Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž -183/2023-4

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Nataše Peršić Brleković članice vijeća , u pravnoj stvari tužitelja:1. IMŽ (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], 2. LMŽ (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], 3. IM (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], i 4. LM (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], svi tužitelji zastupani po punomoćniku MM, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Euroherc osiguranja d.d. (OIB 22694857747), Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnik Damir Salahović, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1513/2013-91 od 14. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 8. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1513/2013-91 od 14. prosinca 2022., potvrđuje.

Obrazloženje

1.Navednom presudom u točki I izreke odbijen je zahtjev tužitelja da im tuženik svakom isplati iznose sa tijekom zatezne kamate na pojedine iznose i po stopi kako je to navedeno u toj točki izreke. Točkom II izreke naloženo je tužiteljima naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 105.975,00 kn/14.065,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv te presude tužitelji podnose žalbu pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), predlažući da se uvaženjem žalbe pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev usvoji uz obvezu tuženika da im naknadi troškove prvostupanjskog i žalbenog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao srodnika pok. ŽM i to 1. tužiteljice kao supruge, a 2. -4. tužitelja kao djece ujedno kao sljednika njegovih roditelja koji su tijekom postupka preminuli, radi naknade neimovinske štete za duševne boli zbog smrti bliske osobe, te imovinske štete na ime pogrebnih troškova, troškova karmina, te nabavke vijenaca i crnine.

6. Sud prvog stupnja utvrđuje te iz sadržaja spisa proizlazi slijedeće:

-26. rujana 2011. došlo je do prometne nezgode u mjestu Strnen općina Sunja u kojoj je došlo do sudara osobnog vozila Mazda 323 kojim je upravljao sada pok. ŽM dok je osiguranik tuženika HM upravljao autobusom marke Setra C 313;

-vozila su se kretala u suprotnom smjeru a širina kolnika je 5 metara sa travnatim proširenjem s desne strane gledajući u smjeru kretanja osobnog vozila oko 0,8 metara, dok se sa lijeve strane nalazi zemljano proširenje oko 2,4 metra;

-mjesto sudara nalazi se za oko 0,5 metra od lijevog ruba kolnika i to lijeve vozne trake u smjeru kretanja osobnog vozila na kojem su vidljivi tragovi struganja po asfaltu, a do sudara je došlo prednjim više lijevim dijelom osobnog vozila u prednju lijevu stranu autobusa od čega je to vozilo odbačeno natrag, pa je u rotaciji suprotno od smjera kazaljke na satu stražnjim dijelom udarilo u betonski zid izvan kolnika, dok je autobus u nastavku kretanja sletio sa kolnika i naletio na dvorišnu ogradu,

-brzina kretanja na tom dijelu prometnice ograničena je na 50 km/h s time da se osobno vozilo u trenutku kočenja kretalo brzinom od 90 km/h, a u trenutku sudara nakon kočenja ta brzina je iznosila 37,8 km/h dok se autobus u trenutku reagiranja kočenjem kretao brzinom od 79 km/h, a u trenutku sudara brzina je iznosila 58 km/h;

-protiv vozača autobusa HM bila je podnesena kaznena prijava zbog kaznenog djela iz čl. 272. st. 4. Kaznenog zakona, ali je ista odbačena rješenjem Općinskog državnog odvjetništva u Sisku poslovni broj K-DO-775/11 od 12. prosinca 2011.,

-prema provedenom alkotestiranju kod istog nije pronađeno alkohola u krvi niti mokraći, odnosno bio je trijezan, dok je kod pok. ŽM utvrđeno 0,85 g/kg apsolutnog alkohola u krvi i 0,52 g/kg apsolutnog alkohola u mokraći;

-toksikološkim vještačenjem po vještaku dr. Marini Nestić pri takvoj koncentraciji alkohola u krvi osobe se nalaze u pripitom stanju i njihove vozačke sposobnosti su smanjene, ali ne bitno, s time da se pod utjecajem alkohola smanjuje samokritičnost, raste samopouzdanje, javlja želja za isticanjem i glavne karakteristike vožnje tako alkoholiziranih vozača je precjenjivanje vlastitih sposobnosti uz brzu riskantnu vožnju i često podcjenjivanje opasnosti;

-prema nalazu vještaka sudske medicine dr. Davora Mayera obdukcijski zapisnik sa utvrđenim ozljedama i raspored ozljeda na tijelu prednika tužitelja sugeriraju da on u trenutku nesreće nije bio vezan sigurnosnim pojasom, ali ta okolnost nije bila od važnosti za nastup smrtne posljedice, dominantna ozljeda prednika tužitelja koja je i uzrok smrti jeste razdor prsne aorte koja je mogla nastati i u slučaju korištenja sigurnosnog pojasa;

-prema nalazu i mišljenju vještaka za cestovni promet i procjenu vozila ing. RM mjesto sudara određeno je prema položaju tragova kočenja vozila, odnosno presijecanjem i nalazi se za 0,5 metara od lijevog ruba kolnika na kojem su vidljivi tragovi struganja po asfaltu gledano u smjeru kretanja osobnog vozila, u trenutku reagiranja kočenjem brzina osobnog vozila bila je 90 km/h, a u trenutku sudara 37,8 km/h dok se prema podacima listića tahografa autobus u trenutku reagiranja kočenjem kretao brzinom od 79 km/h a u trenutku sudara 58 km/h, kada je vozač osobnog vozila reagirao kočenjem bio je udaljen od mjesta sudara 55,4 metra i zbog betonske ograde i raslinja s desne strane izvan kolnika nije mogao u tom trenutku uočiti autobus koji se kretao iz suprotnog smjera i nalazio se 58,3 metra od mjesta sudara i tada još nije reagirao kočenjem, s druge strane u trenutku kada je vozač autobusa reagirao kočenjem na oko 36,4 m prije mjesta sudara osobno vozilo je već bilo u kočenju udaljeno od mjesta sudara oko 32 metra i u toj su se situaciji objektivno mogli uočiti jer je prije to onemogućavala betonska ograda, s obzirom na širinu kolnika od 5 metara objektivno nisu u takvim okolnostima postojali uvjeti za sigurno mimoilaženje bez da oba vozača smanje brzinu kretanja vozila, s time da se ne može sa sigurnošću utvrditi iz kojeg je razloga vozač osobnog vozila intenzivno kočio u trenutku kada nije mogao uočiti autobus, s time da je brzina njegova kretanja bila manja od granične brzine za savladavanje desnog zavoja, a prometna nezgoda se mogla izbjeći da su se oba vozila u trenutku reagiranja kočenjem kretala dopuštenom brzinom od 50 km/h, jer bi se oba zaustavila prije mjesta sudara.

7.Sud prvog stupnja analizirajući rezultate navedenih vještačenja, iskaze svjedoka, te sadržaj cjelokupne priložene dokumentacije utvrđuje da su se oba vozila kretala brzinom većom od dozvoljene za tu prometnicu. Nadalje, da se autobus prije sudara kretao dijelom prometnice namijenjenom za prolaz vozila iz suprotnog smjera, ali da to zbog konfiguracije prometnice i raslinja pored ceste prednik tužitelja nije mogao uočiti pa zaključuje da to nije u uzročno posljedičnoj vezi sa nastankom štetnog događaja. Navedeno iz razloga što prednik tužitelja tada još nije uočio autobus niti znao na kojem dijelu prometnice se nalazi, već je poduzeo intenzivno kočenje koje je dovelo do blokade kotača i onemogućilo ga u upravljanju vozilom tako da je prešao na suprotni dio kolnika i sudario se s autobusom. Smatra da je isti poduzeo takvu radnju, vjerojatno iz razloga jer je bio pod utjecajem alkohola, što je rezultiralo prebrzom vožnjom kao jednom od karakteristika vozača koji voze u alkoholiziranom stanju, pa da je stoga do štetnog događaja došlo isključivo krivnjom prednika tužitelja. Zbog navedenog odbija tužbeni zahtjev tužitelja, cijeneći da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 1072. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41//08, 125/11, 78/15, dalje u tekstu: ZOO).

8. Odluku o troškovima postupka donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. ZPP-a i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 - dalje Tarifa), te tužitelje obvezuje naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 14.065,30 eura/105.985,00 kn uz zakonsku zateznu kamatu od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

9. U fazi žalbenog postupka ostala je prijeporna suodgovornost sudionika ovog štetnog događaja jer tužitelji ustraju kod tvrdnji da do štetnog događaja nije došlo isključivo krivnjom njihovog prednika već da je istom doprinio u omjeru od 65%, dok je osiguranik tuženika doprinio u omjeru od 35%, u kojem im pripada pravo na naknadu neimovinske i imovinske štete.

10. Ispitujući u povodu izjavljene žalbe pobijanu presudu, ovaj sud nije utvrdio da bi sud prvog stupnja provedenim postupkom i njenim donošenjem počinio koju od apsolutno bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

11. Protivno žalbenim tvrdnjama tužitelja nije počinjena apsolutno bitna procesna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja u odnosu na sve odlučne činjenice iznio jasne razloge, tako da je presudu u svemu moguće ispitati.

12. Nadalje, činjenično stanje relevantno za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno je utvrđeno, te je s obzirom na isto sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio.

13. Tužitelji u žalbi kao i u tijeku prvostupanjskog postupka ustraju kod tvrdnji da je osiguranik tuženika doprinio nastanku šetnog događaja postupajući protupravno odnosno krećući se brzinom većom od dozvoljene za taj dio prometnice, a da između štetnog događaja i takvog postupanja postoji uzročno posljedična veza jer bi se za slučaj da se kretao dozvoljenom brzinom od 50 km/h zaustavio 7,8 metara prije mjesta sudara. U odnosu na navedeno valja istaći da doista iz nalaza i mišljenja vještaka te dopunskih očitovanja nakon provedene rekonstrukcije na licu mjesta proizlazi da je širina kolnika na tom dijelu prometnice 5 metara s time da je širina autobusa 2,5 metara a širina osobnog automobila kojim je upravljao prednik tužitelja 1,8 metara pa da je mimoilaženje prometnicom otežano. Proizlazi da je zbog raslinja i betonskog zida te konfiguracije prometnice sudionicima bilo otežano međusobno uočavanje u situaciji kada je prednik tužitelja bio od mjesta sudara udaljen 58 metara a od autobusa 55,4 metra. Kako se automobil kretao brzinom od 90 km/h to je njegov zaustavni put 62,20 metara, dok se autobus kretao brzinom od 79 km/h pa je njegov zaustavni put 59,7 metara. Osobni automobil započeo je s kočenjem kada je od mjesta sudara bio udaljen 55,4 metra a tom trenutku autobus je od mjesta sudara bio udaljen 58,3 metra, dok je autobus počeo kočiti kada je od mjesta sudara bio udaljen 36,4 metra kada je brzina osobnog automobila iznosila 83,1 km/h i od mjesta sudara bio udaljen 30,2 metra, s time da je mjesto sudara na lijevoj kolničkoj traci i to 0,5 metara od lijevog ruba kolnika u smjeru kretanja. Dakle, rekonstrukcijom je utvrđeno da se autobus prije nailaska na mjesto sudara kretao na način da je dijelom prelazio na suprotnu kolničku traku ali da ga tada još prednik tužitelja nije mogao uočiti, jer se vještak očitovao da je iz pozicije prije mjesta sudara vozač osobnog vozila mogao uočiti gornju polovicu visine atovusa ali iz te pozicije nije moguće utvrditi njegov položaj u odnosu na širinu kolnika. Međutim, do dolaska u sudarni položaj odnosno kada ga je isti mogao uočiti autobus se kretao desnom kolničkom trakom namijenjenom za njegov smjer kretanja tako je u sudarnom položaju bio u potpunosti na svojoj prometnoj traci dok je osobni automobil većim dijelom svoje širine bio na toj traci, dakle onoj namijenjenoj za kretanje vozila iz suprotnog smjera. Do takve situacije došlo je uslijed intenzivnog kočenja prednika tužitelja prije njemu desnog zavoja tako da nije mogao upravljati vozilom pod blokiranim kotačima već je u takvom stanju prešao na lijevi rub kolnika. Uz to, iz nalaza vještaka proizlazi da je prolazna brzina zavoja na tom djelu prometnice 108 km/h pa bi prednik tužitelja za slučaj da nije kočio i pri brzini od 90 km/h prošao navedeni zavoj iz čega slijedi zaključak da bi to zasigurno bilo uz blaže kočenje. Uslijed intenzivnog kočenja i takvog postupanja prednika tužitelja došlo je do naprijed navedene situacije, odnosno blokade kočionog sustava i kotača kada je automobil prešao na suprotnu stranu kolnika i udario u autobus pa je zbog siline udarca došlo do udara prednje lijeve strane osobnog vozila u desnu stranu autobusa i odbacivanja tako da je osobni automobil stražnjom stranom udario u betonski zid pored prometnice i došlo je do njegova zaokretanja u smjeru suprotnom od kazaljka na satu kada se zaustavio.

14. Iz opisanih utvrđenja ne proizlazi da bi u konkretnoj prometnoj situaciji prema kretanju oba sudionika i konfiguraciji prometnice postojala objektivna potreba za tako intenzivnim kočenjem pored utvrđenja da je autobus u potpunosti u situaciji kada ga je prednik tužitelja uočio bio na svojoj prometnoj traci, a da je i pri brzini kojom se kretao mogao savladati prometnicu bez takvog postupanja jer je prolazna brzina zavoja 108 km/h. Stoga je i prema mišljenju ovoga suda takva objektivno ne primjerena reakcija uzrok nastanka štetnog događaja kao što pravilno zaključuje sud prvog stupnja. Okolnost da su se oba sudionika kretala brzinom većom od dozvoljene nije od utjecaja na nastanak istog jer je pravilnim postupanjem odnosno blažim kočenjem bilo moguće nesmetano mimoilaženje ta dva vozila. Takvo postupanje prednika tužitelja može se povezati sa njegovom alkoholiziranošću, odnosno time što je utvrđena koncentracija apsolutnog alkohola u krvi od 0,85 g/kg a u mokraći 0,52 g/kg jer prema nalazu vještaka dr. Marine Nestić proizlazi da se pri takvoj koncentraciji alkohola osobe nalaze u pripitom stanju tako da su vozačke sposobnosti većine prosječnih vozača smanjene, ali ne bitno, s time da su karakteristike vozača pod utjecajem alkohola smanjena samokritičnost, rast samopouzdanja, želja za isticanjem te precjenjivanje vlastitih sposobnosti uz brzu i riskantnu vožnju te potcjenjivanje opasnosti.

15. Protivno tvrdnjama tužitelja i prema mišljenju ovoga suda time što su se oba sudionika kretala nedozvoljenom brzinom za taj dio prometnice te time što je autobus prije nailaska na mjesto sudara zahvaćao i dio prometnice za promet vozila iz suprotnog smjera, ali je u trenutku kada ga je prednik tužitelja mogao uočiti bio na svojoj prometnoj traci, nije doprinio nastanku štetnog događaja jer bi se prednik tužitelja uz blaže kočenje kakvo je poduzeo vozač autobusa, da je tako postupio oni mimoišli te do sudara ne bi došlo pa time niti smrtne posljedice prednika tužitelja. Iz opisanih utvrđenja proizlazi da je postupao protivno odredbi čl. 63. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08, 48/10 i 74/11; ) osobito pored utvrđenja da se uz desni rub prometnice nalazi prošireni travnati dio(oko 0,80 m) pa bi reakcija primjerena prosječnom vozaču bila kočenje uz skretanje u desno, a ne tako intenzivno kočenje, prilikom uočavanja gornjeg dijela autobusa.

16. Protiv vozača autobusa HM bila je podnesena kaznena prijava od strane ODO Sisak ali je ista odbačena s time da se kod ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva utvrđuje građanskopravna odgovornost koja je šira u odnosu na kaznenu. Međutim, s obzirom na sva opisana utvrđenja i ovaj sud ne nalazi da bi osiguranik tuženika doprinio nastanku štetnog događaja pa da bi sukladno odredbi čl. 1072. ZOO-a tuženik bio u obvezi, pa i u zatraženom omjeru od 35%, naknaditi štetu tužiteljima kao supruzi odnosno djeci pok. ŽM na ime neimovinske štete zbog duševne boli uslijed smrti bliske osobe te materijalne štete na ime crnine, pogrebnih troškova te nadgrobnog spomenika, kako je to zatraženo tužbenim zahtjevom.

17. S obzirom na ovakav ishod postupka pravilna je i odluka o troškovima postupka koja se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na troškove zastupanja tuženika.

18. Slijedom iznesenog valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 8. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak