REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-512/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Lana Propadalo Duka, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-5931/2016-95 od 11. siječnja 2024., Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u sjednici održanoj 8. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5931/2016-95 od 11. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja JF protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. radi isplate iznosa od 88.158,57 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačne dijelove tog iznosa teku u razdoblju dospjelosti od 1. srpnja 1995. do zaključno 2. siječnja 2002. pa do isplate te je odbijen i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka a njemu naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 3.049,77 eura sa zateznim kamatama od dana presuđenja 11. siječnja 2024. do isplate.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tužitelj zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga, smatrajući kako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da se radi o zastari pa je tako u cijelosti zanemario i priznanje tuženika kako je tužitelj imao pravo vlasništva na obveznicama u iznosu koji je naznačen u presliku potvrde od 1. travnja 1994., kao i činjenicu da mu je tuženik tu potvrdu odbio predati mirnim putem pa u spisu postoji i tužiteljev dopis od 21. prosinca 2015. kojim od tuženika traži predaju predmetne potvrde u izvorniku ili ovjerenom presliku a kako tuženik nije osporio vjerodostojnost tog dopisa smatra da je prvostupanjski sud neosnovano zaključio kako se tužitelj prije pokretanja ovog postupka nije obratio tuženiku sa zahtjevom za predaju potvrde, slijedom čega prvostupanjsku presudu u tom dijelu nije moguće ispitati.

2.1. Nadalje smatra kako iz navedenih okolnosti proizlazi da se tuženikova štetna radnja sastoji u neispunjenju obveze na dostavu izvornika potvrde pa je tek nakon posljednjeg rješenja iz 2017. tužitelju nastala šteta i shodno tome tek tada počinje teći zastara. Smatra da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka zato što se tuženik prema članku 233. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) nije mogao protiviti predaji potvrde ni uskratiti dostavu te potvrde, a to je tužitelj sve zatražio na pripremnom ročištu 3. travnja 2017. kada je predložio da tuženik dostavi izvornik potvrde od 1. travnja 1994. te da se očituje je li u evidenciji tuženika vlasništvo tužitelja vezano za obveznice. Poziva se i na članak 237. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001. dalje: ZOO/91) a i na druge odredbe toga zakona koji govore o vrijednosnim papirima kao i na ovršni postupak te tužbe koje je podnio protiv tuženika u parnicama P-1092/99 (i novi broj: P-1607/13) radi nedopuštenosti ovrhe pa smatra da je i u vezi s tom parnicom nastupio prekid zastare sve do 28. srpnja 2014. odnosno do pravomoćnosti kada je ta ovrha proglašena nedopuštenom i ukinute sve radnje zbog ništetnosti.

2.2. Tužitelj predlaže preinačenje prvostupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti a podredno ukidanje te presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje pred drugim vijećem suda prvoga stupnja.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet je spora zahtjev tužitelja JF protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb za isplatu iznosa od 88.158,57 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose dospjele u razdoblju od 1. srpnja 1995. do zaključno 2. siječnja 2002. pa do konačne isplate.

5.1. Tužitelj temelji svoj zahtjev na tvrdnji da je bio vlasnik obveznica Republike Hrvatske u obliku knjižnog potraživanja u ukupnoj vrijednosti od 138.795,00 tadašnjih njemačkih maraka za koje je tuženik 1. travnja 1994. izdao potvrdu (ali ne u izvorniku) a i kasnije je odbijao izdati potvrdu u izvorniku pa da zbog toga tužitelj nije mogao tražiti isplatu vrijednosti tih obveznica zajedno s kamatama nakon amortizacije te da je time tuženik odgovoran tužitelju za štetu u vrijednosti obveznica i kamata, kao i da tuženik nije bio ovlašten izvršiti otkup tih obveznica i 7. travnja 1994. i obaviti uplatu iznosa od 331.102,32 kuna (tada 331.102,320 hrvatskih dinara) kao otplatu kredita koji je tužitelj imao kod tuženika za kupnju dionica a koji je sklopljen 29. siječnja 1993. na iznos od 287.993.152,00 hrvatskih dinara.

6. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužiteljev zahtjev u cijelosti zbog osnovanosti prigovora zastare s obrazloženjem da je tužitelj saznao za tuženikovu štetnu radnju neovlaštenog otkupa obveznica i podmirenja dijela svoga potraživanja iz ugovora o kreditu (učinjenu 7. travnja 1994.) najkasnije tijekom postupka u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj: P-10092/99 (kasnije P-1607/13) koji se vodio radi nedopuštenosti ovrhe (iz nalaza i mišljenja vještaka Ivana Tkaleca od 3. prosinca 2007.) a to je saznao i iz nalaza vještaka Marte Anđel u predmetu P-10501/08 pa smatra da je zastarni rok (objektivni od pet godina) istekao prije podnošenja tužbe od 16. listopada 2016., kao i zbog toga što su obveznice amortizirane 30. lipnja 2005. pa je i s tim u vezi nastupila zastara jer je tužitelj tek 21. rujna 2015. zatražio od tuženika predaju potvrde o obveznicama.

6.1. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi i utvrđenje kako tužitelj nije dokazao da je izdavanje potvrde o obveznicama zatražio od tuženika prije 21. rujna 2015. a u to je vrijeme već bio protekao rok za zastaru potraživanja koje je po osnovi tih obveznica imao prema Republici Hrvatskoj koja je izdala te obveznice i bila u obvezi isplatiti tužitelju njihovu vrijednost zajedno s kamatama, s obzirom na istek vremena amortizacije tih obveznica 30. lipnja 2005.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio prvostupanjsku presudu zakonitom i pravilnom pa tužiteljevu žalbu stoga neosnovanom.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti pa tako ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Nisu ostvareni ni drugi žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud u bitnome pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Iz stanja spisa proizlaze sljedeće odlučne činjenice:

- stranke su 29. siječnja 1993. sklopile Ugovor o kreditu za kupnju dionica – udjela u iznosu od 287.993.152,00 hrvatska dinara (s valutnom klauzulom u njemačkim markama po srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske važećem na dan korištenja kredita) s rokom otplate od sedam godina i uz redovne kamate po stopi od 7% godišnje (nepromjenjivoj) a kredit se otplaćivao jednom godišnje najkasnije do 31. ožujka u godini u dinarskoj protuvrijednosti njemačkih maraka obračunatoj po prodajnom tečaju tuženika važećem na dan svakog pojedinog plaćanja,

- tužitelj je TF **.**.1994. na temelju zamjene deviznog depozita za obveznice i ustupanja obveznica od drugih fizičkih osoba postao vlasnik obveznica koje je izdala Republika Hrvatska, u obliku knjižnog potraživanja u iznosu od 138.795,00 njemačkih maraka o čemu je tuženik 1. travnja 1994. izdao i potvrdu

(preslika potvrde na listu 4 spisa),

- 7. travnja 1994. obavljen je otkup tih obveznica za iznos od 331.102.320,00 hrvatskih dinara (65% od nominalne vrijednosti koja je tada iznosila 509.388.185,00 hrvatskih dinara za 138.795,00 njemačkih maraka) koji je iznos istoga nadnevka uplaćen kao otplata kredita koji je 29. siječnja 1993. odobren tužitelju za kupnju 13.472 dionice u ukupnoj nominalnoj vrijednosti od 1.347.200,00 njemačkih maraka koje u postupku pretvorbe poduzeća u skladu sa Zakonom o pretvorbi poduzeća na kojima postoji društveno vlasništvo izdaje poduzeće "Proizvodnja i prerada mesa" Virovitica d.d.,

- bez obzira na uplaćeni iznos od 331.102.320,00 hrvatskih dinara na dan 7. travnja 1994., tužiteljev kredit nije bio otplaćen ni tada ni kasnije te je tuženik pokrenuo ovršni postupak poslovni broj: I-651/97 koji je obustavljen rješenjem od 2. lipnja 2014. zato što je ovrha na nekretninama tužiteljevih sinova bila nedopuštena zbog ništetnosti ugovora o zasnivanju založnog prava, a to je utvrđeno u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj: P-10501/08,

- protiv izvršenja (ovrhe) u predmetu I-651/97 vođen je parnični postupak P-10092/99 (kasnije P-1607/13),

- u predmetu je P-10092/99 (kasnije P-1607/13) provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ivanu Tkalecu iz čijega nalaza i mišljenja od 3. prosinca 2007. (listovi 109 do 112 spisa) proizlazi kako kredit za kupnju dionica-udjela od 29. siječnja 1993. nije otplaćen ni uplatom od 331.102.320,00 hrvatskih dinara 7. travnja 1994. ni kasnijim uplatama koje su vršene do 2. veljače 1997. te da je nakon otkaza kredita 19. listopada 1998. ostala neotplaćena glavnica u iznosu od 136.457,29 njemačkih maraka i neotplaćene redovne kamate u iznosu od 5.206,37 njemačkih maraka te da nije bilo naknadnih uplata pa je na dan 2. veljače 2007. tužiteljev dug po kreditu iznosio najmanje 190.055,50 eura po osnovi glavnice i 102.138,80 eura po osnovi zateznih kamata,

- iz nalaza i mišljenja vještaka Marte Anđel od 12. travnja 2010. (listovi 96 do 100 spisa) koji je sačinjen po privatnom zahtjevu tužitelja, proizlazi kako je uplatom iznosa od 331.102.320,00 hrvatskih dinara 7. travnja 1994. kredit već tada otplaćen i preplaćen, ali je vještakinja uzela u obzir nominalne iznose u hrvatskim dinarima, ne vodeći računa o tome da je kredit ugovoren s valutnom klauzulom u njemačkim markama,

- u spisu nema podataka o tome na koji je način završila parnica P-10092/99 (kasnije P-1607/13), ali tužitelj ni ne tvrdi da je ovrha u predmetu I-651/97 obustavljena zbog toga što je utvrđeno nepostojanje duga iz kredita, već proizlazi da je ta ovrha obustavljena zbog pravomoćno utvrđene ništetnosti ugovora o zalogu nekretnina na kojima je ovrha određena, u predmetu P-10501/08 i

- iz podneska ovršenika J i mlt. PF dostavljenog 31. svibnja 1999. u ovršni predmet poslovni broj I-651/97 proizlazi navod kako su ovršenici isplatiti kredit od oko 290.491,00 njemačkih maraka od ukupnog iznosa od 474.000,00 njemačkih maraka (list 139 spisa).

11. Prvostupanjski je sud iz navedenih činjenica koje proizlaze iz dokaza u spisu pravilno našao utvrđenom i činjenicu da je tužitelj već iz nalaza i mišljenja vještaka Ivana Tkaleca od 3. prosinca 2007. saznao za tuženikovu radnju otkupa obveznica i podmirenja svoje tražbine iz kredita u iznosu od 331.102.320,00 hrvatskih dinara a to je bilo vidljivo i iz nalaza i mišljenja vještaka Marte Anđel u predmetu P-10501/08 od 12. travnja 2010. te da se radi o saznanju za štetu i za štetnu radnju eventualno neosnovanog otkupa obveznica 7. travnja 1994., slijedom čega je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim tuženikov prigovor zastare s obzirom na to da je tužba podnesena 14. listopada 2016. – najprije kao zahtjev za predaju obveznica pa potom za isplatu njihove vrijednosti.

11.1. Prvostupanjski je sud uzeo u obzir i činjenice koje se odnose na amortizaciju obveznica u obliku knjižnog potraživanja odnosno da su te obveznice amortizirane u dvadeset polugodišnjih rata od kojih je prva dospjela 30. lipnja 1995. (kako proizlazi iz potvrde od 1. travnja 1994. – na listu 4 spisa), što znači da su obveznice Republike Hrvatske kao vlasništvo tužitelja u obliku knjižnog potraživanja amortizirane i dospjele za naplatu u cijelosti 30. lipnja 2005. nakon čega je tužitelj mogao potraživati od Republike Hrvatske isplatu nominalne vrijednosti obveznica s kamatama po stopi od 5% godišnje, za posljednju ratu kao i za prethodne rate za pet godina unatrag pa je tada počeo teći i opći zastarni rok od pet godina iz članka 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001. dalje: ZOO/91) u kojemu je roku tužitelj mogao zahtijevati isplatu na temelju potvrde koju izdaje tuženik a tužitelj je od tuženika zatražio izdavanje potvrde tek 21. rujna 2015. (drugačije nije dokazao) kada je već bila nastupila zastara prava zahtijevati isplatu od Republike Hrvatske kao izdavatelja obveznica.

12. U konkretnom je slučaju tužitelj bio vlasnik obveznica koje je izdala Republika Hrvatska prema Zakonu o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 106/1993. – dalje Zakon o pretvaranju) jer je zatražio da mu se u zamjenu za devizni depozit iz članka 7. toga Zakona predaju obveznice koje izdaje Republika Hrvatska, i to u obliku knjižnog potraživanja, sve u skladu s člankom 9. Zakona o potraživanju.

13. Tužitelj dakle nije imao devizni depozit jer je zatražio zamjenu tog depozita za obveznice (ili su mu ustupljene obveznice drugih fizičkih osoba koje su svoje devizne depozite zamijenile za obveznice) u vidu knjižnog potraživanja pa je zbog toga neosnovana njegova tvrdnja da se radi o depozitu i da slijedom toga ne može doći do zastare.

14. Radi se stoga o potraživanju iz obveznice kao vrijednosnog papira koji je po definiciji iz članka 234. ZOO/91 pismena isprava kojom se njezin izdavatelj (ovdje Republika Hrvatska) obvezuje ispuniti obvezu upisanu u toj ispravi njezinu zakonitom imatelju a za zastaru potraživanja iz vrijednosnih papira vrijede pravila o zastari, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno (članak 261. ZOO/91), s tim što o tome nije drugačije određeno bilo kojim posebnim zakonom pa tako ni Zakonom o pretvaranju koji se primjenjuje uz Zakon o vrijednosnim papirima (članak 11. stavak 2. Zakona o pretvaranju) a to su zapravo odredbe ZOO/91 o vrijednosnim papirima.

15. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj bio vlasnik obveznica u obliku knjižnog potraživanja i da mu je tuženik 1. travnja 1994. izdao ispravu – potvrdu a tužitelj je u tužbi naveo kako mu je tuženik izdao više potvrda o vlasništvu obveznica koje je tužitelj zagubio.

15.1. Iako je karakteristika vrijednosnih papira, pa tako i obveznice, da se pravo iz papira ne može ostvariti bez isprave, tužitelj je mogao i bez neke nove potvrde zatražiti od Republike Hrvatske isplatu vrijednosti obveznica ako je smatrao da na to ima pravo, odnosno da i dalje ima potraživanje iz tih obveznica pa bi u parnici to morao dokazati, ali tužitelj ni nakon dospjelosti posljednje polugodišnje rate 30. lipnja 2005. nije tražio isplatu od Republike Hrvatske niti je tražio od tuženika izdavanje potvrde sve do najranije 21. rujna 2015. a tada je, kao što je već navedeno, već bio protekao zastarni rok od pet godina od kada je mogao zahtijevati isplatu od Republike Hrvatske kao izdavatelja obveznica.

15.2. Neizdavanjem potvrde nakon što je to tužitelj od tuženika zatražio 21. rujna 2015. stoga za njega nije mogla nastati šteta jer on tada više nije ni mogao ostvariti isplatu od Republike Hrvatske koja bi zasigurno istaknula prigovor zastare koji bi bio i osnovan.

16. Zastara je nastupila i ako je u pitanju stjecanje bez osnove time što je tuženik 7. travnja 1994. na teret knjižnog potraživanja tužitelja izvršio plaćanje iznosa od 331.102.320,00 hrvatskih dinara na ime otplate kredita koji je tužitelju odobren kod tuženika 29. siječnja 1993. za kupnju dionica – udjela a nakon što je 31. ožujka 1994. dospjela prva godišnja rata (od ukupno sedam).

17. Tuženik tvrdi da je 7. travnja 1994. Republika Hrvatska zapravo otkupila od tužitelja obveznice za 65% njihove nominalne vrijednosti (diskont od 35%) i da je tako dobiveni iznos (331.102.320,00 hrvatskih dinara – 65% od nominalne vrijednosti obveznica od 509.388.185,00 hrvatskih dinara) uplaćen na ime otplate kredita i da je time tužitelj zatvorio dio kredita a u spisu postoji i preslika isplatnice za deviznu isplatu (šifra prometa 33G) upravo tog iznosa (list 102 spisa), kao i preslika tuženikove obavijesti svojim filijalama i poslovnim jedinicama u predmetu otkupa i prodaja obveznica javnog duga o tome da će od 16. veljače 1994. Banka vršiti otkup i prodaju obveznica kako slijedi: otkup po cijeni 65% od nominalne vrijednosti obveznica (šifra prometa 23, 26, 32 i 33) i prodaja obveznica po cijeni od 67% nominalne vrijednosti obveznica (listovi 104 i 105 spisa).

17.1. Prvostupanjski sud međutim smatra kako tuženik nije dokazao da se radilo o valjanom otkupu odnosno da tuženik nije mogao bez tužiteljeva zahtjeva u ime Republike Hrvatske prijevremeno otkupiti obveznice i to bez naloga Republike Hrvatske, tim više što nisu ni bile ispunjene pretpostavke za prijevremeni otkup iz članka 15. Zakona o pretvaranju te da zato nije smio umanjiti tužiteljev dug po Ugovoru o kreditu za kupnju dionica od 29. siječnja 1993., ali da je u svakom slučaju nastupila zastara.

18. Ne ulazeći do kraja u problematiku je li diskontirani otkup tužiteljevih obveznica u obliku knjižnog potraživanja i korištenje iznosa od 331.102.320,00 hrvatskih dinara 7. travnja 1994. za otplatu dijela kredita, koji je tuženiku odboren za kupnju dionica, bio dopušten iako je općepoznato da su se obveznicama, koje su zamijenjene za devizne depozite građana, mogli kupovati stanovi u skladu s propisima o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo te dionice i udjeli od Hrvatskog fonda za privatizaciju u skladu s propisima o pretvorbi društvenih poduzeća (kako je i bilo propisano u članku 13. Zakona o pretvaranju), kao i da je tuženik obavljao poslove knjigovodstva, prometa te isplate obveznica na temelju sklopljenog ugovora s Ministarstvom financija i po nalogu građanina mogao obavljati sva plaćanja na teret knjižnog potraživanja (članak 9. stavci 3. i 4. Zakona o pretvaranju), ovaj drugostupanjski sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju osnovan prigovor zastare tužiteljeva potraživanja i da je zbog toga valjalo odbiti tužbeni zahtjev.

19. Na kraju treba ponoviti kako je tužitelj stekao vlasništvo obveznica zamjenom deviznog depozita za obveznice koje je izdala Republika Hrvatska (koja je preuzela obveze iz tzv. stare devizne štednje građana kao javni dug) i to u obliku knjižnog potraživanja, nakon čega iznos od 138.795,00 njemačkih maraka više nije bio devizni ulog – depozit, već potraživanje prema Republici Hrvatskoj iz obveznica u navedenom obliku kao vrijednosnom papiru koji je doduše kao stvar podobna biti objektom stvarnih prava – vlasništva i založnog prava, ali je pravo iz vrijednosnog papira po svojoj naravi obvezno pravo pa se svojstveno tom pravu određuje i zastara, dok je pravo na papir stvarno pravo pa je onaj tko ima pravo na papir i ovlaštenik obveznog prava iz papira, ali ne unedogled jer se primjenjuju zastarni rokovi iz obveznog prava pa tako i opći zastarni rok od pet godina iz članka 371. ZOO/91 u kojem je tužitelj mogao tužbom zahtijevati isplatu vrijednosti obveznica od Republike Hrvatske kao izdavatelja tih obveznica.

19.1. Kako je navedeni zastarni rok za cjelokupno još eventualno postojeće potraživanje istekao još 1. srpnja 2010. a tužitelj je izdavanje potvrde o knjižnom potraživanju zahtijevao od tuženika tek najranije 21. rujna 2015., proizlazi da eventualno neosnovano neizdavanje potvrde nije moglo prouzročiti nastanak štete jer je tužiteljeva tražbina iz obveznica u obliku knjižnog potraživanja već bila zastarjela.

19.2. Zastara je nastupila i ako se štetnom radnjom tuženika smatra neosnovani (eventualno) otkup knjižnog potraživanja izvršen 7. travnja 1994., jer je utvrđeno kako je tužitelj za tu tuženikovu radnju saznao 3. prosinca 2007. (iz nalaza i mišljenja vještaka Ivana Tkaleca u predmetu P-10092/99 - kasnije P-1607/13) a najkasnije 12. travnja 2010. (iz nalaza i mišljenja vještaka Marte Anđel koji je sačinjen po privatnom zahtjevu tužitelja), a nastupila je i ako se tuženikova radnja od 7. travnja 1994. smatra stjecanjem bez osnove.

19.2.1. Ovdje još treba napomenuti kako ni podnošenjem tužbe u predmetu P- 10092/99 (kasnije P-1607/13) ni predmetu P-10501/08 nije došlo do prekida zastare, jer u tim parnicama tužitelj nije tražio predaju potvrde o obveznicama u obliku knjižnog potraživanja ni isplatu vrijednosti obveznica, već je to zahtijevao tek u ovom predmetu tužbom podnesenom 14. listopada 2016.

20. Prvostupanjski je sud stoga donio zakonitu i pravilnu presudu kada je prihvatio tuženikov prigovor zastare i zbog toga odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući i zahtjev za naknadu troškova postupka te kada je tužitelju naložio naknaditi tuženiku, koji je u cijelosti uspio u parnici, troškove parničnog postupka u iznosu od 3.049,77 eura.

21. Kako nije utvrđeno postojanje žalbenih razloga zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu a ni razloga na koje se pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP, tužiteljevu je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pa time, a na temelju članaka 368. stavka 1. i 373.a ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Puli 8. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić