Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1030/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Bađun kao predsjednice vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Križanec, Car-Pavlic & Poparić j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9440/2023-8 od 23. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9440/2023-8 od 23. svibnja 2024.

II. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 188-50-4377589 od 13. rujna 2007. zaključena od strane tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita i davatelja osiguranja te sudužnika ĐD kojom je određeno da se tužitelju naplaćuje jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju 480,36 EURA sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. listopada 2007. pa do isplate. Ujedno je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 602,31 EURA sa naznačenom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. svibnja 2024. pa do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud preinači istu, odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te odredi da je tužitelj tuženiku dužan naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, kao i trošak sastava žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu, odnosno podredno da se pobijana presuda ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom dana 13.09.2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 188-50-4377589 i to na iznos od 24.999,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, kao i da je u čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Nije sporno ni da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 480,36 EUR/3.619,27 kn dana 03.10.2007. Sporno je radi li se o ništetnoj odredbi, pa posljedično tome i je li osnovan zahtjev za povrat plaćene naknade.

6. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nakon provođenja dokaznog postupka, sud smatra utvrđenim da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora, te je bila uvjet sklapanja istog, s time da tužitelju nije pojašnjeno na što se ista zapravo odnosi i zašto iznosi baš 3,30% od iznosa kredita. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (list 6-9 prvostupanjskog spisa) također je utvrđeno da niti u istom nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i zašto je određena upravo u visini od 3,30% od iznosa kredita.

7. Pozivajući se na odredbu čl. 59. i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/03), prvostupanjski sud navodi da je na tuženiku teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i o visini te naknade, ali da isti to nije dokazao, već da iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti tuženiku naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita.

8. Budući da je predmetnu odredbu pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, a da tužitelj nije mogao pregovarati o istoj, a kako je platio tuženiku naknadu u utuženom iznosu, to sud smatra da je ista odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja, a što znači da je ta odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 nepoštena, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. istog Zakona, pa je sud prihvatio zahtjev tužitelja i utvrdio da je odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 3,30% od iznosa kredita ništetna.

9. Osim toga sud pojašnjava da tuženik nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pri čemu navodi da sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojim je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi, koji je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Stoga sud smatra da je temeljem odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, pri čemu je među strankama nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 3. listopada 2007. u iznosu od 480,36 EURA, odbivši pri tome istaknuti prigovor zastare, dok je zatezna kamata dosuđena sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja jer sud smatra da je tuženik bio nepošteni stjecatelj.

10. U žalbi tuženik ukazuje kako mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, čak i kad ih je proveo, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge. Smatra da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 326.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) u vezi s čl. 186.c ZPP-a, a kraj zaključka da je tužiteljeva tražbina dospjela pravomoćnim okončanjem ovog postupka, ističe da je zahtjev za isplatu trebalo odbaciti. Ujedno tvrdi da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a obzirom presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama. Brani tezu da sve i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo da je za ocjenu (ne)poštenosti potrebno utvrditi uzrokuje li ista znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ističući posebno da u odnosu na pretpostavku postojanja neravnoteže na štetu potrošača zakonodavac zahtjeva da se radi o znatnoj neravnoteži. Tuženik još ponavlja istaknuti prigovor u svezi tijeka zakonske zatezne kamate tvrdeći da su u pobijanoj odluci pogrešno primijenjene odredbe ZZP-a te i dalje ustraje kod istaknutog prigovora zastare.

11. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u dijelu kojim je utvrdio ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena tzv. ulazna naknada, jer presuda sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti tog dijela zahtjeva i te činjenice imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza. Isto tako nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 326.a i čl. 186.c ZPP-a, obzirom da je nezakonit pravni stav tuženika da je dio zahtjeva tužitelja za isplatom valjalo odbaciti zbog činjenice da ista još nije dospjela. Osim toga pogrešno smatra tuženik da mu je postupanjem suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je pobijana odluka obrazložena, dok je sud, suprotno tvrdnjama tuženika, pravilno ocijenio u navedenoj odluci sve dokazne prijedloge, na zanemarivši pri tom navode i dokazne prijedloge tuženika, a primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi u istoj bila počinjena ijedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

12. Nadalje, iako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je ocijenio spornu ugovornu odredbu ništetnom primjenom odredbi ZZP/03 obzirom na vrijeme zaključenja ugovora (13. rujna 2007.), pa je za ocjenu ništetnosti valjalo primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 96. i čl. 102. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07 – dalje: ZZP/07), žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je isti pripremio Ugovor o kreditu i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, iako je upravo teret dokazivanja te činjenice na tuženiku.

13. Nadalje, valja istači da u vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ali je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. tog Zakona podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze.

14. Osim toga, prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (na koje usluge i troškove se naknada odnosi) što upućuje na zaključak da tužitelj nije mogao imati saznanje o namjeni (svrsi) plaćanja naknade, kao i da tuženik u ovom postupku ne dokazuje koji troškovi/usluge su podmireni iz te naknade a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Pritom valja istači da kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li tuženik uzeo u obzir i zakonite interese tužitelja pa da je shodno tomu mogao razumno pretpostaviti da bi isti pristao na spornu ugovornu odredbu.

15. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, niti je tužitelj upoznat sa svrhom plaćanja jednokratne naknade i da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu, to proizlazi zaključak da tuženik o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača nije vodio računa. Uzimajući u obzir i ostale ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za koje je na općenitoj razini postupanja tuženika prilikom sklapanja ugovora te vrste utvrđeno da su nepoštene/ništetne u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje, niti za neprihvaćanje sporne odredbe o plaćanju jednokratne naknade od 3,30% od iznosa kredita, pa je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud (isti stav je izražen i u presudi Vrhovnog suda broj Rev-1420/2024- 3 od 17. lipnja 2025.).

16. Dakle, kako je pravilnom primjenom materijalnog prava jednako valjalo odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena obveza tužitelja isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 3,30% od iznosa kredita sve primjenom odredbe čl. 323. ZOO-a i kada je ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev sukladno čl. 1111. st. 1. istog Zakona u iznosu od 480,36 EURA sa zateznom kamatom temeljem čl. 1115. ZOO-a obzirom da se tuženik koji je stekao novčani iznos temeljem ništetne odredbe koju je unio u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem, kao i da je pravilno ocijenjen neosnovanim prigovor zastare jer zastara teče od kada je utvrđena ništetnost u ovom postupku, ovaj sud je odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1 i 2. ZPP-a potvrdio presudu u cijelosti jer je i u odnosu na odluku o troškovima postupka pravilno primijenjeno materijalno pravo, obzirom da tuženik pogrešno tvrdi da trošak pristupa na ročište za objavu presude nije trošak koji je nužno potreban za vođenje postupka, a tužitelj, obzirom da se ne radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, nije oslobođen plaćanja sudske pristojbe na tužbu i presudu.

17. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje, jer isti nije uspio s istom primjenom odredbe čl. 154. st 1. ZPP-a.

U Varaždinu 8. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun