Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
Karlovac
Poslovni broj: P-581/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Karlovcu, po sutkinji toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici u oOdvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., iz Zagreba, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave, dovršene 23. srpnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnice tužitelja EZ, odvjetničke vježbenice u Uredu Davora Bartolca, odvjetnika u Karlovcu, te zamjenice punomoćnice tuženika Tamare Mušnjak Špišić, odvjetnice u Karlovcu, u zamjenu za puomoćnicu Iris Šanjug, odvjetnicu iz OD Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, po objavi 8. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, broj 306-117/2005, solemniziran kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleve iz Rijeke, Korzo 35/1 pod brojem OU-371/2005 dana 23. veljače 2005. g. i tužene Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpetposto) jednokratno.“
II Tužena Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 dužna je tužitelju ĐZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 566,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 28.02.2005. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
III Tužena Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 dužna je tužitelju ĐZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove u iznosu od 519,91 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 18. veljače 2005.g. s tuženom Hypo- Alpe-Adria-Bank d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj 306-117-2005, koji je solemniziran dana 23.veljače 2005.godine kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleve iz Rijeke pod brojem OU-371/2005, a kojim je podigao kredit u iznosu od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene za devize Hypo Hypo- Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita i s promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama tužene. Nadalje navodi kako je odredbom čl. 5. Id. ugovora ugovoreno da se „prije isplate kredita… odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno“, te je temeljem takve odredbe tužitelju prilikom isplate dana 28. rujna 2005.g. na ime troškova „obrade kredita“ naplaćen iznos od 4.264,53 HKR U prilog takvih navoda dostavlja uz tužbu Odgovor tužene banke dan na zahtjev punom. tužitelja od 25.09.2024.g. i nastavno iznosi da je tužena banka predmetnu odredbu iz čl. 5. Ugovora o kreditu unijela u ugovor bez da su stranke o njoj pojedinačno pregovarale. To je po tužitelju protivno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/07., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a što za posljedicu ima nepoštenost t.j. ništetnost ugovorne odredbe (članak 102. id. Zakona). Naime, tužitelj obrazlaže da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra prema članku 96. st. 2. ZZP- a nepoštenom, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac i potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tužitelj stoga zaključno iznosi da ugovorna odredba čl. 5. nije jasna ni određena, obzirom iz iste nije vidljivo niti razumljivo koje je to troškove odnosno naknade tužitelj bio dužan snositi, a naplatom tog iznosa tužitelju je kao potrošaču očigledno prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih strana i to na štetu tužitelja, te iz svega proizlazi da je predmetna odredba čl. 5. ugovora nepoštena, a samim time i ništetna, pa tužitelj smatra da mu je tužena dužna vratiti spomenuti iznos naplaćenog troška obrade kredita, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja. Slijedom navedenog tužitelj podnosi tužbu i predlaže po provedenom postupku donijeti odluku kao u izreci presude.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ne spori zaključivanje predmetnog Ugovora o kreditu, s time da prvenstveno ističe prigovor zastare za potraživanje iz tužbe. Nastavno osporava sve činjenične navode u tužbi i iznesena tumačenja tužitelja, te se protivi svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, a što znači da osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Vezano uz prigovor zastare iznosi da je tužba podnesena dana 11. listopada 2024. godine, te da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine. Stoga po njemu postoji zastara za potraživanje iz tužbe, koja je kako navodi nastupila prije 11. listopada 2019. godine. Vezano uz to obrazlaže da se prema čl. 241. ZOO-a zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika, pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Iznosi da rok od 5 godina nije kratak već primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana može poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Stoga navodi da je tužitelj, u slučaju izloženosti nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, mogao u punih 5 godina od trenutka tih događaja poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena pak zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, što je kako navodi potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Stoga po tuženika činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme ne može ići na teret njega kao tuženika. Nadalje navodi da je institut zastare dopušten pozitivnim pravilima i njegove su norme kogentne, što znači da stranke a ni sud svojim ugovorima ili odlukama ne mogu mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Tuženik u tom smislu u potpunosti smatra neosnovanim pravno shvaćanje Vrhovnog suda izneseno u odluci poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. u kojoj se navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pojašnjava da Vrhovni sud nije zakonodavac koji donosi i kreira zakonske odredbe, te da stoga ne može popunjavati nepostojeće zakonske odredbe shvaćanjima koja dovode u pitanje pravnu sigurnost u ugovornom pravu. Nadalje tuženik iznosi da osnova ove tužbe pored instituta stjecanja bez osnove može biti i naknada štete, s time da se za institut stjecanja bez osnove primjenjuje sukladno čl 225. ZOO-a opći zastarni rok, a za institut naknade štete da se primjenjuje rok od 3 godine, sukladno čl. 230. ZPP-a. Stoga, bilo da se radi o institutu stjecanja bez osnove ili institutu naknade štete smatra da je za predmetno potraživanje iz tužbe nastupila zastara.
2.1. Tuženik nadalje prigovara prigovara da postoji izostanak činjenične osnove tužbe i teret dokaza, obzirom tužitelj u t Tužbi ne navodi koje su konkretne radnje dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Ističe da tužba ne sadrži ni minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj i da se uopće ne može napraviti test jesu li ugovorne odredbe ništetne ili ne. Obrazlaže: „Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava.“ Osim toga, tuženik osporava da bi sud uopće bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući kako navodi nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07"), kao i članka 502.c ZPP-a. Samim time po njemu, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje upire kako članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, te da o tome govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13. Po istoj je dopušteno pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, ali ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, kako prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Međutim, obzirom u tužbi nema nikakvih navoda o ovim pretpostavkama, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik također smatra da su dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i u odnosu na koje činjenične navode, te da tužitelj nije predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja, unatoč tome što je dužnost stranaka iznijeti u parnici tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi, te da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Obrazlaže da dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, niti uopće prema sudu, već prema samoj sebi. Nastavlja: „Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno." Stoga slijedom navedenog, a po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju smatra da sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj dakle nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.
2.2. Tuženik nadalje govori o učincima ugovora o konverziji i iznosi kako su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani iz razloga što je tužitelj s tuženikom zaključio Aneks ugovora o kreditu - konverziji, koji je zaključen u smislu odredbi čl. 19.b i čl.19.c ZPK-a, NN 102/2015. Citira čl. 19.b. ZPK-a (Visoki Trgovački sud RH u Pž- 1564/07 i Visoki trgovački sud RH u Pž-267/93: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu (da postoji potraživanje iz tužbe), o njezinom postojanju ili nepostojanju zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“ Također se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda RH br. Pž- 6815/07: „Pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.“, te u tom smislu navodi da je tuženik sukladno kogentnim propisima ponudio tužitelju sklapanja Dodatka ugovora o kreditu, na kojega je tužitelj pristao izražavajući slobodnu volju temeljem potpunih informacija, na koji način su u potpunosti riješeni međusobni odnosi stranaka pa tužitelj nema osnove voditi daljnje
postupke.
2.3. Tuženik potom osporava neosnovanost navoda tužitelja o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora i ističe kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, te je sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka obrazlaže: „U svakom individualnom, pojedinačnom sporu potrebno je sagledati sve okolnosti predmetnog slučaja, da bi se odredilo i obrazložilo jesu li pojedinačne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a samim tim i ništetne. Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo, zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne“. Na okolnost pregovaranja i postojanja prave i ozbiljne volje predlaže saslušati javnog bilježnika pred kojim je sklopljen Ugovor o kreditu. Štoviše, smatra da je sporna ugovorna odredba bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da nije dopušteno ocjenjivati njihovu t.j. njezinu nepoštenost. Da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, kako dalje navodi, potrebno je utvrditi dvije stvari:
„1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;
2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere.“ Oba se uvjeta, kako navodi: kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, a to ne postoji u ovom slučaju. Naime, po tuženiku je sama ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita dopuštena, te sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Također dodaje: „Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, kao što je imao obvezu i pravo prije sklapanja ugovora o kreditu detaljno proučiti sve odredbe ugovora.“
2.4. Završno još tuženik ukazuje na dopuštenost ugovaranja naknade za obradu zahtjeva prema pozitivnim zakonskim propisima, te ističe kako je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama i da su potrošači s time bili upoznati. Tvrdi da ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, nego da isti odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, te da je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Između ostalog iznosi: CITAT
"Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Tako se navodi da je Zakonom o bankama u članku 173. u bitnome navedeno da je;
- Banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima.
- Osim obveznog informiranja potrošača na način iz stavka 1. ovoga članka o uvjetima pružanja usluga, banka može i na drugi prikladan način iste informacije učiniti dostupnim.
- Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: naknade, odnosno provizije koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita, a sukladno kojim zakonskim odredbama je i navedena osporena odredba iz članka 5. Ugovora o kreditu. U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. Iz toga proizlazi kako je tužitelj s naplatom iste bio upoznat prije sklapanja ugovora i na koju je pristao potpisom Ugovora o dugoročnom kreditu.“ ZAVRŠEN CITATA
2.5. S tim u vezi tuženik se poziva na presudu Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-2/2021-28 od 28. travnja 2022. i presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gž- 1215/2020 od 24.02.2021. kojom je odbijena žalba tužitelja u pogledu dijela prvostupanjske presude, a kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita. Pobliže iznosi dijelove iz obrazloženja tih odluka, a onda se referira na članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku u kojima se navodi da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno da je istinit. Povlači paralelu da i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok se ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. U tom dijelu pobliže govori o stavu izraženom u presudi VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, te ustraje u tvrdnji da je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, a podnošenje tužbe samo dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji je solemniziran i ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. U svakom slučaju smatra neosnovanim potraživanje iz tužbenog zahtjeva, a osobito tijek zatraženih kamata tvrdeći da tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju i da kamata može teći tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Obzirom na sve naprijed navedeno, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troška tuženiku.
3. U dokaznom postupku sud je radi utvrđenja činjenica i pravilne ocjene činjeničnog stanja izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 306-117/2005 od 18. 02. 2005., u potvrdu privatne isprave (solemnizaciju) od 23.02.2005., u Odgovor id. banke na zahtjev punomoćnice tužitelja od 25.09.2024., u Izjavu o načinu isplate iznosa kredita od 28.02.2005., u nalog o plaćanju sudske pristojbe na listu17-18 spisa, te uvid u Troškovnik tužitelja i tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika s prilozima, podnesak tužitelja od 12.12.2024., podnesak tuženika od 09.01.2025. i iskaz tužitelja dan na glavnoj raspravi održanoj dana 23.07.2025. god.
4. Među strankama nije sporno da su dana 18. veljače 2005. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 306-117/2005 kojim je tužitelj podigao kredit u iznosu od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, ali je među strankama sporna pravna valjanost odredbe članka 5. id. Ugovora o kreditu koji je sklopljen navedenog dana između tužitelja i Hypo Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d, a koja odredba se odnosi na spomenutu naknadu za izvršenu uslugu obrade kredita koju plaća korisnik kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita, jednokratno, prije isplate kredita. Također je sporno je li nastupila zastara. Naime, tužitelj smatra da je predmetna odredba ništetna jer stranke o njoj nisu pojedinačno pregovarale, te se radilo o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi koja je uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača. Također tvrdi da navedena odredba nije jasna ni određena budući iz iste nije vidljivo niti razumljivo koje je to troškove odnosno naknade tužitelj bio dužan snositi, a sve te navode tužena banka osporava kao nevaljane.
5. Slijedom toga za istaći je da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi i u primjeni bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., – u nastavku teksta: ZZP), kojim je u članku 81. stavkom 1. ZZP propisano: "(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača." Stavkom 2. toga članka bilo je propisano: "(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.", dok je stavkom 4. toga članka bilo propisano: "(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati." Člankom 87. stavkom 1. ZZP-a bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a u stavku 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
6. U odgovoru na tužbu tužena banka u pravilu iznosi da su tužitelju prethodno zaključenju ugovora o kreditu bili poznati podaci o visinama naknada, te da je u pravilu dobio personaliziranu informaciju o visini naknade koja se odnose na sporni kredit. Isto tako da je naknada sadržana u ugovoru, evidentno u općim aktima banke i svim prethodno dostupnim informacijama, a napose da je ista bila jasno naznačena u visini 1,25% od visine kredita, te je kao takva bila poznata tužitelju prije zaključenja ugovora a on ju je mogao usporediti s naknadama drugih banki.
7. Međutim, ako je i naknada bila poznata tužitelju ranije kao i njena visina odrediva (a u smislu da je bila izražena u postotku), ne utječe na zakonitost ugovaranja iste, obzirom je za rješavanje odnosa među strankama od meritornog značaja je li tužitelj mogao i na koji je način mogao utjecati na istu visinu naknade, s time da tužena banka ni ne tvrdi da je tužitelj uopće mogao utjecati na visinu id. naknade a niti tvrdi da se o istoj naknadi moglo individualno pregovarati.
8. Tužitelj je pak u iskazu naveo da je kod iste banke od ranije imao autokredit tj. kredit za auto, a kako je „kod otplaćivanja tog kredita bilo sve u redu“ i dalje je vjerovao toj banci, pa je kad se pokazala potreba podigao u istoj banci kredit za stan u visini od 70.000,00 švicarskih franaka. Prihvatio je ponudu jer „su mu rekli da je to najpovoljniji kredit s time da je banka pripremila ugovor o kreditu, a on je kod potpisivanja uspio samo letimično pogledati stavke u ugovoru koje su ga napose zanimale. Naime, kako navodi, ugovor je bio dosta obiman i nije baš najbolje razumio što je sve pisalo u ugovoru“. Stoga je vidio samo neke odredbe; na koliko se godina otplaćuje ugovor prema onome što su dogovorili i u koliko rata, te koji iznos rate je zabilježen u ugovoru. O plaćanju naknade kako tvrdi nije imao nikakvih saznanja, već je tek nakon podizanja kreditnog iznosa primijetio da se radi o manjemu iznosu odnosno da je dobio manji kredit od onoga kojeg su dogovorili. No, tada je već bila „završena priča pa nije više mogao reagirati“, kako pobliže iznosi. Na upit svoje punomoćnice još odgovara da ne zna ni danas što je platio s tom naknadom „jer mu nitko u banci nije to objasnio, niti spominjao“. Također nije mogao mijenjati odredbe ugovora, a na upit zamjenika punomoćnika tuženika odgovara da je osobno otplaćivao kredit i da ga još uvijek otplaćuje. Nadalje na upit je li bio obaviješten što je ulazna naknada, izričito odgovara da nije obaviješten, te opetuje da je sredstva podignuta ovim kreditom upotrijebio za kupnju stana. Također odgovara da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik nekog obrta odnosno OPG-a ili trgovačkog društva, a dodatno odgovara i kako su mu u banci rekli da je to taj ugovor i da ga treba potpisati pa nije više imao mogućnosti za bilo kakve upite i traženja objašnjenja.
9. Opće je pak poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, kojima se regulira materija kreditiranja a koje su sadržane u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, te se evidentno nije moglo pojedinačno pregovarati ni o spornoj odredbi. Osim toga, tužitelj je s tuženikom zaključio id. Ugovor o kreditu kao fizička osoba što mu u odnosu na banku, kojoj je davanje kredita jedan od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženik bavi, daje status prosječnog potrošača. Također iz iskaza tužitelja i provedenih dokaza u predmetu proizlazi da tužitelj ni nije s tuženikom pojedinačno pregovarao o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu je ponuđena od strane tuženika u formi ugovora, s time da je dakle id. ugovor bio unaprijed sastavljen po tuženiku. Evidentno se radi o tipskom ugovoru koji se zasigurno i ne razlikuje od drugih ugovora kakvi su bili zaključeni s drugim korisnicima kredita. Takva vrsta tipskih ugovora o kreditu sastavlja se naime od strane pravne službe tuženika i nije podložan promjenama ili pregovorima s klijentom, a tužitelj je dakle prihvatio i poštivao navedenu ugovornu odredbu koja je bila unaprijed sročena i priređena od strane banke. Pri tom se napominje da čak ni okolnost je li tužitelj pročitao spornu odredbu ugovora nije od utjecaja na prosuđivanje nepoštenosti id. odredbe, obzirom je sukladno naprijed navedenim propisima bitno za utvrditi je li o istoj tužitelj mogao pregovarati i je li ista uzrokovala neravnotežu u pravnim odnosima stranaka, a što se utvrđuje da o istoj odredbi nije mogao pregovarati i da je ista uzrokovala neravnotežu u odnosima između stranaka.
10. Člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
11. Nesporno je da je tužena Banka kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita, te ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu za obavljanje takvih poslova, a sve troškove ugovora o kreditu kao što je solemnizacija snosio je tužitelj, pa zapravo iz predmetne ugovorne odredbe nije jasno koji su to posebni troškovi koji su nastali samo zbog tužiteljevog ugovora. Također se osnovano ističe da nije jasno na što se naknada odnosi, obzirom u samom ugovoru nije navedeno na što se odnosi id. naknada za izvršenu uslugu obrade kredita koju plaća Korisnik kredita u visini od 1,25% od iznosa odobrenog kredita, jednokratno "prije isplate kredita".
12. Nadalje, u članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., nadalje ZOO, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to su glavnica i ugovorene kamate. Iiz toga je razvidno da tuženik zapravo nije imao zakonsko uporište naplatiti od tužitelja ikakvu naknadu za izvršenu uslugu obrade kredita, a to ujedno znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, zbog čega je navedena odredba ništetna i primjenom ZOO-a.
13. Valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni.
14. Dakle, tuženik u smislu odredbe stavka 4. članka 87. ZZP-a nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, te je neosporno da tužitelj nije ni mogao imati utjecaja na sadržaj sporne odredbe, pa je za zaključiti da se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 81. ZZP, a što za posljedicu ima ništetnost sukladno citiranom članku 87. stavku 1. id. ZZP-a.
15. Slijedom naprijed navedenoga opravdan je zahtjev tužitelja da mu tužena banka vrati naplaćeni iznos "Naknade" u visini od 566,00 eur / 4.264,53 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 28.02. 2005. kada je taj iznos naplaćen, pa do isplate, po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.
16. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u nastavku teksta: ZPP), te je trošak tužitelju odmjeren temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. i 138/23 ). – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od po 50 bodova (vrijednost predmeta spora iznosi 556,00 eur). Tužitelju je kao opravdan dosuđen zatraženi trošak u iznosu od po 100,00 eur za sastav tužbe i za sastav podneska od 11.10. 2024., koji je u spisu zaprimljen tek 12.12.2024., te za zastupanje na ročištu od 23.07.2025. Za zastupanje na prvom ročištu održanom 12. 03. 2025. priznat je 50%-ni iznos troška, jer se radilo o pripremnom ročištu na kojem se samo procesno raspravljalo, a isti trošak priznat je i za pristup na ročište za objavu odluke. Ukupno je za naprijed navedene radnje tužitelju priznat trošak postupka u iznosu od 400,00 eura odnosno trošak u iznosu od 500,00 eur računajući pdv. Tom trošku pridodan je trošak sudske pristojbe za tužbu te sudske pristojbe za presudu u iznosu od ukupno 39,81 eur (13,27 eur koliko je stvarno platio za tužbu + 13,27 eur), pa je sveukupno tužitelju dosuđen trošak postupka u iznosu od 519,91 eur kao u točki III izreke i sa zakonskom zateznom kamatom kao u točki III izreke ove odluke.
U Karlovcu 8. listopada 2025.
Sudac:
Vesna Gračan
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu pismeno u tri primjerka, putem ovoga suda.
Dna:
1. Tužitelju po pun. Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu.
2. Tuženiku po pun. iz OD Ćurković i Šanjug d.o.o., iz Zagreba.
