Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1532/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Nataše Peršić Brleković članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja ZV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika ADDIKO BANKE d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-270/2025-10 od 22. kolovoza 2025., u sjednici vijeća 8. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-270/2025-10 os 22. kolovoza 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu od 28. travnja 2005. zaključenog između stranaka, kojom odredbom je ugovoreno da se tužitelja obvezuje platiti za obavljanje bankarskih usluga naknadu od 1,50% jednokratno, unaprijed, točkom II izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 218,12 eur s zateznom kamatom počev od 6. svibnja 2005. do isplate po stopi i tijeku kako je to navedeno u toj točki izreke sve, u roku od 15 dana.

2. Točkom III. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 245,30 eur sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je točkom IV odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška postupka kao neosnovan.

3. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda.

8. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbene zahtjeve tužitelja su jasni, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Neprijeporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, te tuženik, odnosno njegov prednik Slavonska banka d.d. Osijek kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu od 28. travnja 2005. kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, da iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke ugovorile plaćanje naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed, te da je tuženik po toj osnovi 5. svibnja 2005. naplatio tužitelju iznos od 1.643,39 kn.

10. I u fazi žalbenog postupka sporna je osnovanost tužbenih zahtjeva, odnosno je li odredba čl. 6. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, ima li tužitelj pravo na povrat (restituciju) plaćenog iznosa naknade sa zateznom kamatom u tijeku od 5. svibnja 2005. te zastara tražbine.

11. Sud prvog stupnja iz iskaza tužitelja te sadržaja Ugovora u bitnom utvrđuje da je imao namjeru podignuti kredit za adaptaciju kuće, da je vezano uz sklapanje ugovora razgovarao sa djelatnicima banke koji su mu rekli da naknadu mora platiti te da o tome nije mogao pregovarati. Predmetni ugovor o kreditu je sastavio tuženik, bio je pozvan na potpisivanje ugovora pri čemu mu nisu obrazložene pojedine odredbe ugovora kao niti sporna odredba o trošku obrade kredita, ugovor je pročitao i donekle razumio. Shvatio je da takve uvjete ugovora mora prihvatiti ili ugovora neće biti.

12. Na temelju tih utvrđenja te uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje ZZP) sud utvrđuje osnovanim zahtjev tužitelja. Pri tome cijeni da je na tuženiku bio teret dokaza da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i o visini te naknade, te cijeneći iskaz tužitelja zaključuje kako tuženik ovu okolnost nije dokazao, tako da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem o navedenoj ugovornoj odredbi pregovarao.

13. Daljnji zaključak prvostupanjskog suda je, a budući da se radilo o tipskom ugovoru, da tuženik, nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, pa je slijedom toga postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Dalje je zaključio da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene ugovorne odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava budući da ugovor o kreditu bez sporne ugovorne odredbe nije bilo moguće sklopiti, zbog čega je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača.

14. Zbog tih razloga tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 6. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu prihvatio je kao osnovan. Primjenom odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41//08, 125/11, 78/15, dalje u tekstu: ZOO) zaključio je da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, da tužitelj ima pravo na isplatu (vraćanje) naknade za obradu kredita te je stoga zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 218,12 eur, koji je tuženik učinio neprijepornim prihvatio kao osnovan s zateznom kamatom od 6. travnja 2005. do isplate.

15. Pritom je ocijenio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare cijeneći da se radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja te se pozvao na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojoj su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena, a to je u konkretnom slučaju donošenje pobijane presude slijedom čega je zaključio da restitucijski zahtjev tužitelja nije u zastari.

16. O naknadi parničnog troška odlučio je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

17. Sva navedena činjenična utvrđenja kao pravilna prihvaća i ovaj sud, jer ista proizlaze iz pravilne ocjene izvedenih dokaza, a koja činjenična utvrđenja žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u dvojbu.

18. Neosnovani su i žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je prema shvaćanju ovog suda, prvostupanjski sud, iz navedenih razloge koje kao pravilne prihvaća i ovaj sud, pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o zahtjevima tužitelja, a žalbeni navodi tuženika o suprotnom nisu osnovani.

19. U odnosu na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da je prvostupanjski sud pravilno pozivajući se na odredbu čl. 81. ZZP zaključio da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade; da tuženik ove okolnosti nije dokazao, već suprotno da iz sporne ugovorne odredbe čl. 6. st. 1. proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru, te o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita, te da se stoga radi o ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a to znači da je ova ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

20. Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

21. Prema presudi Europskog suda za ljudska prava od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

22. S obzirom da u konkretnom slučaju tužitelj kao potrošač nije bilo u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita to se radi o ništetnoj ugovornoj obvezi te postoji obveza tuženika na vraćanje uplaćenog iznosa od 1.643,30kn, odnosno sada iznosa od 218,12 eur, koji je tuženik u obvezi platiti (vratiti) tužiteljici prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, s time da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj, te da tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je tuženiku uplatio naknadu za obradu kredita, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

23. U odnosu na žalbene navode u kojima se ističe da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, što prema shvaćanju ovog suda nije sporno, treba reći da sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori zapravo u prilog tome, da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

24. Odlučujući o prigovoru zastare prvostupanjski sud je taj prigovor pravilno ocijenio kao neosnovan pri čemu se pravilno u odnosu na početak tijeka zastare pozvao na shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.

25. Slijedom navedenog te suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u toč. I i II izreke.

26. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška iz toč. III izreke koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, dok je zahtjev tuženika koji nije uspio u sporu odbijen kao neosnovan.

27. Stoga je primjenom odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

U Rijeci 8. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak