Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž R-115/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ivane Čačić predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Snježane Šaško članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KAIKOS d.o.o. Novaki, Odvojak industrijske ulice 4, OIB: 33237759109, kojeg zastupa punomoćnica Tea Milanković-Podbreznički, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika BB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mladen Čaržavec, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu od 21. srpnja 2025. poslovni broj: Pr-4142/2018-73, u sjednici vijeća održanoj 8. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj: Pr-4142/2018-73 od 21. srpnja 2025.

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu.

IV. Prvostupanjska presuda u točki I. izreke nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 591,67 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 30. studenog 2017. do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 8.532,36 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose od dana dospijeća do isplate pobliže navedenim u toj točki izreke. Pod točkom III. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. srpnja 2025. do isplate.

2. Prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom pobija tužitelj u odbijajućem dijelu točke II. izreke te u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki III. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka, dakle zbog svih žalbenih razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 70/19 uz izuzetke propisane stavkom 2. i 3. istog članka i na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. tog članka - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže usvojiti žalbene navode, preinačiti pobijanu presudu u točkama II. i III. izreke i usvojiti u tom dijelu tužbeni zahtjev, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama II. i III. izreke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz naknadu troška žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava osnovanost žalbenih navoda smatrajući da je pravilno kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 8.532,36 EUR te predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Budući da prvostupanjska presuda nije pobijana u točki I. izreke, a da prema članku 365. stavku 1. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom, to je primjenom te citirane odredbe određeno da prvostupanjska presuda u tom dijelu nije predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.

6. Prema članku 365. stavku 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupak koji je prethodio donošenju iste na temelju naprijed citirane odredbe članka 365. stavka 2. ZPP utvrđeno je da donošenjem pobijane presude nije ostvarena ni jedna bitna povreda na koju se u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti pa tako ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354.stavka 2. točke 11. ZPP koju ističe žalba tužitelja jer prvostupanjska presuda nema nikakvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude ne proturječi sama sebi i njenim razlozima koji je opravdavaju, u istoj su navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Protivno navodima žalbe prvostupanjski sud je iznio argumentirane razloge za utvrđene činjenice na kojima je temeljio odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete u iznosu od 8.532,36 EUR koji imaju uporište u provedenim dokazima, odnosno konkretno, zbog čega nije našao da je tuženik u obavljanju poslova skladištara namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokovao tužitelju štetu koju je tužitelj utvrdio provedenom inventurom skladišta 12. prosinca 2017.

8. Ovaj sud ne nalazi ni da bi donošenjem pobijane presude bila ostvarena žalbom isticana bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 8. ZPP budući da je prvostupanjski sud činjenice odlučne za predmet spora utvrdio na način na koji mu to nalaže odredba članka 8. ZPP, dakle na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka te je stečeno uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima.

9. Predmet postupka zahtjev je tužitelja za naknadu štete koju bi mu počinio tuženik za vrijeme rada kod tužitelja na temelju ugovora o radu zaključenim radi obavljanja poslova komercijaliste 1. ožujka 2010. i koji je prestao na temelju poslovno uvjetovanog otkaza 30. studenog 2017. Šteta se odnosi na manjak u skladištu u iznosu od 47.337,07 kn (6.282,70 EUR) utvrđenim inventurom od 12. prosinca 2017., te za isporučenu, a neplaćenu robu ili plaćenu direktno tuženiku u razdoblju od 14. kolovoza 2015. do 23. kolovoza 2017. u iznosu od 17.117,97 kn (2.271,95 EUR). Predmet postupka je i zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog prisvojenog mobitela u vrijednosti od 4.458,00 kn, sada 591,67 EUR koji nije predmet žalbenog postupka.

10. Na temelju činjenica koje između stranaka nisu sporne i onih koje je utvrdio na temelju provedenih dokaza čitanjem pisanih isprava, provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za područje financija i knjigovodstvo PB, saslušanjem svjedoka FB i TB te saslušanjem zastupnika tuženika OB i tuženika, prvostupanjski sud utvrdio je sljedeće činjenično stanje:

- da je tuženik bio zaposlen kod tužitelja u razdoblju od 1. ožujka 2010. do 30. studenog 2017. na poslovima komercijaliste uz koje poslove je obavljao i poslove skladištara te je radio na zaprimanju i otpremanju robe i davao nalog drugim zaposlenicima u skladištu

- da je tužitelj proveo inventuru skladišta 12. prosinca 2017., dakle nakon što je tuženiku prestao ugovor o radu 30. studenog 2017. bez prisustva tuženika

- da je provedenim dokazom vještačenjem, utvrđeno da je inventurnim popisom robe na skladištu na dan 12. prosinca 2017. tužitelj utvrdio manjak robe od 61.485,10 kn te višak robe od 14.148,03 kn iz čega proizlazi manjak robe od 47.337,07 kn kao i da je tuženik iskazao isporuku odnosno prodaju razne vrste roba kupcima od 22.833,70 kn i to na način da predmetna isporuka nije evidentirana u računovodstvu tužitelja kao novčani priljev od prodaje na dugovnoj strani konta 1000 - žiro račun

- da je vještak temeljio nalaz i mišljenje na dokumentaciji tužitelja nazvanoj analiza skladišta dok nije raspolagao dokumentacijom iz koje bi proizlazilo da bi inventure bile obavljene u 2015. i 2016. dok su u inventuri iz 2017. bili obuhvaćeni računi iz 2015. i 2016. iz razloga da bi se utvrdili iznosi izlaznih računa i prodajnih naloga za koje je roba isporučena u predmetnim razdobljima, a za koje nije evidentirana uplata na poslovnom računu tužitelja time da iz dokumentacije s kojom je raspolagao nema podataka da bi računi koji su obuhvaćeni predmetnom inventurom od 12. prosinca 2017. bili obuhvaćeni nekom ranijom inventurom

- da u spis, a niti vještaku nisu predani zapisnici o provedenoj inventuri koji su evidentirani u analizi skladišta o provedenoj inventuri na dan 12. prosinca 2017. , a prema mišljenju sudskog vještaka ako ne bi bilo zapisnika tada niti inventura ne bi bila provedena u skladu sa zakonom

- da iz dokumentacije priložene u spisu nije razvidno tko je bio u komisiji koja je provodila inventuru, a što bi bilo vidljivo iz zapisnika

- da se u spisu nalaze izlazni računi putem narudžbi kupaca po kojim računima je isporučena roba u vrijednosti od 22.833,70 kn, no isporuka robe nije evidentirana u računovodstvu tužitelja odnosno na žiro-računu

- da u postupku nije utvrđeno tko je na inventuri prebrojavao robu, tko je utvrđivao stanje zaliha na skladištu i u kompjuteru, te nije utvrđeno da li je inventurom obuhvaćena i roba za koju tužitelj tvrdi da je isporučena kupcima te da nedostaje u skladištu, a iz iskaza z.z. tužitelja jedino proizlazi da je inventura rađena na način da se fizički prebrojavala roba te da su se podaci unosili u računalni sustav u kojem se vodila evidencija robe koja je morala biti u skladištu nakon čega je računalo izbacilo razliku koja predstavlja manjak, ali nije utvrđeno tko su konkretno bili radnici koji su obavljali taj posao osim da je inventuri bio nazočan zakonski zastupnik tužitelja, a niti je tužitelj dokazao da je oformio komisiju za provođenje inventure

- da je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da u razdoblju od 2015. do 2017. postoji isporuka i prodaja robe kupcima za koju ne postoje dokazi da je roba plaćena na žiro- račun tužitelja

- da tužitelj nema blagajnu te se isplata za robu vrši operateru što je prema iskazu zakonskog zastupnika tužitelja bila dopuštena praksa, a što su prema iskazima svjedokinje FB činili i ona i tuženik time da je ona imala šifru tuženika te je mogla pod njegovom šifrom prodavati robu dok je tuženik jedini nosio utržak na FINA- u

- da su prema iskazu zakonskog zastupnika tužitelja g. OB operateri sami određivali na koji način će se izvršiti plaćanje robe, pouzećem, karticom, u gotovini ili na žiro-račun, a ako je izvršeno plaćanje u gotovini to se ne evidentira na žiro-računu već u tablici u računalu kako je naveo tuženik odnosno gotovina se polaže u tzv. fiktivnu blagajnu i o tome se izvješćuje direktor tuženika

- da činjenica da predmetne isporuke nisu evidentirane u računovodstvu tužitelja kao novčani priljev od prodaje na žiro-računu ne znači da ta roba nije plaćena i da je tuženik tu gotovinu zadržao za sebe

- da je iskaz zakonskog zastupnika tužitelja da je tuženik novac od isporučene robe zadržao za sebe te da ga je on višekratno tražio da vrati taj novac neživotan i neuvjerljiv obzirom da se radi o robi koja je isporučivana u razdoblju od kolovoza 2015. do kolovoza 2017. te da je tuženiku otkazan ugovor o radu poslovno uvjetovanim otkazom,

te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključuje da činjenica što je tuženik obavljao poslove u skladištu i davao naloge drugim zaposlenicima u skladištu nije samo po sebi dostatna da bi se utvrdila odgovornost tuženika za manjak obzirom da tuženik kao zaposlenik tužitelja odgovara poslodavcu za štetu u slučaju ako na radu ili u svezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu, a da tužitelj kao poslodavac nije naveo niti dokazao konkretne radnje ili propuste tuženika koji bi predstavljali njegovu krajnju nepažnju i imali za posljedicu nastanak inventurnog manjka u skladištu utvrđenog inventurom 12. prosinca 2017., a niti to proizlazi iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja niti iz iskaza tuženika kao ni iz iskaza saslušanih svjedoka, dok iz svih provedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik u razdoblju dok je obavljao kod tužitelja poslove u skladištu postupao s krajnjom nepažnjom odnosno da nije postupao s onom pažnjom koju bi upotrijebio svaki prosječni čovjek pri čemu ističe činjenicu utvrđenu iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja da se u skladištu moglo ulaziti mimo njegovog znanja te da je sukladno iskazu svjedoka TB koji je radio u skladištu, ključ od skladišta stajao u trgovini gdje ga je uzimao ujutro, a popodne vraćao na točno određeno mjesto. Posljedično takvom utvrđenju odbija tužbeni zahtjev za naknadu štete u ukupnom iznosu od 8.532,36 EUR zajedno sa zahtijevanom zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose pobliže navedene u točki II. izreke.

11. Osporavajući pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu tužitelj djelomično reproducira iskaze svog zakonskog zastupnika i iskaz svjedokinje FB te zaključuje da je pravilnom ocjenom njihovog iskaza razvidno da je tuženik odgovoran za predmetni manjak robe budući da je isti bio odgovoran za rad skladišta dok su mu svjedoci bili podređeni radnici kojima je tuženik zadavao radne naloge kao i konkretne pojedinačne radnje i propusti temeljem kojih je tuženik prouzročio manjak, dakle, da je tuženik izdavao robu bez izdavanja računa, odnosno bez naplate robe, time da je povremeno robu izdavao i u gotovini bez ispostavljenog računa, a koje postupanje smatra postupanjem s krajnjom nepažnjom i zbog čega je neosnovan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao konkretne radnje tuženika koje bi predstavljale njegovu krajnju nepažnju i imale za posljedicu inventurni manjak. Poziva se na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka prema kojem je tužitelj popis robe proveo vjerodostojno, a iz kojeg je utvrđeno da je manjak robe u skladištu nakon izvršenog prijeboja s viškom 47.337,07 kn i da isporuka robe u iznosu od 22.833,70 kn nije evidentirana u računovodstvu tužitelja kao novčani priljev od prodaje na dugovnoj strani konta 1000-žiro račun te zaključuje da je sud prvog stupnja propustio provesti sudsku logičnu analizu temeljem koje bi iznio valjane razloge za ocjenu predmetnog nalaza i mišljenja niti je iznio argumente na temelju kojih je zaključio da ne prihvaća taj nalaz. Tvrdi i da je posljedično pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, bez valjanog obrazloženja i osnovanih razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo

12. Protivno navodima žalbe činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima, pa tako ni onim kojima tužitelj preocjenjuje izvedene dokaze na način kako mu to odgovara, pri čemu se ističe da je ocjena dokaza u nadležnosti suda, a ne stranaka. Kao što je već prethodno navedeno prvostupanjski sud je na način propisan člankom 8. ZPP utvrdio činjenice odlučne za predmet spora te je stečeno uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima koji imaju pravnu i činjeničnu osnovu u procesnoj građi te je takvim razlozima opravdao i zaključke o dokaznoj snazi pojedinog dokaznog sredstva povezujući ih s rezultatima cjelokupnog dokaznog postupka. Navedeno se prvenstveno odnosi na ocjenu iskaza zakonskog zastupnika tužitelja koji u svom iskazu ne navodi za koju konkretno robu, u kojem iznosu i kojem kupcu je tuženik isporučio robu i primljeni novčani iznos zadržao za sebe u razdoblju od tri godine (2015., 2016. i 2017.), a niti je iznio razloge za odgovornost tuženika ukoliko pojedini kupac nije platio robu na žiro račun tužitelja kao jednoj od mogućnosti plaćanja robe pa i u korelaciji sa činjenicom da je tuženiku otkazan ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, a ne zbog skrivljenog ponašanja. Tužitelj u odnosu na nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka zanemaruje da je vjerodostojnost provedene inventure vještak prema podacima iz Analize skladišta uvjetovao postojanjem inventurnih listi potpisanim od strane tročlane komisije koju je trebao imenovati tužitelj, a da tužitelj nije u spis, a niti vještaku, dostavio inventurne liste iz kojih bi proizlazila vjerodostojnost Analize skladišta, a niti odluku o imenovanju inventurne komisije. Ovaj sud dodaje i da je inventura provedena 12. prosinca 2017. dakle dvanaest dana nakon što je tuženiku prestao ugovor o radu 30. studenog 2017. te da je ključ skladišta sukladno iskazu svjedoka TB uvijek stajao u trgovini na točno određenom mjestu iz čega proizlazi zaključak da je bio dostupan i drugim zaposlenicima tužitelja.

13. Člankom 1045. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) propisano je da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, a prema stavku 2. istog članka predmnijeva se obična nepažnja. Odredbom članka 107. stavkom 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 – dalje u tekstu: ZR) koji se u ovom radnom sporu primjenjuje kao lex specialis, propisano je da radnik koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi.

13.1. Dakle, da bi radnik odgovarao za štetu poslodavcu, šteta mora nastati krivnjom radnika uz uvjet da se stupanj te krivnje može označiti kao namjera ili krajnja nepažnja kako to propisuje odredba čl. 107. stavak 1. ZR i odredba čl. 1049. ZOO, jer radnik ne odgovara za običnu nepažnju. Namjera je oblik krivnje koji se određuje subjektivno i postoji kad je radnik svjestan da će svojom radnjom ili propuštanjem izazvati štetu odnosno kad radnik želi i uzrok i posljedicu, dok krajnja nepažnja postoji kad se radnik ponaša onako kako se ne bi ponašao prosječno pažljiv radnik. Za razliku od krajnje nepažnje radnik ne odgovara za običnu nepažnju koja postoji kad radnik nije primijenio pažnju dobrog stručnjaka. Odgovornost po načelu krivnje, odnosno da je radnik štetu poslodavcu uzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom dužan je u sporu za naknadu štete dokazati poslodavac, što znači u smislu naprijed citiranih zakonskih odredbi da je tužitelj kao poslodavac dužan dokazati da je šteta prouzročena na radu, odnosno u vezi s radom, zatim pravno odgovarajuću uzročnu vezu između činjenice radno pravnog položaja radnika kod poslodavca, njegovog postupanja (ili propuštanja postupanja) i nastale štete te krivnju u stupnju namjere ili krajnje nepažnje.

14. Po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je iz provedenog dokaznog postupka, pravilno ocijenio da u konkretno utvrđenim okolnostima poslovanja tužitelja u svezi prodaje robe sa skladišta nema odgovornosti tuženika za manjak utvrđen na temelju inventure obavljene 12. prosinca 2017., odnosno da tužitelj nije dokazao da mu je šteta u vidu manjka robe na skladištu i isporučene, a neplaćene robe nastala krivnjom tuženika (namjerno ili krajnjom nepažnjom). Zbog toga nisu ispunjene sve pretpostavke za naknadu štete tužitelju koje moraju biti kumulativno ispunjene za nastanak obveznog pravnog odnosa odgovornosti radnika za štetu poslodavcu.

15. Na namjeru odnosno krajnju nepažnju zbog nastalog manjka tuženika upućuje tek iskaz zakonskog zastupnika tužitelja, međutim prvostupanjski je sud njegov iskaz pravilno ocijenio neuvjerljivim i nelogičnom te je za takvu ocjenu njegovog iskaza iznio valjane i relevantne razloge, dok iz drugih provedenih personalnih dokaza ne proizlazi da je upravo tuženik tužitelju prouzročio štetu u vidu manjka robe na skladištu i štete zbog isporučene, a nenaplaćene robe. Takav zaključak ne proizlazi ni iz provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja niti iz pisane dokumentacije tužitelja na kojima temelji tužbeni zahtjev za naknadu štete.

16. Iz naprijed navedenih razloga nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ni pogrešne primjene materijalnog prava zbog čega je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP potvrđena prvostupanjska presudu u pobijanom dijelu točke II. izreke.

17. Na temelju članka 380. točke 2. ZPP potvrđena je i odluka o troškovima postupka sadržana u točki III. izreke koju tužitelj očito osporava posljedično osporavanju odluke o glavnoj stvari budući ne iznosi nikakve konkretne razloge pobijanja. Odluku o obvezi tužitelja da tuženiku naknadi sve troškove prvostupanjski sud pravilno temelji na članku 154. stavku 5. ZPP, a istu opravdava navodima da je tužitelj uspio u razmjerno neznatnom dijelu (6%) u vezi kojeg nisu nastali posebni troškovi, dok visinu troškova zastupanja tuženika u iznosu od 3.125,00 EUR u skladu sa člankom 155. ZPP temelji na relevantnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23) i vrijednosti predmeta spora od 9.124,03 EUR, a što je u skladu i sa stanjem spisa predmeta.

18. Tužitelj nije uspio sa žalbom pa je stoga njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe odbijen odgovarajućom primjenom članka 154. stavka 1. ZPP.

19. U odgovoru na žalbu tuženik ponavlja navode već iznijete tijekom prvostupanjskog postupka te izražava prihvaćanje razloga prvostupanjskog suda zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, a koji navodi nisu od odlučnog značaja za ocjenu pravilnosti i zakonitosti pobijane presude. Stoga je odbijen i zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu kao nepotreban za ishod žalbenog postupka.

U Varaždinu 8. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Ivana Čačić