Zakon.hr

R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13, Slavonski Brod

Poslovni broj: P-69/2024-14

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Josipu Jeliću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tužene Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 10. rujna 2025. u nazočnosti tužiteljice BZ, osobno, i zamjenika punomoćnika tužiteljice Mirka Jelića, odvjetnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, nakon javne objave presude, 7. listopada 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005------ sklopljenog između tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (tada Slavonske banke d.d., Osijek), kao kreditora i tužitelja TZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i sudužnika ŽZ od 10. kolovoza 2005.g u članku 6, u dijelu koji glasi: Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% (jedanzarezpedeset posto) jednokratno, unaprijed.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju TZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 217,11 eur (slovima: dvjesto sedamnaest eura i jedanaest centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18.08.2005.g. do 31.12.2007.g. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008.g. do 30. 06. 2011.g. po stopi od 14 % godišnje, od 01. 07. 2011.g. do 31.07.2015.g. po stopi od 12 % godišnje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. do 31.12.2023.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju TZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu 363,66 eur (slovima: tristo šezdeset tri eura i šezdeset šest centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su ona kao korisnik kredita dana 10. kolovoza 2005.g. i tužitelj ŽZ kao sudužnik, te tuženik (tada Slavonska banka d.d.) sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju TZ kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti iznos od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Istim Ugovorom ugovoren je rok vraćanja kredita od 10 godina s početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 243,32 CHF (vidljivo iz otplatnog plana), obračunatim po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek važećem za CHF na dan plaćanja. Tužitelj prvenstveno napominje kako se ovdje radi o tipskom ugovoru o kreditu. Nadalje, u tom tipskom ugovoru o kreditu, i to članku 6 ugovorena je odredba koja se odnosi na troškove obavljanja bankarskih usluga u visini 1,50% iznosa kredita. Predmetna ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova za obradu kreditnog zahtjeva tj. bankarskih usluga po kreditnom zahtjevu je nepoštena i ništetna. Tužitelj se na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne naknade za obradu kredita, poziva na presudu EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. Presudama suda EU u predmetu C-84/19 i u predmetu C-224/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U citiranim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (sud koristi termin "naknade za otvaranje") utvrđeno je da članak 2, članak 4 stavak 2 i članak 5 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovrne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora, i to neovisno o prenošenju članka 4 stavka 2 te direktive u pravni poredak te države članice. Članak 3 stavak 1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod "ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene" te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Test nepoštenosti preuzet je iz članka 3 stavak 1 Direktive 93/13/EEZ i u i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 81 stavak 1 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. U ovom konkretnom slučaju tuženik nije tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi. Nije mu objašnjavana niti struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Dodatno tužitelj ističe kako je člankom 81 stavak 1 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; dok je stavkom 2 istog članka propisano (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Slijedom navedenog, a budući da ne bi smjelo biti sporno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom od strane tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaja, odnosno da se o pojedinačno pregovaralo. Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi se ista smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza tužitelja na način da je tužitelju zaračunata naknada za kredit u visini 1,5 % iznosa kredita što je na dan isplate kredita iznosilo 1.635,82 kn/ 217,11 eur. Tužitelj je do iznosa od 1.635,82 kn/ 217,11 eur došao obračunom iz inicijalnog otplatnog plana iz kojeg je vidljivo da je iznos od 23.000,00 CHF isplaćen tužitelju na dan 17. kolovoza 2005.g. Prema srednjem tečaju HNB-a na dan 17. kolovoza 2005.g. srednji tečaj za CHF je bio 4,630506 kn. Dakle, tužitelju je na dan 12. srpnja 2006.g. bilo isplaćeno 217.633,78 kn umanjeno za 1,5 naknade koja je iznosila 3.264,50kn. Radi svega naprijed navedenog predlaže se Naslovnom sudu da nakon provedenog postupka donese presudu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe iz razloga kako je objašnjeno u nastavku. Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Tužitelj u tužbi ističe navodnu ništetnost odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik imao pravo naplatiti naknadu za obradu kredita. Ugovorna odredba čl. 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 10. kolovoza 2005.g. (dalje: Ugovor o kreditu) na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno je i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 1,50%, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu1. Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Pritom, zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ) i na koju se tužitelj poziva, tužitelj neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. Ovo najprije stoga što i u skladu sa sudskom praksom Suda EU2, zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu. Drugim riječima, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Nadalje, zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje tuženika te bi od tuženika u biti zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. Navedeno bi se protivilo čitavom smislu iznimke propisane čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ, a to je upravo izbjegavanje nužnosti da prodavatelji robe ili pružatelji usluga opravdavaju svoje pristojbe te da se na taj način sudovi spriječe u zadiranju u njihove cjenovne strategije. U tom smislu, nisu od utjecaja na ovaj postupak ni navodi tužitelja da bi mu naknadom za obradu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući da, kako je već rečeno, pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ izuzeto je iz provjere eventualne nepoštenosti budući da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Slijedom navedenog, načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama obrade kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove obrade kredita. Tako se uostalom navodi i u presudi Suda EU5, cit.: „…prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obavezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ ili „početna naknada.“ Polazeći od naprijed navedenog, za zaključiti je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge obrade kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (1,50 %) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Tuženik ističe da članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o „ukupnom iznosu koji plaća potrošač”, koji je u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 definiran kao „zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača”. U tim odredbama nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna. Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje se da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže, cit. „…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati.“ Slijedom navedenog, nisu osnovani navodi tužitelja da bi sporna ugovorna odredba bila nejasna ili nerazumljiva. Tužitelj se pritom neosnovano poziva i na praksu Suda EU u predmetu C-224/19, obzirom je navedena presuda donesena u okviru zahtjeva za prethodnu odluku španjolskog nacionalnog suda koji je u sporu u kojem je odlučivao dvojio o usklađenosti nacionalnog zakona s čl. 3. st. 1. Direktive 93/13, a kojim zakonom su bili predviđeni stroži uvjeti od onih propisanih Direktivom. Naime, nacionalnim zakonom bilo je propisano kako, cit: „Provizije ili naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima.“, a koji uvjet nije predviđen čl. 3. st. 1. Direktive 93/13. Dakle, na ocjenu poštenosti u ovoj pravnoj stvari sporne ugovorne odredbe, ne mogu se primijeniti zaključci iz predmetne presude Suda EU, iz razloga što Zakonom o zaštiti potrošača niti kojim drugim propisom Republike Hrvatske citirani uvjet, niti tomu sličan uvjet, nije predviđen, odnosno hrvatskim nacionalnim zakonodavstvom takav uvjet nije propisan. Konačno se ističe da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ6, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Slijedom navedenog, može se zaključiti da je tuženiku dopušteno obvezati potrošača na naplatu troškova u vezi s gospodarskom djelatnošću tuženika, kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja, kako je to nesporno potvrđeno i u praksi Suda EU7. S obzirom na naprijed navedeno, u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke na temelju kojih bi se sporna ugovora odredba mogla utvrditi ništetnom. Tuženik nadalje ističe da sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je, u bitnom, odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti. Ugovor o kreditu prema tome nije unaprijed formulirani ugovor, a teret dokaza o suprotnom je na tužitelju. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, za naglasiti je i da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Konačno, sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna. Navedene pretpostavke međutim nisu ispunjene, kako je obrazloženo ranije. Tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Zaključno, ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH cit.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/05 od 10. kolovoza 2005., saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva te je stavljan prigovor zastare utuženog potraživanja.

6. Visina tužbenog zahtjeva nije sporna. Također nije sporno da su stranke zaključile Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita 10. kolovoza 2005., zatim da je iznos kredita 23.000,00 CHF, da je kamatna stopa 4,90% te da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva 1,50% od iznosa odobrenog kredita, plaća se jednokratno prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita, te se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju odnosno neiskorištenom iznosu kredita.

7. Dakle, sporna je valjanost članka 6. iz Ugovora o kreditu.

8. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je 2005. zaključila ugovor s tuženikom, Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita. Novac od kredita koristila je za gradnju kuće u kojoj živi njezina obitelj, suprug, dijete i ona. U vrijeme zaključenja ugovora nije imala nikakav obrt niti trgovačko društvo, a ugovor je zaključen u privatne svrhe. Nije se mogla sjetiti koliko joj je banka prilikom zaključenja ugovora o kreditu naplatila naknadu za obradu kredita. Zna da joj je trošak naknade za obradu kredita odmah naplaćen. Prilikom zaključenja ugovora nitko joj u banci nije objasnio o kakvoj naknadi za obradu kredita se radi niti na temelju čega se određuje iznos za naplatu. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu dobila je tipski obrazac ugovora o kreditu koji je mogla prihvatiti ili ne prihvatiti, dakle po principu "uzmi ili ostavi". Tužiteljica nije mogla utjecati na način da se neka odredba u ugovoru, koja joj ne bi odgovarala, izmijeni ili ne stavi u ugovor.

8.1. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio kao vjerodostojan obzirom da je potvrdila bitne sastojke iz Ugovora o kreditu, a koje su predmet ovog postupka.

8.2. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ona imala status potrošača u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu te iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da se radi o tipskom ugovoru.

10. Po članku 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom tipskom ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

11. Po članku 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

12. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. stavak 1.propisujeda se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2 propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3.istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

14. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

15. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 1,50% od iznosa kredita.

16. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora sa tuženikom nije pojedinačno pregovarao o nikakvoj naknadi za obradu kredita niti mu je objašnjeno koliko bi ona iznosila.

17. Dakle, sud cijeni da je tužitelj sporni Ugovor mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti.

18. Sud cijeni da je tužitelj sukladno čl. 3. ZZP-a potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

19. S obzirom da je tužitelj temeljem članka 6. predmetnog Ugovora platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u visini kako je to ranije navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

20. I odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

21. Slijedom navedenoga, sud je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 6. Ugovora.

22. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. Tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu pobliže opisanom u izreci, a tuženik tijekom postupka nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, stoga je riješeno kao u izreci.

24. Odluka o zateznim kamatama se temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a.

25. Prigovor zastare nije osnovan.

26. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

27. Sukladno članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) odlučeno je o troškovima postupka. Tuženik je dužan naknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu 363,66 eur koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od sastava tužbe prema Tbr.7.točka 1.OT u iznosu 50,00 eur, sastav podnesaka 10. travnja 2024. i 27. travnja 2024. 2x50,00 eur sve prema Tbr.8.točka 1.OT, zastupanje na ročištima 3. lipnja 2024. i 10. rujna 2025. 2x50,00 eur sve prema Tbr.9.točka 1.OT, ročište za objavu presude prema Tbr.9.točka 3.OT u iznosu 25,00 eur. PDV iznosi 68,75 eur, a tužiteljici su dosuđeni i troškovi sudske pristojbe na tužbu 6,64 eur i sudske pristojbe na presudu u iznosu 13,27 eur.

28. Stoga je odlučeno kao u izreci.

Slavonski Brod, 7. listopada 2025.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, u tri istovjetna pisana primjerka.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte