Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1473/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja HN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Tihomir Volić, odvjetnik u OD Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o., u Garešnici, Vladimira Nazora 15, protiv tuženika LU ''Mozart Hunt'', Špišić Bukovica, Mali Zagreb 10, OIB: 74775446495, zastupan po zakonskom zastupniku Janku Đebri, koje zastupa opunomoćenik Massimo Činić, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 36, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici, posl. br. Pn-80/2024 od 18. lipnja 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj 8. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, posl. br. Pn-80/2024 od 18. lipnja 2025. godine, osim u odnosu na zakonsku zateznu kamatu za razdoblje od 19. rujna 20204. do 17. lipnja 2025. iz točke I. izreke.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Virovitici, posl. br. Pn-80/2024 od 18. lipnja 2025. godine u točki I. izreke u odnosu na zakonsku zateznu kamatu za razdoblje od 19. rujna 20204. do 17. lipnja 2025. na način da se u tom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

III Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom je presudom tuženiku naloženo isplatiti tužitelju na ime naknade imovinske štete 2.147,58 eur sa zateznom kamatom tekućom od 19. rujna 2024. do isplate (toč. I. izreke), te parničnim troškom od 2.150,00 eur sa zateznom kamatom (toč. II. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23.– dalje: ZPP) uz prijedlog da se žalba uvaži i prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, a podredno ukine.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženik žalbom ne konkretizira ni jednu od apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, pa je istu ovaj sud ispitao u okviru žalbenih razloga na koje pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP i utvrdio da niti jedna od tih povreda nije ostvarena te je presudu kao razumljivu i neproturječnu moguće ispitati.

6. Predmet spora predstavlja zahtjev radi naknade imovinske štete nastale uslijed udarca divljači u vozilo tužitelja 30. travnja 2024. kojim je upravljao krećući se državnom cestom koja presijeca lovište kojim gospodari tuženik kao koncesionar.

7. Dinamika odvijanja nezgode, kao i visina nastale totalne štete u ovoj se žalbenoj fazi ne pobija te iz razloga pobijane odluke proizlaze slijedeća utvrđenja :

-tužitelj se osobnim vozilom kretao brzinom od 70 do 80 km/h odnosno u okviru dopuštenog ograničenja za tu dionicu od 90 km/h, te nije bio pod utjecajem alkohola, droga ili lijekova što je utvrđeno prilikom očevida policije,

-nezgoda se dogodila u ranim jutarnjima satima kada je iz lovišta tuženika izašla divlja svinja te je došlo do udarca odnosno naleta na lijevi dio vozila tužitelja koji objektivno nije imao mogućnost izbjegavanja sudara. Nalet bi bio izbjegnut snažnim kočenjem za sve brzine kretanja vozila niže od 37 km/h, dok bi pri brzini kojom se tužitelj kretao kočenje trebalo poduzeti 48,5 m prije mjesta naleta dok se divlja svinja još nalazila u šumi i tužitelj je nije mogao uočiti.

-mjesto nezgode nalazilo se na području važenja prometnog znaka opasnosti „divljač na cesti“,

-tužitelj osim što je zvao policiju, obratio se i Hrvatskom lovačkom savezu sa zahtjevom za mirno rješenje spora koji je pak taj zahtjev proslijedio tuženiku koji je utvrdio nastanak totalne štete na vozilu ali u dvostruko nižem iznosu od onog utvrđenog u ovom postupku

-tuženik u mirnom postupku nije isplatio štetu pa je tužitelj ustao ovom tužbom kojom potražuje totalnu štetu sukladno nalazu sudskog vještaka procjenitelja u visini od 2.147,58 eur sa zateznom kamatom tekućom od 19. rujna 2024. kada je tužitelj popravio vozilo za cijenu od 1.900 eur.

8. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja u primjeni odredbi čl. 1045. st. 1. i 3., čl. 1063., 1064. i 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21.,114/22., 156/22. i 155/23. - dalje ZOO) utvrdio da se divljač s obzirom na svoje osobine smatra opasnom stvari koja predstavlja povećanu opasnost za okolinu i ljude, te za štetu odgovara tuženik kao vlasnik stvari po principu uzročnosti koji tijekom postupka nije dokazao razloge za isključenje ili umanjenje vlastite odgovornosti (doprinos oštećenika, radnja treće osobe ili viša sila). Stoga sud usvaja tužbeni zahtjev i obvezuje tuženika na isplatu totalne štete od 2.147,58 eur (uračunava vrijednost ostataka vozila jer ih je tužitelj zadržao).

9. Tuženik zapravo žalbu koncentrira na žalbeni razlog pogrešne i nepravilne primjene materijalnog prava smatrajući da nema mjesta primjeni općeg propisa iz ZOO budući je ista isključena Zakonom o lovstvu („Narodne novine“ broj 99/18., 32/19. i 32/20.- dalje ZL), točnije njegovom odredbom čl. 80. st. 6. kojom je propisana odgovornost vozača ukoliko je vozilom upravljao protivno propisima o sigurnosti prometa na cestama, te lovoovlaštenika ukoliko je do štete došlo uslijed provođenja lova. Konkretne prilike tuženik nije provodio lov, dok se u odnosu na prometno ponašanje tužitelja ističe kako nije brzinu kretanja prilagodio uvjetima na prometnici koja je označena kao dionica sa znakom opasnosti „divljač na cesti“, a uz to je još prekršajno kažnjen o čemu sud nije vodio računa.

10. Kada bi u primjenu i došao opći propis, tuženik smatra kako se ovdje ne primjenjuju pravila o objektivnoj odgovornosti jer divljač nije opasna stvar, a niti je tuženik njezin vlasnik već je to RH budući divljač predstavlja dobro od interesa za državu. Podredno u ovoj situaciji u kojoj dolazi do konkurencije dvaju opasnih stvari (vozilo i divljač) smatra da se primjenjuju pravila o subjektivnoj odgovornosti ili slučaju koji pada na teret tužitelju kao osobi kojeg je slučaj pogodio. Tužitelj nije dokazao da bi se šteta dogodila namjerno ili krajnjom nepažnjom tuženika, niti je dokazao ikakav propust tuženika čime je po njegovu mišljenju izostalo utvrđenje uzročne veze. Na kraju ustraje na prigovoru postojanja doprinosa tužitelja zbog neprilagođenog prometnog ponašanja uvjetima na cesti, te na prigovoru isključive odgovornosti treće osobe (pravne osobe ovlaštene za upravljanje cestom) s obzirom je dopuštena brzina kretanja vozila od 90 km/h previsoka za područje lovišta.

11. Visini totalne štete ne prigovara, ali smatra kako tužitelj nema pravo na cijeli iznos budući je vozilo popravljeno za 1.900 eur, te svakako nema pravo na kamatu za razdoblje prije presuđenja.

12. Na ove žalbene navode valja odgovoriti kako odredba čl. 80. st. 6. ZL predstavlja lex specialis za situacije kada šteta nastaje uslijed provođenja lova, dok za ostale štete od divljači nije isključena primjena pravila o odgovornosti prema općem propisu iz ZOO-a (čl. 76. st. 2. ZL). U konkretnoj situaciji lov se nije provodio, a ponašanje vozača u prometu koje je prethodilo nastanku štete u smislu citirane odredbe čl. 80. st. 6. ZL predstavljaju utvrđenja koja odgovaraju primjeni odredbe čl. 1067. ZOO (doprinos oštećenika). Stoga je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da tuženik odgovara po principu uzročnosti koji je ustanovljen u općem propisu.

13. Iako tuženik ispravno u žalbi primjećuje da nije vlasnikom stvari kako to sud prvog stupnja zaključuje kada primjenjuje odredbu čl. 1064. ZOO, navedeno nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude budući nema dvojbe da je RH kao vlasnik stvari istu povjerio tuženiku da se njome služi kao koncesionaru lovišta, pa se tuženikova odgovornost temelji na odredbi čl. 1066. st. 1. ZOO. Tuženik kao lovoovlaštenik u smislu odredbe čl. 1. st. 2. ZL gospodari lovištem što uključuje prava i obveze kao što su uzgoj, zaštita, lov, korištenje divljači i njezinih dijelova, dok je prema odredbi čl. 76. i 77. istog zakona dužan poduzimati mjere radi sprječavanja štete od divljači, a jedna od njih je i ograđivanje zemljišta. Divljač u pokretu koja se nekontrolirano kreće bez daljnjeg predstavlja opasnu stvar u smislu odredbe čl. 1045. st. 3. ZOO-a, a da bi se imalac stvari ili osoba kojoj je stvar povjerena na čuvanje oslobodila odgovornosti mora dokazati postojanje pretpostavki iz odredbe čl. 1067. ZOO-a.

14. Dakle, odgovornost je tuženika objektivne naravi a činjenica što su u nezgodi sudjelovale dvije opasne stvari (vozilo u pokretu i divlja životinja u pokretu) ne dovodi do primjene pravila o subjektivnoj odgovornosti ili odgovornosti za slučaj kako se to u žalbi neutemeljeno tvrdi. U nastaloj je konkurenciji potrebno utvrditi od koje od njih potječe uzrok štete u smislu čl. 1063. ZOO, a u ovom je slučaju pravilno utvrđeno kako je štetu uzrokovao nalet divljači kojeg tužitelj nije mogao izbjeći unatoč tome što se ponašao sukladno prometnim pravilima. Stoga je tuženik kao osoba kojoj je stvar predana na čuvanje odgovorna za nastanak štete uz primjenu predmnijeve uzročnosti iz odredbe čl. 1063. ZOO pa utoliko bez osnove u žalbi tvrdi da tužitelj nije dokazao uzročnoposljedičnu vezu. Nije ni morao, već je tuženik bio taj na kojem je bio teret dokaza da nalet divljači nije u uzročnoj vezi sa štetom.

15. Tuženik nije dokazao da bi šteta nastala radnjom oštećenika (tužitelja) ili radnjom treće osobe (pravne osobe koja gospodari prometnicom) o čemu je sud prvog stupnja izvukao pravilne zaključke. Naime, utvrđeno je da se tužitelj vozilom kretao u okviru dopuštene brzine i sukladno uvjetima na prometnici, te objektivno nije mogao izbjeći iznenadni nalet divljači. Prekršaj za kojeg je tužitelj kažnjen odnosi se na situaciju iz odredbe čl. 90. st. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (vozilo protupropisno opremljeno vučnim uređajem – kukom) te nije u nikakvoj vezi sa nastankom štetnog događaja i ne dovodi do zaključka o postojanju doprinosa tužitelja šteti. Nadalje, utvrđeno je da je pravna osoba na prometnici postavila znak upozorenja a je li ograničenje brzine umjesto do 90 km/h trebalo biti na nižoj granici, tvrdnja je koju je tuženik trebao dokazati kada je doveo u pitanje opravdanost navedenog ograničenja, a što nije uspio, niti je na te okolnosti predložio dokaze. Konačno ukoliko bi nastanku štete i doprinijela pravna osoba koja gospodari prometnicom kako to tvrdi tuženik, onda se prema st. 3. citiranog članka 1067. ZOO odgovornost vlasnika odnosno treće osobe kojoj je stvar predana u posjed ustanovljuje kao solidarna. Prema odredbi čl. 43. st. 1. ZOO svaki dužnik solidarne obveze odgovara za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati ispunjenje od koga hoće, pa je utoliko tuženik u obvezi namiriti cjelokupan iznos štete.

16. Utoliko je pravilna ocjena suda prvog stupnja o izostanku doprinosa iz odredbe čl. 1067. ZOO odnosno o postojanju isključive odgovornosti tuženika za štetu čime je pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev usvojen.

17. Neosnovano žalitelj tvrdi kako tužitelj nema pravo na iznos totalne štete od 2.147,58 eur činjenicom što je popravio vozilo. Naprotiv oštećenik prema odredbi čl. 1085. ZOO ima pravo na naknadu štete u punom opsegu tj. štetnik je dužan uspostaviti stanje koje je bilo prije nego li je šteta nastala a ukoliko to nije moguće dužan je isplatiti odgovarajući iznos novca. Budući je nalazom vještaka utvrđeno kako popravak vozila nije ekonomski opravdan čime je utvrđena totalna šteta, to je iznos koji je tuženik dužan naknaditi, neovisno što je tužitelj vozilo popravio.

18. Međutim, pravilno se žalbom tvrdi kako tužitelju ne pripada kamata od dana popravka vozila već od dana presuđenja u smislu odredbe čl. 1086. ZOO (imovinske nenovčana šteta) budući je visina štete određena po cijenama u vrijeme presuđenja i to je trenutak dospijeća obveze.

19. Utoliko je žalbu tuženika u odnosu na glavnu tražbinu valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP, dok je sporednu tražbinu po osnovi zatezne kamate za razdoblje prije presuđenja kako je to navedeno u toč. 2. izreke ove presude uvaženjem žalbe tuženika valjalo preinačiti i u tom dijelu zahtjev odbiti sukladno odredbi čl. 373. toč. 3. ZPP.

20. Zakonita je i odluka o parničnom trošku jer je pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pa tako i zahtjeva za mirno rješenje spora kao odštetnog zahtjeva sukladno čl. 151. st. 1. ZPP. U odnosu na ostale dosuđene stavke tuženik u žalbi ne ističe prigovora, a žalbeni sud kod donošenja odluke o trošku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP).

21. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer je u istom ostvario tek neznatni uspjeh (čl. 154. st. 5. i čl. 166. ZPP).

U Rijeci 8. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar