvari) obzirom da je o tužbi radi iseljenja nadležan odlučivati općinski sud u parničnom postupku,

- da je tuženik protiv navedene presude podnio žalbu koja je odbačena kao nepravovremena rješenjem Upravnog suda u Osijeku od 12. svibnja 2015.,

- da je tuženik dopisom od 5. lipnja 2015., koji je zaprimio 15. lipnja 2015. obavješten da mu je od lipnja 2015. određena naknada za bespravno korištenje stana u mjesečnom iznosu od 747,60 kuna odnosno 99,22 EUR po fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kuna, a sukladno Odluci povjerenstva vlade Republike Hrvatske za upravljanje imovinom Republike

Hrvatske („Narodne novine“ 120/00),

- da je dopisom od 30. listopada 2015. godine koji je tuženik zaprimio 6. studenog 2015., isti pozvan na povrat stana,

- da je tuženik u zamolbi od 30. lipnja 2016. , a koju je uputio Ministarstvu hrvatskih branitelja, priznao da je bio do tada nemaran i neuredan u pogledu podmirivanja mjesečnih najamnina,

- da je tuženik dana 19. prosinca 2018. putem e-maila podnio Ministarstvu hrvatskih branitelja zahtjev za kupnju predmetnog stana sukladno odredbi čl. 98. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji,

- da je prema osobnim iskaznicama tuženika i njegove supruge utvrđeno da isti imaju prebivalište na adresi u [adresa],

- da je prema podacima Jedinstvenog registra osoba Ministarstva unutarnjih poslova utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 28. listopada 2015. do 26. travnja 2018. imao prijavljeno prebivalište na navedenoj adresi, te u razdoblju od 26. travnja 2018. do 26. travnja 2019. imao je prijavljeno prebivalište i boravište na adresi predmetnog stana,

- da je čitanjem Zapisnika o izvršenom pregledu stana po Ministarstvu hrvatskih branitelja od 2. lipnja 2021. utvrđeno da je službenik Ministarstva hrvatskih branitelja uz prisutnost predstavnika stanara zgrade u kojoj se nalazi stan, konstatirao kako je tuženik dao stan na korištenje sada pokojnom LŠ, a njegovim kćerima tuženik ne dozvoljava da uzmu stvari svog pokojnog oca,

- da je čitanjem zapisnika sa 12. sjednice Stambene komisije Ministarstva hrvatskih branitelja od 4. lipnja 2020. utvrđeno kako je Ministarstvo obaviješteno od strane kćeri pokojnog LŠ kako je tuženik stan na adresi [adresa] prodao njenom pokojnom ocu koji je ondje živio od 2006. do 2011., a da ona ne može doći do stvari svoga pokojnog oca koje su u stanu,

- da je Stambena komisija Ministarstva hrvatskih branitelja 4. lipnja 2020. raspravljala o zahtjevu tuženika za otkup stana te donijela odluku da se ne može stambeno zbrinuti po čl. 98. Zakona o hrvatskim braniteljima iz

Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji,

- da je tuženik u studenom 2021. godine obratio se tuženiku i naveo da bi dobrovoljno predao posjed stana u smislu predaje ključeva stana, te zamolio da se predaji pristupi u mjesecu prosincu 2021. obzirom da živi u [adresa] te da će do tada stan osloboditi od namještaja,

- da je tuženik u studenom 2021. ponovno kontaktirao tužitelja i naveo da zbog novih mjera koje su na snazi u Austriji (lockdown i za cijepljene i necijepljene) nije u mogućnosti putovati te je primoran odgoditi termin za dobrovoljnu primopredaju posjeda,

- da ponovljenim pregledom stana 10. studenog 2023. službena osoba Ministarstva nije mogla ući u stan te je opisom i fotografijama dokumentiran izgled ulaza u stan, te je konstatirano da poštu nitko ne podiže, da je plinomjer demontiran,

- da je KŠ saslušana kao svjedok u bitnom iskazala da je njezin sada pokojni otac LŠ boravio u stanu u razdoblju od 2006. do 2011. na temelju Ugovora o prodaji sklopljenog s ZŠ kao prodavateljem, da je također iskazala prvi put nakon smrti oca došla u Novu Gradišku 2019. godine, međutim ključevima koje je imala nije mogla ući u stan jer je brava bila zamijenjena i sa vrata stana skinuto ime njezinog oca i stavljeno je ponovno ime ZŠ, dok je pošta u sandučiću bila miješana nešto od pokojnog oca a nešto od ZŠ i da je čula od susjede Z da se ZŠ „mota“ oko zgrade,

- da je tuženik na očevidu na licu mjesta 21. ožujka 2024. iskazao da nema ključeve za otvoriti stan te je pokušao stan otvoriti s dva ključa za koje je tvrdio da su od tog stana no niti s jednim nije uspio, da je bravar ČŠ zamijenio brave te tri ključa brave predao predstavniku Ministarstva hrvatskih branitelja te nakon zamjene brave ušlo se u stan koji je vidno neodržavan i u kojem su zatečene neke od stvari ranijeg korisnika sad pokojnog LŠ, da je pri izlasku iz stana kraj poštanskog sandučića vidljiv dio pošiljki koje nisu stale u poštanski sandučić a koje glase na ime LŠ, a tuženik tvrdi da nema ključeve niti od sandučića s tim da je tuženik izjavio da je on dio pošiljki uzimao koje je mogao dohvatiti iz poštanskog sandučića,

- da je tuženik saslušan kao stranka u bitnom iskazao da je naknadu za korištenje stana platio sve do zaključno 2018. godine, da je sada pokojni LŠ bio u stanu od 2006. do 2011., a tuženik nije poslije toga dolazio u stan jer su ključevi istoga bili kod LŠ, već da je tuženik živio kod majke na [adresa] na adresi [adresa], dok je u Austriju otišao 2014. ne zna tko je promijenio bravu na vratima te navodi da je prvo mislio da će obitelj LŠ izvesti namještaj iz stana i vratiti stan Ministarstvu no kako je izgubio kontakt sa kćerkom LŠ kada je otišao živjeti u [adresa] ništa od toga nije napravio, da je isprva za stan plaćao zaštićenu najamninu od 150,00 kuna, a poslije je plaćao naknadu za bespravno korištenje tog stana koja je bila puno veća od zaštićene najamnine iznosila je 750,00 kuna, a koju naknadu je plaćao sve do ožujka 2018., jer je podnio zahtjev za ponovno stambeno zbrinjavanje,

- da je Odlukom o utvrđivanju slobodno ugovorene najamnine, a koju je odluku je donijelo Povjerenstvo Vlade za upravljanje imovinom Republike Hrvatske, a prema kojoj odluci visina slobodno ugovorene najamnine koju plaća najmoprimac iz čl. 30. st. 2. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/96) a koji temeljem čl. 31. st. 2. Zakona o najmu nemaju pravo na zaštićenu najamninu, a koja visina se utvrđuje u iznosu od 15 kuna po m2 stambene površine.

14. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvoga stupnja ocjenjuje da je tuženik za utuženo razdoblje dužan platiti tužitelju naknadu za korištenje stana u visini najamnine koju sud utvrđuje na temelju izračuna tužitelja, a koji je sačinjen uzimajući u obzir broj bodova predmetnog stana, podatke o zgradi i zemljištu, neto korisnu površinu stana od 49,84 m2 koja pomnožena s visinom slobodno ugovorene najamnine po m2 prema Odluci o utvrđivanju visine slobodno ugovorene najamnine iznosi 15 kn po m2, što daje iznos od 747,60 kuna odnosno 99,22 EUR.

15. Pritom sud prvog stupnja na temelju ocjene provedenih dokaza utvrđuje da se tuženik nalazio u posjedu spornog stana, budući da nije dokazao da je isti vratio zapisnički tužitelju niti je dokazao da je vratio tužitelju ključeve stana.

16. Naime, smatra da se kontinuitet posjeda stana po tuženiku vidi i u zahtjevu tužitelja za kupnju po odredbi čl. 98. st. 2. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata, a koji je podnio 19. prosinca 2018. Također, smatra da činjenica da tuženik na očevidu na licu mjesta dana 21. ožujka 2024. ključevima koje je imao, nije mogao otvoriti vrata stana, ne dokazuje da nije bio u posjedu jer je imao ključeve stana u studenom 2021.

17. Posljedično tome ne poklanja vjeru iskazu tuženika kako nije bio u posjedu stana od 2006. godine te utvrđuje da se tuženik u spornom razdoblju nalazio u posjedu stana bez valjane pravne osnove te je stoga dužan platiti zatraženu naknadu.

18. I u fazi ovog žalbenog postupka među strankama je sporno da li je tuženik bio u posjedu predmetnog stana u utuženom razdoblju i predstavlja li visina najamnine utvrđene po prvostupanjskom sudu u iznosu od 747,60 kuna / 99,22 eura naknadu za koristi koje je tuženik imao upotrebom predmetnog stana.

19. Činjenično utvrđenje i pravne zaključke suda prvog stupnja u svemu prihvaća i ovaj sud, jer ih tuženik žalbenim navodima ni u čemu nije doveo u sumnju.

20. Naime, odredbom čl. 28. st. 1. ZV-a propisano je da posjed stvari je prestao kad je stvar propala, kad se izgubila, a nema izgleda da će se opet naći, a i kad je posjednik svojom voljom napustio stvar.

21. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio sve provedene dokaze, kao i utvrdio da je tuženik u spornom razdoblju bio u posjedu predmetnog stana.

22. Naime, prema sadržaju iz spisa proizlazilo bi da je tuženik imao posjed stana, a koji je izvršavao na način da je stan držao zaključan i nakon što je LŠ umro 2011. godine i povremeno ga obilazio, bez da je predao ključeve stana tužitelju. Da je tuženik imao ključeve stana, proizlazi iz činjenice da je svjedokinja KŠ iskazala da nakon smrti oca nije mogla ući u stan jer je brava bila zamijenjena i na ulazna vrata stana je stavljeno ime tuženika, kao i činjenice da je tuženik 9. studenog 2021. uputio dopis Općinskom državnom odvjetništvu u kojem navodi da bi dobrovoljno predao stan (ključeve) te moli da se predaji pristupi 8 prosinca 2021.

23. Iz navedenog valja zaključiti da je tuženik bio u posjedu stana a što najbolje potvrđuje njegova namjera daljnjeg zadržavanja posjeda stana koja se očituje u tome što je protiv odluke na temelju koje mu prestao pravni osnov temeljem kojeg je mogao koristiti stan, podnosio žalbu odnosno pokretao upravni spor, imao prijavljeno prebivalište i boravište na adresi predmetnog stana, sve do 26. travnja 2019. te konačno plaćao je najamninu sve do ožujka 2018., pa navedena utvrđenja ne potvrđuju da je napustio posjed predmetnog stana samovoljno.

24. Također, iako je točno da tuženik na očevidu ključevima koje je imao nije mogao otvoriti vrata stana, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da navedena okolnost nije od utjecaja, a to prije svega što je sam tuženik u studenom 2021. tvrdio da ima ključeve stana i da želi stan i ključeve u mirnom postupku predati tužitelju.

25. Prema odredbi čl. 165. st. 1. ZV-a nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

26. Nadalje, prema odredbi čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23

- dalje ZOO) kad je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi koristi koje je imao od uporabe.

27. Naime, tužitelju koji je vlasnik predmetnoga stana ograničeno je pravo vlasništva na istom, jer isti ne može posjedovati. U takvoj situaciji osoba će pravo vlasništva ograničeno, kao u konkretnom slučaju, ima pravo dobiti naknadu za takvo ograničenje koje treba biti u razumnoj vezi s opsegom tog ograničenja.

28. Prema shvaćanju ovoga suda, imajući u vidu naprijed navedene odredbe, te činjenična utvrđenja u postupku, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je dosuđeni iznos naknade za korištenje predmetnog stana u visini od 15 kuna po m2 na ime visine najamnine, korist koju je tuženik ostvario od uporabe tog stana.

29. Naime, kada se uzmu u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja tj. da se predmetni stan nalazi u [adresa], da na temelju Odluke Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za upravljanje imovinom Republike Hrvatske o utvrđivanju visine slobodno ugovorene najamnine, a prema kojoj visina slobodno ugovorene najamnine koju plaćaju najmoprimci iz članka 30. stavka 2. Zakona o najmu stanova, a koji na temelju članka 31. stavka 2. Zakona nemaju pravo na zaštićenu najamninu, utvrđuje se u iznosu od 15,00 kn/m2 stambene površine, da je tužitelj vlasnik predmetnog stana, da je isti trpio ograničenja svojeg vlasništva na predmetnom stanu jer ne može posjedovati svoj stan, to je u konkretnom slučaju i prema shvaćanju ovoga suda pravilan zaključak suda prvog stupnja da utvrđena visina najamnine za predmetni stan u iznosu od 15,00 kuna po m2 predstavlja iznos naknade koristi koju je tuženik imao od uporabe navedenog stana.

30. Tuženik je mogao izbjeći štetne posljedice predajom stana tužitelju te sačinjenjem zapisnika o primopredaji stana, a kada to nije učinio, može se smatrati da odbija iseljenje. Naime, tuženik je imao stvarnu mogućnost raspolaganja stanom, pri čemu nije bitno je li doista raspolagao i koristio stan.

31. Tuženik je nakon podnošenja zahtjeva za predaju stana, a pogotovo nakon ukidanja odluke kojim mu je prestalo pravo na korištenje stana bio nepošten posjednik. Stoga je pravilno sud prvog stupnja primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a obvezao tuženika na plaćanja zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa.

32. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvoga stupnja potvrditi u točki I izreke, a kako je to odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 8. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan