REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1323/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca: Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Igora Rakića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćniku Vinku Bešliću, odvjetniku u Splitu, kojega temeljem zamjeničke punomoći zamjenjuje Josip Giljanović, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima PB, Borisu Biliću i Vani Vrsalović, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o., Split, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2580/2023 od 17. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana – i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2580/2023 od 17. svibnja 2024. u odluci o glavnoj stvari.

II. Djelomično se prihvaća kao osnovana žalba tužiteljice, te se preinačava odluka o troškovima postupka sadržana u toč. IV. presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2580/2023 od 17. svibnja 2024.u dijelu kojim tužiteljici nije dosuđen daljnji trošak parničnog postupka, i u tom dijelu rješava:

"Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 332,36 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računatim na taj iznos od 18. svibnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primijenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

- u točki I., utvrđena je ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 9011661650 od 12. srpnja 2006. kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti, švicarski franak,

- u točki II., utvrđena je ništetnom odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj 9011661650 od 12. srpnja 2006. kojom je ugovoreno da je redovna kamata od 5,17% godišnje promjenljiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila,

- u točki III., naloženo je tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati ukupan novčani iznos od 1.813,48 eur zajedno sa zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa od njihovog dospijeća pa do isplate (tako na prvi iznos od 0,28 eur od 31. kolovoza 2006., …), po propisanoj kamatnoj stopi, i

- u točki IV., naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.719,75 eur, zajedno sa zateznom kamatom računatom na taj iznos od presuđenja do isplate po propisanoj kamatnoj stopi.

2. Protiv te su presude žalbu podnijeli tužiteljica i tuženik.

2.1. Tužiteljica u svojoj žalbi navodi da žalbu podnosi u dijelu kojim nije prihvaćen njen zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 1.719,75 eur uvećanog za zatezne kamate, navodeći da je podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitnih povreda odredaba parničnog postupka pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te povrede prava na pošteno suđenje i na mirno uživanje vlasništva. Žalbeni je prijedlog tužiteljice da joj se prizna cjelokupno zatraženi trošak prvostupanjskog postupka specificiran dodatno u toč. 3. žalbe, a traži i naknadu troškova žalbenog dijela postupka, sve uvećano za zatezne kamate tekuće od donošenja odluke do isplate.

2.2. Tuženik u svojoj žalbi navodi da presudu pobija u cijelosti, pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge, ističući da je sud prvog stupnja počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP). Žalbeni je prijedlog tuženika da se presuda suda prvog stupnja preinači, na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice te istoj naloži da mu naknadi troškove postupka, uvećanog za troškove žalbenog dijela postupka ili, podredno, da se predmet vrati na ponovno postupanje prvostupanjskom sudu.

3. Sa tim je žalbama postupljeno prema odredbi čl. 359. ZPP-a.

3.1. Odgovori na te žalbe nisu dostavljeni.

4. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužiteljice samo djelomično osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari, u ovom stadiju postupka, je zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 1. i 4. Ugovora o kreditu broj: 9011661650 od 12. srpnja 2006. te posljedično zahtjev za isplatu iznosa od 1.813,48 €/13.633,63 kuna sa zateznim kamatama na naznačene pojedinačne dijelove toga iznosa od 31. kolovoza 2006. pa do isplate, zbog preplate po tužiteljici do koje je došlo primjenom ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz spomenutog Ugovora o kreditu.

6. Sud prvog stupnja je, sada, u ponovljenom postupku, nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužiteljice, zaključivši da su ugovorne odredbe u dijelu ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nepoštene i nejasne te stoga ništetne pa da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu preplaćenih iznosa po osnovi tečajne razlike. Pritom sud prvog stupnja odbija kao neosnovan i tuženikov prigovor zastare.

7. Takva odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita.

8. Prije svega, valja istaknuti da osporena presuda, u smislu ocjene osnovanosti žalbenog razloga ostvarenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a niti u izreci, a niti u obrazloženju ne sadrži takve nedostatke zbog kojih se pravilnost odluke ne bi mogla ispitati, jer je izreka dovoljno jasna i određena, a u obrazloženju presude sud prvog stupnja navodi u pogledu odlučnih činjenica valjane razloge za svoje stavove o osnovanosti postavljenih zahtjeva.

8.1. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 502.a i c. ZPP-a jer je navedenom odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a kada su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je tužiteljica u ovom postupku dokazala da ima status potrošača i da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu pa se prema tome ima primijeniti navedena zakonska odredba čl. 502.c ZPP-a.

8.2. Isto tako nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja u postupku izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju koje je, i po ocjeni ovog suda, opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, za koje se može provjeriti imaju li pravnu i činjeničnu osnovu.

8.3. Nije osnovan niti žalbeni navod tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje time što bi prvostupanjski sud zanemario prijedloge tuženika, jer prema čl. 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, dok je prema st. 2. istog članka prvostupanjski sud ovlašten odlučivati koje će dokaze izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Sud nije zanemario navode i dokazne prijedloge tuženika iznijete tijekom postupka, a činjenica da navode tuženika nije prihvatio kao osnovane odnosno da njegove dokazne prijedloge nije prihvatio ili da je iz onih koje je proveo izveo ocjenu dokaza kojom tuženik nije zadovoljan, ne znači da je na strani tuženika došlo do povrede prava na pravično suđenje. Pritom, valja naglasiti da je na okolnost da li su ugovorne strane pojedinačno pregovarali o valuti kredita u ovome predmetu (u ponovljenom postupku) proveden dokaz saslušanjem tužiteljice, a tuženik nikada nije konkretno predlagao da se saslušaju točno određeni djelatnici banke kao svjedoci (nije dostavio njihova imena i prezimena niti adrese),pa posljedično tome sud prvog stupnja nije niti bio u mogućnosti provesti navedeni dokaz (iako ga je smatrao i nepotrebnim).

8.4. Time što sud prvog stupnja nije proveo sve po tuženiku predložene dokaze nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 6. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, niti je zbog navedenog činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Naime, sud nije dužan izvoditi sve dokaze koje predlože stranke, već samo one kojima se utvrđuju relevantne činjenice.

8.5. Konačno, nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. U ovom postupku nije sporno da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu broj 9011661650 od 12. srpnja 2006. temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor, stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 15.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita, koji iznos se tužiteljica kao korisnica kredita obvezala vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućom kamatom u vrijeme i na način utvrđen navedenim Ugovorom, s rokom otplate od 84 mjeseca. Nije sporno ni da je tužiteljica predmetni kredit otplatila.

9.1. Sporno je, jesu li ugovorne odredbe navedenog Ugovora o kreditu kojima je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetne i posljedično tome ima li tužiteljica pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa kojeg je tuženik od nje naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a), kao i osnovanost tuženikovog prigovora zastare.

10. Žalba tuženika nije osnovana u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kojom je prihvaćen zahtjev iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a jer je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima kojom je sav rizik tečajnih promjena prebacio na korisnike kredita, sve u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.

10.1. Radi se o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. protiv kojih su tuženici u tome postupku podnijeli revizije koje su odbijene kao neosnovane presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., iz kojeg razloga ovaj sud podržava ocjenu suda prvog stupnja o izravnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na posebne parnice koje vode potrošači radi ostvarenja prava na naknadu ako se potrošač pozove na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502. st. 1. ZPP-a.

10.2. Ovo iz razloga što je presuda u navedenom kolektivnom sporu donesena i protiv ovdje tuženika, a tužiteljica se poziva na pravna utvrđenja iz te presude, što je sve u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP-a, dok je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019. – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano kako odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.3. Konačno, o ovom se pitanju na isti način već izričito izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske (tako i u odluci poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

11. Kako je u presudi donesenoj u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te na način što je u tim ugovorima ugovorena redovna kamatna stopa kao promjenjiva tijekom postojanja obveze u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu o tome pojedinačno pregovarali niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa se radilo o nepoštenim i time ništetnim odredbama.

12. Što se tiče valutne klauzule, njezino ugovaranje je dopušteno jer je tako propisano u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti.

12.1. Naime, u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu prema čijem sadržaju korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO-a niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: "Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti."

12.2. Sud Europske unije je već presudio kako izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele, odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje.

12.3. Navedeni je sud u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

12.4. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

12.5. Međutim, kako Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu, kao korisnicu kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnice kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO-a.

12.6. Ovaj sud slijedom toga ocjenjuje kako su stranke Ugovorom o kreditu uredile svoja prava i obveze na drugačije način, zbog čega te odredbe ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba restriktivno tumačiti.

12.7. U konkretnom se slučaju zapravo radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužiteljicu, kao korisnicu kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni koliko je iznosio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

13. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena nerazumljivom, time i nepoštenom, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. godine pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije).

14. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dao tužiteljici, kao korisnici kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).

15. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i navedene odredbe čl. 118. ZZP vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ocijenio osnovanim, radi čega je žalbu tuženika i u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

16. Protivno žalbi tuženika, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenog novčanog iznosa, zaključivši da je temeljem navedenih ništetnih odredbi predmetnog ugovora, tuženik ugovorenom valutnom klauzulom od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tome te iznose s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom dužan platiti tužiteljici, a za što je ovom sudu dao u svemu jasne i prihvatljive razloge.

17. Pri tome je sud prvog stupnja tužiteljici pravilno dosudio novčani iznos u visini utvrđenoj u postupku provedenim financijskim vještačenjem jer je tuženik dužan vratiti ono što je na temelju takvog ništetnog ugovora odnosno dijela ugovora primio.

17.1. Pri tome u odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje da je prilikom utvrđivanja visine zahtjeva tužiteljice sud prvog stupnja propustio ukalkulirati i razlike tečaja za iznos tzv. „negativnih razlika“ za razdoblje otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužiteljici i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, valja istaknuti da je žalba žalitelja neosnovana i u ovom dijelu jer prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. proizlazi da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, a o čemu je i u konkretnom slučaju riječ, pa je i u ovom dijelu žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu.

18. U odnosu na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare, valja istaknuti da je sud prvog stupnja i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je, kao neosnovan, odbio ovaj prigovor tuženika.

18.1. U odnosu na pitanje zastare potraživanja u pogledu isplate utuženog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, valja reći da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinuta zastara na temelju čl. 241. ZOO-a te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na tuženika počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. za promjenjivu kamatnu stopu i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu, kada su tužiteljica i ostali korisnici kredita došli u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem tih ništetnih odredbi ugovora.

18.2. Dakle, budući da su tek od 14. lipnja 2018. pa nadalje korisnici kredita mogli od tuženika kao banke tražiti povrat odnosno pokretati sudske postupke radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, proizlazi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tih potraživanja budući da je tužba u ovome predmetu podnesena 31. svibnja 2021., dakle unutar zastarnog roka od pet godina (čl. 225 ZOO-a).

18.3. Pri takvom shvaćanju posebno treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih odredbi ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

18.4. Pri tome treba imati na umu i odredbu čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje su kao tužitelji ovlašteni štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP-a).

18.5. Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, a ono je i nadređeno nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača u području primjene prava Europske unije regulirano je, uz ostalo, Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe, dalje: Direktiva 93/13. EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12., dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tome, valja istaknuti da u pogledu pravnih odnosa i sporova proizašlih iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

19. Sud prvog stupnja odluku o troškovima parničnog postupka tužiteljice temelji na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 156. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku, odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 128/23 - dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje prema vrijednosti tužbenog zahtjeva, pa je tako tužiteljici priznao trošak: sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, sastava podneska od 21. siječnja 2021. u iznosu od 25 bodova, zatim sastava obrazloženog podneska od 26. travnja 2021., zastupanja na ročištu od 5. listopada 2021., sastava obrazloženog podneska od 8. veljače 2022., sastava podneska od 19. travnja 2022., zastupanja na ročištu od 10. svibnja 2022., sastava podneska od 23. lipnja 2022., zastupanja na ročištu od 29. lipnja 2022., te zastupanja na ročištu od 14. studenog 2023. i ročištu od 20. ožujka 2024., sve po 100 bodova, odnosno ukupno 1.025 bodova, što pomnoženo sa vrijednosti boda od 10,00 kn (Tbr. 50. Tarife) iznosi 2.050,00 € uvećano za trošak sudskih pristojbi na tužbu te presudu od po 42,04 €, što daje ukupan iznos od 2.092,04 €. Obzirom na uspjeh tužiteljice dijelom u osnovi a dijelom u visini ocjenjuje uspjeh tužiteljice sa 80 % umanjeno za uspjeh tuženika 20 %, što iznosi 60 %, slijedom čega je tužiteljici priznat trošak u iznosu od 1.255,22 € uvećano za trošak vještačenja u iznosu od 464,53 €, dakle, sveukupno dosuđeni iznos tužiteljici s osnova parničnog troška iznosi 1.719,75 €.

19.1. Prije svega, a suprotno žalbenim navodima tužiteljice valja navesti da je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je prihvatio kao vrijednost predmeta spora u ovome predmetu zahtjev tužiteljice na isplatu, obzirom da su deklaratorni zahtjevi trebali poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu, iz kojeg razloga se deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora (koja je vrijednost predmeta spora istaknuta u tužbi, a tuženik je prigovorio takvoj vrijednosti predmeta spora već u odgovoru na tužbu), već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-474/05-2 od 13. prosinca 2005.).

19.2. Tužiteljici pripadaju parnični troškovi za sve radnje kako je i naveo prvostupanjski sud sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, međutim, tu je u pravu tužiteljica, da se prema Tbr. 52. st. 3. Tarife kada sud odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Kako je u ovome postupku odluka o trošku postupka donijeta 17. svibnja 2024., dakle nakon stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 126/22), tada je već bila na snazi Tarifa po kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 € (Tbr. 54. Tarife).

19.3. Posljedično sa time, tužiteljici je uz pravilnu primjenu Tbr. 54. Tarife na pravilno obračunati trošak zastupanja od 1025 boda valjalo priznati parnični trošak s tog osnova u iznosu od 2.562,50 € (zajedno s PDV-om) uvećan za sudsku pristojbu na tužbu i presudu u iznosu od 84,08 €, dakle ukupni iznos od 2.646,58 € umanjen srazmjerno uspjehu tužiteljice u sporu (60%) a kojeg je sud prvog stupnja pravilno odredio kada se uzme u obzir uspjeh tužiteljice u pogledu osnove tužbenog zahtjeva i u pogledu visine zahtjeva za isplatu, dakle ukupan iznos od 1.587,90 € uvećano za trošak vještačenja u iznosu od 464,53 €, što sveukupno iznosi 2.052,11 €. Kako je tužiteljici dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.719,75 €, to joj je valjalo dosuditi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 332,36 €, a u preostalom je dijelu žalba tužiteljice neosnovana.

19.4. Pritom, neosnovano se tužiteljica u odnosu na troškove postupka poziva na odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/29 i C-259/99. Naime, u okolnostima konkretnog slučaja, u parnici kakva je i ova aktualna, ovakva odluka o troškovima postupka ne rezultira ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljičinog prava na pristup sudu ili bi narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka da rezultira ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljičinog prava na pristup sudu ili bi narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka, da bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba. Navedeno iz razloga što je u trenutku podnošenja tužbe već postojala sudska praksa prema kojoj je zahtjev za isplatu po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi podnesen izvan zastarnog roka, pa se tužiteljica svakako ne može pozivati na svoja legitimna očekivanja da bi i sa takvim zahtjevom uspjela u sporu, u kojem je bila zastupana po punomoćniku-odvjetniku, pa je žalbu tužiteljice u ovom dijelu valjalo odbiti i iz ovih razloga.

20. Slijedom iznijetog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi presudu suda prvog stupnja, dok je uz djelomično prihvaćanje i djelomično odbijanje žalbe tužiteljice valjalo djelomično preinačiti odluku o troškovima postupka (po čl. 380. t. 2. i t. 3. ZPP-a), te odlučiti kao u izreci.

21. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. i st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog dijela postupka iz razloga što nije uspio sa svojom žalbom, a zahtjev tužiteljice iz razloga što je ista samo neznatno uspjela sa svojom žalbom u odnosu na odluku o troškovima postupka (po čl. 154. st. 5. ZPP-a).

U Puli-Pola 8. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Marija Sošić