Poslovni broj: Gž R-106/2025-4

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja LP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Republika Hrvatska, Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, OIB: 72910430276, zastupan po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi mobinga, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu pod posl. br. Pr- 2127/2019 od 05. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 08. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu pod posl. br. Pr-2127/2019 od 05. ožujka 2025. u točkama I), III), IV) i V) izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.200,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06.11.2018. do isplate, dok je toč. II) izreke odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 2.211,00 eura s osnova neimovinske štete. Nadalje toč. III) izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.811,69 eura zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos, dok je toč. IV) izreke naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 530,89 eura, a toč. V) izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

2. Protiv toč. I), III), IV) i V) izreke citirane odluke žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je donošenjem pobijane presude počinjena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Navodi da su stupanjem na snagu Zakona o probaciji 01.01.2013 općinski sudovi postali nenadležni za izvršenje kaznenih sankcija, pa da tužitelj više nije mogao obavljati dotadašnje poslove, niti je mogao obavljati poslove voditelja Službe koje je do tada obavljao jer nije imao adekvatnu stručnu spremu. Stoga da je tužitelj Godišnjim rasporedom poslova za 2016. raspoređen kao stručni suradnik u Uredu predsjednika suda, odnosno na drugo radno mjesto unutar suda, a do odlaska u mirovnu da je rješavao spise koji su zaprimljeni prije stupanja na snagu novih propisa, pa da je nejasna i nelogična konstatacija prvostupanjskog suda da ga je predsjednik suda htio eliminirati. Navodi da je od oduzimanja predmeta iz rada ( 11.10.2016 ) do odlaska tužitelja na bolovanje ( početak studenog 2016. ) protekao premali vremenski period da bi se utvrdilo sustavno uznemiravanje. Stoga da nije dokazano da bi oduzimanjem predmeta tužitelj doživio sustavno psihičko zlostavljanje i ponižavanje s ciljem ugrožavanja ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta. Pored toga u pobijanoj presudi da nije jasno određeno razdoblje za koje je utvrđen mobing.

4. Tužitelj je u odgovoru na žalbu istakao da je prvostupanjski sud detaljno obrazložio presudu i pravilno utvrdio činjenično stanje na temelju provedenih dokaza, pa da predlaže odbiti žalbu tuženika.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i to prava na duševno zdravlje zbog povrede dostojanstva, ugleda i časti na radnom mjestu (tzv. mobing) i imovinske štete zbog izgubljene zarade.

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka uvidom u cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu, u iskaze tužitelja i svjedokinja LPČ i ŽP, te provedenog medicinskog i financijskog vještačenja utvrđuje:

- da među strankama nije sporno da je tužitelj bio zaposlen na Općinskom sudu u Zagrebu od 16.11.1971. te je rješenjem od 29.06.2001. kao stručni suradnik, službenik I vrste raspoređen sa 01.06.2001. na radno mjesto stručnog savjetnika u sudu, službenik I vrste, kao i da je rješenjem o preuzimanju službenika Općinskog kaznenog suda od 01.10.2007. preuzet u istom svojstvu i u istom položaju od Općinskog suda u Zagrebu, na kojem radnom mjestu je radio sve do odlasku u mirovinu 01.11.2017.,

-da tužitelj tvrdi da je u razdoblju koje je prethodilo njegovom umirovljenju bio izložen mobingu na radnom mjestu, od strane predsjednika suda i tajnice suda, na način da su mu bili oduzeti svi predmeti sa kojima je bio zadužen, ostavljen je da sjedi sam u sobi bez ikakvih radnih zadataka i mogućnosti kontakta sa dotadašnjim strankama, nitko se nije raspitivao za njega, a što da je dovelo do značajne uznemirenosti i nastanka stresa, uz posljedični utjecaj na njegovo zdravstveno stanje,

- da je sporno među strankama da li ponašanje predsjednika suda u odnosu na tužitelja predstavlja zlostavljanje i ponižavanje na radnom mjestu, s ciljem ugrožavanja njegova ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta ili su odluke predsjednika suda bile opravdane i utemeljene na zakonskim propisima,

- da iz priloženih rješenja o ocjeni Općinskog kaznenog suda u Zagrebu proizlazi da je tužitelj za 2007., 2008. 2009., 2010., 2012., 2013., 2014., 2015. i 2016. ocjenjen godišnjom ocjenom „izvanredan“, odnosno „izuzetan“, dok da za 2017. nije ocjenjen jer nije radio radi korištenja bolovanja te odlaska u mirovinu,

- da iz Godišnjeg rasporeda poslova Općinskog kaznenog suda u Zagrebu za 2014. i 2015. proizlazi da je tužitelj bio raspoređen u Službi izvršenja kaznenih sankcija, na radno mjesto stručni savjetnik - voditelj izvršenja kaznenih sankcija, dok je Godišnjim rasporedom poslova za 2016. raspoređen u Ured predsjednika suda kao stručni suradnik, a Godišnjim rasporedom poslova za 2017. je raspoređen u Odjel za mladež, na radno mjesto stručni savjetnik, te da u tom svojstvu obavlja poslove po nalogu predsjednika suda i predsjednice Kaznenog odjela i Odjela za mladež,

- da iz iskaza tužitelja koji je potkrijepljen iskazom svjedokinje ŽP proizlazi da je sve do listopada 2016. na profesionalan i primjeren način obavljao poslove voditelja izvršenja kaznenih sankcija, na koje je bio raspoređen, za koje je imao odgovarajuću stručnu spremu te radno iskustvo, da je tijekom 2016. od strane predsjednika suda trpio poniženje i uvrede, da su mu u listopadu 2016. bez ikakvog rješenja i obrazloženja oduzeti poslovi, odnosno da je bio izložen neprimjerenom ponašanju od strane nadređenih, osobito tadašnjeg predsjednika suda i tajnice suda, a što je dovelo do značajne osobne uznemirenosti, te pogoršanog zdravstvenog stanja, pri čemu su mu bili oduzeti svi predmeti za koje je bio zadužen, ostavljen je u sobi bez mogućnosti uvida u stanje predmeta, bez mogućnosti kontakta sa strankama, a s vremenom da je i zapisničarka koja mu je bila dodijeljena premještena u drugu referadu, te je ostao sjediti sam u sobi bez da su mu dodjeljivani ikakvi radni zadaci i poslovi, a niti su se pretpostavljeni raspitivali za njega,

- tako da iz iskaza svjedokinje ŽP proizlazi da postupci predsjednika suda po svom sadržaju, intenzitetu te trajanju predstavljaju oblik neprihvatljivog ponašanja, što se osobito očitovalo u tome da su tužitelju oduzeti svi predmeti s kojima je bio zadužen, da su ona i tužitelj, sve do njenog premještanja u drugu referadu ostali sjediti u sobi bez da je itko pitao za njih, da tužitelj nije dobivao nikakve radne zadatke, niti je mogao telefonski pozivati mobitele, niti je imao uvid u spise,

- da iskaz svjedokinje LPČ nije prihvaćen kao uvjerljiv jer je isti u suprotnosti sa iskazom tužitelja i svjedokinje ŽP, a pored toga da se radi o osobi koju tužitelj optužuje za predmetne radnje,

- da je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno da je Općinski kazneni sud u Zagrebu slao Ministarstvu pravosuđa dopise od 03.10.2016. i 17.01.2017. tražeći upute za daljnje postupanje u vezi tužitelja jer prema navodima predsjednika suda u tom sudu više nije bilo radnog mjesta na koje bi mogao rasporediti tužitelja, a što da potvrđuje navode tužitelja da od listopada 2016. nije dobivao nikakve radne zadatke jer poslodavac nije znao na koje će ga radno mjesto rasporediti,

- da na navedene dopise Ministarstvo pravosuđa nije odgovorilo, međutim da unatoč tome, sve i da je došlo do smanjenja poslova u sudu zbog promjene zakonske regulative, na sudu su i dalje postojali poslovi koje je mogao obavljati tužitelj, a tuženik da je i imao izričitu zakonsku obvezu iz čl. čl 7. st. 1. Zakona o radu ( NN 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023, dalje ZR), da aktivno sudjeluje u nastojanju otklanjanju negativnih posljedica za radnika, na način da za tužitelja pronađe odgovarajuće poslove, a što je propustio učiniti, iako je tužitelj nastavio dolaziti redovito na posao poštujući radno vrijeme,

- da na navedeno ukazuje i predstavka tužitelja od 23.03.2017. upućena Ministarstvu pravosuđa u kojoj su detaljno opisane sporne okolnosti tj. način i kronologiju pritiska, te neprimjernog postupanja osobito predsjednika suda i tajnice suda,

-da je netočno tumačenje tuženika da bi stupanjem na snagu Zakona o probaciji 01.01.2013. nastupila takva nemogućnost u obavljanju poslova u odnosu na tužitelja, budući da su prema odredbi čl. 4. st. 1. t. 4. Sudskog poslovnika ( NN 37/14, 49/14, 8/15, 35/15, 123/15, 45/16, 29/17, 33/17, 34/17, 97/17, 101/18, 119/18) poslovi sudske uprave poslovi izvršenja kazneno pravnih sankcija (osim izvršenja kazne zatvora), a ti su se poslovi i nadalje obavljali u to vrijeme na općinskim sudovima, i to sukladno Zakonu o izvršenju sankcija izrečenih za kaznena djela, privredne prijestupe i prekršaje ( NN 21/1974, 39/1974, 55/1988, 19/1990, 26/1993, 66/1993, 29/1994, 111/1997, 128/1999, 28/1999, 73/2000, 27/2001, 128/1999, 55/2000, 59/2000, 129/2000, 109/2003, 153/2009) pri čemu se u tim postupcima radilo o upućivanju na izvršenju sigurnosnih mjera i njihov nadzor, a za te poslove da je sud bio nadležan sve do stupanja na snagu Zakona o probaciji koji je stupio na snagu tek 17.11.2018. ( NN 99/18),

-da iz priloženih rješenja o ocjenjivanju rada tužitelja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj bio izrazito kvalitetan, profesionalan te vrijedan radnik, jer je od 2013. pa sve do odlaska na bolovanje tijekom 2017. bio ocjenjen ocjenom „izuzetan“,

- da je načelno prihvatljivo postupanje predsjednika suda koji je dopisima od 03.10.2016. i 17.01.2017. tražio od Ministarstva pravosuđa uputu za postupanje u vezi s tužiteljem, ali da nije prihvatljiv način na koji predsjednik suda diskvalificira tužitelja navodeći „…ne postoji ustrojstvena jedinca odnosno radno mjesto na koje bi se mogao rasporediti službenik kojem je prijašnji poslodavac, na ime radnog mjesta na kojem je zatečen u vrijeme priznavanja prava, priznao stupanj stručne spreme kojega isti realno nema …svakako valja napomenuti da se radi o službeniku koji ispunjava uvjete priznavanja prava na starosnu mirovinu…državna služba mu po sili zakona prestaje 31. prosinca 2018.“ jer da navedeno ukazuje da je namjera poslodavca u konkretnom slučaju bila ta da se tužitelj eliminira iz radne sredine jer poslodavac nije znao na koje radno mjesto rasporediti tužitelja, iako tužitelj nije svojom krivnjom doveden u situaciju da poslodavac ne zna koji će mu status priznati i na koje će ga radno mjesto rasporediti,

- da iz navedenog proizlazi da je tužitelj kroz duže vremensko razdoblje tj. od sredine listopada 2016. pa sve do 19.01.2017. bio ponižavan na svom radnom mjestu od strane predsjednika suda, nizom radnji usmjerenih direktno na profesionalni status tužitelja te posebno na njegovo dostojanstvo, čast i ugled i to nezakonitim oduzimanjem predmeta koji su i dalje bili u nadležnosti općinskih sudova jer su postupci izvršenja sankcija započeli prije stupanja na snagu Zakona o probaciji, ostavljanjem tužitelja da sjedi sam u sobi, ne dodjeljujući mu nikakve radne zadatke, te konačno naglašavajući pri obraćanju Ministarstvu pravosuđa činjenicu da je tužitelj ispunio uvjete priznavanja prava na starosnu mirovinu, iako je to pravo tužitelj naknadno sam zatražio, dakle pokušajem eliminacije tužitelja iz radne sredine,

- da u konkretnom slučaju poslodavac nije osigurao tužitelju kao radniku zaštitu dostojanstva, odnosno da zaštitu dostojanstva uopće nije kvalitetno i učinkovito organizirao, već je oduzimanjem svih zaduženih predmeta tužitelju i ostavljanjem tužitelja da samo sjedi u sobi, ne dodjeljujući mu nijedan radni zadatak, ne raspitujući se za njega, faktički uskratio tužitelju rad, pri čemu da je tužitelj poštivao obavezu prisutnosti na radnom mjestu, pa da se radi o uznemiravanju po načelu praznog stola,

- da iz Nalaza i mišljenja vještaka dr. Gordana Makarića, a kojeg sud prihvaća logičnim i uvjerljivim proizlazi da je tužitelj bio izložen situacijama stresogenog potencijala od početka 2016. do 01.11.2017.g., a uslijed čega se kod njega kao izravna posljedica razvila simptomatika Poremećaja prilagodbe (F43.2) što da je uzrokovalo subjektivnim osjećajem povrijeđenosti, te promjenama socijalne pozicije i načina života, koji su imali za posljedicu i poremećeno osobno, radno, socijalno i obiteljsko funkcioniranje, da između navedenih štetnih događaja i razvoja psihičkog poremećaja postoji izravna uzročno-posljedična veza, da je tužitelj tijekom spornog razdoblja trpio povremeni, slabi do umjereni strah oscilirajućeg intenziteta u trajanju od 12 tjedana, da je pretrpio duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti od 10%, te da mu je zaostalo trajno smanjenja životne aktivnosti od 3%,

- da je tužitelj bio kontinuirano na bolovanju od siječnja 2017. do 31. listopada 2017., a za koje razdoblje da je prema Nalaza i mišljenja financijskog vještaka izgubio na zaradi iznos od 2.811,69 eura.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski sud uvažavajući Nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, a primjenom odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) u vezi čl. 111. st. 1. ZR-a dosuđuje tužitelju naknadu neimovinske štete zbog utvrđene povrede prava osobnosti u visini od 3.200,00 eura. Također prvostupanjski utvrđuje da je tužiteljevo bolovanje posljedica nezakonitog tj. protupravnog postupanja tuženika zbog čega je pretrpio štetu uslijed isplate umanjene naknade za bolovanje, pa mu primjenom odredbe čl. 111. st. 1. ZR-a i čl. 1095. st.1. ZOO-a po osnovi izgubljene zarade dosuđuje iznos od 2.811,69 eura. Odluku o trošku donosi na temelju odredbe čl. 154. st. 5., čl. 154. st. 3. u vezi s čl. 156. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP- a, te dosuđuje tužitelju trošak provedenih vještačenja u ukupnom iznosu od 530,89 eura.

9. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer pobijana odluka sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog postupka izveo zaključak, koji u cijelosti prihvaća i ovaj sud, da je u konkretnom slučaju postupanje predsjednika suda kao nadređenog i njegove tajnice u odnosu na tužitelja kao radnika bilo protivno odredbi čl. 7. ZR-a, te da je takvim neželjenim postupanjem povrijeđeno tužiteljevo pravo na dostojanstvo, čast i ugled sa ciljem eliminacije iz radne sredine, iako za to nije bilo osnova jer su se poslovi na kojima je radio tužitelj ( upućivanje na izvršenje sigurnosnih mjera i njihov nadzor ) obavljali na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu sve do 2018. kada je stupio na snagu Zakon o probaciji iz 2018.

12. Naime, mobing nije kategorija koja je definirana odredbama ZR ili kojeg drugog zakona, ali prema sudskoj praksi i prihvaćenom standardu, predstavlja specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale. Ako se mobing pojavljuje u obliku koji se ne može podvesti pod uznemiravanje, odnosno diskriminaciju, radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava, a može se raditi o imovinskoj i neimovinskoj šteti.

13. Nadalje mobing tzv. praznog stola predstavlja oblik psihološkog zlostavljanja na radnom mjestu kada poslodavac zaposlenika namjerno drži bez ikakvih radnih zadataka, oduzima mu ranije obaveze i prepušta ga pasivnosti. Takva praksa ima za cilj da stvori osjećaj beskorisnosti i poniženja, čime se zaposlenik stavlja u nepodnošljiv položaj.

14. Iz stanja spisa proizlazi da je u konkretnom slučaju tužitelj kao dugogodišnji izuzetno vrijedan zaposlenik ( sukladno priloženim rješenjima o njegovom godišnjem ocjenjivanju rada ) Godišnjim rasporedom poslova za 2016. raspoređen u Ured predsjednika kao stručni suradnik, iako te poslove nesporno nije izvršavao, a kako to i proizlazi iz pismene Izjave LPČ na listu 78 spisa ( „poslove stručnog suradnika u smislu kako su oni zakonom opisani….službenik LP nije obavljao“) i to iz razloga što da u sudu „nema radnog mjesta na koje bi se mogao tužitelj rasporediti“ kako se to navodi u dopisu Općinskog kaznenog suda upućenog tadašnjem Ministarstvu pravosuđa na listu 128 spisa, već je nastavio raditi na predmetima sa kojima je do tada bio zadužen, s time da je tužitelj kontinuirano od početka svibnja 2016. bio u stanju psihičke krize zbog čega je zatražio liječničku pomoć ( prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji ) da bi potom navedena situacija kulminirala 11.10.2016. kada su mu po nalogu predsjednika suda oduzeti predmeti iz rada, a nakon čega tužitelj ostaje sjediti u sobi bez radnih zaduženja, bez mogućnosti uvida u spise, bez dotadašnjeg suradnika ŽP ( prebačena u pisarnicu Odjela za mladež ) i bez mogućnosti poziva mobilnih telefonskih brojeva.

15. U opisanoj situaciji po stavu ovog drugostupanjskog suda ponašanje predsjednika suda i njegove tajnice može se okarakterizirati kao disfunkcionalna organizacijska struktura koja se očitovala u lošoj organizaciji rada koja je kulminirala napadima na kvalitetu životne i radne sredine tužitelja - nedodjeljivanje radnih zadataka, odnosno naprijed navedenim sindromom praznog stola i posljedično tome pogoršanje psihičkog zdravstvenog stanja tužitelja, te njegovog odlaska na dugotrajno bolovanje ( 19.01.2017. ), te konačnog ranijeg odlaska u mirovinu (01.11.2017. ).

16. U konkretnom slučaju predsjednik suda imao je obvezu da sukladno čl. 7. ZR-a organizira rad na način da tužitelja zaduži za odgovarajući predmete, kao što su to učinili i drugi predsjednici sudova u RH, a na koje su se također primjenjivale zakonske izmjene, a ne naprasno tužitelju oduzeti predmete na kojima je do tada radio i na taj ga način u potpunosti isključiti iz procesa rada. Stoga je neosnovano pozivanje tuženika na Zakon o probaciji iz 2013. jer je nesporno tužitelj i nakon stupanja na snagu tog zakona nastavio raditi na istim predmetima kao i do tada ( obzirom da su prije započeti postupci izvršenja sankcija ostali u nadležnosti općinskih sudova ), te je štoviše tijekom 2016. nesporno bio zadužen sa određenim predmetima, pa se naprasno oduzimanje tih predmeta iz rada, bez istovremenog zaduženja sa drugim radnim zadacima, ukazuje neprihvatljivim i neprimjerenim ponašanjem koje je bilo usmjereno na napad dostojanstva, ugleda i časti tužitelja kao dugogodišnjeg zaposlenika suda na čiji rad nije bilo primjedbi, niti prigovora, odnosno postupanjem koje predstavlja mobing kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

17. Pored toga, po stavu ovog drugostupanjskog suda, konkretan slučaj odvijao se na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu koji bi upravo zbog svoje uloge u društvu trebao težiti izbjegavanju ovakvih situacija, odnosno koji bi posebnu pažnju trebao obratiti na osiguranje dostojanstva svojih zaposlenika.

18. Nisu osnovani niti žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije jasno odredio razdoblje vršenja mobinga jer je u toč. 31 obrazloženja pobijane prvostupanjske presude jasno navedeno da je tužitelj bio ponižavan na svom radnom mjestu u razdoblju od listopada 2016. do 19.01.2017.

19. Pored toga po stavu ovog suda to razdoblje trajalo je od početka 2016. kada je tužitelj Godišnjim rasporedom poslova zadužen za poslove koji nesporno nikada nije obavljao, nakon čega u svibnju 2016. zbog psihičke krize traži liječničku pomoć, da bi potom u listopadu 2016. oduzimanje spisa predstavljalo kulminacija prethodnog neprimjerenog ponašanja. Navedeno je u skladu i sa sačinjenim medicinskim vještačenjem, pa su žalbeni navodi i u tom pravcu neosnovani.

20. Štoviše kada bi se kao vremenski okvir neprimjerenog postupanja cijenilo samo razdoblje od listopada 2016. do 19.01.2017. kako je to učinio prvostupanjski sud i tada bi, po stavu ovog suda, to razdoblje u okolnostima konkretnog slučaja bilo dovoljno za ocjenu postojanja psihološkog zlostavljanja na radnom mjestu tj. mobinga.

21. Naime, nesporno postupanje koje predstavlja mobing mora biti sustavno, učestalo i mora trajati određeno vrijeme, međutim isto tako mobing predstavlja neprijateljski čin, odnosno stvaranje neprijateljskog radnog okruženja koje se vrši u namjeri da se ugrozi ugled, čast, ljudsko dostojanstvo i integritet zaposlenika, te se zlostavljanje u pravilu odvija sve dok zlostavljana osoba ne napusti radnu sredinu. Cijeneći okolnosti konkretnog slučaja, odnosno da su tužitelju oduzeti predmeti 11.10.2016. nakon čega je bio na bolovanju, te se vratio na posao 22.10.2016. i potom sve do 19.01.2017. odnosno nepuna 3 mjeseca sjedio sam u sobi bez ikakvih radnih zaduženja, predstavlja dovoljan vremenski period u kojem je tužitelj bio izložen izrazito neprijateljskom radnom okruženju od strane svog nadređenog, odnosno psihološkom zlostavljanju ( osjećaj povrijeđenosti, bezvrijednosti, poniženosti i sl. ), a koje je u konačnici i kulminiralo njegovim ponovnim odlaskom na dugotrajno bolovanje, odnosno eliminiranjem iz radne sredine, te konačnim odlaskom u raniju mirovinu.

22. Pri tom valja istaknuti da je vremenski period bolovanja, koje tuženik navodi u žalbi ( početak studenog 2017. ) proturječan stanju u spisu jer iz priložene dokumentacije proizlazi da je tužitelj na dugotrajnom bolovanju bio od 19.01.2017.

23. Nadalje suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud ocijenio iskaz svjedokinje LPČ kao neuvjerljiv u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a jer se radi o osobi koju tužitelj tereti, uz predsjednika suda, za neprimjereno postupanje. Pored toga iz iskaza navedene svjedokinje proizlazi da su tužitelju oduzeti predmeti iz rada radi kontrole, da je ona osobno izvršila pregled tih spisa, ali da ne zna što je dalje bilo s tim spisima. Nesporno predsjednik suda ima pravo izvršiti kontrolu određenih spisa, međutim nakon toga se po redovnom tijeku stvari spisi vraćaju rješavatelju u rad, s time da se kontrola spisa vrši na način da se ne uzrokuje zastoj u radu. Cijeneći činjenicu da su tužitelju oduzeti svi predmeti za koje je bio zadužen, da mu isti u razumnom roku nisu vraćeni, da tužitelju nakon toga nisu dani nikakvi drugi radni zadaci, da navedena svjedokinja ne zna što se desilo sa tim spisima, iako je osobno vršila kontrolu i po stavu ovog drugostupanjskog dovodi u pitanje vjerodostojnost njenog iskaza.

24. Slijedom navedenog, a imajući u vidu osnovu tužbenog zahtjeva - naknada štete zbog mobinga tužitelja na njegovu radnom mjestu od strane nadređenog djelatnika, koja se procjenjuje prema općim propisima obveznog prava, pravilno je prvostupanjski sud cijeneći provedeno medicinsko vještačenje i financijsko vještačenje utvrdio da tužitelju pripada pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 3.200,00 eura, kao i imovinske štete zbog izgubljene zarade u iznosu od 2.811,69 eura, a u kojem dijelu je svoju odluku i valjano obrazložio.

25. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a, a kojom su tužitelju dosuđeni samo troškovi provedenih vještačenja koju su bili nužni i potrebni za vođenje postupka. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

26. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

27. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u toč. II) izreke.

U Rijeci, 08. listopada 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec