Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-922/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Martini Radovan, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-199/2023-21 od 14. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, pa se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-199/2023-21 od 14. svibnja 2024.

II. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 4. toč. 1. Ugovora o kreditu broj 9013024089/06 od 18. rujna 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika a koji glasi: "obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke", dok je pod točkom II. izreke utvrđen ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 7. toč. 2. istog Ugovora o kreditu a koji glasi: "u slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijene anuitete. O izmijenjenom iznosu će Banka obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta. Ova obavijest sastavni je dio Ugovora". Ujedno je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 10.514,62 EURA sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci, dok je pod točkom IV. izreke naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.217,56 EURA.

2. Pravodobno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka, uključujući trošak žalbenog postupka, a podredno da se pobijana presuda ukine te vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet parnice je utvrđenje ništenosti odredbi ugovora o kreditu od 18. rujna 2007. kojima je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa uz zahtjev za isplatu 10.514,62 EURA na ime povrata onoga što je plaćeno na temelju navedenih ugovornih odredbi.

6. Nadalje, u postupku nije sporno da je Ugovor o kreditu od 18. rujna 2007. bio sklopljen između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita, a isto tako je nesporno da je tuženik izvršio isplatu predmetnog kredita tužitelju te da ga je tužitelj potom u cijelosti otplatio u skladu sa svim ugovorenim parametrima, što znači da je tužitelj otplatu kredita izvršio prema promjenjivoj kamatnoj stopi.

7. Kako je sporno prije svega jesu li ugovorne odredba navedenog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne te ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koje je platio po toj osnovi, sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je ugovor o kreditu sklopljen 18. rujna 2007. na iznos od 879.817,87 HRK uz rok otplate od 300 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima, time da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju nekretnine. Osim toga sud je još utvrdio da iz Ugovora proizlazi da se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamate po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana temeljem koje je sklopljen Ugovor o poslovnoj suradnji iz čl. 1., a koja na dan sklapanja tog ugovora iznosi 4,83% godišnje, da tuženik može promijeniti visinu kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dane 01.01. i 01.07. tekuće godine, s time da kamatna stopa iz čl. 4.1. ne može biti viša od kamatne stope propisane odlukom tuženika o kreditiranju građana, temeljem koje je sklopljen Ugovor o poslovnoj suradnji iz čl. 4.1., bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene, da se kamata obračunava mjesečno te da je sadržana u anuitetima i dospijeva s njima na naplatu i da u slučaju promjene kamatne stope tužitelj pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

8. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud utvrđuje da je tužitelj predmetni kredit podigao kao fizička osoba radi rješavanja svojeg stambenog pitanja, dakle kao potrošač (a banka je trgovac, pa se radi o potrošačkom ugovoru), s time da se radilo o kreditu u kunama (bez valutne klauzule) uz početnu kamatnu stopu od 4,83%, koja je ugovorena kao promjenjiva kamatna stopa po odluci tuženika, bez da je pritom u ugovoru naznačeno o čemu točno ovisi promjena kamatne stope. Sud nadalje utvrđuje da je tuženik tužitelju samo ponudio unaprijed pripremljeni ugovor o kreditu sa takvim parametrima te da tužitelj uopće nije imao mogućnost pregovarati o kamatnoj stopi, niti da bi mu bilo objašnjeno o čemu ovisi promjena te stope, niti je na tu promjenu mogao utjecati, već mu je prilikom sklapanja ugovora osobni bankar napomenuo da se kamatna stopa neće puno mijenjati, a kasnije ga je samo obavještavao o promjenama stope.

9. Kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 18. rujna 2007., pa je za ocjenu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi mjerodavan tada važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007 - dalje: ZZP/07) prvostupanjski sud pozivajući se na odredbu čl. 102. navedenog Zakona navodi da su kod potrošačkih ugovora ništetne one ugovorne odredbe koje su nepoštene.

10. Stoga kako sud u konkretnom slučaju smatra da, iako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, da ona za potrošača nije napisana na razumljiv način jer nije navedeno o kojim objektivnim okolnostima ovisi njena primjenjivost, pa da je u smislu čl. 99. ZZP/07 dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena.

11. Kako odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom se promjena ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jedne ugovorne strane – tuženika, bez da su istovremeno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, ustvari predstavlja ugovornu odredbu kojom tuženik kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu tužitelju kao dužniku, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužitelj nije ni mogao znati zašto se uopće mijenja kamatna stopa (jer su odredbe Ugovora o kreditu o tome bile nerazumljive i neprecizne), da bi uopće mogao istaknuti prigovor pa ni zatražiti eventualni prestanak ugovornog odnosa, sud smatra da navedenim predmetna ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da je primjenom predmetne ugovorne odredbe tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (ovdje tužitelja) na „cijenu“, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate predstavljaju cijenu. Stoga sud smatra da je takva ugovorna odredba kojom je jedna strana ovlaštena mijenjati sadržaj ugovora glede visine kamatne stope, bez unaprijed ugovorenih parametara promjenjivosti, protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

12. Kako sud utvrđuje da tužitelj i tuženik o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nisu pojedinačno pregovarali, da je promjenjiva kamatna stopa na način kako je ugovorena u konkretnom slučaju protivna načelu savjesnosti i poštenja te da je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07, što u skladu s čl. 102. st. 1. istog Zakona ima za posljedicu njenu ništetnost, slijedom čega je prihvaćen tužbeni zahtjev u dijelu utvrđenja da su ništetne prethodno citirane odredbe konkretnog ugovora o kreditu.

13. Nadalje, kako po čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana vraća drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a navedeno se odnosi i na situacije u kojima se utvrdi da je ništetna samo pojedina odredba ugovora, na okolnost utvrđivanja iznosa koje je tužitelj isplatio tuženiku na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na početku kamatnu stopu koja je bila ugovorena (4,83% godišnje), a za koju se jedino može smatrati da je bila poznata tužitelju kao potrošaču i da se s njom usuglasio, provedeno je financijsko vještačenje iz kojeg proizlazi da je tužitelj tuženiku isplatio 10.514,62 EURA više od onog što bi mu bio dužan platiti da se nije primjenjivala ništetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, već da se kroz čitavo razdoblje kredita primjenjivala ona kamatna stopa koja je važila u trenutku ugovaranja kredita, slijedom čega je sud utvrdio da je tužitelj tuženiku na temelju navedenih ništetnih odredbi isplatio naznačeni iznos pa da isti ima pravo zahtijevati od tuženika da mu taj neosnovano stečeni iznos vrati, dok je zatezna kamata suđena sukladno čl. 1115. ZOO-a i to od dana izvršenih pojedinačnih plaćanja, obzirom da je banka nesavjesni stjecatelj, odbivši pritom istaknuti prigovor zastare.

14. U žalbi tuženik navodi da s obzirom na činjenicu da je sklapanje Ugovora o kreditu odraz stvarne volje ugovornih strana, da je utvrđivanje ništetnosti bilo koje odredbe takvog ugovora bespredmetno, jer se iz ponašanja tužitelja može razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te njegova prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog ugovora, tim više što se tužitelj, niti kasnije tijekom razdoblja otplate ugovora o kreditu, ni u jednom trenutku nije obratio ovlaštenoj osobi, odnosno nadležnoj službi tuženika kako bi dobio dodatna pojašnjenja vezano za razloge i kriterije promjene kamatne stope po spornom kreditu iz čega nesporno proizlazi da su tužitelju takve promjene bile jasne i razumljive, obzirom i na činjenicu da su svi kriteriji promjene kamatne stope po kreditu bili navedeni u čl. 4. Ugovora, i dodatno pojašnjeni u Općim uvjetima poslovanja tuženika, te Informaciji o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana koje je interne akte tužitelj prihvatio potpisom Ugovora o kreditu, uz konstataciju da je s istima upoznat. Nadalje ukazuje da do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Tvrdi da je tijekom ugovornog odnosa mijenjao kamatnu stopu zbog promjena tržišnih uvjeta, a budući je volja ugovornih strana u svakom slučaju bila da kamatna stopa bude promjenjiva, tuženik smatra da se tužitelj neosnovano protivi modusu te promjenjivosti pa bi se ništetnost eventualno mogla odnositi samo na modus promjenjivosti a ne i promjenjivost kamatne stope kao takve, pa navedeno utvrđenje suda ukida pravo tuženika da uopće ugovara promjenjivu kamatnu stopu što je apsolutno pogrešno te ne proizlazi iz ZOO-a niti iz ZZP-a. Brani tezu da kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor na kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna i to iz razloga što je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, a kako je odluka temeljena na pogrešno premisi da bi kamata trebala ostati na razini početno ugovorene odnosno fiksne, tuženik smatra da je na taj način sud ušao u područje izmjene ugovornih odredbi što mu nije dozvoljeno niti temeljem zakona, niti temeljem pravne stečevine, odnosno sudske prakse Suda EU, ponavljajući osim toga i istaknuti prigovor zastare, s obrazloženjem da bi pravno shvaćanje u svezi navedenog prigovora istaknutog od strane suda dovelo do apsurdne pravne situacije gdje zastara različito teče, ovisno o tome radi li se o ugovoru o kreditu u valuti kuna ili ugovoru o kreditu u valuti CHF.

15. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima ovaj sud smatra da u istoj nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22

– dalje: ZPP) na koju sadržajno ukazuje tuženik, a ni jedna druga na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, obzirom da ista nema nikakvih nedostataka zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno određeni te bez proturječja sa stanjem spisa.

16. Nadalje pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je ništetna odredba čl. 4. toč. 1. i čl. 7. toč. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Ovom odredbom ugovoren je način na koji će se kamatna stopa mijenjati tijekom trajanja Ugovora o kreditu, pri čemu osim primitka obavijesti o promjeni kamatne stope tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na promjenu iste ili eventualno pregovarati o njezinoj visini. Stranke Ugovora o kreditu su mogle pregovaranjem uspostaviti zakonit mehanizam promjene kamatne stope jer nije bila dovedena u pitanje volja stranaka da se na predmetni Ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, ali kako su takvi pregovori izostali i nije došlo do ugovaranja zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, to su navedene odredbe Ugovora o kreditu zakonito utvrđene ništetnim pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu tužiteljeve tražbine po osnovu više plaćene kamate na osnovu početno ugovorene kamatne stope.

17. Nadalje u odnosu na ponovljeni prigovor zastare valja istači da kada je ništetna ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope u konkretnom slučaju, da zastara tražbine tužitelja s osnova restitucijskog zahtjeva počinje teći tek od pravomoćnosti odluke kojom je ništetnost na taj način ustanovljena u ovom postupku, a istovjetno pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju od 11. siječnja 2023. broj Rev-953/2020-2.

18. Isto tako ističe se da je o restitucijskom zahtjevu odlučeno pravilnom primjenom čl. 323. st. 1. ZOO, te o pravu na zateznu kamatu primjenom čl. 1115. ZOO jer se tuženik mora smatrati nesavjesnim stjecateljem iznosa kojeg je primio na temelju nepoštenih ugovornih odredbi.

19. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženika potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti s time da je u odnosu na odluku o troškovima postupka pod točkom IV. izreke navedena presuda potvrđena sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a, cijeneći da tuženik odluku o troškovima postupka pobija samo isključivo kroz osporavanje odluke o glavnoj stvari, a ovaj sud po službenoj dužnosti ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava kod odluke o troškovima postupka.

20. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje isti nije uspio u žalbenom postupku.

U Varaždinu 8. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun