REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI PREKRŠAJNI SUD U ZAGREBU

[adresa]

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski prekršajni sud u Zagrebu, po sutkinji Antoniji Golac, uz sudjelovanje Senke Višekruna kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenice EH, zbog prekršaja iz čl. 13. st. 1. i čl. 23. st. 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ("Narodne novine", broj: 5/90, 30/90, 47/90, 29/94, 114/22, 47/23), zastupana po braniteljima Zrinki Golubić, Lini Budak, Ivanu Vrdoljak i Klaudiju Čurinu, odvjetnicima iz Zagreba, povodom optužnog prijedloga Policijske uprave zagrebačke, I. Policijske postaje Zagreb, Klasa: 211-07/25-5/9735, Urbroj: 511-19-27-25-1 od 14. travnja 2025., nakon provedenog žurnog postupka,

p r e s u d i o  j e

I. Temeljem čl.182. točka 3. Prekršajnog zakona ("Narodne novine", broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22)

Okrivljenica: EH, kći EH i ŠH djev. E, rođena **.**.1990. u [adresa], državljanka RH, neudana, bez djece, pismena, VSS, novinarka, zaposlena u Tjedniku Novosti, plaće u iznosu od 1.200,00 eura, prekršajno nekažnjavana, ne vodi se kazneni niti prekršajni postupak, s prebivalištem u [adresa],

OSLOBAĐA SE OPTUŽBE

1.da bi 14. travnja 2025.u 10:08 sati u Zagrebu, na [adresa] narušavala javni red i mir na način da bi se nalazila u skupini sa još 16 drugih građana (EHAG, AH, JH, MH, ŽH, VH, FH, ĆH, NH, ČH, KH, SH, IH, BH, PH i HH), te da bi sjeli na stepenice ispred glavnog ulaza u zgradu Ministarstva vanjskih i europskih poslova, čime bi svojim tijelom onemogućila i blokirala ulazak i izlazak iz zgrade pritom vičući na sav glas riječi : "Palestina, hora, hora, Hrvatska i Izrael dva ratna zločinca, TH srami se, ruke su ti krvave, Š, Š gdje se kriješ, genocidu ruku miješ, Hapsite fašiste, ne aktiviste, Što želimo? Slobodnu Palestinu! Kada to želimo? Sada",

dakle, da bi tijelom blokirala ulazak i izlazak iz zgrade Ministarstva kojom prilikom bi vikala i galamila,

čime bi počinila prekršaj iz članka 13. stavka 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a kažnjiv po članku 13. stavku 2. istog Zakona.

2.da bi nakon događaja opisanog pod toč.1. izrijeke ove presude zajedno sa skupinom oglušila se na pozive ovlaštene službene osobe pomoćnika načelnika I. Policijske postaje Zagreb, gospodina ĐH da se raziđu te da se nije udaljila iz skupine, zbog čega su policijski službenici sukladno zakonskim ovlastima uz uporabu sredstava prisile okrivljenicu sa ostalima iz skupine priveli u I. Policijsku postaju Zagreb,

dakle, da bi se oglušila na naredbu da se udalji iz skupine koju je ovlaštena službena osoba pozvala da se raziđe,

čime bi počinila prekršaj iz članka 23. stavka 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a kažnjiv po članku 23. stavku 2. istog Zakona.

II. Temeljem čl. 140. st.2. Prekršajnog zakona troškovi prekršajnog postupka iz čl.138. st.2. toč. 2. do 5. i toč. 7. Prekršajnog zakona padaju na teret proračunskih sredstava.

Obrazloženje

1. Policijska uprava zagrebačka, I. policijska postaja Zagreb pod brojem Klasa: 211-07/25-5/9735, Urbroj: 511-19-27-25-1 podnijela je 14. travnja 2025. optužni prijedlog protiv okrivljenice zbog djela prekršaja činjenično i pravno opisanog u izreci ove presude.

2. Okrivljenica je u svojoj obrani na ročištu dana 15. travnja 2025. navela da će svoju obranu iznijeti uz pomoć nazočne braniteljice, odvjetnice Zrinke Golubić te da se ne smatra krivom za prekršaje koji joj se stavljaju na teret i ne priznaje ih. Još je navela da je ona predmetne zgode samo izražavala svoje građansko pravo protivljenja genocidu u Gazi te je zamolila sud rok za dostavu pisane obrane.

3. Predstavnik tužitelja, policijski službenik I. policijske postaje Zagreb, CH je na istom ročištu naveo da nadopunjava optužni prijedlog u smislu izvikivanja na sav glas riječima od strane okrivljenice i grupe u kojoj se nalazila te se uz riječi koje stoje u optuženju: "Palestina, hora, hora" optuženje proširuje na riječi: "Free, free Palestina", "Hapsite fašiste ne aktiviste", "No peace, no justice", "Izrael i Hrvatska dva ratna zločinca", " Š, Š, gdje se kriješ, genocidu ruku miješ", " TH srami se, ruke su ti krvave", a da u ostalom dijelu optuženje ostaje kako je podnijeto. Sud je prihvatio prijedlog tužitelja za dopunom optužnog prijedloga jer je tužitelj koristio svoje pravo proširiti optuženje ukoliko izvedeni dokazi na ročištu pokazuju drugačije činjenično stanje od onog koje je u optuženju navedeno.

4. U svojoj pisanoj obrani okrivljenica je navela, kao prvo, da se protivi bilo kakvom proširenju optužnog prijedloga. Nadalje, da iznova i u cijelosti poriče počinjenje prekršaja koji joj se stavljaju na teret jer prekršaja - nema. Naime, što se tiče optužbe da je počinjen prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajnima protiv javnog reda i mira (Narodne novine br. 41 /1977, 47/1989 55/1989, Službeni list SFRJ br. 83/1989, Narodne novine br. 47/1990 55/1991 2211224, 114/2022 47/2023), okrivljenica i obrana ističu da u ponašanju okrivljenice (pri čemu se osporava činjenični opis sporne inkriminacije u cijelosti) nema ničeg nedozvoljenog. Osim toga, smatra da, kao i svatko od nas, ima temeljna ljudska prava na mirni prosvjed, slobodu izražavanja i mirno okupljanje. Stoga da inkriminiranog prekršaja nema, što je u skladu s ustaljenom praksom hrvatskih sudova, kao i Europskog suda za ljudska prava vezano za primjenu čl. 10. i 11. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (”Narodne novine "Međunarodni ugovori" br. 6-142/99 od 18.5. 1999.). S obzirom na pobudu i povod za mimo okupljanje, okrivljenica je istaknula i to da je ispunjavala svoju moralnu i zakonsku dužnost svih, a moralna i zakonska dužnost nikad ne smije, nije i ne može biti kriminalizirana, tako da je postupanje okrivljenice ujedno i nužno kako će to izložiti Sudu u svojem iskazu i u dopuni obrane. Što se tiče optužbe da je počinjen prekršaj iz čl. 23. Zakona o prekršajnima protiv javnog reda i mira (Narodne novine br. 41/1977, 47/1989, 55/1989 Službeni list SFRJ br. 83/1989 Narodne novine br. 47/1990, 55/1991, 29/1994, 114/2022, 47/2023), djela evidentno nema jer ne samo da sporna naredba nije bila zakonita i dopuštena sve i u onom slučaju da se čula i da se odnosila na nju: već ako nema prekršaja iz čl. 13. Zakona. ne može biti ni prekršaja iz čl.23. istog Zakona sukladno ustaljenoj sudskoj praksi ta da ona smatra da nije bila dužna pokoriti se nezakonitom nalogu sve i da se odnosio na nju - a nije. Zaključno, okrivljenici su nezakonitim i arbitrarnim postupanjem policije (lišenjem slobode i višesatnim držanjem u kavezu s 14 ostalih ljudi na 4m2) grubo povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena čl. 3. i 5. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori” br. 6-142/99 od 18.5.1999.), što će biti elaborirano i u ovom i u drugim postupcima. Okrivljenica se dalje pita: "Otkad je to ljude dopušteno satima držati u kavezu kao životinje?" Sudu je stoga sukladno čl. 169. st. 6. Prekršajnog zakona (Narodne novine br. 107/2007, 39/2013, 157/2013, 110/2015, 70/2017, 118/2018, 114/2022) predložila da ju se oslobodi optužbe.

5. Dana 14. svibnja 2025. u sudu je zaprimljen podnesak tužitelja pod nazivom nadopuna optužnog prijedloga te je uz isti podnesak dostavljen nadopunjeni videozapis radi utvrđivanja činjenica prekršaja i identiteta počinitelja prekršaja.

6. Na ročištu održanom 10. rujna 2025. okrivljenica je iskazala da će svoju obranu iznijeti uz pomoć braniteljice Line Budak, odvjetnice iz Zagreba te da se ne osjeća krivom i ne priznaje djela prekršaja. Nastavila je da izjavljuje suglasno kao na zapisniku od 15. travnja 2025. te da ostaje pri navodima pisane obrane koju je putem e-maila dostavila sudu dana 9. rujna 2025.

6.a) U pisanoj obrani je okrivljenica navela da ukazuje na to da je jedna okrivljenica nepravomoćno oslobođena odlukom ovog suda posl. br. Pp-5680/25 od 13. svibnja 2025. i to vezano za identičan događaj i identičnu inkriminaciju, tako da se obrana primarno poziva na vrlo opsežno i kvalitetno obrazloženje iz navedene odluke, a iz koje odluke, u bitnom, proizlazi da predmetna optužba trpi neotklonjive nedostatke: ovdje se radi o pravu na javni i mirni prosvjed koji je policija dužna štititi temeljem Zakona o javnom okupljanju (Narodne novine br. 128/1999, 90/2005, 139/2005, 150/2005, 82/2011, 78/2012, 114/2022), Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014), Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine” — Međunarodni ugovori, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17) te Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. S obzirom na to, predmetnoj optužbi nedostaju brojne činjenice, tako da je na temelju ovakve optužbe jedino moguća oslobađajuća presuda. Konačno, obrana ukazuje i na to da su okrivljenici u bitno ”težim” situacijama od ove, pravomoćno oslobođeni od optužbi za identične inkriminacije i odlukama Naslovnog suda i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, slijedom Čega daljnja rasprava o osnovanosti optužbe uistinu uopće nije potrebna, a svako daljnje očitovanje se iznosi opreza radi; Nadalje obrana ukazuje na mjerodavna i obvezujuća tumačenja Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima od strane Komiteta za ljudska prava Ujedinjenih naroda iz kojih proizlazi da u konkretnom slučaju okrivljenica uživa osobitu zaštitu zajamčenu čl. 21. Pakta jer se radi o mirnom (nenasilnom) okupljanju, da je predmetna zapovijed za razilaženje protivna međunarodnom pravu, da nikakvog prekršaja ovdje nema i da je policija grubo prekršila pravo okrivljenika na javno okupljanje i miran prosvjed i to na svim zamislivim razinama, za što je propisana odgovornost Republike Hrvatske temeljem međunarodnog prava, čime važnost ovog predmet nadilazi pitanje povreda temeljnih ljudskih prava ovdje okrivljenice jer se izravno tiče same vladavine prava kao najviše ustavne kategorije. Obrana u toj dijelu također ukazuje na dio brojne relevantne prakse Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda čl. 11. EK u znatno ozbiljnijim i većim prosvjedima. Obrana ukazuje na kontekst važan za razumijevanje okrivljenika odnosno na to da je okrivljenica kritične zgode, potaknuta golim minimumom osnovne ljudske suosjećajnosti ispunjavala svoju građansku, moralnu i zakonsku dužnost odnosno dužnost svih nas nakon 20 mjeseci genocida i nakon 20 mjeseci uzaludnih apela, na mjerodavnoj lokaciji se pobunila protiv onoga što suhoparno, formalno i bezosjećajno možemo najblaže kvalificirati kao teško kršenje međunarodnog prava od strane Republike Hrvatske, a što uistinu u svojoj biti predstavlja nešto što se ne da izraziti nikakvim riječima. Stoga će okrivljenica upućivanjem na brojne vjerodostojne izvore ukratko dokazati da je u Palestini, prema konsenzusu mjerodavnih organizacija kao i mnogih država, u tijeku genocid - masovno ubojstvo i mučenje ljudi (uključujući i 17000 ubijene djece!), da je Republika Hrvatska sukladno međunarodnom pravu obvezna poduzeti mjere radi sprječavanja i kažnjavanja zločina genocida, da Republika Hrvatska krši tu svoju obvezu svih obveza i da su prethodni apeli ostali jalovi, čime je inkriminiran čin nekolicine prosvjednika apsolutno nužan, moralan i častan, a ne nekakav "prekršaj Ispunjavanje minimuma moralne dužnosti bune protiv masovnog ubojstva ljudi, kao jedan moralan čin, nije podložno kažnjavanju nigdje osim u državama i društvima u kojima vlada tiranija i slava brutalnog nasilja jedne skupine ljudi nad drugom. Kao što je uvodno rečeno, okrivljenica se poziva na opsežno i kvalitetno obrazloženje presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pp-5680/25 od 13. svibnja 2025. u kojem je tamo okrivljenica oslobođena identične inkriminacije za identičan događaj, i to napose na toč. 27. - 41., koje ovdje neće nepotrebno ponavljati. Nadalje, okrivljenica se iznova poziva na dostavljene pravomoćne presude Naslovljenog suda PpJ-1879/10, PpJ-1904/10 i XXII-J-1903/10, kao i na presudu Ustavnog suda Republike Hrvatske U-111-3846/2012 od 10. 9. 2013., odnosno na obrazloženja odluka u tim predmetima. lako branitelj okrivljenika smatra da je daljnja rasprava zapravo suvišna s obzirom na to da je evidentno da okrivljenica ima Ustavom, Europskom konvencijom i Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima zagarantirano pravo na slobodu izražavanja mišljenja i pravo na okupljanje - a nema ni (fantomskih) indicija da je u provođenju testa razmjernosti nužno kazniti ovdje okrivljenika u ovom društvu kojeg smatramo demokratskim i slobodnim i to iz prostog razloga što takvih tvrdnji u optužnom aktu nema, kao i to da je policija izdala nezakonitu zapovijed za razilaženje (ako nema "prvog djela”, ne može biti ni "drugog djela”, a i čl. 23. ZPJM jest blanketna norma - nedostaje osnova za izdavanje zapovjedi), ovime se ipak ukazuje na to da su spomenuti predmeti ipak u svim aspektima teži od ovog, unatoč čemu su svi tamo okrivljenici oslobođeni optužbi. Naime, tamo su okrivljenici napravili znatnu i stvarnu disrupciju - stvarno i faktički je onemogućena službena policijska radnja pružanja pomoći tijelu lokalne samouprave u prometovanju i prolazu teretnim vozilima, građevinskim strojevima, kao i službenim vozilima policije. Drugim riječima, zaustavljen je promet i građenje te je zaustavljena i sama policija u pokušaju asistencije tijelima vlasti. Ovdje nikakve disrupcije nije bilo. Kao prvo, radilo se o jednom od najmanje šest ulaza u MVEIP. Drugi su slobodni. Kao drugo, u to vrijeme je sporni ulaz bio zatvoren i zato je i odabran!!! Kao treće, nitko nije pokušao ući niti izaći. Okrivljenica bi svakog pustila i unutra i van - samo da je itko to i pokušao! Jednako tako, u predmetu U-111-3846/2012 tamo okrivljenik je lupao po metalnoj ogradi. Ne sam. Zajedno s još 200 prosvjednika. Ne slabo. Jako. Koliko jako? Toliko da je golema metalna ograda srušena te je pala u gradilište. A Ustavni sud RH je u tom predmetu rekao: Iz izreka osporenih presuda uopće nije vidljivo da je inkriminirani događaj počinjen u posebnim okolnostima - tijekom prijavljenog, zakonitog i mirnog prosvjeda, koji uživa zaštitu Ustava i Konvencije, a koja činjenica je bitna u konkretnom slučaju, osobito stoga što se kod razgraničenja koja ponašanja ulaze u sferu prekršaja u "redovnim” okolnostima i u okolnostima mirnog prosvjeda ne primjenjuju isti kriteriji. S tim u vezi, Ustavni sud je u svojoj odluci broj: 11-1-295/2006, 11-1-4516/2007 Od 6. srpnja 2011. naveo: Procjena karaktera pojedinog okupljanja provodi se po naravi stvari od slučaja do slučaja (case by case basis) u pravno reguliranom postupku, zajedno s procjenom prihvatljivosti konkretnog okupljanja s aspekta članka 16. Ustava, a osobito s aspekta državne sigurnosti i svih drugih sigurnosnih aspekata, uključujući opasnost od terorizma, ali i s aspekta opasnosti od povreda prava i sloboda drugih ljudi te opasnosti od ugrožavanja najdragocjenije kulturne i povijesne baštine... ovlasti policije redovito obuhvaćaju i mogućnost izricanja odgovarajućih naloga i uvjeta ovisno o okolnostima svakog konkretnog slučaja, ali i mogućnost sudskog nadzora njezine konačne odluke. " Lupanje po ogradi stvara buku, koja se smatra uobičajenom na javnim okupljanjima, odnosno prosvjedima. Takvo postupanje podnositelja samo po sebi ne predstavlja neprikladno i neprimjereno ponašanje u sklopu mirnog prosvjeda, pa se ne može smatrati ni prekršajem. Sukladno tome, osporenim odlukama došlo je do povrede podnositeljeva prava na javno okupljanje i mirni prosvjed iz članka 42. Ustava zasebno i zajedno s člankom 16. Ustava. Ovdje okrivljenici mirno su sjedili na stepenicama. Nisu nikome ništa blokirali. Nisu ništa i nikoga lupali. Imali su Ustavom, Europskom konvencijom, Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, kao i Zakonom o javnom okupljanju, zagarantirano pravo na slobodu misli, slobodu izražavanja mišljenja, pravo na okupljanje i pravo na mirni prosvjed, čime su se i koristili. Time je, kao i uslijed drugih grubih neotklonjivih nedostataka predmetne optužbe, jasno da je daljnja rasprava nepotrebna, da djela nema i da ovdje okrivljenicu valja osloboditi optužbe, sve kako je to pravomoćno riješeno u nizu dostavljenih odluka Naslovljenog suda te Ustavnog suda RH. S obzirom na važnost predmetne stvari, okrivljenica ukazuje i na sljedeće: čl. 115. Ustava Republike Hrvatske određeno je da sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava. Čl. 134. Ustava propisano je da međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Čl. 21. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji je usvojen na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, 16. prosinca 1966. godine (rezolucija br. 2200 A /XXI/) svakome je zajamčeno pravo na javno okupljanje i ono ne može biti ograničeno, osim ako je to prijeko potrebno radi interesa državne ili javne sigurnosti zdravlja i ako je propisano zakonom. Odbor za ljudska prava Ujedinjenih naroda je u svojem Općem komentaru br. 37 0 pravu na mimo okupljanje (članak 21.) CCPR/C/GC/37, 2020., među ostalim, naveo i sljedeće: Članak 21. Pakta štiti mirna okupljanja bez obzira na to gdje se odvijaju: na otvorenom, u zatvorenom prostoru ili na internetu; na javnim i privatnim prostorima; ili u njihovoj kombinaciji. Takva okupljanja mogu imati različite oblike, uključujući demonstracije, prosvjede, sastanke, povorke, skupove, sjedeće prosvjede, bdijenja uz svijeće i flash mobove. Zaštićena su prema članku 21. bez obzira na to jesu li statična, poput prosvjeda na jednom mjestu, ili pokretna, poput povorki ili marševa. ”Mirno” okupljanje stoji u suprotnosti s onim koje je obilježeno raširenim i ozbiljnim nasiljem. Pojmovi ”mirno” i ”nenasilno” u ovom se kontekstu koriste kao sinonimi. Pravo na mirno okupljanje, po definiciji, ne može se ostvarivati uporabom nasilja. ”Nasilje” u kontekstu članka 21. obično podrazumijeva uporabu fizičke sile od strane sudionika protiv drugih osoba, koja vjerojatno može rezultirati ozljedama, smrću ili ozbiljnom materijalnom štetom. Samo guranje, naguravanje ili ometanje prometa ili svakodnevnih aktivnosti ne predstavlja ”nasilje". Ako je ponašanje sudionika okupljanja mirno, sama činjenica da određeni domaći pravni zahtjevi u vezi s okupljanjem nisu ispunjeni od strane organizatora ili sudionika ne isključuje te sudionike iz zaštite koju pruža članak 21. Kolektivna građanska neposlušnost ili kampanje izravne akcije također jesu obuhvaćene člankom 21., pod uvjetom da su nenasilne. Pakt nameće obvezu državama strankama da "poštuju i osiguraju" sva prava sadržana u Paktu (čl. 2. st. 1); da poduzmu pravne i druge mjere kako bi ostvarile tu svrhu (čl. 2. st. 2); te da osiguraju odgovornost i pruže učinkovite pravne lijekove za kršenja prava iz Pakta (čl. 2. st. 3). Obveza država stranaka u vezi s pravom na mirno okupljanje stoga obuhvaća sve ove elemente, iako se to pravo u nekim slučajevima može ograničiti prema kriterijima navedenima u članku 21. Obveza poštivanja i osiguravanja prava na mirna okupljanja nameće državama negativne i pozitivne dužnosti prije, tijekom i nakon okupljanja. Negativna dužnost podrazumijeva da ne smije biti neopravdanog miješanja u mirna okupljanja. Države su, na primjer, dužne da ne zabranjuju, ne ograničavaju, ne blokiraju, ne rastjeruju niti ometaju mirna okupljanja bez uvjerljivog i osobito važnog opravdanja, niti da sankcioniraju sudionike ili organizatore bez legitimnog razloga. S obzirom na to da mirna okupljanja često imaju izražajnu funkciju, te da politički govor uživa osobitu zaštitu kao oblik izražavanja, proizlazi da okupljanja s političkom porukom trebaju uživativišu razinu prihvaćanja i zaštite. Članak 21. propisuje da svaka ograničenja moraju biti „nužna u demokratskom društvu". Stoga ograničenja moraju biti nužna i razmjerna u kontekstu društva utemeljenog na demokraciji, vladavini prava, političkom pluralizmu i ljudskim pravima, a ne samo razumna ili praktična. Takva ograničenja moraju biti primjerena reakcija na hitnu društvenu potrebu koja se odnosi na jedan od dopuštenih osnova navedenih u članku 21. Također moraju biti najmanje nametljiva mjera među onima koje mogu služiti relevantnoj zaštitnoj svrsi. Osim toga, moraju biti razmjerna, što zahtijeva procjenu vrijednosti, odnosno vaganje prirode i štetnog utjecaja ograničenja na ostvarivanje prava naspram koristi koja se time postiže u odnosu na dopušteni cilj. Ako šteta premašuje korist, ograničenje je nerazmjerno i stoga nedopušteno. „Javni red" odnosi se na skup pravila koji osiguravaju pravilno funkcioniranje društva, odnosno na skup temeljnih načela na kojima društvo počiva, a što također uključuje poštivanje ljudskih prava, uključujući pravo na mirno okupljanje. Države stranke ne bi se smjele pozivati na nejasno definirani pojam „javnog reda" kako bi opravdale preširoka ograničenja prava na mirno okupljanje. Mirna okupljanja mogu u nekim slučajevima biti po svojoj prirodi ili namjerno ometajuća i zahtijevaju značajan stupanj tolerancije. „Javni red" i „zakon i red" nisu sinonimi, a zabrana „javnog nereda" u domaćem zakonodavstvu ne bi smjela biti neopravdano korištena za ograničavanje mirnih okupljanja. Pravila koja se primjenjuju na slobodu izražavanja trebaju se primjenjivati i na izražajne elemente okupljanja. Ograničenja mirnih okupljanja stoga se ne smiju koristiti, ni izričito ni implicitno, za gušenje izražavanja političke opozicije prema Vladi, osporavanja vlasti, uključujući pozive na demokratske promjene vlasti, ustava ili političkog sustava, niti za ostvarivanje prava na samoodređenje. Ona se ne smiju koristiti za zabranu vrijeđanja časti i ugleda dužnosnika ili državnih tijela. Uređivanje vremena, mjesta i načina održavanja okupljanja općenito je neutralno u pogledu sadržaja, iako postoji određeni prostor za ograničenja koja reguliraju te elemente, teret opravdanja za svako takvo ograničenje i dalje je na nadležnim tijelima i mora se procjenjivati od slučaja do slučaja. Svako takvo ograničenje ipak bi, koliko god je to moguće, trebalo omogućiti sudionicima da se okupljaju unutar vidokruga i dosega slušnosti svoje ciljne publike, ili na lokaciji koja je na drugi način važna za svrhu okupljanja. Što se tiče ograničenja vezanih uz vrijeme održavanja okupljanja, sudionicima mora biti omogućeno dovoljno vremena da izraze svoja stajališta ili da učinkovito ostvare druge svrhe okupljanja. Mirna okupljanja općenito bi trebala biti prepuštena da se prirodno završe. Ograničenja koja se odnose na točan dio dana ili određene datume kada se okupljanja mogu ili ne mogu održavati izazivaju zabrinutost u pogledu njihove usklađenosti s Paktom. Okupljanja se ne bi smjela ograničavati samo zbog njihove učestalosti. Naime, vrijeme održavanja, trajanje ili učestalost prosvjeda mogu igrati ključnu ulogu u postizanju njegova cilja. Ipak, kumulativni učinak učestalih okupljanja može se uzeti u obzir u procjeni razmjernosti nekog ograničenja. Na primjer, određena okupljanja koja se redovito održavaju noću u stambenim područjima mogu znatno utjecati na živote stanovnika u blizini. Što se tiče ograničenja načina održavanja mirnih okupljanja, sudionicima bi trebalo prepustiti da sami odluče žele li koristiti rekvizite poput transparenata, megafona, glazbenih instrumenata ili drugih tehničkih sredstava, poput opreme za projekciju, kako bi prenijeli svoju poruku. Okupljanja mogu uključivati i privremeno postavljanje struktura, uključujući ozvučenja, radi dopiranja do publike ili ostvarivanja druge svrhe okupljanja. Nošenje pokrivala za lice ili drugih maski od strane sudionika okupljanja, poput kapa s kapuljačom ili maski, kao i poduzimanje drugih mjera radi anonimnog sudjelovanja, može predstavljati dio izražajnog elementa mirnog okupljanja ili služiti kao zaštita od odmazde ili zaštita privatnosti uključujući u kontekstu novih tehnologija nadzora. Anonimnost sudionika trebala bi biti dopuštena, osim ako njihovo ponašanje ne pruža razumno utemeljene razloge za uhićenje ili ako ne postoje druge jednako uvjerljive okolnosti — primjerice ako je pokrivalo za lice dio simbola koji je iznimno ograničen iz razloga navedenih ranije. Sama uporaba maski ili prerušavanja ne bi se smjela tumačiti kao znak nasilnih namjera. Sama činjenica da se određeno okupljanje odvija na javnom mjestu ne znači da se privatnost sudionika ne može povrijediti. Pravo na privatnost može biti narušeno, primjerice, uporabom tehnologija za prepoznavanje lica i drugih sredstava koja mogu identificirati pojedine sudionike u gomili. Isto vrijedi i za praćenje društvenih mreža radi prikupljanja informacija o sudjelovanju u mirnim okupljanjima. Odluke o prikupljanju osobnih podataka osoba koje sudjeluju u mirnim okupljanjima, kao i njihovo dijeljenje ili pohrana, moraju biti podložne neovisnom i transparentnom nadzoru, kako bi se osigurala usklađenost takvih postupanja s Paktom. Zatvaranje („kettling"), kada pripadnici policije okruže i zatvore dio sudionika okupljanja, smije se koristiti samo ako je to nužno i razmjerno, kako bi se odgovorilo na stvarno nasilje ili neposrednu prijetnju koja dolazi iz tog dijela okupljanja. Nužne mjere provedbe zakona usmjerene na konkretne pojedince često su poželjnije od korištenja zatvaranja. Posebna se pažnja mora posvetiti tome da se, koliko god je to moguće, obuhvate samo osobe koje su izravno povezane s nasiljem te da se trajanje zatvaranja ograniči na nužni minimum. Ako se zatvaranje provodi neselektivno ili kao oblik kazne, ono predstavlja kršenje prava na mirno okupljanje, a može predstavljati i povredu drugih prava, poput prava na slobodu od proizvoljnog pritvaranja i prava na slobodu kretanja. Okupljanje se smije rastjerati samo u iznimnim slučajevima. Rastjerivanje se može primijeniti ako okupljanje u svojoj biti više nije mirno ili ako postoje jasni dokazi o neposrednoj prijetnji ozbiljnog nasilja koju nije razumno moguće riješiti blažim mjerama, poput ciljanih uhićenja. U svim slučajevima moraju se strogo poštovati pravila o uporabi sile od strane tijela za provedbu zakona. Uvjeti za izdavanje naloga za rastjerivanje okupljanja trebaju biti propisani domaćim zakonodavstvom, a nalog za rastjerivanje mirnog okupljanja može izdati samo za to ovlaštena osoba. Okupljanje koje ostaje mirno, ali ipak izaziva visok stupanj ometanja — primjerice dugotrajno blokiranje prometa — može se, u pravilu, rastjerati samo ako je to ometanje „ozbiljno i dugotrajno”. Država snosi odgovornost prema međunarodnom pravu za djelovanja i propuste svojih tijela za provedbu zakona. U cilju sprječavanja kršenja prava, države bi trebale dosljedno promicati kulturu odgovornosti službenika zaduženih za provedbu zakona tijekom okupljanja, Radi jačanja učinkovite odgovornosti, službenici u uniformi trebali bi tijekom okupljanja uvijek nositi lako prepoznatljiv oblik identifikacije. Dakle, pravo na mirno okupljanje vrijedi u svim prostorima — otvorenim, zatvorenim, privatnim, javnim i online, te obuhvaća različite oblike okupljanja, bilo statična ili pokretna.; Mirno okupljanje ujedno ne znači da se radi o tihom okupljanju, štoviše, štite se glasni politički prosvjeti, ali okupljanje prestaje biti mirno jedino kad nastupi nasilje.; Mirno okupljanje isključuje nasilje; ali poremećaji poput gurkanja, vikanja ili ometanja prometa ne smatraju se nasiljem.; Neispunjavanje domaćih pravnih zahtjeva ne isključuje zaštitu sudionika ako je okupljanje mirno; nenasilna građanska neposlušnost jest obuhvaćena člankom 21.; Države su dužne poštovati, osigurati i omogućiti ostvarenje prava iz Pakta, uključujući pravo na mirno okupljanje.; Države imaju negativne obveze (ne ometati bez razloga) i pozitivne (aktivno štititi i omogućiti) prije, tijekom i nakon mirnih okupljanja.; Okupljanja s političkom porukom trebaju uživati pojačanu zaštitu zbog izražajne funkcije i važnosti političkog govora. Ograničenja okupljanja moraju se temeljiti na individualnoj procjeni; opća (blanketna) ograničenja smatraju se nesrazmjernima. Ograničenja moraju biti nužna i razmjerna u demokratskom društvu, uz opravdanje na temelju jasno definiranih ciljeva iz članka 21. Javni red ne smije se tumačiti nejasno i neodređen kako bi se opravdala prekomjerna ograničenja; mirna okupljanja zahtijevaju visoku toleranciju. Ograničenja ne smiju služiti gušenju političke opozicije, poziva na reforme ili izražavanju mišljenja protiv vlasti, uključujući i ona koja su uvredljiva. Ograničenja vremena, mjesta i načina održavanja okupljanja moraju biti opravdana za svaki slučaj posebno, uz omogućavanje okupljanja u vidokrugu ciljne publike. Sudionicima mora biti omogućeno dovoljno vremena za izražavanje; okupljanja se ne smiju ograničavati samo zbog učestalosti, osim ako su ometanja ozbiljna i dugotrajna. Mirna okupljanja trebaju se moći održavati na svim javno dostupnim mjestima, uključujući i službene zgrade i mjesta; ne smiju se preusmjeravati u udaljena ili izolirana područja. Sudionicima treba dopustiti korištenje transparenata, megafona i druge opreme za izražavanje; privremene strukture također su prihvatljive. Pravo na anonimnost u okupljanju treba biti dopušteno, osim ako postoje opravdani razlozi za identifikaciju ili uhićenje zbog nasilja; maske ne znače nasilnu namjeru. Pravo na privatnost vrijedi i u javnim okupljanjima; nadzor tehnologijama (npr. prepoznavanje lica) u pravilu je zabranjen. Taktika zatvaranja (kettling) smije se koristiti samo u krajnjoj nuždi i protiv konkretnih nasilnih osoba; neselektivna primjena krši više prava. Rastjerivanje okupljanja dopušteno je samo u iznimnim slučajevima, kad je mir narušen ili postoji neposredna ozbiljna prijetnja; sve ostalo je protivno međunarodnom pravu. Država je po međunarodnom pravu odgovorna za ponašanje policije. Obrana ponavlja da ova norma čini naš pravni poredak i da se njezinim kršenjem narušava ne samo temeljno ljudsko pravo okrivljenika, već se narušava i sama vladavina prava kao naša najviša ustavna kategorija: u tom smo slučaju oštećenici svi mi, kao i budući naraštaji u odnosu na koje snosimo posebnu moralnu odgovornost. U tom smislu iskazuje i A Izvjestiteljica za pravo okupljanja i udruživanja gđa GH u svojoj publikaciji Zajedničko izvješće posebnog izvjestitelja za prava na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja i posebnog izvjestitelja za izvansudska, skraćena ili proizvoljna pogubljenja o pravilnom upravljanju okupljanjima, A/HRC/31/66, Vijeće za ljudska prava UN-a, 2016. pa se obrana poziva i na tamo dana tumačenja. Nadalje, obrana ukazuje na to da je pravo okrivljenika na okupljanje i slobodu izražavanja misli zajamčeno čl. 11. i čl. 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine” — Međunarodni ugovori, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17). lako je u svjetlu prethodno navedenog nepotrebno upirati na golem broj presuda Europskog suda za ljudska prava kojima su tumačene te norme budući da su tumačenja Pakta i Konvencije sukladna, obrana tek primjera radi ukazuje na sljedeća utvrđenja Europskog suda za ljudska prava: Naredba za razilaženje/raspršivanje javnog okupljanja mora imati zakonsku osnovu te biti opravdana relevantnim i dostatnim razlozima te ozbiljnim rizicima propisanim zakonom: J i dr. v. M, 2016, § 80; U predmetnim slučajevima Sud primjećuje da su vlasti rastjerale demonstraciju ubrzo nakon njezina početka, unatoč činjenici da je broj sudionika bio ograničen, da je bila zamišljena kao mirna i da se do tog trenutka odvijala na miran način. To već dovodi u pitanje tvrdnju Vlade o nužnosti rastjerivanja. Nije iznesen ni dokazan argument da bi policiji bilo teško obuzdati ili preusmjeriti prosvjednike, ili na neki drugi način kontrolirati situaciju, zaštititi javnu sigurnost i spriječiti moguće nerede ili kaznena djela. Također nije pokazano, ni na nacionalnoj razini ni pred Sudom, da je demonstracija predstavljala ozbiljno ometanje javnog reda. Slijedom toga, vlasti nisu pružile relevantne i dostatne razloge koji bi opravdali rastjerivanje demonstracije. Laguna Guzman v. Spain, 2020, § 51; U ovom slučaju Sud primjećuje da su vlasti rastjerale spontano okupljanje unatoč činjenici da je ono bilo zamišljeno kao mirno i da se do tog trenutka odvijalo na miran način. To već dovodi u pitanje tvrdnju Vlade o nužnosti takvog postupanja. Nije izneseno ni dokazano da bi policiji bilo teško obuzdati ili preusmjeriti prosvjednike, ili na neki drugi način kontrolirati situaciju, zaštititi javnu sigurnost i spriječiti moguće nerede ili kaznena djela. Također nije pokazano, ni na nacionalnoj razini ni pred Sudom, da je demonstracija predstavljala ozbiljan poremećaj javnog reda. Slijedom tog, vlasti nisu iznijele relevantne i dostatne razloge koji bi opravdali rastjerivanje demonstracije (vidi J i drugi, gore citirano). Iznimke od prava na slobodu okupljanja moraju se usko tumačiti i nužnost svakog ograničenja mora biti uvjerljivo dokazana; Navalnyy v. Russia [GC], 2018, § 137: Sud je ranije utvrdio da se iznimke od prava na slobodu okupljanja moraju usko tumačiti te da nužnost svakog ograničenja mora biti uvjerljivo dokazana (vidi Kudrevičius i drugi, § 142). U nejasnoj situaciji, kao što su tri konkretna primjera, bilo je tim važnije da se mjere temelje na stupnju poremećaja koji je prouzročilo osporavano ponašanje, a ne na formalnim osnovama, poput nepoštivanja postupka obavještavanja. Miješanje u slobodu okupljanja u obliku prekida, rastjerivanja ili uhićenja sudionika nekog događaja može se opravdati samo na temelju konkretnih i dokazanih suštinskih razloga, poput ozbiljnih rizika navedenih u stavku 1. članka 16. Zakona o javnim događanjima. To nije bio slučaj u ovim epizodama. Mjera o kojoj je riječ mora odgovarati na „hitnu društvenu potrebu" i biti razmjerna „legitimnom cilju", a razlozi koje iznesu nacionalna tijela u njezino opravdanje moraju biti „relevantni i dostatni". Nacionalna tijela moraju primjenjivati standarde koji su u skladu s načelima sadržanima u članku 11. i, osim toga, temeljiti svoje odluke na prihvatljivoj procjeni relevantnih činjenica. Načelo razmjernosti zahtijeva uspostavljanje ravnoteže između zahtjeva ciljeva navedenih u stavku 2. s jedne strane, i prava na slobodno izražavanje mišljenja — riječju, gestom ili čak šutnjom — od strane osoba okupljenih na ulicama ili drugim javnim mjestima, s druge strane. Kudrevičius i dr. protiv Litve [GC], 2015, § 142-144; Pravo na slobodu okupljanja, kao jedno od temelja demokratskog društva, podliježe određenim iznimkama koje se moraju usko tumačiti, a nužnost svakog ograničenja mora biti uvjerljivo dokazana. Prilikom ispitivanja je li neko ograničenje prava i sloboda zajamčenih Konvencijom „nužno u demokratskom društvu", države ugovornice uživaju određenu, ali ne neograničenu slobodu procjene (vidi Barraco, gore citirano, § 42). U svakom slučaju, na Sudu je da donese konačnu odluku o usklađenosti ograničenja s Konvencijom, što se utvrđuje analizom okolnosti konkretnog slučaja (vidi Ž i drugi protiv bivše Jugoslavenske Republike Makedonije (odluka), br. 50841/99, ECHR 2001-X, i V, gore citirano, §114). Kada Sud provodi svoj nadzor, njegova zadaća nije zamijeniti stajalište nadležnih nacionalnih tijela vlastitim, već preispitati odluke koje su ta tijela donijela u skladu s člankom 11. To ne znači da se Sud mora ograničiti na utvrđivanje jesu li vlasti postupale razumno, pažljivo i u dobroj vjeri; mora ispitati miješanje na koje se tužitelj žali u svjetlu cijelog slučaja i utvrditi, nakon što se ustanovi da se ono odnosilo na „legitiman cilj", je li odgovaralo „hitnoj društvenoj potrebi", te, posebno, je li bilo razmjerno tom cilju i jesu li razlozi koje su nacionalna tijela navela bili „relevantni i dostatni". Sud se mora uvjeriti da su nacionalna tijela primijenila standarde koji su u skladu s načelima sadržanima u članku 11. te da su svoje odluke temeljila na prihvatljivoj ocjeni relevantnih činjenica. Načelo razmjernosti zahtijeva uspostavljanje ravnoteže između zahtjeva ciljeva navedenih u stavku 2. s jedne strane, i prava na slobodno izražavanje mišljenja riječju, gestom ili čak šutnjom od strane osoba okupljenih na ulicama ili drugim javnim mjestima, s druge strane (vidi Ž i drugi, gore citirano; F, gore citirano; Ć, gore citirano, § 41; i N, gore citirano, § 65). Čak i dugotrajnije zaposjedanje određenih prostora i građevina smatra se mirnim prosvjedom i uživa zaštitu iz čl. 11. Europske konvencije: Č i dr. vs Rusija, 2017, § 123: U ovom slučaju nije sporno da je svaki podnositelj predstavke ostvario svoje pravo na slobodu okupljanja na relevantni datum. Nadalje, Sud nema razloga sumnjati da su događaji od 7. i 10. kolovoza 2009. predstavljali „okupljanje” u smislu članka 11. stavka 1. Konvencije. Napominje se da je ponašanje podnositelja, u suštini, uključivalo zauzimanje zemljišta i prostora koji su u to vrijeme, čini se, bili u privatnom vlasništvu, osobito tijekom noći. Podnositelji su svoje djelovanje nazivali zajedničkim „noćnim smjenama” ili „okupljanjem". Zapravo, u vezi s nekim podnositeljima, domaći sudovi su naveli da je događaj od 7. kolovoza 2009. bio „okupljanje' Zaključno, obrana se poziva na recentnu odluku Laurijsen i dr. protiv Nizozemske od 21. 11. 2023. u kojem je Europski sud za ljudska prava razmatrao okolnosti vezane uz prosvjed protiv najavljene deložacije skvotirane zgrade. U tom predmetu 150 prosvjednika se dana 5. 7. 2011. oko 6 ujutro okupilo oko predmetnog skvota; stolovima su blokirali prilazne ulice; puštali su glasnu muziku s krova zgrade; posvuda su postavili transparente; izvikivali su parole; u 6:57 je policijski komesar izdao naredbu za razilaženje; u 8:37 su svi sudionici uhićeni; prosvjednici su pružali otpor bacanjem boca, pokrenut je kazneni postupak jer su prosvjednici odbili postupiti po zapovijedi policije i jer su remetili javni red i mir. S obzirom na važnost utvrđenja iz konkretne presude, obrana ovime citira § 47-67; Pravo na slobodu okupljanja temeljno je pravo u demokratskom društvu i, poput slobode izražavanja, jedno je od njegovih temelja. Stoga se ne smije tumačiti restriktivno (vidi Kudrevičius i dr. protiv Litve, S 91, i Navalnyy protiv Rusije, § 98). Članak 11 Konvencije štiti isključivo pravo na „mirno okupljanje”, što ne uključuje demonstracije čiji organizatori ili sudionici imaju nasilne namjere. Garancije iz članka 11. primjenjuju se na sva okupljanja osim onih s namjerom poticanja nasilja ili odbacivanja temelja demokratskog društva (§ 92 Kudrevičius). Pri utvrđivanju može li se podnositelj pozvati na zaštitu članka 11., Sud uzima u obzir: je li okupljanje bilo zamišljeno kao mirno, je li podnositelj pokazivao nasilne namjere, i je li nekoga ozlijedio (vidi Shmorgunov i dr. protiv Ukrajine, S 491). Ako je bilo nasilja s obje strane, ispituje se tko je prvi započeo (§ 157 K). Pojedinac ne gubi pravo na mirno okupljanje zbog nasilja drugih ako sam ostaje miran. Mogućnost da se nasilne osobe priključe prosvjedu ne oduzima to pravo. Čak i ako postoji rizik od nereda izvan kontrole organizatora, prosvjed i dalje potpada pod članak 11. i može se ograničiti samo pod uvjetima iz stavka 2. (§ 94 Kudrevičius). Teret dokaza o nasilnim namjerama organizatora leži na vlastima (vidi Christian Democratic People's Party protiv Moldavije (br. 2), 23). lako fizičko ometanje prometa i svakodnevnog života nije u središtu zaštite članka 11., takvo ponašanje može imati posljedice pri procjeni „nužnosti" ograničenja (§ 97 Kudrevičius). Izraz „ograničenja” iz članka 11. stavka 2. obuhvaća mjere poduzete prije, tijekom i nakon okupljanja — uključujući rastjerivanje, uhićenja i kazne (§103 Navalnyy). Primjena načela na konkretan slučaj: Sud prihvaća da je cilj okupljanja bio omesti deložaciju zgrade Schijnheilig. lako takvo ponašanje nije u središtu članka 11., može i dalje uživati zaštitu ako je bilo mimo (§ 98—99, Kudrevičius; S; UH;). Čak i ako je cilj bio spriječiti zakonitu deložaciju (što može predstavljati oblik prisile), to samo po sebi ne isključuje zaštitu iz članka 11. Sud ponavlja da je zaštita neovisna o ispunjavanju proceduralnih zahtjeva, poput obveze prethodne obavijesti (§ 99 Navalnyy). Nema dokaza da su slogani, objave na internetu ili rekviziti (npr. madraci, fantomke) izražavali nasilne namjere. Takvi elementi predstavljaju izražavanje nezadovoljstva, a ne poziv na nasilje (usp. I, Christian Democratic People's Party, Primov). Sud potvrđuje da su mirni prosvjednici zaštićeni čak i ako su drugi sudionici bili nasilni. Podnositelji nisu bili među uhićenima zbog nasilja. Nema dokaza da su osobno bacali predmete, koristili dimne bombe ili fizički napadali policiju, pa Sud nalazi da se njihovo ponašanje ne izuzima iz zaštite članka 11. Budući da nisu sudjelovali u nasilju i da nisu pozivali na nasilje, Sud zaključuje da se mogu pozvati na članak 11. Njihovo uhićenje, progon i osuda predstavljaju miješanje u to pravo. Pravni okvir miješanja: Sud prihvaća da je cilj miješanja bio „sprječavanje nereda ili zločina” i „zaštita prava i sloboda drugih". No, odlučuje da ne mora ocjenjivati zakonitost jer ograničenje ionako nije bilo „nužno u demokratskom društvu Procjena „nužnosti": Ograničenja slobode okupljanja moraju biti strogo opravdana. Sud mora procijeniti je li postojala hitna društvena potreba, razmjernost cilju i je li država navela „relevantne i dostatne" razloge. Vrhovni sud Nizozemske ustvrdio je da nije bilo „okupljanja" u smislu Zakona o javnim okupljanjima, ali nije proveo test razmjernosti niti ispitao je li ponašanje podnositelja bilo mirno u autonomnom smislu članka 11. Ovakvim pristupom nacionalni sud nije ponudio relevantne i dostatne razloge, niti je uvjerljivo opravdao potrebu za ograničenjem, što je u suprotnosti s Konvencijom i sudskom praksom ESLJP-a. Zaključak: Miješanje u prava podnositelja nije bilo „nužno u demokratskom društvu" te predstavlja povredu članka 11. Jednako tako valja citirati i dio izdvojenog suglasnog mišljenja suca Schukkinga; S obzirom na nalaze Suda o primjenjivosti članka 11. u ovom predmetu (vidi točke 54—59) i činjenicu da članak 2.2(4) APV-a izričito isključuje iz svoje nadležnosti „demonstracije i okupljanja... u smislu Zakona o javnim okupljanjima" (vidi točku 29), smatram da je argument podnositelja o nepostojanju pravne osnove opravdan (usporedi s ECLI:NL:RBROT:2011:BP6099). Što se tiče tvrdnje Vlade da bi čak i primjena Zakona o javnim okupljanjima omogućila miješanje, želi istaknuti da taj zakon de facto nije bio osnova miješanja, te da se pravni temelj ne može naknadno „zamijeniti". Dakle, jasno je da u konkretnom slučaju nema prekršaja, ali da ima povrede pozitivne obveze Republike Hrvatske da štiti temeljna ljudska prava okrivljenice. Zasad. Naime, sve ovisi o rezultatu sudske kontrole postupanja tužitelja u ovom predmetu. Zbog vremenskih ograničenja nisu u mogućnosti iznijeti opsežnu argumentaciju i obrazloženje onoga što se svakodnevno i sa svih strana proklamira (ali se ne živi): Od zločina i našeg sudjelovanja u zločinu ne smijemo okretati pogled. Za genocide, fašizme, nasilja i stravičnu i neopisivu ljudsku patnju nisu odgovorni psihopati i sadisti koji čine tek sićušan dio neposrednih izvršitelja, već svi mi, "pristojni građani" koji nismo željeli i ne želimo znati što se zbiva (jer znanje podrazumijeva odgovornost), koji smo pristojni, koji volimo svoju djecu, koji ne vičemo, koji držimo do građanskog reda i pristojnosti i kojih se ne tiču "tamo neki prljavi teroristi i njihova stradanja", koji svojom ravnodušnošću hranimo zlo i koji svojom pristojnošću, jer biti "pristojan" i tih imperativ je svih imperativa, ne ometamo mašineriju smrti koja bez prestanka komada dječja tijela i dječje duše.

7. Braniteljica okrivljenice, odvjetnica Lina Budak je predala u spis sudsku praksu ovog suda, presudu Pp-5684/2025 od 20. svibnja 2025. te odluku i rješenje Ustavnog suda u predmetu Varšavska te ustaljenu sudsku prasku ovog suda iz predmeta Varšavska. U podnesku koji je priložila sudu je navela da je takav isti priložen u svim ostalim predmetima te je nastavila da optužni prijedlog nije sastavljen sukladno čl. 160. st. 2. toč. 1. Prekršajnog zakona kao i da se protivi izmjenama optužnog prijedloga budući da je parole tužitelj znao i predmetne zgode dana 14. travnja 2025. prije sastavljanja optužnog prijedloga, a osobito na onaj dio koji se odnosi na osobnu iskaznicu. Braniteljica je dalje navela da je MUP prekoračio svoje ovlasti obzirom da je optužni akt sastavljen 14.4.2025., a u njemu se tvrdi da je okrivljena 15.4.2025. oko 8.30 sati dovedena na Općinski prekršajni sud u Zagrebu te u tome vidi maliciozno postupanje tužitelja. Sve to je sastavljeno dan ranije, 14.4.2025. Također je nadodala da se vezano za ovaj predmet obratila se 28. travnja 2025. pučkoj pravobraniteljici i istoga dana pritužbi MUP-u obzirom da je policija postupila sukladno čl.5. st.1. Zakona o javnom okupljanju koji propisuje da je trebala zaštiti mirne prosvjednike, a ona je prekinula mirni prosvjed, uhapsila i procesuirala. Mirni prosvjednici odvedeni su u I PP Zagreb, te ih je podijelila po spolu i držala u kavezima. Samo zadržavanje je trajalo 7,5 sati, a veličina je 2x2m i u jednom kavezu su bila dva mirna prosvjednika dok je 15 mirnih prosvjednica bilo u drugom kavezu. Ističe da su nakon postupanja u I PP mirni prosvjednici odvedeni u zadržavanje na Oranicama pa tako i okr. u ovom predmetu te su i tamo držani u neprihvatljivim uvjetima.

8. Braniteljica okrivljene, odvjetnica Lina Budak je sudu predala na uvid isprint zgrade Ministarstva vanjskih poslova iz koje je vidljivo da isto ima 6 ulaza, a ulaz pred kojeg se odvio mirni prosvjed da se nalazi na Zrinjevcu te je protokolarni ulaz. Toga dana nisu bili predviđeni dolasci strane delegacije jer je ministar vanjskih poslova bio u Bruxellesu, a ulaz se nije trebao koristiti. To je ulaz koji ne koriste zaposlenici već se samo koristi za protokol. Također, ista je predložila da se pročita iskaz svjedoka ĐH, a isti ga je dao 12. svibnja 2025. u predmetu okr. ĆH, Pp 5680/2025 te se tužitelj suglasio da se isti čita na svim ostalim ročištima te je navela predmete u kojima su donijete oslobađajuće presude i to su: Pp-5680/2025 od 13. svibnja 2025., Pp-5684/2025 od 20. svibnja 2025., Pp-5686/2025 od 19. svibnja 2025., Pp-5682/2025 od 16. svibnja 2025., Pp-5699/2025 od 9. lipnja 2025., Pp-5713/2025 od 11. lipnja 2025., a koje su nepravomoćne oslobađajuće presude.

9. Predstavnik tužitelja, policijski službenik I policijske postaje Zagreb, DH je izjavio da navedene presude nisu pravomoćne te da je braniteljica predala sliku ulaza u zgradu Ministarstva i sutkinja Fumiš je tražila očitovanje Ministarstva vanjskih poslova, a koji su naveli da su predmetne zgode trebali pristupiti visoko pozicionirani članovi EU. Što se tiče kaveza, tužitelj je naveo da će o tome odlučivati više instance te da se ovdje ne radi o kavezima već se radi o gore navedenim prekršajima. Što se tiče zadržavanja okrivljenice, tužitelj je naveo da je zadržavanje moglo trajati 24h te da je u tom roku okr. dovedena na sud, a sukladno čl.134. st.3. PZ-a.

10. Braniteljica okr. se usprotivila naknadnom pokušaju predstavnika tužitelja da nakon proteka gotovo 5 mjeseci da bi mogao dostaviti dokument te je istaknula da je u optužnom prijedlogu predložena kazna 600,00 eura dok je dan kasnije predložena kazna 660,00 eura. Dalje je navela da je pučka pravobraniteljica upravo upozoravala u godišnjim izvješćima na ovakva nezakonita postupanja jer iz prakse Europskog suda za ljudska prava evidentno je kršenje osnovnih ljudskih prava u ovakvim postupanjima te da je hitno potrebno educirati redarstvene vlasti. Braniteljica je navela da smatra nezakonitim sve što je policija poduzela u ovom predmetu od hapšenja do dovođenja na sud.

11. Sudac je proveo dokazni postupak uvidom u video snimku predmetnog događaja. Iz snimke koju je dostavio tužitelj je vidljivo da ista nosi naziv „Prosvjed ispred Ministarstva vanjskih i europskih poslova Zagreb 14.04.2025.“ Iz snimke koja traje 13:52 minute je vidljivo da na stepenicama na glavnom ulazu u Ministarstvo vanjskih i europskih poslova sjede ljudi u tri reda, u prvom redu odozdo nalazi se šestoro ljudi, u redu iznad njih također šestoro, a u gornjem redu petoro ljudi. Dvoje stoji sa lijeve strane ulaza i u rukama imaju razvučen transparent na kojem piše „Prekinite sve veze s Izraelom. Stop genocidu“. Neke osobe su maskirane – lice im je prekriveno maramom to jest šalom, a neke imaju otkriveno lice. Grupa skandira (nije vidljivo tko, koja osoba skandira odnosno ne može se točno vidjeti je li skandiraju one osobe koje imaju prekriveno lice) što želimo?, slobodnu Palestinu, kada? Sada, što se ponavlja više puta relativno glasno. S lijeve strane ulaza je vidljiva ploča sa natpisom Ministarstvo vanjskih i europskih poslova. Nakon toga prisutni skandiraju " Š, Š, gdje se kriješ, genocidu ruku miješ". Prisutno je fućkanje pojedinih osoba. Nakon toga je skandiranje "Izrael i Hrvatska, dva ratna zločinca". Nakon 01:36 trajanja snimke vidljivo je da se muška osoba u prvom redu odozdo, prva s lijeve strane više ne sjedi na stepenicama, već se ustala i stoji s lijeve strane ulaza i drži transparent. Nakon 01:62 trajanja snimke pred skupinu izlazi muška osoba, nije u uniformi i predstavlja se skupini značkom i službenom iskaznicom, vidljiva je njegova radnja predstavljanja, ali se iskaznica ne vidi te se imenovani obraća skupini riječima „Dame i gospodo u ime I. Policijske postaje vi koji ste se okupili tu ispred glavnog ulaza u Ministarstvo vanjskih i europskih poslova pozivam vas da se raziđete jer u protivnom činite prekršaj iz članka 23. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira“ Njegove riječi se dobro čuju, a za vrijeme dok on govori skupina glasnije viče odnosno skandiraju „ TH, Radman srami se, ruke su ti krvave“. U 02:50 snimke je drugi poziv službene osobe istovjetan upućen skupini riječima „Pozivam vas da se raziđete", poziv je upućen skupini koja se okupila ispred glavnog ulaza jer da u protivnom čine prekršaj kako je već rečeno u prvom nalogu. Nakon toga navedena službena osoba ponovno izlazi pred skupinu te im priopćuje da su se oglušili o naredbu da se raziđu, da su počinili prekršaj iz članka 23. navedenog Zakona te da su uhićeni te da se pozivaju da sami pođu u prostorije I. Policijske postaje. Potom ih službena osoba obavještava odnosno upozorava da ukoliko sami ne pođu u Policijsku postaju da će nad njima biti upotrjebljena sredstva prisile. Nakon toga osobe skandiraju „free, free Palestina“, a potom dolaze pripadnici Interventne policije i jednu po jednu osobu nosi (četiri djelatnika policije jednu osobu) u policijsko vozilo. Cijelo to vrijeme prisutne osobe skandiraju „hapsite fašiste ne aktiviste“ i „ TH, B srami se, ruke su ti krvave“. Službena osoba poziva osobu koja stoji s lijeve strane ulaza da pođe bez primjene prisile u policijsko vozilo što HH i čini. Nakon toga slijedi dio snimke s natpisom „Snimka privedenih osoba u I. Policijskoj postaji“ te slijedi snimka svake osobe pojedinačno – snimljena čitava figura s osobnom iskaznicom u ruci te tako slijede osobe PH, FH, IH, BH, KH, ZH, JH, MH, EH, ČH, NH, AH, SH, VH, ĆH, EHAG i HH. Sudac dalje konstatira da je u spis 14. svibnja 2025. zaprimljen podnesak pod nazivom "nadopuna optužnog prijedloga" te je uz isti dostavljen nadopunjeni videozapis radi utvrđivanja činjenica prekršaja i identiteta počinitelja prekršaja. Uz podnesak su dostavljena dva DVD-a pod nazivom "PERIĆ IVANA r. **.**.1990. - Prosvjed ispred Ministarstva vanjskih i europskih poslova Zagreb 14.04.2025." te se konstatira da je sadržaj DVD-a isti kao i prvi DVD osim početka snimke gdje je prikazana fotografija mirnih prosvjednika te je lik okrivljenice zaokružen dok je ostatak prosvjednika zamagljen.

12. Braniteljica okrivljenice je zatražila izdvajanje prve i druge snimke. Razlog izdvajanje prve snimke je nezakonito postupanje policije kada snima okrivljenike od glave do nožnih prstiju s dokumentima te radi toga što smatra da je cijela video snimka montirana. Razlog izdvajanja drugog DVD-a je taj što je naknadno nakon mjesec dana od podnošenja akta policija označila osobu na snimci protiv koje se vodi ovaj postupak.

Braniteljica je predala u spis jedan USB stick s potrebnom dokumentacijom za obranu okrivljene te branitelj okr. predaje jedan USB predstavniku tužitelja.

13. Sudac je pročitao iskaz svjedoka ĐH, a s kojim čitanjem su se složili svi nazočni na raspravi, kako predstavnik tužitelja, tako i sam svjedok i okrivljenica te branitelji okrivljene, a koji iskaz je iznio 12. svibnja 2025. pred ovim sudom te je braniteljica izjavila da traži da se izdvoji iz dokaznog materijala dio snimke koji se odnosi na identifikaciju osoba u Policijskoj postaji, a koje su navodno sudjelovale u mirnom prosvjedu jer tu identifikaciju ne spominje tužitelj u optuženju.

13.a) U svojem iskazivanju u predmetu u kojem je okrivljena ĆH, svjedok ĐH je naveo: "Ja sam navedenog dana oko 08:34 sati ujutro dobio obavijest službujućeg šefa smjene da se 19 osoba okupilo ispred zgrade Ministarstva vanjskih poslova na Zrinjevcu na glavnom ulazu, da sjede na stepenicama i sprječavaju ulaz i izlaz iz zgrade. Ja sam došao na mjesto događaja oko 08:55 pješice, ja sam kontaktirao sa zamjenikom načelnika Policijske postaje LH i dobio sam zaduženje da izađem na mjesto događaja. Kada sam došao, ja sam zatekao 17 osoba da sjede na stepenicama ispred ulaza, oni su galamili riječi "Palestina hora, hora", a dvoje njihovih kolega je stajalo sa lijeve strane ulaza ako gledamo prema ulazu i držali su transparent na kojem je pisalo, ne mogu se sjetiti sadržaja. Napominjem da ja do sada nisam u postaji pregledao video snimku koja je dostavljena Sudu. Znam i siguran sam da sam po dolasku na mjesto događaja u više navrata, dva - tri, izlazio pred prosvjednike na stepenicama, predstavio sam im se službenom iskaznicom i značkom, što i sada predočavam Sudu i molio ih da se raziđu odnosno molio sam ih da se maknu sa stepenica i stanu do svojih kolega koji su držali transparent. Da su oni to učinili naše postupanje, mogu reći bi bilo završeno. Mi bi se vjerojatno tamo i dalje nalazili ali ne bi postupali prema njima."

13.b) Svjedoku je predočena video snimka dostavljena u spis od strane tužitelja – prva snimka, te svjedok iskazuje: "Ja sam došao na mjesto događaja oko 08:55, snimka koju mi je sutkinja predočila je počela iza 10:00 sati, u 10:05 sati, a u međuvremenu tih 70-ak minuta sam ja u više navrata dolazio pred ljude koji su sjedili na stepenicama, molio ih da se raziđu na isti način kako je vidljivo na snimci koju mi je sutkinja predočila, a nakon što sam im se u više navrata predstavio značkom i iskaznicom, da se maknu sa stepenica i da stanu pored kolega koji su držali transparent.

13.c) Na upit Suda svjedok je iskazao da nije imao službenu odoru, smatra da za time nije bilo potrebe, policijski službenik obavlja policijski posao i u građanskom odijelu i u službenoj odori. Na upit Suda svjedok je iskazao da nije koristio megafon ili nešto slično radi jačine zvuka jer oni jednostavno time nisu zaduženi, situacija je bila žurna, ali misli da je bio dovoljno glasan i da se na snimci to čuje. Misli da se iz video zapisa vidi i čuje, da su oni uhićeni zbog počinjenja prekršaja iz čl.13. i čl.23. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira jer se skupina koja je sjedila na stepenicama nije razišla. Na izričit upit Suda o tome kojoj skupini se konkretno obratio kada je izdao nalog da se skupina raziđe, iskazao je: "Obratio sam se skupini koja je sjedila na stepenicama i ponovno napominjem, da su se oni makli mislim da bi postupanje bilo završeno. Na izričit upit Suda o tome je li se nalog za razilaženjem skupine odnosno poziv odnosio i na OH za kojeg se, na snimci koja je Sudu dostavljena od strane tužitelja , vidi – da u trenutku kada djelatnik policije gospodin ĐH izdaje nalog odnosno poziv za se skupina raziđe, ne sjedi na stepenicama već on stoji sa lijeve strane ulaza i drži transparent, svjedok je iskazao:" Smatram da je on dio skupine kojoj sam se obratio iz razloga što je ranije, što sam ja vidio, sjedio s njima na stepenicama. Ja sam se njemu na koncu postupanja Interventne policije neposredno obratio rekavši mu da ako ne pođe dobrovoljno da će i prema njemu biti primijenjena sredstva prisile i on je u vozilo ušao dobrovoljno. Svjedok iskazuje: smatram da je skupina - pet i više osoba."

13.d) Na daljnji upit Suda svjedok je iskazao: "Postupanja nije bilo prema dva prosvjednika koji su držali transparent jer oni nisu sjedili na stepenicama. Smatram da su se to dvoje ljudi udaljili iz prostora u kojem je policija postupala. Po mojoj ocjeni policija je postupala na prostoru udaljenom od tog ulaza prosvjeda na udaljenosti na oko 5 metara. Na izričit upit Suda svjedoku o tome je li bi postupanje policijskih službenika bilo dovršeno da se skupina sa stepenica premjestila na prostor otprilike oko 5 m udaljen od ulaza i da su skandirali i dalje svjedok je iskazao da smatra da bi. Na upit Suda o tome je li bilo tko iz skupine nakon što je izdao nalog da se raziđu rekao ili obratio mu se na bilo koji način riječima ili gestom "ne razumijem što govorite ili sl." svjedok je iskazao da ne. Ja sam pretpostavio da svi razumiju hrvatski jezik. O tome nisam vodio brigu, postupanje je Republici Hrvatskoj na službenom jeziku države. Od mjesta gdje sam ja stajao i njima se predstavio do zadnje stepenice do ulaza - najviše stepenice nema više od 2-3 metra. Na upit Suda o tome jesu li prosvjednici pa i ĆH koja je bila na najvišoj stepenici mogli znati, uočiti i razabrati nakon što sam se predstavio iskaznicom i značkom da sam ja djelatnik policije koji izdaje neku naredbu iskazao je: "Mene osobno znaju: IH, BH, RH, AH iz ranijih postupanja, jako dobro znaju da sam ja policijski službenik. Ovo je prvi puta da ove osobe nisu postupile po mom nalogu, ime ĆH mi ne znači ništa. Tamo je na mjestu događaja osim mene bilo 10-ak policijskih službenika u odori i svi su prosvjednici mogli znati, po mome mišljenju, da sam ja djelatnik policije. Oko 09:45 sati su došle dvije tzv. "marice" to su kombi vozila policije za privođenje. Ja ne znam što znače riječi "Hora Hora". Glavni problem je bio to što su prosvjednici sjedili na stepenicama i zakrčili prolaz, a ne njihovo skandiranje. Prilikom ulaska odnosno unošenja prosvjednika u policijski kombi, dvije policijske službenice su izvršile površinski pregled prosvjednica i odvojile njihove stvari od njih, a kasnije su im stvari vraćene. Kod nikoga nije nađeno oružje niti bilo koji drugi predmet pogodan za nanošenje ozljeda ili išta slično. Ja osobno po mom mišljenju nisam shvatio da bi to bio protest koji bi pozivao na bilo koje nasilje, rat ili mržnju, nacionalnu, vjersku netrpeljivost ili bilo što slično odnosno nesnošljivost. Nije bilo nedoličnog ponašanja u smislu pljuvanja bilo koga, uništavanja fasade ili ulaznih vrata ili bilo kakvog sličnog ponašanja. Nitko nije bio pod utjecajem alkohola. Nisu testirani na droge. Ja nisam po njihovom ponašanju shvatio da bi bili pod utjecajem ikojeg opojnog sredstva ili slično. Po mom mišljenju radilo se o organiziranom prosvjedu. Smatram da je njihovo nezadovoljstvo bila posljedica neslaganja sa postupanjem odnosno politikom državnog tijela ispred kojeg su sjedili. Ja sam prije početka službene snimke koja je dostupna Sudu u tom komuniciranju s njima i izlaženju pred njih nakon što sam ih doslovno molio da se maknu sa stepenica, a ja se tada namjerno odmaknem od njih da im ostavim prostora za eventualni dogovor primijetio, da su oni nešto oko toga pregovarali, razgovarali ali me u konačnici nisu poslušali. Smatram da su prosvjednici namjerno organizirali prosvjed sa 19 sudionika. Nije bila moja odluka da se njima izda nalog za razilaženje skupini već sam ja takvu naredbu dobio. Nije bilo nedoličnog ponašanja u smislu bacanja bilo kakvih stvari na kolnik, nogostup, a zapravo kada sam ja došao na mjesto događaja prolaznika gotovo da nije bilo jer su prolaznici koristili suprotnu stranu Trga, a na suprotnoj strani Trga je bilo ljudi, znatiželjnika koje je očito zanimalo što se događa. Na upit braniteljice svjedok potvrđuje svoje riječi: "da su se makli sa stepenica mogli bi prosvjedovati do danas". Na upit braniteljice svjedok je iskazao: "sastavio sam optužni prijedlog jer je u istome navedeno da sam ja utvrdio prekršaj. Ja sam prekršaj utvrdio osobno i neposredno, sačinio sam optužni prijedlog, a snimka je Sudu dostavljena tek idućeg dana". Na upit braniteljice o tome kako je utvrdio prekršaj video snimkom, a izjavio je danas da snimku nije pogledao svjedok je iskazao: "prekršaj nisam utvrdio putem video snimkom, nego neposrednim opažanjem". "Za mene je ista stvar da se skupina raziđe, a identično je da se pomakne cijela skupina sa stepenica na drugo mjesto. "Ja ne mogu odgovoriti je li snimka rezana i spajana odnosno montirana". "Ne mogu odgovoriti i nije moja nadležnost na pitanje braniteljice zašto se 15 žena držalo u nehumanim uvjetima u kavezu". " Ne znam jesu li građani na suprotnoj strani Trga bili uznemireni, jer na to nisam obraćao pažnju, niti su bili predmet postupanja."

14. Braniteljica okrivljenice nije imala daljnjih dokaznih prijedloga te je predložila okončanje postupka, a prije istoga je navela bi okrivljenica dopunila obranu i to na način: "Na posebno pitanje branitelja okr. istoj, je li se tu radilo o političkom prosvjedu, ista navodi da se radilo upravo o političkom prosvjedu. Na posebno pitanje branitelja okr. istoj, da li je koristila svoje pravo na mirni prosvjed i okupljanje, ista navodi da jest.

Na posebno pitanje branitelja okr. istoj, da li smatrate da svi ljudi morali imati jednaka ljudska prava, ista navodi da to smatra, ali da na žalost u stvarnosti to se često ne događa. Na posebno pitanje branitelja okr. istoj, smatrate li da je solidarnost važna, ista navodi da smatra da je važna osobito kada se radi o genocidu u Gazi. Na posebno pitanje branitelja okr. istoj, smatrate li da ljudi imaju dužnost pobuniti se protiv neprihvatljivih politika vlade, ista navodi da to smatra svojom dužnošću pogotovo kada Vlada participira svim svojim potezima u provođenju genocida. Na posebno pitanje branitelja okr. istoj, koliko vas je bilo u kavezu, a na što se tužitelj protivi jer nije predmet postupka. Okrivljenica navodi da je bila u kavezu s 15 žena otprilike 6 sati. Na posebno pitanje branitelja okr. istoj, jeste vi bili zadržani cijelu noć i kakvi su bili uvjeti, ista navodi da su bili teški uvjeti, da je svjetlo gorilo cijelu noć, bilo je jako tijesno, nismo mogle ležati radi male veličine kaveza. Tužitelj se protivi pitanju jer nije predmet postupka. Branitelj pita je li se radilo o ponižavajućem i nečovječnom ponašanju, na što se tužitelj protivi pitanju jer nije predmet postupka, okr. navodi da se radilo o ponižavajućem i nečovječnom ponašanju policije. Branitelj pita da li je policija vama u jednom trenutku koji je razlog zadržavanja, jesu li vama iznijeli i jedan razlog zadržavanja, ista navodi da niti u jednom trenutku nije dan razlog od strane policije pravi razlog zadržavanja. Branitelj pita da je netko pokušao ući u zgradu biste li ga pustili, ista navodi da naravno da bi ga pustili da prođe. Radilo se o jednom od šest ulaza koji je protokolarni a za taj dan nisu bila najavljene nikakve posjete. Branitelj pita jeste li upravo jer postoje drugi ulazi, izabrali taj ulaz, ista navodi da je to tako i da je to bio simbolični protest, a ne blokada. Branitelj pita kako na vas djeluju događanja u Palestini, ista navodi da ona i svi drugi koji su sudjelovali su duboko uznemireni događajima u Gazi i kontinuitetu Vlade RH koja nastavlja davati svoju podršku, te ne želimo biti puki promatrači takvih događanja i moralnom bankrotu RH. Na posebno pitanje braniteljice okr. istoj, da li ocjenjujete ponašanje policije od prekida prosvjeda, procesuiranja, hapšenja, držanja u kavezima, procesuiranjima svakog pojedinog slučaja oblikom zastrašivanja od strane vlasti prema budućim prosvjednicima, ista navodi da je to upravo točno i da umjesto ljudi izražavaju svoje mišljenje moraju se iscrpljivati u postupanjima. Na posebno pitanje braniteljice okr. istoj, je li znate da je mirni prosvjed zaštićen Ustavom RH okr. navodi da joj je to poznato. Na posebno pitanje braniteljice okr. istoj, jeste li u prosvjedu pozivali na mirotvorstvo, okr. navodi da su na prosvjedu pozivali na prekid rata i prekid genocida i mirnu budućnost Palestine. Na posebno pitanje braniteljice okr. istoj, da li joj je poznato da je jedno od temeljnih vrednota Ustava mirotvorstvo, ista navodi da jest. Na posebno pitanje braniteljice okr. istoj, da li joj je poznato da se ljude provodilo radi "verbalnog delikta" na ovim prostorima, ista navodi da jest. Na posebno pitanje braniteljice okr. istoj, da li se u demokratskim društvima progone ljudi radi mišljenja ili stavova, ista navodi da se to ne bi trebalo događati. Na posebno pitanje braniteljice okr. istoj, da li postupanje policije doživljava kao progon političkih neistomišljenika, ista navoda da to smatra upravo tako. Na posebno pitanje braniteljice okr. istoj, da li postupak policije smatra ponižavajućim gdje se snima nju i uhićenike ispred zida s osobnom kartom na što predstavnik tužitelja stavlja primjedbu, a okr. navodi da smatra ponižavajućim nesrazmjernim događaju zbog kojeg je navodno privedena te ugrožavajuće u odnosu na svoje tijelo. Na posebno pitanje braniteljice okr. istoj, što se po profesiji, ista navodi da je novinarka te da je bilo različitih profesija predmetne zgode te da je bilo i sveučilišnih profesora. Na posebno pitanje braniteljice okr. istoj, kakvi su bili uvjeti u kavezu. Tužitelj se protivi pitanju jer nije predmet postupka. Okrivljena navodi da je bio kavez s jednom klupicom, da su izmjenično sjedile i nije bilo mjesta jer ih je bilo 15, stajale smo kao sardine. Na posebno pitanje braniteljice okr. istoj, da li je neki policijski službenik u prolazu komentirao da bi ih još stalo u kavez. Tužitelj se protivi pitanju jer nije predmet postupka. Okrivljena navodi da se upravo to dogodilo te je takav komentar doživjela kao dodatno iživljavanje na mirnim građanima. Na posebno pitanje braniteljice okr. istoj, kada je premještena iz I PP na Oranice jesu li mogli spavati. Tužitelj se protivi pitanju jer nije predmet postupka. Uvjeti na Oranicama su bili nehumani, nisam mogla spavati jer je bilo svjetlo cijelu noć i bilo je jako vruće. Kada smo zamolile policajku da se smanji svjetlo i grijanje, ista je navela da ne može.

Na posebno pitanje braniteljice okr. istoj, kako je doživjela takvo postupanje, navodi da je bila zgrožena jer su oni mirno prosvjedovali. Na sudu smo bile prljave, rastresene i dovedene u labilnu situaciju. Na posebno pitanje braniteljice okr. istoj, da li su vam policajci dali nešto jesti, ista navodi da u I PP nisu dobile hranu, vodu tek naknadno, a hranu su dobile od odvjetnika koji su došli u PP. Tužitelj se protivi pitanju jer nije predmet postupka. Na posebno pitanje braniteljice okr. istoj, da li smatra postupak policije uskrate hrane od 10 do 17 sati koliko su bili u I PP dodatnim ponižavanjem, ista navodi da se i zatvorenicima na izdržavanju kazne daje hrana i da to smatra nehumanim postupanjem. Na posebno pitanje braniteljice okr. istoj, da li je vaše ljudsko dostojanstvo povrijeđeno, te da li smatrate sve vezano za ovaj postupak neprihvatljivim, ista navodi da sve ovo smatra ne samo neprihvatljivim nego i zastrašujućim i opasnim. Tužitelj se protivi pitanju jer nije predmet postupka."

15. Predstavnik tužitelja nije imao pitanja za okrivljenicu te je naveo da ostaje kod navoda optužnog prijedloga i predložio je da se okrivljenica kazni po Zakonu.

16. Braniteljica okrivljenice je za okrivljenicu EH predložila oslobađajuću presudu. Posebno se referirala na visinu novčane kazne te posebice na prijedlog da joj se izrekne zaštitna mjera zabrane posjećivanja mjesta navodnog prekršaja. Okrivljenica je novinarka i pita se kako bi ista mogla obavljati svoj posao ponekad treba doći na Županijski sud pa je sve skupa apsurdno. Radi se o ograničenju slobode prava kretanja. Također tužitelj nije objasnio zašto bi bila izrečena zabrana posjećivanja određenog mjesta.

17. Branitelj okrivljenice, odvjetnik Ivan Vrdoljak je u spis predao završnu riječ za okrivljenicu, a gdje je naveo da ubijaju ljude. Masakrirana djeca se ne bude. Poštovani P, imajmo na umu i te mrtve i sve druge zauvijek traumatizirane ljude kad sudimo nekom tko se s time miriti ne želi, tko smatra budnost i solidarnost osnovom ljudskosti i prvom ljudskom dužnošću, posebno onda kad naše društvo pristaje na suradnju s počiniteljima takvih zločina jer ti su zločini odlično skriveni, sanitizirani i potpuno normalizirani, a žrtve dehumanizirane - jer javnost spram tih skrivenih žrtava, posebno ako su tamnopute i krive nacionalnosti, ima isti senzibilitet kao i prema potamanjenim štakorima. Ubijanje ljudi i komadanje djece postalo je business as usual, što nas se to tiče, to su ionako tamni prljavi teroristi od kojih nam prijeti opasnost ... ubijena djeca? Bože moj, to je kolateralna šteta, što da se radi, a oni će ionako postati radikali kad narastu, treba to malo i prorijediti ... nas se to ne tiče ..mali smo mi ionako.. Na dan pisanja ovog govora (nedjelja, 18. 5. 2025.) ubijeno je najmanje 144 H, svi civili, medu žrtvama su brojna djeca, ubijeni su i novinari - do pisanja ovog govora ih je ubijeno najmanje 210 - više nego u svim svjetskim sukobima zajedno, nema više funkcionalne bolnice jer su sve razorene, a stanovništvo gladuje jer zbog blokade nijedan gram hrane nije ušao u pojas Gaze od 2. ožujka ove godine. O tome se ne govori, iako imamo odlične odnose s počiniteljem. Toliko je to normalno, uobičajeno i nevrijedno bilo kakvog osvrta. Djece je od listopada 2023. do danas ubijeno preko 17000. Djece. Djece. Ostala djeca su svjedoci neopisivih užasa i, ako prežive jer svima prijeti smrt, bit će traumatizirana i osakaćena do smrti. A svako je dijete cijeli svemir i svako dijete zaslužuje sretno djetinjstvo puno ljubavi, veselja, igre i nježnosti bližnjih, a ne raskomadane udove, neopisive bolove, ubijena oba roditelja, ubijene prijatelje, paralizirajući strah i želju za smrću uzrokovanu užasom kojem dnevno svjedoči. Nema tužnije pomisli od one na dijete koje želi umrijeti.

Na dijete koje je umjesto majčinom zagrljaju i svojem omiljenom crtiću pred spavanje, izloženo stravičnom udaru jednotonskih bombi koje se bacaju na šatore. O ostalim, kako se to suhoparno i opet sanitizirano može reći, parametrima genocida s čime se okrivljenica ne miri jer je nije napustila ni budnost ni solidarnost ni ljudskost jer ljudi su za nju ljudi neovisno o boji kože, nacionalnosti i ostalim obilježjima koja nemaju veze s onim što čovjeka konstituira čovjekom, dovoljno govore na tisuće stranica izvora koje je obrana dostavila u spis, baš kao što je iz tih materijala vidljivo to da Republika Hrvatska grubo krši međunarodno pravo i to najvažniji dogovor svih vremena kojeg zovemo NIKAD VIŠE (holokaust kao stravičan zločin nad T, Đ, C i ostalim, kako su ih to čisti i pristojni nacisti nazivali, prljavim teroristima tijekom vladavine nacističke Njemačke) izražen u Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida (NN 8/23), na način da deklarirano i stvarno odličnom suradnjom s Izraelom pomaže i time sudjeluje u nečem stravičnom, iako je dužna poduzeti mjere radi sprječavanja genocida. Radi se o povijesnoj sramoti naše države i našeg društva.

Dakle, ako smo u situaciji da je zločin sanitiziran i normaliziran i da društvo s time problema nema, a vidimo da je tome tako, štoviše, prosvjednike za potlačene, protiv nasilja i protiv našeg sudjelovanja u zločinu smatramo maramašima koji podržavaju teroriste, onda živimo u onome što zaista ima obilježja fašizma. No od fašizma i zla postoji brana i zato smo svi ovdje. Prvu branu protiv zla i tiranije zovemo vladavinom prava te u tom smislu citiram preambulu Opće deklaracije o ljudskim pravima; Bitno je ljudska prava zaštititi vladavinom prava, kako čovjek ne bi morao pribjeći, kao krajnjem sredstvu, pobuni protiv tiranije i ugnjetavanja. Člankom 3. Ustava Republike Hrvatske određeno je da su poštivanje prava čovjeka i vladavina prava najviše vrednote Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava. Ako nam već izvršna tijela naše države krše međunarodno pravo, ima vjeru u ovaj Sud da će ga poštovati te na taj način dati život temeljnim vrijednostima našeg pravnog poretka zasnovanog na vladavini prava i poštivanju prava čovjeka i to do te mjere da vjeruje da je ovaj moj uvod bio zapravo potpuno nebitan za donošenje odluke u ovom predmetu. Naime, sve bi to bilo bitno u onom slučaju da prekršaj postoji i da je optužba sastavljena sukladno okolnosti da se ovdje radilo o Ustavom, Konvencijom, Međunarodnim paktom i Zakonom o javnom okupljanju zaštićenom pravu okrivljenice na javno okupljanje, javni prosvjed i slobodu izražavanja misli te da se radilo o zapovijedi policije koja bi imala zakonsku osnovu. No tome nije tako i vjerujući u to da će ovaj Sud oživotvoriti temeljne vrednote našeg pravnog poretka, smatra da je Sudu dovoljno ukazati na sljedeće:

Kao prvo, što se tiče navodnog prekršaja iz čl. 23. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, radi se o blanketnoj normi, što je podrazumijevalo obvezu tužitelja da navede zakonsku osnovu za spornu zapovijed, a potom i da dokaže postojanje činjenica koje su relevantne za primjenu te norme. Tužitelj nije napravio ni jedno ni drugo. Stoga ta zapovijed nije zakonita i okrivljenica joj se kao takvoj nije morala pokoriti. Ona je protivna međunarodnom pravu jer nikakvo nasilje nije prijetilo (niti je to tužitelj uopće ustvrdio, a kamoli dokazao), sve kako to proizlazi iz obvezujućih tumačenja Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima od strane Odbora za ljudska prava UN-a te brojnih presuda Europskog suda za ljudska prava kojima je tumačen čl. 11. EK, a na kraju krajeva i iz onih naših zakona koji propisuju u kojim slučajevima postoji ovlast policijskog službenika da izda takvu zapovijed za razilaženje. No o tome nema ništa u optužbi pa nije ni na okrivljenici da raspravlja o nečemu što ni ne ulazi u činjenični opis navodnog prekršaja. Što se tiče navodnog prekršaja iz čl. 13. Zakona, obrana ukazuje na svoju opsežnu obranu i već postojeću prvu oslobađajuću presudu, a sve se svodi na to da se ovdje nesporno radilo o političkom javnom prosvjedu kojeg je policija trebala štititi, a ne prekinuti. Dakle, nesporno se ne radi o redovnoj situaciji i okrivljenici koja se usred noći neartikulirano derala preko megafona i pritom probudila 1000 ljudi. Upravo je zato dužnost tužitelja bila drugačije postaviti optužbu, na način da u činjeničnom opisu navede činjenice iz kojih bi proizlazilo da je u slobodnom i demokratskom društvu prijeko potrebno kazniti ovdje okrivljenicu jer se radi o hitnoj društvenoj potrebi, a potom bi obrana te činjenice osporavala i dokazivala da tome nije tako jer se pri provođenju testa razmjernosti iznimke od prava na slobodu okupljanja moraju tumačiti iznimno restriktivno, sve vodeći se kriterijima ustanovljenim ustaljenom i sigurnom praksom Europskog suda za ljudska prava. No ponovno - optužba to nije napravila. Stoga obrana nije dužna debatirati s nečime što nije predmet optuženja. I toliku vjeru imam u Sud da smatram da su ovako šturi navodi uistinu i više nego dovoljni za donošenje oslobađajuće odluke.

U prethodnom istovrsnom predmetu sam na pitanje zašto sve to navodim, iako je na temelju stanja spisa sasvim jasno da okrivljenika valja osloboditi, naveo: Jer se bojim. Jer se bojim da možda okrivljenu nećete osloboditi i da ćete time kao sudac poslati poruku da naša temeljna ljudska prava ne vrijede ništa. Da puki zahtjevi tužitelja-policije mogu anulirati ustavna jamstva svih nas. Da puki navod tužitelja može imati veću težinu od Opće deklaracije o ljudskim pravima. Da je na genocid dopušteno samo šutjeti. Da je progovoriti protiv genocida protupravno. Da nestaje ideal države kojem težimo zadnjih trideset godina. Jako se boji države u kojoj sudovi ne preispituju tvrdnje optužbe. Svi bismo se trebali bojati takve države. Vama je ovo možda bagatela, ali njemu nije. Da parafrazira G. U, postavlja se i pitanje želimo li ovdje spaliti kuću ustavnih i konvencijskih jamstava samo zato da pritom spržimo nekoliko prosvjednika za mir? Tako izgleda. Sad se više ne boji jer ima vjeru u Sud, u vladavinu prava i u to da nada i dalje postoji. Stoga može za kraj, kao i tamo, ponoviti i sljedeće:

Odluka u ovom predmetu će sigurno svjedočiti o činu časnih i hrabrih okrivljenika koji nisu mogli ostati tihi spram nečeg strašnog i koji su javno pozvali na mir i prestanak ugnjetavanja. Okrivljenika koji su mirno i pristojno vrisnuli u svrhu zaštite prve vrline našeg i međunarodnog pravnog poretka - pravde i slobode za sve. Okrivljenika koji su ispunili svoju dužnost. Tome sad može dodati i konstataciju da će odluka u ovom predmetu sigurno svjedočiti tome da je i Sud ispunio svoju dužnost da sudi na temelju zakona, Ustava i međunarodnih ugovora.

18. Branitelj okrivljenice je dodao da je odluka o ovoj stvari zapravo izuzetno jednostavna. Naime, što se tiče navodnog prekršaja iz čl.23. ZJRM, obrana ističe da se radi o blanketnoj normi te da je tužitelj bio dužan navesti zakonsku osnovu na koju temelji svoju zabranu. Tužitelj to nije učinio te stoga u ovom predmetu nije moguće donijeti bilo kakvu odluku od oslobađajuće. Čak i u onom slučaju da je tužitelj udovoljio prvoj obvezi, prekršaja opet nema a s obzirom na to da naše zakonodavstvo predviđa da se ta zapovijed može izdati samo u slučaju kad prijeti nasilje. Ovdje tome nedvojbeno nije tako. Što se tiče prekršaja iz čl.13. ZJRM, obrana naglašava da ovdje imamo zadiranje u slobodu izražavanja i prava na javno okupljanje, a Europski sud je u brojnim odlukama zauzeo stav da u takvim slučajevima postoji dužnost optužbe da navede činjenice i dokaže iz kojih proizlaze da je u slobodnom društvu nužno kažnjavanje okr. Optužba to nije napravila pa je sva daljnja rasprava nepotrebna.

19. Nakon provedenog postupka, a temeljem obrane okrivljenice i provedenog dokaznog postupka nije utvrđeno da je okrivljenica počinila prekršaje koji su joj stavljeni na teret na način kako je to navedeno u izreci ove presude.

20. Okrivljenici je stavljeno na teret da je predmetne zgode na javnom mjestu narušavala javni red i mir na način da se nalazila u skupini sa još 16 građana, da su sjeli na stepenice ispred glavnog ulaza u zgradu Ministarstva vanjskih i europskih poslova, da je svojim tijelom onemogućila i blokirala ulazak i izlazak iz zgrade i pri tome vikala na sav glas riječi : "Palestina, Hora hora…."

21. Međutim, iz provedenog iscrpnog dokaznog postupka analizirajući sve dokaze i obranu okrivljenice te činjenice koje nisu sporne, utvrđeno je da je prosvjed bio organiziran. Dakle, navedeni prosvjed nije bio spontan, bio je pomno organiziran te je također pomno izabrano navedeno mjesto za prosvjed, a što sve govori o tome da je isti organiziran. Slijedi utvrđenim da nema dokaza da je okrivljenica ostvarila prekršaj iz čl. 13. st.1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira na način kako joj se to optuženjem stavlja na teret. Kako u postupku nije utvrđeno da je okrivljenica ostvarila prekršaj iz čl. 13. st.1. navedenog Zakona, nije bilo moguće utvrditi da je okrivljenica ostvarila prekršaj iz čl. 23. st.1. istog Zakona.

22. U ovom postupku nije utvrđeno da je okrivljenica kritične zgode ostvarila prekršaj remećenja javnog reda i mira na način kako joj se stavlja na teret. Je li ostvarila taj prekršaj na neki drugi način, o tome Sud nije bio ovlašten raspravljati. Zbog toga nije sa sigurnošću utvrđeno, nije uopće utvrđeno, jer nije bilo moguće utvrditi, obzirom na sadržaj optuženja da je nalog službene osobe za razilaženjem skupine bio zakonit, što je po ocjeni ovog Suda odlučna činjenica i bitna pretpostavka prekršajne odgovornosti okrivljenice za ovaj prekršaj. 42. Zbog svega navedenog okrivljenica je oslobođena optužbe za oba djela prekršaja u izreci navedena temeljem čl. 182. st.1. toč.3. Prekršajnog zakona u nedostatku dokaza. 43. Kako je okrivljenica oslobođena optužbe, odlučeno je da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava Suda.

21. Međutim, provedenim postupkom je utvrđeno da je inkriminirani događaj počinjen u posebnim okolnostima tijekom mirnog prosvjeda, kojeg štiti kako Ustav RH tako i Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je bitno jer kod utvrđivanja koja ponašanja ulaze u krug prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira u redovnim okolnostima i u okolnostima mirnog prosvjeda, ne primjenjuju se isti kriteriji.

23. Nadalje, prema Zakonu o javnom okupljanju ("Narodne novine", broj: 128/99, 90/05, 139/05, 150/05, 82/11, 78/12, 114/22) svatko ima pravo na javno okupljanje pod uvjetima utvrđenim tim zakonom, a javna okupljanja su između ostalog i mirna okupljanja i javni prosvjedi. Mirno okupljanje i javni prosvjed se mogu održavati na svakom za to prikladnom prostoru, propisano je da se ne prijavljuju pojedinačni prosvjedi (zakon ne definira što se smatra pojedinačnim prosvjedom – je li to prosvjed jedne osobe ili je to prosvjed skupine koja broji do 20 ljudi.), dok se mirnim okupljanjem i javnim prosvjedom podrazumijeva svako organizirano okupljanje koje se održava radi javnog izražavanja i promicanja političkih, socijalnih i nacionalnih uvjerenja i ciljeva. Zakon o javnom okupljanju propisuje da se da se jedino na temelju tog zakona mogu propisati ograničenja prava na javno okupljanje koja su nužna u demokratskom društvu radi zaštite sloboda i prava drugih ljudi, pravnog poretka, javnog morala i zdravlja, a sloboda govora i javnog nastupa na javnom okupljanju ograničena je zabranom svakog pozivanja i poticanja na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.

24. U postupkom je utvrđeno da se predmetni događaj dogodio na mirnom prosvjedu kojeg štite Ustav RH i Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koji uključuje izražavanje nezadovoljstva ili određenog zahtjeva, poruke, a ne samo razmjenu mišljenja, te uključuje uznemiravanje okoline koje ne smije biti pretjerano, nerazumno niti agresivno, isti nužno ne znači tihi prosvjed, već se buka smatra uobičajenom na javnom okupljanju, mirnom prosvjedu i takvo postupanje prosvjednika samo po sebi ne može predstavljati prekršaj.

25. Nesporno je da je okrivljenica mirno prosvjedovala sjedeći na stepenicama i da u njezinom činu nije bilo nasilničkog djelovanja ili poticanja na nasilje ili bilo kojeg drugog oblika odbacivanja demokratskih načela, a koje pravo joj je zajamčeno čl. 11. Konvencije i sukladno Konvenciji nije bilo razloga okrivljenicu ometati u takvom činjenju, odnosno takvo činjenje smatrati prekršajem. Potrebno je za dodati de se okrivljenici između ostaloga stavlja na teret da je vikala na sav glas riječi: "Palestina, Hora hora….", a što u prijevodu znači Palestina sada, sada, koje riječi sigurno ne znače pozivanja i poticanja na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.

26. Nije sporno da je postupkom okrivljenice i drugih osoba sa kojim je okrivljenica mirno prosvjedovala na javnom mjestu došlo do određenog poremećaja uobičajenog života u vidu privremenog otežanog ili onemogućenog ulaska na predmetni ulaz u zgradu Ministarstva vanjskih i europskih poslova, međutim tijela državne vlasti trebaju pokazati određeni stupanj tolerancije prema mirnim skupovima kakav je po stavu suda bio skup predmetne zgode u kojem je sudjelovala okrivljenica. Valja napomenuti da se Ministarstva vanjskih i europskih poslova nalazi na adresi HH [adresa], dakle postoji još neki ulaz osim onoga na adresi HH [adresa], a ispred kojega je okrivljenica prosvjedovala.

27. Dakle, sud smatra da nije dokazano da je okrivljenica počinila prekršaj iz čl. 13. st.1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira cijeneći pravo građana na mirno okupljanje zajamčeno Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, izraženo u pravnim stajalištima Europskog suda za ljudska prava u presudama tog suda, pa je temeljem citiranih odredbi, oslobodio okrivljenicu od optužbe za to djelo prekršaja.

28. Kako u postupku nije utvrđeno da je okrivljenica predmetne zgode ostvarila prekršaj remećenja javnog reda i mira na način kako joj se stavlja na teret, tako nije bilo niti osnova da službena osoba poziva skupinu građana u kojoj se okrivljenica nalazila da se raziđe, i to iz istih razloga koje je sud naveo naprijed.

29. Zbog svega navedenog okrivljenica je u nedostatku dokaza oslobođena optužbe za oba djela prekršaja navedena u izreci ove presude temeljem čl. 182. st.1. toč.3. Prekršajnog zakona.

30. Kako je okrivljenica oslobođena optužbi, odlučeno je da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava Suda.

Zagreb, 8. listopada 2025.

Zapisničar

Sutkinja

Senka Višekruna

Antonija Golac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 8 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu, na adresu [adresa], u dva primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Dostavna naredba:

1. okrivljenici, EH, [adresa]

2. braniteljici, Lina Budak, Savska 11/I, Zagreb

3. branitelju, Ivan Vrdoljak, Utješenovićeva 2, Zagreb

4. braniteljici, Zrinka Golubić, Ilica 29, Zagreb

5. tužitelju, PUZ, I Policijska postaja Zagreb

6. spis.