Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-908/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao zakonske nasljednice iza pok. PE, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Zorici Franković, odvjetnici u Đurđevcu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupane po punomoćnici Azri Čustović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5625/2024-13 od 23. travnja 2025., na sjednici vijeća 8. listopada 2025.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija, a djelomično prihvaća te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5625/2024-13 od 23. travnja 2025.:

- potvrđuje pod točkama II. i V. izreke,

- potvrđuje pod točkom I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost dijelova odredbe čl. 2. i čl. 7. ugovora o kreditu broj 718-50-3127915 od 4. studenoga 2005.,

- potvrđuje pod točkom IV. izreke (odluci o trošku) u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 619,81 EUR-a,

- preinačuje u točki I. izreke presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe čl. 1. ugovora o kreditu broj 718-50-3127915 od 4. studenoga 2005. na način da se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan,

- preinačuje u točki IV. izreke (odluci o trošku) u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.056,91 EUR-a te se u tom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka odbija kao neosnovan.

II. U nepobijanoj točki III. izreke, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjana.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeni su ništetnim dijelovi odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 7. ugovora o kreditu broj 718- 50-3127915, solemniziranog 04. studenoga 2005. kod javnog bilježnika Slavka Markovića iz Bjelovara pod brojem OU-610/2005, sklopljenog 04. studenoga 2005. između prednika tužiteljice PE i tuženice (dalje: ugovor o kreditu) u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, u dijelu u kojem je vezana isplata anuiteta uz tečaj tuženika za CHF, u dijelu u kojem se navodi da je tuženik informirao tužitelja o mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja i posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim Odlukama tuženika te u dijelu u kojem se navodi da bi tužitelju kao korisniku kredita bili predočeni svi uvjeti kredita i kamatna stopa, te određeno da navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 1.822,84 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od dospijeća od isplate. Pod točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 18.956,06 kn preplaćenog s osnova ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od dospijeća do isplate. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.676,72 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 23. travnja 2025. Točkom V. odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica u točkama I., II., IV. i V. izreke zbog svih zakonskih žalbenih razloga, predlažući drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i odbije tužbene zahtjeve tužiteljice u cijelosti.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnima dijelova ugovornih odredbi čl. 1., 2. i 7. ugovora o kreditu, te zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF. Ovdje valja pojasniti da je tužiteljica tužbom od 10. veljače 2021. potraživala i isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke u iznosu od 18.956,06 kn, ali je podneskom od 6. prosinca 2024. povukla tužbu u tom dijelu zbog zastare, no kako se tuženica protivila povlačenju, to je prvostupanjski sud pod nepobijanom točkom III. izreke odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 18.956,06 kn, a kako je to detaljno obrazloženo pod točkom 6. obrazloženja prvostupanjske presude.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da je nesporno između prednika tužiteljice i tuženice dana 4. studenoga 2005. sklopljen ugovor o kreditu, kojim je predniku tužiteljice odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 29.707,76 CHF prema srednjem tečaju za CHF kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora o kreditu) s ugovorenim rokom otplate 84 mjeseci i ugovorenom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, a koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,50% godišnje (čl. 2. ugovora o kreditu), te da se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, time da je dospijeće anuiteta svakog posljednjeg dana u mjesecu (čl. 7. ugovora o kreditu), te da je namjena kredita bila kupnja novog vozila marke ''Opel''

- da je kredit u cijelosti otplaćen,

- da se tužiteljica pravilno pozvala na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu pojedinačno pregovarale sa potrošačima o parametrima koji utječu na promjenu kamatnih stopa niti su potrošačima dale objašnjenje značenja promjenjive kamatne stope niti su informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP),

- da iz iskaza tužiteljice, a koji je sud ocijenio vjerodostojnim, proizlazi da im je kredit bio potreban za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe, da su sve informacije dobili u auto salonu, da nisu išli u banku, da su im u auto salonu predali pripremljen ugovor za potpis, da su prethodno pročitali ugovor ali da im nitko ništa nije objašnjavao vezano za pojedine odredbe ugovora o kreditu, te da im nije nuđen kredit u nekoj drugoj valuti već je ponuda bila isključivo u CHF,

- da je među strankama nesporna visina preplaćenog iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 1.822,84 EUR-a,

- da nije osnovan prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je u slučaju restitucijskih zahtjeva kad je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počeo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te do podnošenja tužbe 25. svibnja 2020. nije protekao rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO/05) od pet godina od pravomoćnosti presude,

primjenom odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 - dalje: ZZP/03) utvrdio je ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i način njezine promjene te valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita (čl. 1., 2. i 7. ugovora o kreditu), a koje su sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, jer iste kao odredbe unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču nisu bile jasne i razumljive u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Budući da među strankama nije bila sporna visina zahtjeva s osnova preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine broj 53/91, 73/91, 394, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO/91, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), sada čl. 1111. st. 1. ZOO/05 obvezao tuženicu da tužiteljici isplati iznos od 1.822,84 EUR-a na ime preplate po osnovu valutne klauzule s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose temeljem čl. 214. ZOO/91 (sada: čl. 1115. ZOO/05), zaključivši da je tuženica nepošteni stjecatelj jer je utuženi iznos primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

7. Tuženica u žalbi navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario njezine navode i dokazne prijedloge, a za takvo postupanje nije dao nikakve razloge, da prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 187. u vezi čl. 186. ZPP-a jer se iz točke I. izreke ne može utvrditi u kojem konkretnom dijelu su utvrđene ništetnim odredbe čl. 1., 2. i 7. ugovora o kreditu, da nije primijenio odredbu čl. 338. st. 4. ZPP-a, čime sadržajno ukazuje na počinjenje bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, te da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima obzirom je prvostupanjski sud zanemario njezine navode da su sporne odredbe korisniku kredita bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da uopće nije ocjenjivao savjesnost korisnika kredita odnosno da li se istog može smatrati prosječnim potrošačem, te da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer se prvostupanjski sud pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja i provedbe testa poštenosti, zbog čega je ostvaren i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te su ujedno time i pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije povrijedio tuženičino pravo na pravično suđenje, jer je po prijedlogu tuženice saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja, a tuženica je na ročištu 12. prosinca 2024. odustala od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka ĐE. Suprotno tvrdnji tuženice, prvostupanjski sud je u obrazloženju iznio navode o odlučnim činjenicama, ocjenu dokaza o spornim činjenicama obrazložio je jasnim, logičnim i uvjerljivim razlozima koji su u skladu sa sadržajem provedenog dokaznog postupka i naveo je odredbe materijalnog prava koje je primijenio (po čl. 338. st. 4. ZPP), pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenjen je svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pri čemu valja reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, pa postupanje prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženice, nije dovelo do povrede prava na pravično suđenje niti je time prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tuženica u svojoj žalbi. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud osnovom čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. Tuženici je, a u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., u ovom sporu omogućeno dokazivati okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošač, te je prvostupanjski sud sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-1135/2023 od 3. siječnja 2024. odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi donio nakon provedenog dokaznog postupka. Imajući u vidu iskaz tužiteljice, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu sa prednikom tužiteljice pojedinačno pregovarala, da ga je ozbiljno informirala o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o parametrima o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita te da ga je upoznala sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita. Unošenjem u ugovore neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope bez parametara o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita i bez informiranja potrošača o svim rizicima koji su vezani uz zaključenje ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz CHF tuženica je postupila suprotno načelima savjesnosti i poštenja, jer je time od samog početka ugovornog odnosa prednik tužiteljice kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.1. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju načina promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, te imajući u vidu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, kao i činjenicu da se tužiteljica u tužbi pozvala na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, a u kojim presudama su ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ocijenjene nepoštenim i dani su dostatni i relevantni razlozi o tome zašto su presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. primjenjive i u ovom konkretnom slučaju, a na koja se utvrđenja pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao i prvostupanjski sud, a da tuženica nije dokazala postojanje razloga na temelju kojih se presuda iz postupka kolektivne zaštite prava ne bi primijenila, to je pravilno utvrdio da su sporne ugovorne odredbe u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula (osim u odnosu na utvrđenje ništetnosti čl. 1. ugovora o kreditu) i način promjenjivosti kamatne stope ništetne temeljem odredbe čl. 81., čl. 82. toč. 11., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03. Stoga su žalbeni navodi tuženice kojima se poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovani.

9.2. Vezano za navode tuženice da je tužitelj dobio promotivne uvjete, valja reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima, iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute, te isti nisu relevantan dokaz za utvrđenje da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije na temelju kojih bi on mogao donijeti valjanu odluku o tome da li će zaključiti ugovor pod takvim uvjetima ili ne. Također, žalbeni navodi tuženice da je prednik tužiteljice imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF nisu odlučni za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli, već je odlučno da je takva odredba unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja i pune informiranosti o svim rizicima valutne klauzule u CHF.

10. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača imaju svi potrošači, a ne samo oni koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačem'', jer zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženicu (a ne tužitelja kako to nepravilno u žalbi tvrdi tuženica) da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U konkretnom slučaju taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen, već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Obzirom na opseg informiranosti koji je opisala tužiteljica u svom iskazu, u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen.

11. Pogrešno tuženica pozivom na čl. 326. st. 2. ZOO smatra da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja kako to pogrešno smatra tuženica.

12. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. To iz razloga što je i prema stavu ovog suda, tuženica nepošteni stjecatelj, jer je utuženi iznos primila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženica stekla preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

13. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno u odnosnu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 25. svibnja 2020. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

14. Prvostupanjski sud je pogrešnom primjenom materijalnog prava, a na koji žalbeni razlog temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, utvrdio ništetnim odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa 29.707,76 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.

14.1. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača proizlazi da ugovorna odredba kojom je ugovorena obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, pa zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak. Prema ocjeni ovog suda, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) i ona kao takva ne podliježe testu poštenosti (čl. 84. ZZP/03), jer se radi o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, zbog čega nije riječ o obvezi koja u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača.

15. Slijedom navedenog, valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke, te pod točkom I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost dijelova odredbe čl. 2. i čl. 7. ugovora o kreditu, dok je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a žalbu tuženice valjalo djelomično prihvatiti te preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe čl. 1. ugovora o kreditu te u tom dijelu odbiti zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

16. Prvostupanjski sud je odluku o trošku donio primjenom odredbe čl. 151., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, zaključivši da bi s obzirom na izmjenu sudske prakse Objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 31. siječnja 2022. (Zaključak iz točke 4.), uslijed koje tužiteljica nije uspjela s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu svota preplaćenih zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, nametanje plaćanja sudskih troškova nastalih uslijed djelomičnog neuspjeha za tužiteljicu predstavljalo prekomjeran teret odnosno, nametanje znatnog financijskog opterećenja nakon završetka postupka te može predstavljati nerazmjerno ograničenje konvencijskog prava na pristup sudu zajamčenog odredbom čl. 6. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17), a tužiteljica iz opravdanog razloga nije mogla predvidjeti svoj neuspjeh u parnici (primjerice, Europski sud za ljudska prava u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske), radi čega bi odluka o naknadi troškova parničnog postupka, a obzirom na sadašnji djelomični uspjeh tužiteljice, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a predstavljala ograničenje odnosno, miješanje u konvencijska prava. Prvostupanjski sud je tužiteljici za radnje navedene pod točkom 27. obrazloženja prvostupanjske presude, čiju je visinu utvrdio primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje: Tarifa), sve uvećano za trošak PDV-a od 25%, te trošak sudske pristojbe na tužbu i trošak putovanja dosudio trošak parničnog postupka u iznosu od 1.676,72 EUR-a, te je naložio tuženici da joj utvrđeni trošak postupka naknadi u cijelosti.

17. Tuženica pobija odluku o trošku vezano za osporavanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, te navodi da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a, pa imajući u vidu uspjeh stranaka u postupku zapravo bi svaka stranka trebala snositi svoj trošak. Osporava trošak sastava tužbe od 10. veljače 2021. koja je zaprimljena pod brojem P-39/2021, a koji spis je spojen na ovaj predmetni spis, jer je predmetnom tužbom utužena preplata s osnove promjenjive kamatne stope, a taj zahtjev je u cijelosti odbijen, te osporava i trošak sastava podneska od 6. prosinca 2024., kojim je tužiteljica djelomično povukla tužbu, a tom povlačenju se ona protivila, kao i trošak prijevoza tužiteljice jer je nejasno na kojem propisu prvostupanjski sud temelji tu svoju odluku.

18. Ispitujući odluku o trošku u okviru žalbenih navoda tuženice, prema ocjeni ovog suda tužiteljici ne pripada pravo na trošak sastava tužbe od 10. veljače 2021., kojom je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev za isplatu preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne spore, jer je taj njezin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan zbog zastare, pa su u tom dijelu osnovani žalbeni navodi tuženice. Tužiteljici za sastav podneska od 6. prosinca 2024., a kojim podneskom je djelomično povukla tužbu i postavila konačni tužbeni zahtjev, pripada pravo na naknadu po Tbr. 8. toč. 4. Tarife u iznosu od 62,50 EUR-a jer se radi o ostalim podnescima (prvostupanjski sud je pogrešno zaključio da se radi o obrazloženom podnesku pa joj je i pogrešnom primjenom materijalnog prava priznao nagradu po Tbr. 8. toč. 1. Tarife u iznosu od 250,00 EUR-a). Prvostupanjski sud je pravilno priznao tužiteljici trošak javnog prijevoza (karte za vlak) jer je tužiteljica nesporno pristupila na ročište glavne rasprave 9. travnja 2025. na kojem je saslušana kao stranka u svrhu dokazivanja i ima pravo na taj trošak na temelju čl. 2. toč. 6. i čl. 6. st. 2. Pravilnika o naknadi troškova u sudskom postupku (''Narodne novine'' broj 8/1988, 3/1994, 150/2005), kojima je propisano da naknada troškova obuhvaća troškove stranaka u parničnom postupku, te da putni troškovi obuhvaćaju izdatke za dolazak iz mjesta prebivališta odnosno boravišta do mjesta gdje treba da se izvrši saslušavanje, vještačenje ili neka druga radnja kao i za povratak u prebivalište odnosno boravište, te i izdatke za prijevoz sredstvima javnog prometa u mjestu prebivališta odnosno boravišta, pa su stoga u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani.

19. Obzirom da je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, to je valjalo primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka. O troškovima postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, time da je visina troškova postupka primjenom odredbi Tarife i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (''Narodne novine'' broj 53/2019. i 92/2021.) pravilno određena već u prvostupanjskoj presudi, osim u odnosu na sastav tužbe od 10. veljače 2021. i podneska od 6. prosinca 2024.

20. Tužiteljica je u postupku s deklaratornim zahtjevom uspjela u cijelosti (iako je odlukom ovog suda odbijeno utvrđenje ništetnim čl. 1. ugovora o kreditu, radi se o neznatno dijelu tužbenog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi), dok je s kondikcijskim zahtjevom uspjela u omjeru od 50% (zahtjev za isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe o načinu promjenjivosti kamatne stope odbijen je zbog zastare), odnosno ukupni uspjeh tužiteljice u ovoj parnici iznosi 75%. Tuženica je u ovom postupku u odnosu na kondikcijski zahtjev uspjela sa 50%, dok je u odnosu na deklaratorni zahtjev njezin uspjeh neznatan, pa njezin ukupni uspjeh u parnici iznosi 25%. Kada se uspjeh tužiteljice odbije od uspjeha tuženice, proizlazi da je tužiteljica uspjela sa 50% te joj je tuženica dužna naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 619,81 EUR-a (50% od utvrđenog parničnog troška u iznosu od 1.239,61 EUR-a).

21. Kako je prvostupanjskom presudom tužiteljici dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 1.676,72 EUR-a, to je valjalo djelomično odbiti žalbu tuženice i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi točku IV. izreke prvostupanjske presude za iznos od 619,81 EUR-a i točku V. izreke, dok je primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženice te preinačiti točku IV. izreke i za iznos od 1.056,91 EUR-a odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka kao neosnovan.

22. Obzirom da je tuženica u žalbenom postupku u odnosu na glavni zahtjev uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu, dok joj se uspjeh u odnosu na trošak postupka u skladu s odredbom čl. 35. st. 2. ZPP-a ne uzima u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora, to joj sukladno odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

23. U nepobijanoj točki III. izreke prvostupanjska presuda nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupku pa ostaje neizmijenjana.

U Varaždinu 8. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun