Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1084/2024-2

R E P U B L I K A  H R V AT S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Đurđici Kos, odvjetnici iz Svetog Ivana Zeline, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Žurić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj: P-178/2024-8 od 20. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukidaju se u cijelosti presuda i rješenje Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj: P-178/2024-8 od 20. lipnja 2024. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točki I. izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 4.b Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 40670/07 sklopljenog između prednika tuženika Societe Generale- Splitske banke d.d. kao kreditora i tužitelja ŠĐ kao korisnika kredita, kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati jednokratno naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1% od iznosa odobrenog kredita. Ujedno je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 128,64 EURA sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2007. pa od isplate, dok je rješenjem istog suda naloženo tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 653,10 EURA sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. lipnja 2024. do isplate.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz obvezu da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka, uključujući i troškove žalbe, a podredno da istu ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje uz pravo tuženika na naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud navodi da je odredba čl. 4.b predmetnog Ugovora, kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1% od iznosa odobrenog kredita i kojim je određeno da se ta naknada plaća jednokratno, prije korištenja kredita odnosno iz odobrenog kredita te da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita, nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, 46/07 i 79/07 - dalje: ZZP/03), a time sukladno odredbi čl. 87. st. 1. istog Zakona ništetna, s obrazloženjem da tuženik tijekom postupka uopće nije predložio na okolnost pregovaranja između tužitelja i tuženika saslušati djelatnika ili djelatnicu Banke, odnosno pravnog prednika tuženika koji je s tužiteljem vodio pregovore, odnosno da tuženik ni ne tvrdi da su ti pregovori vođeni između tužitelja i banke, a da je pogrešan pravni pristup tuženika da se o spornoj odredbi pregovaralo time što su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

6. Navodeći da pregovaranje mora prethoditi zaključenju ugovora, da ono mora biti stvarno, a ne iluzorno, sud tvrdi da u konkretnom slučaju između tužitelja i tuženika odnosno njezinog pravnog prednika nije o spornoj odredbi bilo pregovaranja niti usmenog niti pismenog, jer je ista već bila unesena u ugovor unaprijed pripremljen od strane pravnog prednika tuženika, slijedom čega zaključuje da je obvezu plaćanja naknade za obradu kreditu u visini od 1% od odobrenog kredita, nesporno unaprijed formulirao tuženik, a tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, pa suprotno načelu savjesnosti i nepoštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, ističući još kao razlog činjenicu da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj.

7. Ujedno sud pojašnjava da ne samo da ugovornom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu pokriveni stvarni troškovi, jer bi tada ista bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, već da u čl. 4.b spornog Ugovora uopće nije navedeno što točno obuhvaća ta naknada, pa se odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade, za koju se ne zna što točno obuhvaća, odnosno na koje troškove se točno odnosi, ne može smatrati nego nepoštenom, a i ništetnom.

8. Osim toga, sud navodi da je tužitelj potrošač koji je sklopio pravni posao na tržištu s tuženikom kao trgovcem, a taj posao nije bio namijenjen tužiteljevom zanimanju odnosno poslovnoj aktivnosti, već kupnji automobila, odbivši pritom istaknuti prigovor zastare.

9. Što se tiče prigovora tuženika da se nepoštenost neke odredbe ne može utvrđivati budući da je čl. 4.b Ugovora jasan, prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 84. ZZP-a u svezi s čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima navodi da je ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego da su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo trajanje ugovora o kreditu.

10. Kako sporna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti, sud ponavlja da je sporna odredba nepoštena jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja a da nije poznata struktura troškova na koje se odnosi ta naplaćena naknada, te da tužitelj ima pravo sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i 2. u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP-a te čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje: ZOO) zahtijevati isplatu iznosa kojeg je platio na ime navedene naknade u iznosu od 128,64 EURA sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja te naknade tuženiku kao nepoštenom stjecatelju.

11. U žalbi tuženik ističe da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito da nema razloga o odlučnim činjenicama, tvrdeći pritom da sud pogrešno utvrđuje ništetnim odredbu Ugovora o kreditu pozivom na čl. 259. st. 2. ZOO-a jer sporna odredba Ugovora nije neodređena niti neodrediva. Ukazuje da je odredba čl. 4.b Ugovora jasno koncipirana te unesena u ugovor na lako uočljivo mjesto, bez ikakvih dodatnih uvjeta, pa da je tužitelj kao poštena i savjesna strana ugovora vrlo lako mogao utvrditi točan iznos naknade, budući da je određena u postotku ukupnog iznosa isplaćenog kredita pa da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nepošteno tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske.

12. Brani tezu da tužitelj ni jednim dokazom nije potkrijepio svoju tvrdnju da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo tvrdeći da svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili ga je sklapao s potrošačem prilagođen istom, pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima kredita kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i dr. Pojašnjava da prvostupanjski sud u postupku dokaze nije cijenio savjesno i brižljivo pa je počinio bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), a ukazuje još da je propustio ujedno izvesti predloženi dokaz saslušanja tužitelja kao stranke slijedom čega nije mogao u potpunosti utvrditi činjenično stanje.

13. Ispitujući pobijanu presudu iz istaknutih žalbenih razloga utvrđeno je da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP-a koje sadržajno u žalbi ističe tuženik, navodeći da mu je onemogućeno dokazivanje činjenica vezanih za pojedinačno pregovaranje time što je prvostupanjski sud odbio njegov dokazni prijedlog saslušanjem tužitelja na pravno relevantne okolnosti da se o sadržaju sporne odredbe ugovora o plaćanju jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva pojedinačno pregovaralo, odnosno da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

14. Naime, prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nepoštena ugovorna odredba je sukladno čl. 87. st. 1. istog Zakona ništetna. Dakle, da bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe zbog nepoštenosti iste, potrebno je kumulativno utvrditi da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud obrazlažući pobijanu presudu prvo zaključuje da tuženik niti ne tvrdi da su vođeni pregovori između tužitelja i banke, a onda ističe da je pogrešan pravni pristup da se o spornoj odredbi pregovaralo time što su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu, a kraj navoda tuženika istaknutih već u odgovoru na tužbu kojim brani tezu da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, potpuno je nelogičan i proturječan stanju spisa zaključak prvostupanjskog suda da tuženik ne tvrdi da su pregovori oko navedene odredbe ugovora o kreditu vođeni, iako na te okolnosti predlaže saslušanje tužitelja, koji dokazni prijedlog je sud nezakonito odbio provesti, čime je prema stajalištu ovog suda onemogućio tuženika u raspravljanju o odlučnim činjenicama za donošenje valjane odluke o tužbenom zahtjevu, odnosno u odnosu na činjenicu je li se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

16. Valja naglasiti da je Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama U-III/4372/2021, U-III/5458/2021 obje od 30. lipnja 2022. i U-III-4150/2019 od 3. veljače 2021. izrazio stajalište da u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti točno određenog potrošača - ovdje tužitelja u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a istovremeno tvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora, jer je isto protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu, a koje se pravno shvaćanje analogno može primijeniti i na dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja na te odlučne okolnosti, obzirom je čl. 264. ZPP-a određeno da sporne činjenice važne za odluku sud može utvrđivati i saslušanjem stranaka.

17. Slijedom svega navedenog, trebalo je usvojiti žalbu tuženika, ukinuti pobijanu presudu a posljedično i rješenje o troškovima postupka osnovom čl. 369. st. 1. i čl. 370. te 380. toč. 3. ZPP-a i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

18. U ponovljenom će suđenju sud prvog stupnja otkloniti bitne povrede postupka koje su utvrđene ovim rješenjem te će o tužbenim zahtjevima odlučiti novom odlukom za koju će dati jasne, dostatne i odlučne razloge koji neće biti u suprotnosti s ispravama koje su u spisu. U tom će smislu spornu ugovornu odredbu ocijeniti uz primjenu članka 83. ZZP/03, a pritom će voditi računa o tome da je ugovorna odredba sadržana u članku 4.b spornog ugovora omogućavala tužitelju da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, pa je riječ o odredbama koje su transparentne u smislu članka 85. ZZP/03. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade za obradu kreditnog zahtjeva a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnim odredbama ne znači ujedno da su odredbe poštene jer ugovorna odredba koja, poput ovdje sporne, nije glavni predmet obveze, podliježe testu poštenosti i kad je potpuno transparentna sukladno čl. 84. ZZP/03.

19. Stoga u okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i (najkasnije) prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Nadalje, kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Pritom se ima voditi računa o tome da bi iz sadržaja ugovora, a što je na sudu prvog stupnja da utvrdi, proizlazilo da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne sadrži nikakve podatke o stvarno nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje. Osim toga, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane, jer značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Isto tako, potrebno je imati na umu i sadržaj čl. 59. toč. 3. ZZP/03 pa će stoga nakon sveobuhvatne pojedinačne procjene sporne ugovorne odredbe, sud prvog stupnja ocijeniti njegovu poštenost, a novom odlukom odlučit će i o svim troškovima postupka.

U Varaždinu 8. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun