Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-1216/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stipe Kekeza iz Hrvaca, Hrvace 1, OIB: 01517851557, zastupanog po punomoćniku Davoru Radiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnici Sofii Petković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2335/2021-27 od 3. srpnja 2024., ispravljene pravomoćnim rješenjem istog suda poslovni broj P-2335/2021-32 od 16. travnja 2025., na sjednici vijeća 8. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija, a djelomično prihvaća te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2335/2021-27 od 3. srpnja 2024., ispravljena pravomoćnim rješenjem istog suda poslovni broj P-2335/2021-32 od 16. travnja 2025.:

- potvrđuje pod točkama II., IV. i VI. izreke,

- potvrđuje pod točkom I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost dijelova odredbe čl. 7. ugovora o kreditu broj 418-50-3919407 od 13. veljače 2007.,

- potvrđuje pod točkom III. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost dijela odredbe čl. 3. ugovora o kreditu broj 418-50-3919407 od 13. veljače 2007. kojim je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- preinačuje u točki I. izreke presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe čl. 1. ugovora o kreditu broj 418-50-3919407 od 13. veljače 2007. na način da se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan,

- preinačuje u točki III. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost dijela odredbe čl. 3. ugovora o kreditu broj 418-50-3919407 od 13. veljače 2007. koji glasi ''..., kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.'' na način da se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan,

- preinačuje u točki V. izreke kojom je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 616,03 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od dospijeća do isplate opisane u toj točki izreke na način da se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija, a djelomično uvažava te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2335/2021-27 od 3. srpnja 2024., ispravljena pravomoćnim rješenjem istog suda poslovni broj P-2335/2021-32 od 16. travnja 2025.:

- potvrđuje pod točkom VII. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.350,19 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom,

- preinačuje pod točkom VII. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.268,38 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom na način da se u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak žalbenog postupka u iznosu od 96,51 EUR-a sa zateznom kamatom od 8. listopada 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu za iznos od 289,54 EUR-a zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe čl. 1. i 7. ugovora o kreditu broj 418-50-3919407, zaključenog 13. veljače 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, solemniziranog po javnom bilježniku Domagoju Matejčiću u Splitu 16. veljače 2007. pod poslovnim brojem OU- 76/07 (dalje: ugovor o kreditu) u dijelu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF (švicarskih franaka) te povrat kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Pod točkom II. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 2. navedenog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Pod točkom III. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 3. navedenog ugovora o kreditu. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.856,64 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate. Točkom V. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 616,03 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate. Pod točkom VI. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 256,01 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 19. veljače 2007. do isplate. Pod točkom VII. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.618,57 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 3. srpnja 2024. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog svih zakonskih žalbenih razloga, predlažući drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnima dijelova ugovornih odredbi čl. 1., 2., 3. i 7. ugovora o kreditu, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i tzv. ulaznoj naknadi.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da je nesporno između tužitelja i tuženice dana 16. veljače 2007. sklopljen ugovor o kreditu, kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 12.900,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora o kreditu) s ugovorenim rokom otplate 84 mjeseci i ugovorenom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, a koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,20% godišnje (čl. 2. ugovora o kreditu), te da se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, time da je dospijeće anuiteta svakog posljednjeg dana u mjesecu (čl. 7. ugovora o kreditu), te da je namjena kredita bila kupnja novog vozila marke ''Citroen''

- da je kredit u cijelosti otplaćen,

- da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP/03) jer je tužitelj kao fizička osoba sklopio s tuženicom kao trgovcem (čl. 3. toč. 2. ZZP/03) predmetni kredit u svrhu kupnje osobnog automobila koji je tužiteljica koristila za osobne potrebe, a kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, te sadržaja samog ugovora o kreditu,

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu pojedinačno pregovarale sa potrošačima o parametrima koji utječu na promjenu kamatnih stopa niti su potrošačima dale objašnjenje značenja promjenjive kamatne stope niti su informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP) i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009 i 78/2012, dalje: ZZP/07),

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nitko nije objasnio značenje promjenjive kamatne stope niti ga informirao u kojim okolnostima te po kojim kriterijima i parametrima dolazi do promjene kamatne stope, niti su ga informirali o rizicima uzimanja kredita s valutnom klauzulom u CHF, da je bio prisiljen sklopiti ugovor prema uvjetima i kriterijima koje je odredila banka, da je anuitete plaćao sam,

- da je prema nalazu financijskog vještaka Petre Blašković u razdoblju otplate kredita tužitelj tuženici uslijed promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu više platio iznos od 616,03 EUR-a (4.641,48 kn), a uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više platio iznos od 1.856,64 EUR-a (13.988,85 kn), a koji iznosi predstavljaju razliku između iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužitelj stvarno platio tuženici i iznosa koje bi tužitelj platio da je tijekom cijelog utuženog razdoblja plaćao svoju obvezu prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,20% kao jedinoj mu poznatoj kamatnoj stopi te prema tečaju CHF u vrijeme isplate kredita, te da je tužitelj platio tuženici s osnova ulazne naknade (jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, čl. 3. ugovora o kreditu – opaska ovog suda) iznos od 256,04 EUR-a (1.928,97 kn),

- da vezano za tzv. negativnu razliku tuženica nije postavila niti protutužbeni zahtjev niti istaknula prigovor prijeboja, a sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1277/2022 od 8. ožujka 2023.), te da da u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate tužitelj ništa nije stekao bez osnove već je samo otplaćivao kredit kako je ugovoreno,

- da je prigovor zastare neosnovan jer je prema pravnom shvaćanju zauzetom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20 ožujka 2018. u slučaju restitucijskih zahtjeva kad je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počeo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara je ponovno počela teći od 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jer do podnošenja tužbe 12. lipnja 2019. nije protekao rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO) od pet godina od pravomoćnosti presude, time da je prvostupanjski sud zaključio da nije ovlašten odlučivati da li je nastupila zastara i u odnosu na dio utuženog potraživanja s osnove promjenjive kamatne stope (čl. 214. st. 3. ZOO-a), koji zahtjev je tužitelj istaknuo u podnesku od 1. ožujka 2023. kojim je preinačio tužbu na način da je, pored postavljenih kondemntarornih zahtjeva za isplatu s osnove valutne klauzule i ulazne naknade, zatražio i isplatu po tom osnovu, jer tuženik u odnosu na taj zahtjev nije istaknuo prigovor zastare,

- da nije osnovan prigovor zastare niti u odnosu na potraživanje s osnova tzv. ulazne naknade jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao i posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora,

primjenom odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 utvrdio je ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i način njezine promjene te valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita (čl. 1., 2. i 7. ugovora o kreditu), a koje su sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, jer iste kao odredbe unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nisu bile jasne i razumljive u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Primjenjujući pravne stavove izražene u presudi Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano za nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., prvostupanjski sud zaključuje da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelj nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe jer je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženice i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade, te tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), pa je ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, slijedom čega je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i utvrdio ništetnom odredbu čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu.

6.1. Prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, prvostupanjski sud je na temelju čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. ZOO-a obvezao tuženicu da tužitelju isplati iznos od 616,03 EUR-a na ime preplate po osnovu promjenjive kamatne stope, iznos od 1.856,64 EUR-a na ime preplate po osnovu valutne klauzule i iznos od 256,04 EUR-a s osnova ulazne naknade, sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose temeljem čl. 1115. ZOO od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, zaključivši da je tuženica nepošteni stjecatelj jer je utuženi iznos primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke, valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi.

7. Tuženica u žalbi navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario njezine navode i dokazne prijedloge, a za takvo postupanje nije dao nikakve razloge, da prvostupanjski sud nije primijenio odredbu čl. 338. st. 4. ZPP-a, čime sadržajno ukazuje na počinjenje bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, te da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima obzirom da prvostupanjski sud nije cijenio njezine navode da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača u kontekstu provedenih dokaza niti je iskaz tužitelja na prihvatljiv način uzeo u obzir prilikom donošenja pobijane presude, te da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer se prvostupanjski sud pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja i provedbe testa poštenosti, zbog čega je ostvaren i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te su ujedno time i pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

8. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud nije povrijedio njezino pravo na pravično suđenje, niti je počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 388. st. 4. i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koje tuženica obrazlaže u žalbi.

8.1. Naime, prvostupanjski sud je, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-1135/2023 od 3. siječnja 2024., odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi donio nakon provedenog dokaznog postupka (saslušao je tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, što je bio dokazni prijedlog obje parnični stranke, dok je tuženica odustala od dokaznog prijedloga za saslušanje njezine djelatnice Sabine Nujster), te imajući u vidu iskaz tužitelja, pravilno je zaključio da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem pojedinačno pregovarala, da ga je ozbiljno informirala o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o parametrima o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita te da je tužitelja upoznala sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita. Unošenjem u ugovore neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope bez parametara o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita i bez informiranja potrošača o svim rizicima koji su vezani uz zaključenje ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz CHF tuženica je postupila suprotno načelima savjesnosti i poštenja, jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.2. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovoranja u cijelosti odgovara ugovaranju načina promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, te imajući u vidu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, kao i činjenicu da se tužitelj u tužbi pozvao na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, a u kojim presudama su ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ocijenjene nepoštenim i dani su dostatni i relevantni razlozi o tome zašto su presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. primjenjive i u ovom konkretnom slučaju, a na koja se utvrđenja pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao i prvostupanjski sud, to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su sporne ugovorne odredbe u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula (osim u odnosu na utvrđenje ništetnosti čl. 1. ugovora o kreditu) i način promjenjivosti kamatne stope ništetne temeljem odredbe čl. 81., čl. 82. toč. 11., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03. Stoga su žalbeni navodi tuženice kojima se poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovani.

9. Prvostupanjski sud je pravilno na temelju dokumentacije u spisu te saslušanjem tužitelja utvrdio da tužitelj i tuženica nisu pregovarali o sadržaju čl. 3. ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno da se naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, da se radi o odredbi koju je u ugovor unaprijed sastavljen po tuženici unijela upravo tuženica, a prije toga nije tužitelju pojasnila razloge ugovaranja te naknade niti na što se točno ta naknada odnosi, dok s druge strane tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe niti je mogao odbiti platiti tu naknadu. Prvostupanjski sud je pravilno, pozivajući se na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u više odluka /primjerice Rev-715/2024- 2 od 22. svibnja 2024. i Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024./, kao i pravni stav Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, kraj činjenice da je visina naknade za obradu kredita određena u postotku od odobrenog kredita (što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu pa i to upućuje na zaključak da ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu ''pokriveni'' stvarni troškovi koje tuženica ima pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva), zaključio da je sporna ugovorna odredba čl. 3. ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade od 3,30% jednokratno suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što pravilnim prihvaća i ovaj sud, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

9.1. Žalbeni navodi kojima tuženica ističe da niti odredbama Zakona o zaštiti potrošača niti odredbama Zakona o obveznim odnosima nije propisana zabrana ugovaranja naknade za odobrenje kredita, te da ista nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, nisu osnovani jer tuženica u ovom konkretnom postupku nije dokazala opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku odobrenog iznosa glavnice kredita niti je dokazala da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljem udovoljila zahtjevu transparentnosti, koji zahtijeva da odredbe budu jasne, razumljive i lako uočljive te da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. U konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti znači da ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, te i u pogledu njihovog konkretnog dosega u smislu da zna koje to stvarne troškove plaća i da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz tih odredbi. Obzirom na opseg informiranosti koja proizlazi iz dokumentacije u spisu (tužitelj je bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade odnosno nije informiran koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih niti o krajnjoj svrsi plaćanja te naknade), u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen.

9.2. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio ništetnom odredbu čl. 3. ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: '' koji glasi ''..., kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.'' Naime, čl. 8. ugovora o kreditu ugovoreno je sporazumno osiguranje naplate svih tražbina iz ugovora o kreditu, zajedno s pripadajućim kamatama, naknadama i drugim troškovima prijenosom prava vlasništva na vozilu te je tužitelj kao korisnik kredita ovlastio tuženicu kao davatelja kredita da temeljem predmetnog ugovora o kreditu ishodi i izvrši upis prijenosa prava vlasništva na vozilu na svoje ime u Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima koji se vodi kod Službe upisa pri Financijskoj agenciji, pa imajući u vidu da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku Domagoju Matejčiću dana 16. veljače 2007. pod poslovnim brojem OU-76/2007, te da tužitelj u činjeničnom supstratu tužbe ne navodi da je imao ikakav trošak vezano za upis prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela niti po tom osnovu potražuje ikakav iznos (po osnovu ništetne ugovorne odredbe iz čl. 3. ugovora o kreditu tužitelj potražuje samo tzv. ulaznu naknadu u visini 3,30% što iznosi 256,01 EUR-a/1.928,97 kn – napomena ovog suda), to ugovorna odredba kojom je ugovoreno da tužitelj snosi trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela nije nejasna niti nerazumljiva, obzirom je u kontekstu ugovorene mjere osiguranja koja se zasniva upisom jasno navedeno da te troškove snosi tužitelj, pa je stoga prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je odredba čl. 3. ugovora o kreditu u citiranom dijelu nepoštena ugovorna odredba.

10. Pogrešno tuženica pozivom na čl. 326. st. 2. ZOO smatra da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja kako to pogrešno smatra tuženica.

11. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. To iz razloga što je i prema stavu ovog suda, tuženica nepošteni stjecatelj, jer je utuženi iznos primila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženica stekla preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

12. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je sada već ustaljena sudska praksa zauzela stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno u odnosnu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 29. ožujka 2021. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

13. Obzirom da zastara restitucijskih zahtjeva s osnove nepoštenih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, a što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2., to nije protekao rok iz čl. 225. ZOO-a, pa su u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani.

14. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženice kojima tvrdi da je tražbina tužitelja s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u zastari. Naime, protivno pogrešnom utvrđenju i zaključku prvostupanjskog suda, iz stanja spisa jasno proizlazi da je tužitelj u tužbi pod točkom IV. tužbenog zahtjeva tražio isplatu iznosa od 18.485,75 kn, za koji je iznos u točki 5. historijata tužbe izričito naveo da je po osnovu preplaćenih anuiteta zbog primjene valutne klauzule i jednostranog povećanja kamatne stope tuženici platio 18.485,75 kn, dok je u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 1. ožujka 2023. kondemnatorni zahtjev radi isplate s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope razdvojio na način da je zasebno potraživao iznos od 1.856,64 EUR-a (13.988,85 kn) s osnove valutne klauzule i iznos od 616,03 EUR-a (4.641,48 kn) s osnova promjenjive kamatne stope, te da je tuženica već u odgovoru na tužbu istaknula prigovor zastare. Kako prema sada već ustaljenoj sudskoj praksi zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope počela je teći od 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 u tom dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, kraj nesporne činjenice da je tužba u ovom konkretnom predmetu podnesena 29. ožujka 2021., to je u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a za iznos od 616,03 EUR-a nastupila zastara prije podnošenja tužbe, a kako to osnovano ukazuje i tuženica u svojoj žalbi.

15. Prvostupanjski sud je pogrešnom primjenom materijalnog prava, a na koji žalbeni razlog temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, utvrdio ništetnim odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa 12.900,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.

15.1. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača proizlazi da ugovorna odredba kojom je ugovorena obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, pa zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak. Prema ocjeni ovog suda, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) i ona kao takva ne podliježe testu poštenosti (čl. 84. ZZP/03), jer se radi o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, zbog čega nije riječ o obvezi koja u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača.

16. Slijedom navedenog, valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkama II., IV. (isplata s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli) i VI. (isplata s osnova ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi) izreke, te pod točkom I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost dijelova odredbe čl. 7. ugovora o kreditu i točkom III. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost dijela odredbe čl. 3. ugovora o kreditu broj 418-50-3919407 od 13. veljače 2007. kojim je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a žalbu tuženice valjalo je djelomično prihvatiti te preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe čl. 1. ugovora o kreditu i pod točkom III. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost dijela odredbe čl. 3. ugovora o kreditu broj 418-50-3919407 od 13. veljače 2007. koji glasi ''..., kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.'', kao i pod točkom V. izreke kojom je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 616,03 EUR-a s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke s pripadajućim zateznim kamatama te u tim dijelovima odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan.

17. Prvostupanjski sud je odluku o trošku donio primjenom odredbe čl. 151., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te tužitelju dosudio trošak parničnog postupka u iznosu od 2.618, 57 EUR-a, a koji se odnosi na trošak zastupanja za radnje navedene pod točkom 29. obrazloženja prvostupanjske presude u iznosu od 1.800,00 EUR-a (visina utvrđena primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje: Tarifa) uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 450,00 EUR-a, trošak vještačenja u iznosu od 331,80 EUR-a i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 36,77 EUR-a (odmjerena prema Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi, ''Narodne novine'' broj 37/2023, dalje: Uredba).

18. Tuženica pobija odluku o trošku vezano za osporavanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, navodi da je prvostupanjski sud neopravdano priznao tužitelju trošak podneska od 22. prosinca 2021. jer isti u smislu čl. 155. ZPP-a nije bio nužan obzirom je zadatak vještačenja tužitelj trebao istaknuti u tužbi ili na održanom pripremnom ročištu, te potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 386,05 EUR-a sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja drugostupanjske presude.

19. Obzirom da je ovaj sud djelomično preinačio pobijanu odluku, to je valjalo primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka. O troškovima postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, time da je visina troškova postupka primjenom odredbi Tarife i Uredbe pravilno određena već u prvostupanjskoj presudi, osim u odnosu na trošak podneska od 22. prosinca 2021. Naime, prvostupanjski sud pogrešno priznao tužitelju trošak sastava podneska od 22. prosinca 2021. u iznosu od 250,00 EUR-a (uključen trošak PDV-a), jer taj podnesak u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a nije bio nužan za vođenje parnice obzirom je tužitelj u okviru svog dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja predloženog u tužbi, bio dužan u tužbi, a najkasnije na pripremnom ročištu, određeno predložiti zadatak radi dokazivanja konkretnih činjenica odlučnih za donošenje meritorne odluke. Tužitelju pravilno obračunato pripada trošak zastupanja u iznosu od 1.600,00 EUR-a uvećano za trošak PDV-a u iznosu od 400,00 EUR-a, odnosno ukupni trošak zastupanja u iznosu od 2.000,00 EUR-a.

20. Tužitelj je u postupku s osnovom uspio u omjeru od 75%, te u odnosu na visinu također sa 75%, odnosno ukupni uspjeh tužitelja u ovoj parnici iznosi 75%. Tuženica je u ovom postupku sa osnovom uspjela u omjeru od 25%, te u istom omjeru je uspjela i u odnosu na visinu, pa njezin ukupni uspjeh u parnici iznosi 25%. Kada se uspjeh tužitelja odbije od uspjeha tuženice, proizlazi da je tužitelj uspio da 50% te mu je u tom postotku tuženica dužna naknaditi trošak parničnog postupka, a koji iznosi 1.350,19 EUR-a (odnosi se na trošak vještačenja u iznosu od 331,80 EUR-a, 50% troška pristojbe na tužbu što iznosi 18,39 EUR-a i 50% od ukupno priznatog troška zastupanja što iznosi 1.000,00 EUR-a).

21. Kako je prvostupanjskom presudom tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 2.618,57 EUR-a, to je valjalo djelomično odbiti žalbu tuženice i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi točku VII. izreke prvostupanjske presude za iznos od 1.350,19 EUR-a, dok je primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženice te preinačiti točku VII. izreke i za iznos od 1.268,38 EUR-a odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka kao neosnovan.

22. Obzirom je tuženica sa svojom žalbom uspjela u omjeru od 25%, to je valjalo primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a obvezati tužitelja da joj naknadi trošak žalbenog postupka u tom postotku, a što iznosi 96,51 EUR-a (25% od iznosa 386,05 EUR-a, a koji se odnosi na trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 EUR-a (Tbr. 10. toč. 1. Tarife) uvećano za trošak PDV-a od 62,50 EUR-a i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 73,55 EUR-a), dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka odbijen kao neosnovan.

U Varaždinu 8. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun