Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž -828/2022-4

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović&Partneri j.td. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-148/2021-30 od 11. travnja 2022., na sjednici vijeća 8. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-148/2021-30 od 11. travnja 2022. u točkama I. II., III. i IV. izreke, te u dijelu točke V. izreke kojom je tuženiku naloženo tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.561,15 eura sa zateznim kamatama i kojom je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačuje citirana prvostupanjska presuda u dijelu točke V. izreke kojom je tuženiku naloženo tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 248,86 eura sa zateznim kamatama na način da se zahtjev tužitelja za naknadu tog troška odbija kao neosnovan.

III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba iz čl. 3. st. 4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006, sklopljenog dana 23.02.2006. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „… po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, te je naloženo tuženiku na ime razlike u tečaju isplatiti tužitelju iznos od 10.939,43 kn/1.451,91 eura[1] sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose i s dospijećem pobliže opisanim u toj točki izreke, te je utvrđeno da je ništetna odredba iz čl. 4. st. 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006, sklopljenog dana 23.02.2006. godine između tužitelja i tuženika u dijelu odredbe koji glasi: „Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru“ (točka I., II. i III. izreke). Točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.852,86 kn/378,64 eura sa zateznim kamatama na ime preplaćene kamate. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 13.637,50 kn/1.810,01 euro sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 kn/829,52 eura.

2. Protiv presude suda prvog stupnja žalbu podnose obje stranke.

2.1. Tužitelj pobija odbijajući dio prvostupanjske presude u točki IV. izreke zbog žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda.

2.2. Tuženik pobija dosuđujući dio prvostupanjske presude (točka I., II., III . i V. izreke) te odbijajući dio odluke o troškovima postupka tuženika zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, a niti žalba tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu broj 5140030250-69000022462/2006 od 23. veljače 2006. u čl. 3. st. 4. u dijelu koja glasi "po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja", te u čl. 4. st. 2. koja glasi "izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovog ugovora, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom ugovoru", te da se naloži tuženiku da na ime preplaćene kamate plati tužitelju iznos od 2.852,86 kn i iznos od 10.939,43 kn na ime razlike u tečaju sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

6. U postupku je na temelju nespornih utvrđenja i provedenih dokaza utvrđeno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu br. 5140030250-69000022462/2006 od 23. veljače 2006. kojim je prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek odobrio tužitelju stambeni kredit u iznosu od 22.000,00 CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama prema srednjem tečaju CHF tečajne liste HNB-a na rok vraćanja od 6 godina te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, te da je početna kamatna stopa iznosila 4,65% godišnje.

7. Nadalje, sud prvog stupnja je na temelju provedenih dokaza cijeneći sadržaj spornih odredbi Ugovora o kreditu odlučio o pravnoj valjanosti naznačenih ugovornih odredbi utvrđujući da se nije pojedinačno pregovaralo o naknadnim izmjenama visine kamatne stope, kao i da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, te da kreditor nije korisnika kredita informirao o svim bitnim parametrima vezano za ugovorenu valutnu klauzulu, cijeneći sadržaj odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03.) o nepoštenim ugovornim odredbama, rukovodeći se načelima obveznog prava iz Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 112/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO), uvažavajući ujedno prema odredbi čl. 502.c ZPP-a obvezujući učinak presuda donesenih u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 provedenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

8. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da bi u slučaju da je kamatna stopa po predmetnom kreditu ostala na razini iz Ugovora o kreditu (inicijalno ugovorena od 4,65%) te da nije bilo porasta tečaja švicarskog franka od početka realizacije kredita pa do otplate istog, tužitelj bi manje platio na ime promjene kamatne stope iznos od 2.852,86 kn te iznos od 10.939,43 kn na ime promjene tečaja CHF, to prvostupanjski sud utvrđuje da je time nastala razlika u otplati kredita zbog primjene nepoštenih odnosno ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za navedeni iznos.

9. Pri tome je prvostupanjski sud otklonio po tuženiku istaknuti prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule uz obrazloženje da je petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a prekinut podizanjem kolektivne tužbe u smislu čl. 241. ZOO-a pa da je zastara počela ponovno teći nakon pravomoćnosti odluke u tom sporu 14. lipnja 2018., te da nije istekla do dana podnošenja tužbe u ovome predmetu 26. svibnja 2021., međutim cijenio je osnovanim prigovor zastare u odnosu na potraživanja s osnova isplate preplaćenih iznosa u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu budući da je taj rok počeo teći 14. lipnja 2014. i u tom dijelu je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

10. S tim u vezi prvostupanjski sud nije prihvatio ni prigovor tuženika o nemogućnosti direktnog učinka presude u predmetnom sporu kolektivne zaštite potrošača koji temelji na tvrdnji da je ugovor o kreditu sklopljen sa Slavonskom bankom d.d. koja nije bila pasivno legitimirana u tom sporu, uz obrazloženje da je 2009. godine došlo do pripajanja Slavonske banke d.d. tuženiku (koji je tada imao naziv Hypo Alpe Adria banka d.d.), a da je kolektivnom presudom obuhvaćeno razdoblje u kojem je Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no da u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe i kasnije presuđenja Slavonska banka d.d. ne postoji jer se fuzirala s tuženikom te da je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka d.d. nisu ništetni, no da prema citiranim presudama to nije učinila. Stoga da se učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovor zaključila Hypo Alpe Adria Bank d.d. ili Slavonska banka d.d. s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi.

11. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka, niti povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, razlozi presude su jasni, nisu proturječni te se presudu može ispitati.

12. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je materijalno pravo pravilno primijenjeno u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu sukladno odlukama banke ništetne, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ako se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaj u konkretnom predmetu. Naime, protivno žalbenim navodima tuženika, pravna utvrđenja iz odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača protiv Hypo-Alpe- Adria-Bank kao preuzimatelja Slavonske banke d.d. sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP- a odnose se i na odnose nastale između potrošača i Slavonske banke d.d., kraj činjenice da je 2009. Slavonska banka d.d. pripojena tuženiku (koji je tada imao naziv Hypo Alpe- Adria-Bank) te su u smislu odredbe čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima (''Narodne novine'' broj 118/03) upisom pripajanja u sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prešle na društvo preuzimatelja. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci Rev-1135/2023-2 od 3. siječnja 2024.

13.1. Osim toga, sud prvog stupnja utvrđenje o ništetnosti spornih ugovornih odredbi nije temeljio isključivo na utvrđenju iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., već je na konkretnoj individualnoj razini utvrdio nedopušteno postupanje (prednika) tuženika na štetu tužitelja kao potrošača prilikom ugovaranja odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je naveo odlučne razloge za takvo utvrđenje.

13.2. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, kao i da ugovor o kreditu i isprave tuženika u svezi promjene kamatne stope ne sadrže jasne i razumljive parametre promjene kamatne stope i da kreditor nije korisnika kredita informirao o svim parametrima vezano za ugovorenu valutnu klauzulu.

13.3. Pri tom, suprotno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da sporna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, imajući u vidu utvrđenje da tužitelj nije mogao pregovarati o promjenjivoj kamatnoj stopi i nije bio upoznat s uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope, niti su ti uvjeti bili određeni, dok je tuženik, odnosno njegov prednik visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge pa je bio je dužan maksimalno odgovorno postupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju u smislu da je istog morao ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a da to nije učinio, to takva ugovorna odredba kojom je tuženik ovlašten mijenjati sadržaj ugovora glede visine kamatne stope, bez unaprijed ugovorenih parametara promjenjivosti, protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos kredita kojeg je tužitelj imao obvezu vratiti banci te je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

13.4. Imajući u vidu prethodna utvrđenja, ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu je u smislu čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 nepoštena te sukladno čl. 87 st.1. ZZP/03 ništetna, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

13.5. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, odgovarajući na žalbene navode treba navesti da tuženik u postupku nije ni činjenično tvrdio da je tužitelju dao sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, naprotiv njegove nastavne tvrdnje, koje ponavlja u žalbi da banka nije mogla predvidjeti da bi u slučaju poremećaja na tržištu moglo doći do aprecijacije tečaja CHF negiraju navod o upoznavanju potrošača s tim rizikom jer ako, kako sam navodi, on to nije znao onda o tome nije informirao tužitelja. Od tuženika se ne očekuje da zna kretanje tečaja švicarskog franka kroz razdoblje trajanja Ugovora o kreditu, već su za ocjenu primjerenosti sadržaja obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka bile ključne obavijesti da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu te da Hrvatska narodna banka nije poduzimala mjere monetarne politike upravljanju tečajem kune u odnosu na tečaj CHF kao što je to učinila u odnosu na EUR zbog čega se ti krediti po svojoj rizičnosti i bitno razlikuju od kredita na hrvatskom tržištu u eurima i da je o tome obavijestio tužitelja, dok tuženik tijekom postupka pa ni sada u žalbi ni činjenično ne tvrdi da bi tužitelju dao takve obavijesti. Osim toga, protivno žalbenim tvrdnjama tuženika, prvostupanjski sud je opravdano odbio dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika jer solemnizacija ugovora ne predstavlja dokaz da je javni bilježnik rastumačio korisniku kredita rizike valutne klauzule budući da to nije ni obveza javnog bilježnika, on je obvezan upoznati ugovorne stranke sa sadržajem Ugovora o kreditu.

13.6. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, odnosno ništetna u smislu čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP/03.

13.7. S obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju sukladno čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat preplaćenog iznosa na temelju te ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega je prvostupanjski sud, pri utvrđenju da ukupna preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 10.939,43 kn, pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju.

13.8. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava dosuđeni iznos tužitelju pozivajući se na tzv. negativnu razliku u preplati koja je nastala zbog manje plaćenih iznosa pojedinih mjesečnih anuiteta zbog pada tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, nisu od odlučnog značaja budući da tuženik u odnosu na tu razliku tijekom postupka nije podnio protutužbu, niti je istaknuo građanskopravni prigovor prijeboja (compensatio civilis), a niti prigovor radi prebijanja (compensatio per judicem) kao procesni prigovor i pravilna su utvrđenja prvostupanjskog suda proizašla iz nalaza i mišljenja vještaka, te je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge o prihvaćanju danog nalaza i mišljenja koji se odnosi na utvrđenu razliku preplaćenih iznosa.

13.9. Neosnovano tuženik u žalbi ponavlja prigovor zastare tražbina s osnove preplate zbog razlike u tečaju. Pri tome je prvostupanjski sud taj prigovor pravilno otklonio u skladu s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

13.10. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe 26. svibnja 2021. u ovome predmetu nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja.

13.11. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom čl. 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetne ugovorne odredbie Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

14. Tužitelj u žalbi neosnovano osporava prednje izloženo pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da se pravna utvrđenja iz odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača protiv Hypo-Alpe- Adria-Bank kao preuzimatelja Slavonske banke d.d. sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP- a odnose i na odnose nastale između potrošača i Slavonske banke d.d., te bez uspjeha nastavno osporava i pravilnu ocjenu prvostupanjskog suda o osnovanosti prigovora zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćenih kamata budući da je od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) pa do podnošenja tužbe protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

15. Tuženik neosnovano osporava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o odmjeravanju troškova postupka tužitelju u cijelosti, iako je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa kamata odbijen kao neosnovan. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud u okviru odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a najprije ocijenio omjer uspjeha stranaka u sporu, cijeneći uspjeh tužitelja u odnosu na osnovu i visinu njegovog zahtjeva u omjeru od 89,65%, te uspjeh tuženika u omjeru od 10,35 %, međutim i prema ocjeni ovog suda treba imati na umu pravno shvaćanje Suda Europske unije u predmetu C-224/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostalog, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“ Proizlazi dakle da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da nadoknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava.

15.1. Tuženik nadalje neosnovano prigovara pravilnosti primjene čl. 155. st. 1. i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12,103/14, 118/14, 107/15, 37/22-dalje:Tarifa) prilikom odmjeravanja nagrade za sastavljanje podneska tužitelja od 14. srpnja 2021. koja mu pripada prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife te kod odmjeravanja troška zastupanja na ročištu za objavu presude koji tužitelju pripada sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife.

15.2. Međutim, osnovano tuženik u žalbi osporava pravilnost primjene Tarife prilikom odmjeravanja troškova tužitelju za sastavljanje podnesaka od 29. prosinca 2021. i 28. veljače 2022. u punom iznosu prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife jer ti podnesci po svom sadržaju ne ulaze u krug podnesaka za koji se priznaje ta nagrada (sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka), već se radi o podnescima za koje se ima odmjeriti nagrada prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife, odnosno u iznosu od po 250,00 kn za svaki podnesak, uvećano za PDV, pa je za više dosuđeni iznos od 1.875,00 kn/ 248,86 eura (do iznosa od po 1.000,00 kn uvećano za PDV) zahtjev tužitelja trebalo odbiti.

16. Iz tih razloga je odlučeno kao u izreci ove presude na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

17. Tužitelju nije odmjeren trošak u povodu žalbe jer nije uspio u žalbenom stadiju postupka (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a) te ni tuženiku ne pripada trošak žalbenog postupka jer je uspio s dijelom sporednog potraživanja s osnova troškova postupka u odnosu na koje nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP- a).

U Rijeci 8. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović