1              Poslovni broj: Gž-814/2023-3

 

 

Poslovni broj: Gž-814/2023-3

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Ankice Matić kao sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić kao članice vijeća, na temelju nacrta odluke više sudske savjetnice I. H., u pravnoj stvari tužiteljice D. K., OIB: ..., zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V. & R. & C. C. d.o.o. iz G., protiv tuženika C. O. d. d., OIB: ..., Z., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva H. & P. d.o.o., Z., radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru broj Pn-32/2020-63 od 9. veljače 2023., na sjednici vijeća održanoj 14. rujna 2023.

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru poslovni broj Pn-32/2020-63 od 9. veljače 2023.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade imovinske štete iznos od 2.089,51 eura / 15.743,43 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 7. siječnja 2020. do isplate (točka I. izreke), te je obvezan tuženik naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 3.297,82 eura / 24.847,42 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 9. veljače 2023. do isplate (točka II. izreke).

 

2. Protiv te presude žali se tuženik i pobija ju u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19, 80/22, 114/22 u daljnjem  tekstu: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinaku pobijane presude odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno predlaže ukinuti ju i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba je neosnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete na vozilu u iznosu od 2.089,51 eura / 15.743,43 kuna. Šteta je uzrokovana naletom divljači na vozilo u pokretu, a tuženik je, kao osiguratelj odgovornog lovoovlaštenika, pasivno legitimiran u ovoj parnici.

 

6. Između stranaka nije sporno da je M. K., tužiteljičin suprug, 6. siječnja 2020. upravljao njenim vozilom VW Passat, registracijskih oznaka DA ..., vozeći cestom LC-37121 i da je na vozilu nastala šteta. Tuženik je, međutim,  poricao da je do štete došlo upravo naletom divljači na vozilo, osobito iz razloga što nije bilo očevidaca događaja.

 

7. Zbog toga je na tužiteljičin prijedlog sud proveo biološko vještačenje dlake koja je pronađena na oštećenim dijelovima vozila i koju su djelatnici Policijske postaje D. izolirali prilikom očevida. Vještačenjem provedenim po K. S. nedvojbeno je utvrđeno kako ta dlaka potječe od srne (Capreolus capreolus L), vrstom divljači kojom gospodari Lovačko društvo K. – Đ., koje je u vrijeme nezgode s tuženikom imalo sklopljenu policu osiguranja od odgovornosti broj 078700051615.

 

8. Na okolnost dinamike nastanka nezgode i visine imovinske štete provedeno je prometno vještačenje po vještaku Z. J. Iz vještakova nalaza i mišljenja proizlazi:

-  da je do predmetne nezgode došlo naletom srneće divljači na osobni automobil u kretanju,

-  da je srna pretrčavala cestu od desne prema lijevoj strani gledano u smjeru kretanja vozila, te se pravci kretanja vozila i srne sijeku pod pravim kutom, zbog čega vozaču nije moguće pravodobno uočiti divljač i zaustaviti vozilo,

-  da se nezgoda dogodila 6. siječnja 2020. oko 17:15 sati u vrijeme nautičkog sumraka kojeg karakterizira smanjena vidljivost,

-  da je na toj dionici ceste propisano ograničenje brzine 50 km/h, da je procijenjena brzina kretanja vozila VW Passat u trenutku nezgode bila 56 km/h, ali da bi u konkretnim uvjetima (suh asfaltni kolnik, noćni uvjeti vožnje), tehnički primjerena ili adekvatna brzina bila oko 59 km/h,

-  da je procijenjena brzina kretanja srne oko 23 km/h, zbog čega ju je vozač mogao uočiti oko 0,62 sekundi prije naleta na nju,

-  da vozač nije mogao izbjeći prometnu nezgodu ni da se kretao sukladno ograničenju brzine, budući da se radi o bočnom naletu, pri čemu nije odlučno niti je li vozač vozio s podignutim ili spuštenim svjetlima, jer se svjetlosni snop prednjih svjetala pruža prema naprijed, a ne sa strane vozila,

-  da je vozač teoretski mogao izbjeći nezgodu na dva načina: 1. da se kretao brzinom od 25 km/h, mogao je zaustaviti vozilo naglim kočenjem od trenutka uočavanja divljači, ili 2. bez kočenja, uz uvjet da se kretao 37 km/h ili manje jer bi tada divljač uspješno pretrčala cestu bez sraza s vozilom,

-  da prema cijenama rezervnih dijelova i satima rada potrebnih za popravak, visina štete iznosi 15.743,43 kuna s PDV-om, odnosno 2.089,51 eura, te da je popravak vozila ekonomski opravdan, te

-  da je prekoračenje brzine kretanja vozila od 6 km/h samo teoretski doprinijelo opsegu oštećenja na vozilu: stupanj oštećenja ovisi o točci sudara vozila i divljači, zbog čega je moguće da bi u konkretnom slučaju oštećenja bila čak i veća da se vozilo kretalo sukladno ograničenju od 50 km/h.

 

9. Iz navedenog je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik odgovoran za predmetnu štetu, smatrajući da je odgovoran po načelu objektivne odgovornosti.

 

10. Odredbom čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) određeno je da se smatra da šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Odredbom čl. 1064. ZOO-a propisano je da za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi.

 

11. Ovaj se sud slaže s pravnim shvaćanjem prvostupanjskog suda da se konkretnom slučaju radi o objektivnoj odgovornosti tuženika. Budući da je šteta nastala naletom divljači na vozilo na javnoj cesti, u konkretnim okolnostima divljač predstavlja opasnu stvar (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1435/08-2 od 14. listopada 2010.).

 

12. Iako tuženik tvrdi suprotno, prvostupanjsku je presudu moguće ispitati, odnosno nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Pobijana je presuda jasna i razumljiva, njena zakonitost se može ispitati, a sadrži i valjane razloge o odlučnim činjenicama te izreka presude ne proturječi samoj sebi ni razlozima presude.

 

13. Tuženik u žalbi tvrdi isto što je u tijeku prvostupanjskog postupka tvrdio: da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ukazuje na odredbu čl. 80. st. 6. Zakona o lovstvu ("Narodne novine" br. 99/18., 32/19., 32/20., dalje: ZL) kojom je propisano da se za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara na sljedeći način:

- odgovara vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi

- lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova.

 

14. Tuženik prvenstveno drži kako je pitanje tuženikove odgovornosti valjalo riješiti primjenom citirane odredbe ZL-a, budući da ista predstavlja lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a o objektivnoj odgovornosti. Prema tome, kako je u konkretnom slučaju vozač vozio 56 km/h na mjestu gdje je ograničenje brzine 50 km/h, a šteta nije nastala zbog provođenja lova, tuženik smatra da su ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 80. st. 6. ZL-a, odnosno da je za predmetnu štetu isključivo odgovoran vozač oštećenog vozila.

 

15. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-4249/2018 od 18. lipnja 2019. odbijen je prijedlog za ocjenu ustavnosti odredbe čl. 80. st. 6. ZL-a. Ustavni sud obrazlaže:

 

"Predlagatelj smatra da nije uređen slučaj u kojem dođe do naleta vozila na divljač, ako se ne provodi lov i ako vozač postupa po propisima koji uređuju područje sigurnosti prometa na cestama.

 

Ustavni sud napominje da iako Zakon o lovstvu ne uređuje u cijelosti tu situaciju, ne može se zahtijevati od zakonodavca da zakonom uredi sve situacije do kojih može doći u svakodnevnom životu, već je na sudskoj praksi da iznađe takva rješenja u sudskim sporovima (do kojih može doći) koja će dati odgovor na tu dilemu predlagatelja na način kojim neće prevaliti svu odgovornost na građane već će odštetnu odgovornost za štete od divljači tumačiti sukladno općim načelima odštetne odgovornosti, odnosno na način kojim će pridonijeti razvoju i očuvanju prirodnog bogatstva i raspodjeli tereta odgovornosti za štetu između države, lovoovlaštenika i vozača."

 

17. Uz to, i odredbom čl. 76. st. 2. ZL-a je propisano da u pogledu uzroka i odgovornosti za štetu važe odredbe zakona kojim se uređuju obvezni odnosi, ako ZL ne propisuje drugačije.

 

18. Iz navedenog jasno proizlazi kako odredba čl. 80. st. 6. ZL-a ne derogira odredbe ZOO-a o objektivnoj odgovornosti lovoovlaštenika (odnosno njegovog osiguratelja) kao vlasnika opasne stvari, pa se u konkretnom slučaju isti može osloboditi odgovornosti samo kako je to propisano odredbama čl. 1067. ZOO-a.

 

19. Prometno tehnički vještak je u ovom slučaju isključio prekoračenje brzine kretanja vozila kao uzrok većih oštećenja na vozilu. Očitujući se o brzini kretanja vozila na ročištu održanom 1. veljače 2023. vještak iskazuje: "Upitno je da li je ona  prouzrokovala i veća oštećenja vozila WV. Teoretski da, ali u praksi to ne mora biti  tako jer je uvijek pitanje sa kojim dijelom vozila i koji dio divljači bi vozilo u tom slučaju udarilo, pa bi u nekim slučajevima moglo doći čak i do nešto većih oštećenja,  tako da je nemoguće utvrditi kakva bi oštećenja nastala ako bi se vozilo kretalo  recimo za oko  6 km/h manjom brzinom."

 

20. Zaključiti je, dakle, kako vozač oštećenog vozila prekoračenjem propisane brzine kretanja nije doprinio opsegu štete, pa se tuženik u okolnostima konkretnog slučaja ne može osloboditi odgovornosti niti djelomično.

 

21. Stoga je trebalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

 

21. Potvrđena je i odluka o trošku, koju tuženik ne pobija određenim žalbenim razlozima (čl. 166. st. 1. ZPP-a u svezi čl. 365 st. 2. ZPP-a).

 

Split, 14. rujna 2023.