1

Poslovni broj Gž-596/2023

 

Poslovni broj Gž-596/2023

 

 

 

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, pravnoj stvari tužiteljca: 1. M.Š., OIB:..., K., i 2. M. Š., OIB:...., K.,– obje zastupane po punomoćniku T. V., odvjetniku u G., protiv tuženika A. Ć., OIB:.... K., , kojeg zastupaju punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu I. & I. d.o.o., Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Pn-48/2017-31 od 21. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 20. rujna 2023.,

 

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Pn-48/2017-31 od 21. travnja 2023.

 

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da  1. tužiteljici M.Š. i  2. tužiteljici M.Š. na ime neimovinske  štete plati svakoj po  43.798,54 eur/330.000,00 kn[1] sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude .

 

 

Protiv te presude žali se  tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U žalbi navodi da su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrđene određene činjenice koje ukazuju na postojanje doprinosa oštećenika nastanku predmetnog štetnog događaja i to da je oštećenik išao prema tuženiku verbalno prijeteći i s kolcem u rukama te popraćen psima koji su ga slijedili. Pritom se prema nalazu psihijatra tuženik tempore criminis nalazio u stanju afektivnog naboja zbog negativnih afekata straha, ljutnje, bijesa koji su se mogli locirati u područje razine srednje jakog intenziteta, a da se u konkretnom slučaju radilo o prisutnosti steničnog i asteničnog afekta. Također iz nalaza i mišljenja Klinike za p. V. proizlazi da je tuženik kazneno djelo ubojstva počinio u teškoj psihozi pri čemu su njegove mogućnosti da shvati značenje svojih postupaka i da vlada svojom voljom bile reducirane.  Ako se navedeno uzme u obzir zajedno sa činjenicom da je oštećenik imao sklonost agresiji pod utjecajem alkohola te da postoji konflikt između njega i tuženika odnosno tuženikove obitelji, nedvojbeno se može zaključiti da je oštećenik pridonio nastanku predmetnog štetnog događaja. Navodi da je oštećenik svojim ponašanjem odnosno verbalnim prijetnjama koje su  upućene, ne samo u prijašnjim odnosima oštećenika i tuženika, nego i neposredno kod nastanka predmetnog štetnog događaja, poticao konflikt i tako utjecao na ponašanje tuženika te kod njega izazvao, strah , ljutnju i bijes. Smatra da je oštećenik trebao biti svjestan da  njegova sklonost konflikta s tuženikom i njegovom obitelji koja se ponovno manifestirala neposredno kod nastanka predmetnog događaja može imati za posljedicu štetan ishod. Ističe da kaznenopravna ocjena Vrhovnog suda Republike Hrvatske o postupanju tuženika s izravnom namjerom ne može imati utjecaj na građanskopravnu prirodu postupanja  i ponašanja oštećenika kritične zgode, a to je očiti doprinos vlastitoj šteti. Isto tako, navodi da ocjena Vrhovnog suda Republike Hrvatske kako nisu bili ispunjeni uvjeti za primjenu instituta nužne obrane, a stoga ni konsekutivno niti o primjeni prekoračenja nisu relevante niti sve ostale okolnosti u pogledu kolca (štapa) kojega je u ruci imao  oštećenik, prijetnje psima, postojanje afekta prepasti i dr., ne može imati utjecaj  na građanskopravnu prirodu postupanja i ponašanja oštećenika. Sukladno navedenom, tuženik smatra da je oštećenik suodgovoran barem u visini od  50%.

 

Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije zahtjev  tužiteljica, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

Pazeći po službenoj dužnosti povodom   izjavljene žalbe  na postojanje nekih od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,
88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

 

Predmet spora je zahtjev  1. tužiteljice M. Š., supruge sada pok. I..K. i 2. tužiteljice M. Š., kćerke sada pok. I..K. za naknadu neimovinske štete zbog smrti supruga odnosno oca u iznosu od 43.798,53 eur/330.000,00 kn svaka.

 

U provedenom postupku je utvrđeno:

 

-da je presudom istog prvostupanjskog suda poslovni broj P-489/2013-8 od  24. prosinca 2013. utvrđeno da je M. Š. iz K., , (ovdje 1. tužiteljica) bila u izvanbračnoj zajednici sa pok. I. K. rođ. 1. siječnja 1957., a koja  zajednica je izjednačena s bračnom, a iz obrazloženja iste proizlazi da je  u toj zajednici 21. prosinca 1998. rođeno jedno zajedničko dijete mlt. M. Š., (ovdje 2. tužiteljica), pa sud prvog stupnja  prigovor nedostatka aktivne legitimacije otklanja kao neosnovan,

 

-da je čitanjem presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž- 234/15-6 od 14. listopada 2015., kojom je potvrđena presuda Županijskoga suda u Karlovcu, Stalna služba Gospić, broj K-16/2013 od 14. listopada 2015. utvrđeno da je tuženik proglašen krivim za ubojstvo I..K., da se nije radilo o nužnoj obrani, a time ni prekoračenju iste,

 

-da se u obrazloženju navedene odluke spominju i dugogodišnji loši međuljudski odnosi između oštećenoga te tuženika i njegove obitelji, ali kritične zgode da je optuženik ovdje tuženik naoružan puškom, nedvojbeno manifestirao pristanak na obračun sa oštećenikom postupajući sa izravnom namjerom da usmrti I..K., donio svjesnu odluku o usmrćenju, ispaljujući jedni metak u njegove vitalne organe, čime se ne može pozivati na nužnu obranu ni prekoračenje iste niti mu po ocjeni tog suda eventualna povreda posjeda zemlje ne daje pravo na takvo postupanje,

 

- da svjedoci, M. M. i I.V., nisu bili prisutni štetnom događaju, međutim oba svjedoka iskazuju da je pok. I.K. znao biti agresivan kada je pod utjecajem alkohola, pri čemu svjedok M. navodi da je pok. K. u drugom predmetu procesuiran jer ga je udario čekićem,

 

-da je vještačenjem po  vještaku psihijatru utvrđeno da su obje tužiteljice kao supruga i kćer I..K., trpjele strah u maksimalnom trajanju po  pravilima struke, zatim smanjenje  životne aktivnosti, svaka po 10% povodom ovog događaja i da su posljedice po zdravlje vidljive i danas kod jedne i druge, pri čemu vještak navodi da je kćer odnosno 2. tužiteljica prva došla na mjesto događaja nakon ubojstva i da je s ocem bila jako vezana, a da je  1. tužiteljica nakon ovoga morala samostalno brinuti za mlt. djecu zbog gubitka supruga,

 

-da provedeno psihijatrijsko vještačenje po vještaku dr. S. potvrđuje posljedice koje su tužiteljice pretrpjele zbog gubitka bliske osobe te da je navedeno ostavilo trajne posljedice na njihov život, o čemu su i same iskazivale tijekom ostavinskog postupka.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da na strani oštećenika pok. I..K. nema suodgovornosti za nastanak  štetnog događaja u smislu odredbe  čl. 1106. u vezi s čl.1092. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO). Pritom sud prvog stupnja smatra da činjenica da bi oštećenik imao sklonost agresiji pod utjecajem alkohola te da  postoji konflikt između njega i tuženika odnosno tuženikove obitelji nema utjecaja na štetni događaj, na način da bi se isto moglo manifestirati kao oštećenikov doprinos njegovu usmrćenju posebice jer je isključena nužna obrana tuženika, te je tuženik donio svjesnu odluku da tom zgodom oružjem odnosno puškom usmrti oštećenog. Navodi da ukoliko bi se tako tumačila podijeljena odgovornost, kako to tvrdi tuženik, uzimajući u obzir konkretne okolnosti počinjenog  kaznenog djela, onda bi značilo da svatko može uzeti sebi za pravo oduzeti život onome s kim je inače u narušenim i konfliktnim odnosima i da će se činjenica ranije narušenih odnosa vrednovati u prilog onome tko je počinio kazneno djelo odnosno štetu.  Sud prvog stupnja smatra da se činjenica doprinosa šteti može vrednovati kada isti egzistira kod konkretnog djela u konkretnim okolnostima počinjenja, a kako toga očito nije bilo jer isto ne proizlazi ni iz izreke niti obrazloženja presude donesene u kaznenom postupku niti su na tu okolnost iskazivali saslušani stranke i svjedoci u ovom postupku, ocjenjuje da doprinos oštećenog predmetnoj šteti nije dokazan.

 

Stoga je primjenom odredbe čl. 1045. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 1100. st. 1. i 2.   ZOO-a 1. tužiteljici i 2. tužiteljici na ime naknade neimovinske štete zbog smrti supruga i oca dosudio iznos  od 43.798,53 eur/330.000,00 kn svakoj.

 

Pri tome je sud prvog stupnja imao u vidu posljedice koje  1. tužiteljica trpi i danas zbog šetnog događaja te činjenicu da je izgubila supruga i ostala samohrani roditelj. Također, je cijenjena okolnost da  je 2. tužiteljica u dobi od 15 godina izgubila oca, a time ljubav, njegu i pažnju koju bi joj pružao, te imajući u vidu sve probleme s kojima se u vrijeme štetnog događaja tada maloljetno dijete pa sve do danas i ubuduće moralo suočiti zbog gubitka očinske figure, posebice zato što sada skrbi o obitelji jer majka ne radi i trajne posljedice koje je ovaj događaj ostavio na njeno zdravlje i životni put.

 

Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je  utvrdio da na strani sada pok. I..K. nema niti djelomične odgovornosti za nastanak štete.

 

Naime, sud odbija prigovor podijeljene odgovornosti, između ostalog na temelju presude  kaznenog suda i rezultata kaznenog postupka iz kojeg proizlazi da kazneni sud nije prihvatio tvrdnju optuženog, ovdje tuženika  da bi se u vrijeme počinjenja kaznenog djela (tempore criminis) nalazio u stanju nužne obrane, a posljedično navedenom i prekoračenju nužne obrane, već da je na temelju unaprijed stvorene odluke  usmrtio I.K..

 

To ne znači da parnični sud izjednačava kaznenu i odštetnu odgovornost. Sud prvog stupnja na temelju rezultata kaznenog postupka, a  jer drugih svjedoka  događaja, osim sada pok. I.K. i tuženika kao počinitelja ubojstva nije bilo, utvrđuje da je djelo počinjeno namjerno, te da stoga nema dokaza koji bi upućivali na doprinos ubijenog nastanku štetnog događaja.

 

Naime, prema utvrđenom činjeničnom stanju proizlazi da je tuženik kritične zgode  uočio oštećenika s ovcama na zemlji  na čiji posjed  tuženik polaže pravo, zaustavlja vozilo i prigovara oštećeniku za kojeg zna da je agresivan i da je zbog zemlje i prije napadao, te  da može reagirati agresivno, uzima pušku iz vozila i puca  u oštećenika s udaljenosti od  5 do 6 metara i usmrćuje ga, s tim da je tuženik ispalio prvi i jedini metak izravno u vitalne dijelove tijela oštećenika.

 

Utoliko se ne mogu prihvatiti tvrdnje tuženika o verbalnim prijetnjama kao razlogu za  tuženikovo postupanje – uporabu oružja, što je u najmanju ruku neprihvatljiv način reagiranja na situaciju u koju se sam doveo.

 

Pritom treba naglasiti da  iz utvrđenja kaznenog postupka ne proizlazi da bi tuženik kritične zgode bio napadnut i zbog toga pucao u oštećenika. Naprotiv, proizlazi da je pucao u osobu koja nije bila naoružana, pa stoga nema adekvatne uzročne veze između ponašanja oštećenika i štetne radnje, a iz kojeg razloga prednik tužiteljica nije pridonio da šteta nastane u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a.

 

Naime, sama verbalna prepirka ne može opravdati tuženika da upotrijebi vatreno oružje. Utvrđeni postupci tuženika isključuju slijed događaja kako ga prikazuje tuženik. Kraj utvrđenja da  oštećenik nije kolcem napao tuženika niti su psi oštećenika napali tuženika, a da je tuženik upotrijebio vatreno oružje i prvim i jedinim metkom usmrtio oštećenika govori dovoljno o tome da je napad dolazio od tuženika. Napad isključuje obranu. Zato je tuženik odgovoran u cijelosti.

 

Osim toga,  iz dokaza provedenih u postupku proizlazi da je I.K. bio agresivan u situaciji kada se nalazio pod utjecajem alkohola,  pa tako prema iskazu svjedoka M. M. (list  61 spisa) proizlazi da je pok. I. bio dobar "kao kruh" ali zbog utjecaja alkohola znao je nekada biti malo agresivan. Kada se navedeno dovede u vezu s činjenicom da prema podacima iz kaznenog spisa proizlazi da je I.K. u vrijeme štetnog događaja bio trijezan, dakle nije bio pod utjecajem alkohola, onda se  tvrdnje tuženika o agresivnom ponašanju sada pok. I.K. u vrijeme štetnog događaja, ukazuju neosnovanim.

 

U odnosu na žalbene navode tuženika treba, reći da osobna svojstva, kao što su fizičko i  psihičko stanje štetnika, mogu utjecati na stupanj njegove kaznene odgovornosti, ali ne i na stupanj njegove odštetne odgovornosti jer prema odredbi čl. 1092. ZOO-a eventualni doprinos oštećenika nastanku štete može pridonijeti srazmjernom smanjenju odgovornosti štetnika.

 

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 1101. st. 1. ZOO-a kada je  1. tužiteljici i  2. tužiteljici na ime pravične novčane naknade zbog smrti supruga i oca dosudio iznos od 43.798,53 eur/330.000,00 kn svakoj. Naime, smrt jednog bračnog druga izaziva teške i trajne duševne bolove kod drugog bračnog druga, a imajući na umu da su zajedno živjeli, međusobno se pomagali, podizali djecu. Isto tako činjenica da je dijete u dobi od 15 godina ostalo bez oca izaziva teške i trajne duševne bolove kod djeteta.

Kamata na navedeni iznos pravilno je dosuđena temeljem čl. 29. st. 1 te čl. 1103 ZOO-a, od dana podnošenja tužbe, tj. od 29. prosinca 2017.

Iz navedenih razloga valjalo je  žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi kako  je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

 

U Rijeci 20. rujna 2023.

 

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Marganv.r.