Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1480/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja CR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marko Perkušić i Mirko Perkušić iz Imotskog protiv tuženika OR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Ivanu Ćosić, odvjetniku iz Imotskog, radi isplate, o dlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Imotskom pod posl. br. P-39/2015 od 06. listopada 2016., na sjednici vijeća održanoj 08. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Imotskom pod posl. br. P-39/2015 od 06. listopada 2016.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju u roku od 15 dana iznos od 15.700,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 11.03.2009. do isplate, kao i da mu nadoknadi parnični trošak u iznosu od 4.250,00 kn sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je toč. II) izreke odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 56.600,00 kn kao neosnovan.

2. Protiv toč. II) izreke citirane presude i odluke o trošku sadržane u toč. I) izreke, žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a), te predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se njegov tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti.

3. U žalbi tužitelj u bitnom navodi da je donošenjem pobijane odluke počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da iz stanja u spisu proizlazi da su stranke ugovorile cijenu rada sa građevinskim strojem i kamionom po satu u visini satnice rada od 300,00 kn, čemu u prilog da ukazuje evidencija rada koju je vodila tuženikova supruga i iskazi saslušanih svjedoka, pa da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je cijena radova ugovorena u fiksnom iznosu od 6.000,00 eura.

4. Protiv toč. I) izreke citirane presude žalbu podnosi i tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. ZPP-a, te predlaže preinačiti pobijanu odluku na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

5. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je prvostupanjski sud svoju presudu utemeljio na iskazu svjedokinje MR, a koji iskaz da se ne može prihvatiti kao vjerodostojan. Navodi da je istakao prigovor neispunjenja obveze jer da tužitelj nije odradio ukupno dogovoreni rad, pa da je na tužitelju teret dokaza što je bio sadržaj ugovora, kao i da li je obveza ispunjena. Navodi da ustraje kod prigovora promašene aktivne legitimacije. Osporava i odluku o trošku jer da je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti, a čak i u situaciji da je pobijana odluka zakonita da je tada njemu trebalo dosuditi parnični trošak obzirom na uspjeh tužitelja u omjeru od 20%.

6. Odgovori na žalbe nisu podnijeti.

7. Ovosudnom presudom pod posl. br. Gž-2471/16 od 27.02.2017. u toč. I) izreke odbijene su kao neosnovane žalbe stranaka, te je predmetna prvostupanjska presuda potvrđena u toč. I) izreke i u toč. II) izreke u dijelu kojim je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 56.600,00 kn, dok je djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja preinačena toč. II) izreke u dijelu kojim je sadržajno odbijen zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova na način da je nalaženo tuženiku da tužitelju isplati i daljnje parnične troškove u iznosu od 5.500,00 kn.

8. Međutim presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-2137/2017 od 13.07.2022. ukinuta je citirana ovosudna presuda pod posl. br. Gž-2471/16 od 27.02.2017. te je predmet vraćen na ponovno odlučivanje i to stoga što da je prilikom donošenja predmetne odluke sud mehanički primijenio pravila o teretu dokazivanja, iako da stranka ne može dokazivati negativnu činjenicu, a čime da je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 219. st. 1. ZPP-a.

9. Kako je dakle citiranom revizijskom odlukom VS RH ukinuta ovosudna drugostupanjska odluka, to je ovaj sud dužan ponovno odlučiti o žalbama stranaka.

10. Žalba stranaka su neosnovane.

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao izvođača da mu tuženik kao naručitelj radova isplati ostatak ugovorene cijene radova na temelju usmenog ugovora u iznosu od 72.300,00 kn, a koje radove da je izveo građevinskim strojem i kamionom na obiteljskoj kući tuženika u [adresa].

12. Donoseći pobijanu odluku, prvostupanjsku sud na temelju provedenog dokaznog postupka i to uvidom u cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu, u iskaze stranaka i saslušanih svjedoka, te uvida u kazneni spis pod posl. br. K- 468/14, utvrđuje:

- da između stranaka nije sporno da je tužitelj sa svojim građevinskim strojem izveo određene radove u [adresa] na zemljištu tuženika, te da su te radove uglavnom obavljali tužiteljevi sinovi ZR i BR,

- da nije sporno da stranke ugovor o izvođenju radova nisu zaključile u pismenoj formi, te da zaključenju ugovora u usmenoj formi nije bila prisutna nijedna treća osoba,

- da je između stranaka sporno koje je sve građevinske radove tužitelj obavio za tuženika, te da je li ugovoreno plaćanje radova po satnici u visini od 300,00 kn, kako to tvrdi tužitelj ili je pak za radove koji su se trebali obaviti ugovoren fiksni iznos od 6.000,00 eura kako to tvrdi tuženik,

- da je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da je prije tužitelja, na prostoru u blizini tuženikove kuće tijekom ljeta 2006. radove građevinskim strojem izvodio obrt u vlasništvu ŠR, a nakon toga da je radove građevinskim strojem izvodio tužitelj i poslije njega da su radove izvodili ŽR i ER, pa da na licu mjesta nije moguće utvrditi koje je radove obavio samo tužitelj,

- da stranke nisu ugovorile plaćanje radova po satnici u visini od 300,00 kn kako to tvrdi tužitelj jer da bi u tom slučaju bilo logično za očekivati da i tužitelj i tuženik vode zajednički građevinski dnevnik, iz kojeg bi trebalo proizlaziti koliko je sati i kojeg dana tužitelj odradio sa građevinskim strojem za tuženika, a takav građevinski dnevnik da ne postoji,

- da spisu priložena evidencija vođena od strane tuženikove supruge ne može sama po sebi predstavljati dokaz da su stranke ugovorile plaćanje poslova po satnici u visini od 300,00 kn za sat rada građevinskim strojem jer da se u toj evidenciji nigdje ne spominje cijena satnice rada stroja, a i da je nelogično za pretpostaviti da bi tužitelj vođenje građevinskog dnevnika, odnosno vođenje evidencije o radu stroja prepustio supruzi tuženika koja ne zna hrvatski jezik i koja nije ugovarala poslove sa tužiteljem,

- da iz iskaza svjedoka saslušanih tijekom postupka proizlazi da je sa nekim izvođačima radova, tuženik ugovorio plaćanje u fiksnom iznosu ( ŽR), dok je sa nekima ugovorio plaćanje radova po satu rada građevinskog stroja (GR i ER),

- da svjedok DR nema nikakvih saznanja o onome što je predmet ove parnice, dok da svjedoci GR, RR, ER, ŽR i MR nisu bili prisutni u vrijeme kada su tužitelj i tuženik dogovarali opseg poslova, pa da se nisu mogli niti detaljno izjasniti ni o opsegu poslova koje je tužitelj obavio za tuženika,

- da je ocjena suda da su stranke ugovorile obavljanje poslova građevinskim strojem u iznosu do 6.000,00 eura kako to tvrdi tuženik,

- da se ne može prihvatiti kao istinita tvrdnja tuženika da tužitelj nije obavio ugovorene poslove, te da mu on stoga nije isplatio cjelokupni ugovoreni iznos jer da iz iskaza svjedokinje MR proizlazi da je tuženik sa istom razgovarao o poslovima koje je za njega obavio tužitelj, te da je isti bio zadovoljan sa obavljenim poslovima, čak pozivajući svjedokinju da dođe vidjeti poslove koje je za njega obavio tužitelj,

- da je tužitelj priznao da mu je tuženik isplatio iznos od 3.000,00 eura,

- da se ne može prihvatiti kao istinita tvrdnja tužitelja da se navedeni iznos odnosio na troškove kupnje goriva za rad građevinskog stroja i da taj iznos ne treba biti uračunat u ugovorenu cijenu radova,

- stoga sud zaključuje da se iznos od 3.000,00 eura, kojeg je tuženik platio tužitelju, odnosio na plaćanje dijela ukupno ugovorene cijene radova od 6.000,00 eura,

- da iz iskaza sina tužitelja BR koji je po nalogu tužitelja obavljao poslove sa građevinskim strojem sa svojim bratom UR, datog u kaznenom postupku II KIR-241/09 proizlazi da mu je tuženik za obavljene poslove isplatio 1.800,00 kuna te natočio 200 litara goriva, a što bi odgovaralo ukupnom iznosu od oko 3.200,00 kuna,

- navedeno da proizlazi i iz priznanica priloženih kaznenoj prijavi pod br. 511- 12-27-02-KU/09 iz kojih da proizlazi da je tuženik isplatio za obavljene poslove sinu tužitelja ZR iznos od 300,00 eura 02.05.2007., iznos od 600,00 kn 12.05.2007. i iznos od 750,00 kn 15.05.2007. odnosno ukupno iznos od 6.800,00 kn,

- da kada se tom iznosu pribroji iznos od 3.000,00 eura, što odgovara protuvrijednosti od 22.500,00 kn, to da proizlazi da je tuženik isplatio tužitelju i njegovim sinovima ukupan iznos od 29.300,00 kn,

- kako da protuvrijednost iznosa od 6.000,00 eura iznosi 45.000,00 kn, a da je utvrđeno da je tuženik isplatio tužitelju i njegovim sinovima ukupan iznos od 29.300,00 kn, to da je tuženik obvezan tužitelju isplatiti razliku cijene ugovornih radova u iznosu od 15.700,00 kn.

13. Slijedom navedenog prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev do iznosa od 15.700,00 kn, dok u preostalom dijelu od 56.600,00 kn odbija tužbeni zahtjev. Odluku o trošku donosi na temelju čl. 154. st. 2. ZPP-a cijeneći da uspjeh tužitelja u parnici iznosi 60%, a tuženika 40%.

14. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuju žalitelji jer pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

15. Također je pravilno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje, te je pravilno djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, a za što je dao opravdane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

16. Pri tom prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke nije naveo primjenom kojih propisa materijalnog prava je odluku donio, međutim navedeno nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke jer utvrđeno činjenično stanje upućuje na zaključak da su stranke međusobno zaključile usmeni ugovor o djelu u smislu odredbe čl. 590. Zakona o obveznim odnosima ( ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22 ) temeljem kojeg se tužitelj kao izvođač radova obvezao tuženiku kao naručitelju radove izvršiti ugovorene građevinske radove sa svojim strojevima, dok mu se tuženik za to obvezao platiti ugovorenu cijenu.

17. U odnosu na žalbene navode stranaka koji se u biti odnose na (pre)ocjenjivanje izvedenih dokaza valja istaknuti da je pravo na ocjenu dokaza pridržano za sud, koji prema svojem slobodnom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane temeljem čl. 8. ZPP-a. U slobodi ocjene dokaza sud je ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se mogla provjeriti. Naime, sud može iskaz stranke ili svjedoka ocijeniti u suštini više ili manje uvjerljivim ili logičnim, gledano pojedinačno ili u cjelini s ostalim dokazima, a ima i ovlast ocjenjivati provedene dokaze, kao i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica ( čl. 220. st. 2. ZPP-a ), te odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka. Pri tom sud nije u obvezi prihvatiti svaki prijedlog stranke za provođenje dokaza, ali ne može otkloniti svoju obvezu da logičnim razlogom obrazloži svoje činjenično i pravno shvaćanje, a što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i učinio.

18. Tako je, suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a pravilno ocijenio, a za što je dao i valjano obrazloženje koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, da spisu priložena evidencija vođena od strane tuženikove supruge ne može sama po sebi predstavljati dokaz da su stranke ugovorile plaćanje poslova po satnici jer se u istoj nigdje ne navodi cijena satnice rada stroja, te da je nelogično za pretpostaviti da bi tužitelj ( koji posjeduje građevinske strojeve i bavi se izvođenjem građevinskih radova ) vođenje takve evidencije prepustio supruzi tuženika i to još na francuskom jeziku, iako navedena nesporno u ugovaranju predmetnog posla nije sudjelovala.

19. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužitelja, na ugovaranje cijene predmetnih radova po satnici ne ukazuju niti iskazi saslušanih svjedoka ER, AR, IR i BR iz razloga što navedeni svjedoci nesporno nisu bili prisutni kada su stranke ugovarale cijenu predmetnih radova, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

20. Pored toga iz iskaza saslušanih svjedoka koji su također obavljali radove na predmetnoj nekretnini tuženika proizlazi da je tuženik sa svjedokom ŽR ugovorio plaćanje radova koji su izvođeni bagerom i kamionom u fiksnom iznosu ( 4.500-5.000,00 eura), dok je sa svjedocima GR i ER ugovorio plaćanje radova po satnici, pa se suprotno žalbenim navodima tužitelja ne može zaključiti da bi ugovaranje takvih radova u fiksnom iznosu bilo neuobičajno.

21. Slijedom navedenog, a u nedostatku konkretnih dokaza da je između stranaka izvođenje radova ugovoreno po satnici, kako to tvrdi tužitelj, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je izvođenje radova ugovoreno u fiksnom iznosu od 6.000,00 eura.

22. Isto tako suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno prvostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a nije prihvatio kao istinitu tvrdnju tuženika da tužitelj nije obavio sve ugovorene radove, pa da mu stoga nije isplatio cjelokupno ugovoreni iznos jer je navedeno u suprotnosti sa iskazom svjedokinje MR, čija vjerodostojnost tijekom postupka nije dovedena u pitanje. Štoviše tuženik na ročištu na kojem je saslušana navedena svjedokinja nije uopće niti prigovorio vjerodostojnosti njenog iskaza.

23. Pored toga tuženik je tijekom postupka predložio upravo na okolnost utvrđivanja činjenice da tužitelj nije odradio posao kojeg je sa njim dogovorio, provođenje dokaza saslušanjem svjedoka DR ( list 39 spisa ), međutim navedeni svjedok o navedenom nije imao nikakvih saznanja.

24. Neosnovan je i žalbeni navod tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja jer predračun na ime „C“ ne prileži spisu, niti se pobijana presuda temelji na tom predračunu, već na ocjeni pravnog odnosa između stranaka kao ugovornih strana.

25. Nadalje, obzirom da je tužitelj u konkretnom slučaju djelomično uspio u sporu, to je pravilno primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a prvostupanjski sud odlučio o parničnom trošku sukladno omjeru uspjeha stranaka u parnici.

26. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe tužitelja ne proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

27. U odnosu na žalbene navode tuženika ističe se da se trošak ne može cijeniti samo kvantitativno, već i kvalitativno, te kada se uzme u obzir da je tuženik u cijelosti osporio tužbeni zahtjev tj. i osnov i visinu, kao i da je provedenim dokaznim postupkom utvrđena obveza na isplatu tuženika spram tužitelja, što znači da je tužitelj u pogledu osnove uspio u cijelosti, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da uspjeh tužitelja u parnici iznosi 60%.

28. Također pravilno prvostupanjski sud nije priznao tuženiku trošak sastava podnesaka od 20.10.2014. i 19.11.2014. jer isti nisu bili potrebni za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

29. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci, 08. listopada 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec