P-1195/2023-27
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U BJELOVARU
Stalna služba u Daruvaru
Daruvar, Stjepana Radića 27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru po sucu Branislavu Hunjaku u parničnom predmetu tužitelja HD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb, a protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. [adresa], OIB: 23057039320, zastupanog po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, povodom tužbe radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave od 23. rujna 2025. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, te objavom presude na ročište za objavu od 08. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:
"Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160, kreditna partija: 51401652-5103523275 od 18. travnja 2007. godine, sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, kao kreditora i tužitelja HD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % ( dva cijelih pedeset posto ) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.
Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju HD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, isplati iznos od 462,70 EUR / 3.486,21 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 25. travnja 2007. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.",
kao neosnovanim.
II. Svaka strana snosi svoje troškove.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik dana 18. travnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160, kreditna partija: 51401652 - 5103523275 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 30.950,00 CHF (slovima: trideset tisuća tristo devetsto pedeset CHF), sve u protuvrijednosti u kunama, s rokom otplate od 216 mjeseci. Točkom 10. Ugovora o kreditu propisana je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a koju naknadu je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti u iznosu od 2,500 % ( dva cijelih pedeset posto) iznosa kredita, odnosno minimalno 26,54 EUR / 200,00 HRK obračunatu s datumom Ugovora o kreditu. S tim u vezi, tužitelju je dana 25. travnja 2007. godine naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 462,70 EUR / 3.486,21 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), a sve sukladno točki 10. Ugovora o kreditu. Naime, Ugovor o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg tužitelj kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Također, Ugovor o kreditu sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti tuženiku naknadu za obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva u visini od 2,500 % od iznosa kredita. Pritom tužitelj napominje da mu, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o odredbama ugovora o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je istu odredbu predočio uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je Ugovor o kreditu već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužitelja kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Uz to, plaćanje gore navedene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kreditnog iznosa, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, umanjen za 2,500 % od iznosa istog. Osim toga, tužitelj je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, nadalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Slijedom navedenog, tužitelj nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za obradu kredita bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Tužitelj je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka tužitelja na odredbu predmetnog ugovora koji je u cijelosti bio unaprijed sastavljen od strane tuženika. Tim isto, tuženik je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužitelja i tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita je nepoštena ugovorna odredba te je stoga ista, sukladno čl. 87. st. 1. Z ZP/03 , ništetna. U tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine (nadalje u tekstu: Direktiva) također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, tužitelj ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita, ovdje tužitelju, mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog. Shodno tome, prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 462,70 EUR / 3.486,21 kn. Ujedno je nejasno zašto visina naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Pritom tuženik u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se naknada naplaćuje „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita”, ne spominjući što točno te radnje obuhvaćaju, a što tužitelju kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato. Tužitelj, konačno, ističe i recentnu sudsku praksu, pa tako i da je presudom Županijskog suda u Splitu, posl.br.: Gž-617/2022-3 od dana 25. svibnja 2022. godine, presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl.br.: Gž-2154/2022-2 od dana 12. srpnja 2022. godine, presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl.br.: Gž-2047/2022-2 od dana 08. studenog 2022. godine, utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te je tuženicima naloženo isplatiti iznos naplaćen na ime naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Zaključno, Sud Europske unije je svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno, koji su neproporcionalni. Slijedom svega navedenog, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna. Usto, očito je i nesporno da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, koju je tužitelj platio 25. travnja 2007. godine u iznosu od 462,70 EUR / 3.486,21 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn) prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 87. st.1. ZZP/03, sve u smislu odredbe čl. 81.st.1. ZZP/03, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 462,70 EUR / 3.486,21 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn).
Temeljem svega prethodno navedenog, tužitelj po svojim punomoćnicima podnosi tužbu i predlaže da sud donese presudu, a kako je to citirano u točki I. izreke presude i obveže tuženika na naknadu tužitelju parničnog troška.
2. Dajući odgovor na tužbu, tuženik je između ostalog naveo da u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,5% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik/ca Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, gđa ŠD, tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Tako je na letku za „Hipotekarne kredite bez jamaca”, str. 1. bilo navedeno da naknada iznosi 2.5 % iznosa kredita. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 2,5% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. S obzirom na navedeno, navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti su neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 18. travnja 2007. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir da naknada između ostalog predstavlja naknadu tuženiku za prouzročene troškove obrade kredita, to tuženik ističe da se ne može smatrati da bi navedena odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da bi zbog toga bila ništetna, a sve i da naslovni sud iz bilo kojeg razloga zauzme takav stav, što se osporava u cijelosti, eventualno potraživanje tužitelja bilo bi u zastari obzirom na značajan protek vremena od plaćanja naknade. Istaknuo je i prigovor zastare potraživanja tužitelja, te prigovor da tužitelj nije potrošač.
Stoga tuženik predlaže da sud odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim i obveže ga na naknadu tuženiku parničnog troška.
3. U tijeku postupka sud je izveo slijedeće dokaze:
Uvid u obavijest o promjeni kamatne stope (list 11-13, 17), otplatni plan (list 14- 16, 19-21, 25-26, 40-44), obavijest o usklađivanju kamatne stope (list 22-24, 27-28), Aneks broj 1 ugovora o kreditu od 22. prosinca 2015. (list 29), Ugovor o kreditu od 18. travnja 2007. (list 33), pregled prometa po partiji kredita (list 45-57, 188-200), obračun naknade za bankarske usluge (list 137-138), te je saslušan tužitelj kao stranka.
4. Izvođenjem dokaza, te analizom istih, sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:
Naime, između stranaka nije bila sporna visina tužbenog zahtjeva, već je sporno da li se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi iz Ugovora o kreditu (naknadi za obradu i odobrenje kredita), te da li je tuženik u obvezi obeštetiti tužitelja za utuženi iznos naknade za obradu i odobrenje kredita.
5. Naime, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu između stranaka, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/2003).
Člankom 84. istog Zakona je određeno da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
Uvidom u sporne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu, zaključenog između stranaka, utvrđeno je da je istom spornom odredbom na jasan i lako razumljiv, te lako uočljiv način određeno da korisnik kredita treba platiti 2,5% od iznosa kredita za obradu zahtjeva i odobrenje kredita.
Prema stanovištu suda takva odredba bi trebala biti jasna i razumljiva svakom poslovno sposobnom subjektu iz ugovornih odnosa, pa stoga sud nije povjerovao iskazu tužitelja kada je naveo da mu nije bila jasna sporna odredba Ugovora o kreditu. Stoga je sud temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača i odbio tužitelja s tužbenim zahtjevom za utvrđivanjem ništetnih ugovornih odredbi kao neosnovanim, a kako je to naznačeno u točki I. izreke presude.
Ovo iz razloga jer sud smatra da spomenute ugovorne odredbe nisu ništetne. Dakle, kako spomenute ugovorne odredbe nisu ništetne, nisu ispunjeni ni uvjeti iz čl. 323. Zakona o obveznim odnosima po kojim odredbama bi tuženik trebao vratiti tužitelju ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, pa je stoga odbio tužitelja i s dijelom tužbenog zahtjeva vezano za isplatu povodom eventualno ništetnih ugovornih odredbi.
6. S druge strane, čl. 2. Zakona o obveznim odnosima je određeno da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih urediti suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva.
Člankom 247. Zakona o obveznim odnosima je određeno da je Ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile u bitnim sastojcima Ugovora. Dakle, u slučaju da se u konkretnom slučaju i radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita, tužitelj je slobodno i ni od koga prisiljen uredio s tuženikom takav obvezni odnos, tj. zaključio Ugovor o kreditu nakon što se suglasio s bitnim sastojcima takvog Ugovora, odnosno spornih odredbi Ugovora.
S druge strane, pristankom tužitelja na takve eventualno nepoštene i ništetne odredbe Ugovora, tužitelj je prilikom zasnivanja takvog obveznog odnosa s tuženikom radi ostvarivanja određenog prava ili koristi (novčanog iznosa u vidu kredita), postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Naime, prema iskazu tužitelja, proizlazi da mu nisu bile jasne odredbe Ugovora o naknadi za obradu i odobrenje kredita, da od tuženika nije ni tražio pojašnjenje takve odredbe, a bilo mu je bitno samo da dobije novac.
Dakle, tužitelju je očito u prvom planu i pod svaku cijenu bilo u interesu ostvarivanje određenog novčanog iznosa i to bez obzira na posljedice sporne ugovorne odredbe, pa je očito postupio krajnje nesavjesno prema samom sebi, dovodeći se svjesno i samovoljno u situaciju plaćanja naknade za kredit.
7. Stoga, prema stanovištu suda, sada tražiti zaštitu prava iz ovakvog obveznog odnosa bila bi zlouporaba prava na strani tužitelja i protivna čl. 6. Zakona o obveznim odnosima.
Na osnovu iznijetog sud je i zbog toga odbio tužitelja s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim, a kako je to naznačeno u točki I. izreke presude.
8. S obzirom da je sud odbio tužitelja s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim, nije bilo potrebno ni sagledavati, a niti obrazlagati tuženikov prigovor zastare i prigovor da tužitelj nije potrošač.
9. Kako je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, a tuženik do zaključenja glavne rasprave nije postavio određeni zahtjev za naknadu parničnih troškova (troškovnik), već je to uradio nakon zaključenja glavne rasprave, tj. protivno čl. 164. st. 3. Zakona o parničnom postupku, sud je stoga temeljem čl. 152. Zakona o parničnom postupku odlučio da svaka strana snosi svoje troškove, a kako je to naznačeno u točki II. izreke presude.
10. Ostale izvedene dokaze, te navode stranaka, sud je ocijenio neodlučnim za donošenje ovakve odluke.
U Daruvaru 08. listopad 2025.
S U D A C :
Branislav Hunjak
P O U K A : Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude, osim za stranku koja o tom ročištu nije bila uredno obaviještena i za koju rok teče od uručenja presude primjenom pravila o dostavi pismena. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.
PRESUDA SE DOSTAVLJA:
1. Odvjetničko društvo Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb
2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreb
