Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1007/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mersihi Mulalić, odvjetnici iz Siska, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4912/2021-34 od 14. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 8. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4912/2021-34 od 14. studenog 2023.

II. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.194,36 EURA/24.067,92 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranoj kao u izreci, te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 1.299,61 EURA/9.791,91 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. studenog 2023. pa do isplate, dok je pod točkom II. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

2. Navedenu presudu u cijelosti pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja te naloži istom plaćanje troškova postupka, a podredno da ukine istu presudu i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je prije svega zaključio pozivom na odredbu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 - dalje: ZZP/03), a na temelju provedenih i ocijenjenih dokaza, da je tužitelj prilikom zaključenja prijepornog Ugovora o kreditu bio potrošač, opisan u citiranoj zakonskoj odredbi i da je isti zaključio izvan njegova zanimanja i poslovne djelatnosti. Osim toga utvrdio je da je navedeni Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor kojeg je pripremio i sastavio tuženik, te da tužitelj nije bio u kontaktu s djelatnicima tuženika prije potpisivanja Ugovora o kreditu (jer mu je taj Ugovor o kreditu ponuđen u auto kući, a ne u banci), pa tužitelj nije mogao s tuženikom pregovarati o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu.

6. Nadalje, sud u presudi primjenjuje i odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje: ZPP), a obzirom da se tužitelj u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda u Hrvatskoj, kojim presudama je pravomoćno utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, među kojima je i tuženik, a koji spor se vodio pred Trgovačkih sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/2012. Nadalje ističe da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., te je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je isti u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to čl. 81.,82.i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka, među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje u buduće.

7. Slijedom navedenog, sud obrazlaže da iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u CHF, jer je tužitelj kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. Sud nadalje smatra da tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati ijedan jedini CHF ili bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao. Također tvrdi da tuženik nije imao CHF valutu, niti ju je plasirao tužitelju, već je povrat plasmana od strane tužitelja vezao uz kretanje CHF na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja niti je izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Ugrađujući baš CHF u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor o kreditu tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način prema mišljenju suda povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzrokovanja štete iz čl. 8. ZOO-a, koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi u čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP/03, a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj, te mu u konačnici nanosi štetu. Slijedom iznesenog, a kako su sporne odredbe iz članka 1. i 7. Ugovora o kreditu o vezivanju glavnice kredita i anuiteta uz valutu CHF upotrijebljene suprotno njihovoj svrsi, pri čemu je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to su iste odredbe prema mišljenju suda sukladno čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetne.

8. Kako su odredbe iz članka 1. i 7. Ugovora o kreditu o vezivanju glavnice kredita i anuiteta uz valutu CHF prema mišljenju suda ništetne, a upravo temeljem istih je tužitelj vršio isplate tuženiku, s tim da je sud provođenjem financijskog vještačenja u ovom predmetu utvrdio iznose tih isplata, odnosno da pozitivna razlika između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita iznosi ukupno 24.067,92 kn, odnosno 3.194,37 EURA, to je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te temeljem odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 502. c ZPP-a naložio tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 24.067,92 kn, odnosno 3.194,37 EURA, jer tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu traži iznos koji je upravo financijskim vještačenjem provedenim u ovom predmetu utvrđen kao iznos pretplate koji je tužitelj izvršio tuženiku uslijed porasta tečaja CHF tijekom otplate kredita u odnosu na onaj tečaj koji je bio u vrijeme isplate kredita, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. ZOO-a, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj, obzirom mu je od zaključenja Ugovora o kreditu bilo poznato da ugrađujući upravo odredbe o valutnoj klauzuli u CHF postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

9. Stoga, obzirom da je upravo temeljem ništetnih odredbi iz čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu tužitelj isplatio tuženiku ukupno 24.067,92 kn tj. iznos koji prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita iznosi 5.277,43 CHF tj. oko 30 % od odobrenog kredita od 17.789,51 CHF to sud smatra da se unošenje odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem manjeg značaja, odnosno da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326 st. 2. ZOO-a u korist tuženika, odbivši pri tom istaknuti prigovor zastare.

10. Tuženik uvodno u žalbi ukazuje kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost, jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedlog istog zanemario u potpunosti, čak i ako ih je proveo, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge. Osim toga ukazuje da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 190. ZPP-a jer je raspravnim rješenjem od 11. listopada 2023. dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom tužitelja od 21. srpnja 2022. i 16. siječnja 2023., a kojoj se tuženik protivio u podnesku od 14. veljače 2023. Isto tako smatra da sud nije zakonito primijenio odredbu čl. 338. st. 4. ZPP-a jer nije naveo činjenice koje su stranke iznijele ni dokaze koje su predložile, niti je obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrđivao, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto ih je ocijenio, niti se izjasnio o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora i o njihovim prijedlozima i prigovorima, pa da su navedeni propusti rezultirali arbitrarnom odlukom koja se ne može ispitati. Brani tezu da spone odredbe o valutnoj klauzuli nisu nepoštene i da se stoga ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite jer je tužitelj imao mogućnost izbora kredita vezanog uz valutu EURO ili CHF ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita), ponavljajući istaknuti prigovor da valutna klauzula nije prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik smatra da pobijana presuda dovodi tužitelja u znatno povoljniji položaj jer se ugovorna odredba smatra ništetnom kada je to povoljno za tužitelja, a valjana kada to nije povoljno za tužitelja u pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatu. Stoga ukazuje da sud u sklopu postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatu mora u obzir uzeti i više i manje plaćene iznose, a tuženik da ne mora istaknuti prigovor radi prebijanja jer se radi o primjeni odredbe čl. 323. ZOO-a, prigovarajući pri tom i dosuđenom tijeku zateznih kamata. Tvrdi da sud pogrešno zaključuje da se u konkretnom slučaju neposredno primjenjuju utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, a čime dolazi do pogrešne primjene čl. 118. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15 i 14/19), ponavljajući istaknuti prigovor zastare. Osim toga kako je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a ugovor je samo djelomično utvrđen ništetnim tuženik zaključuje da se radi o eventualnoj zabrani manjeg značaja, pa da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti jer se ništetnost više ne može isticati.

11. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima valja istači da u istoj nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju sadržajno ističe tuženik, jer ista nema nikakvih nedostataka ni manjkavosti zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno određeni te bez proturječja sa stanjem spisa. Isto tako nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 190. ZPP- a obzirom da je sud zakonito dopustio preinaku tužbe nakon provedenog vještačenja, jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka (isti pravno shvaćanje donio je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 27. svibnja 2024. pod brojem Su-IV-123/2024). Nadalje, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a, a ni jedna druga bitna povreda na koje ovaj sud primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, obzirom da pobijana odluka ima sve sastojke koje propisuje odredba čl. 338. st. 4. ZPP-a, a kako je pobijana odluka zakonito obrazložena te tuženiku nisu uskraćena prava da jednako sudjeluje u postupku, nije mu povrijeđeno ni pravo na pravično suđenje.

12. U odnosu na prigovor tuženika radi ništetnosti odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule kao prethodnog pitanja odlučnog za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu, valja istači da pogrešno zaključuje sud da je ništetan čl. 1. Ugovora o kreditu jer je tom ugovornom odredbom definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženik isplatio tužitelju, te ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, obzirom da se ista odnosi na obvezu tuženika, a ne tužitelja, pri čemu valja istaknuti da tužitelj niti ne navodi razloge na temelju kojih bi upravo čl. 1. Ugovora o kreditu od 20. ožujka 2007. bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. koje glasi: ''Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna.'' Osim toga ni prvostupanjski sud u obrazloženju presude uopće ne iznosi razloge zbog kojih bi bio ništetan čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu već isključivo obrazlaže razloge ništetnosti čl. 7. istog Ugovora.

13. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje u ovom postupku s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 20. ožujka 2007., ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14. Stoga u odnosu na ostale žalbene navode, ovaj sud smatra da tuženik istima nije doveo u sumnju pravilne zaključke prvostupanjskog suda u svezi ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz čl. 7. navedenog Ugovora o kreditu, te posljedično i u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 3.194,36 EURA sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje prihvaća i ovaj sud.

15. To zato jer iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika, o postojanju uvjeta za izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora radi zaštite prava i interesa potrošača prihvaća i ovaj sud, jer je teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te o zadovoljenju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi na tuženiku sukladno čl. 81. st. 2. i čl. 85. ZZP/03, dok iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik te saslušanja tužitelja ne proizlazi osnovanost prigovora tuženika da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni, osnovano pritom odbivši prigovor zastare sukladno Objedinjenom pravnom shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog dana 1. ožujka 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

16. Stoga, kako ništetnost navedene odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe preplatio tuženiku s osnova tečajne razlike u odnosu na početni tečaj iznos od 3.194,36 EURA, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos, dok je zakonska zatezna kamata pravilno dosuđena primjenom čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada je tužitelj tuženiku plaćao mjesečne anuitete, jer tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, mora se smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

17. Isto tako nije osnovan prigovor tuženika da je valjalo uzeti u obzir kod odluke o visini tužbenog zahtjeva anuitete koji su manje plaćeni u odnosu na početno ugovorene u odnosu na valutu prilikom sklapanja ugovora o kreditu, jer tuženik nije u postupku postavio protutužbeni zahtjev za isplatu eventualne negativne razlike ili prigovor prijeboja, pa se taj prigovor ukazuje neosnovanim (isto pravnom shvaćanje proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev- 549/2023 od 18. prosinca 2023.)

18. Osim toga, tuženik neosnovano smatra da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, sukladno čl. 326. ZOO-a ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen odredbama ZZP-a, ali i drugim zakonima zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja kako to pogrešno smatra tuženik.

19. Slijedom navedenog valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženika potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti jer je neosnovan prigovor tuženika da nije bilo zakonskih uvjeta da se sav trošak tužitelju obračuna sukladno Izmjeni Tarife o nagradama iz naknadi troškova za radi odvjetnika („Narodne novine„ broj: 126/22) pa da je za sve radnje prije toga valjalo obračunati trošak po Tarifi koja je vrijedila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, jer valja primijeniti Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa je tužitelju trebalo dosuditi parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna (1,99 eura) i za radnje koje su poduzete prije izmjene vrijednosti boda 5. studenog 2022., a ne prema vrijednosti boda od 10,00 kuna (1,33 eura) kako to pogrešno smatra tuženik. Osim toga, taj stav izražen je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 562/24 od 7. svibnja 2024.

20. Trošak žalbe tuženiku nije dosuđen jer isti nije uspio s istom, sve primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Varaždinu 8. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun