Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2019/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselića, predsjednika vijeća, Tihane Marije Miladin, člana vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Penić Lukač, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru (P-DO-55/17), protiv tuženika ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku iz Bjelovara, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P- 910/2023-29 od 23. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-910/2023-29 od 23. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-910/2023-29 od 23. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

"I. Nalaže se tuženiku ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da isplati tužitelju Republici Hrvatskoj OIB: 52634238587 iznos od 17.014,93 eura sa zateznom kamatom tekućom od 13. travnja 2021. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanja prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3% poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja iznad razlike dosuđenog iznosa točke I. izreke presude pa do zatraženog iznosa od 28.430,96 eura sa zateznom kamatom tekućom od 7. srpnja 2017. kao od dana primitka zahtjeva za mirno rješenje spora po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanja prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 % poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate.

III. Nalaže se tuženiku ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju Republici Hrvatskoj OIB: 52634238587, nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.054,85 eura sa zateznom kamatom tekućom od 23. siječnja 2025., kao od dana donošenja presude po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate u roku od 15 dana.“

2. Prvostupanjskim rješenjem odbačen je kao nedopušten tuženikov zahtjev radi prebijanja u parnici.

3. Protiv točaka I. i III. izreke presude, te protiv rješenja tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga, s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu, te rješenje ukinu i vrate prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinače u smislu žalbenih navoda.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Prvostupanjski sud je nadalje ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza, te njihove ocjene sukladne odredbi čl. 8. ZPP, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa kojega je isplatila tuženiku na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru posl. broj P-385/2011-30 od 18. lipnja 2013., potvrđenom presudom Županijskog suda u Bjelovaru posl. broj Gž-2886/2013 od 25. rujna 2014., koje su ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1960/14-2 od 7. ožujka 2017., čime je otpala osnova za isplatu utuženog iznosa pa ga tužiteljica potražuje po pravilima o stjecanju bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO), kao i prigovor tuženika radi prijeboja za iznos od 15.790,70 eur koji je tužiteljica dužna platiti tuženiku prema pravomoćnoj odluci Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr- 96/2017-30 od 29. siječnja 2020., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž R-196/2020 od 4. ožujka 2021

8. Tuženik neosnovano smatra da je tužbu valjalo odbaciti u dijelu koji se odnosi na parnični trošak i razliku II MIO, jer tužiteljica u zahtjevu za mirno rješenje spora nije određeno zatražila isplatu navedenih iznosa. Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica tuženiku prije podnošenja tužbe dostavila primjerak tužbe uz dopis kojim ga obaviještava da se tužba ima smatrati zahtjevom za mirno rješenje spora. U toj tužbi, koja se ima smatrati zahtjevom za mirno rješenje spora, tužiteljica je navela da potražuje povrat iznosa glavnice i troškova postupka s kamatom koji su naplaćeni po pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. P-385/2021. od 18. lipnja 2013., a koja je ukinuta u postupku po reviziji. Tužiteljica u vrijeme sastava odštetnog zahtjeva i podnošenja tužbe u ovom postupku nije imala podatke o točnom iznosu na koji ima pravo jer je još bio u tijeku ponovljeni postupak pod posl. br. P-96/2017, pa je zahtjev za mirno rješenje spora, isto kao i tužba, postavljen u smislu odredbe članka 186b.st. 3 ZPP na način da se potražuje neosnovano stečeni iznos koji će biti naknadno preciziran. Kako tužba podnesena u ovom postupku ima identičan zahtjev kao i odštetni zahtjev, neosnovano žalitelj smatra da je tužbu valjalo djelomično odbaciti zbog nedostatka procesne pretpostavke iz čl. 186.a st. 1. i 8. ZPP.

9. U postupku pred prvostupanjskim sudom nije bilo sporno:

- da je presudom Općinskog suda Bjelovaru posl. broj P-385/2011-30 od 18. lipnja 2013., potvrđenom presudom Županijskog suda u Bjelovaru posl. broj Gž-2886/2013 od 25. rujna 2014. naloženo ovdje tužiteljici da tuženiku isplati bruto iznos od 170.602,58 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim na navedene iznose kako to proizlazi iz izreke presude te naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 16.815,00 kn, a po osnovi plaće ostvarene prekovremene sate,

- da je radi namirenja tražbine koja mu je dosuđena citiranom pravomoćnom presudom tuženik pokrenuo ovršni postupak podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu te je njegova tražbina na temelju citirane ovršne isprave namirena 16. veljače 2015. u cijelosti u ukupnom iznosu od 296.434,06 kn,

- da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr- 1960/14-2 od 7. ožujka 2017. prihvaćena revizija Republike Hrvatske te su ukinute citirane presude, te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,

- da iz ukidne revizijske oduke proizlazi da je ovdje tuženik ĆĆ za vrijeme kada je obavljao poslove straže i dežurstva imao pravo na slobodno vrijeme u kojem se odmarao, te da se takvo provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada ne može smatrati prekovremenim radom te se prilikom isplate plaće ne može platiti kao prekovremeni rad,

- da nakon izvršenog prijeboja naplaćenog iznosa u ovršnom postupku po pravomoćnoj presudi Općinskog suda Bjelovaru posl. broj P-385/2011-30 od 18. lipnja 2013. i iznosa dosuđenog u ponovljenom postupku pod brojem Pr-96/2017 tražbina tužitelja iznosi 17.014,93 eura, a obuhvaća razliku neto iznosa od 15.013,37 eura, razliku s osnova II MIO u iznosu od 1.278,40 eura te troškova parničnog postupka u iznosu od 723,16 eura.

10. U žalbenoj fazi postupka sporna je osnova tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da nije dužan vratiti iznos koji je naplatio na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru posl. broj P-385/2011-30 od 18. lipnja 2013., koja je ukinuta povodom revizije, pri čemu se poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava, odnosno na pravni stav iz presude Solomon protiv Republike Hrvatske broj 679/11 od 2. travnja 2015. Tuženik smatra da tužiteljici nije dužan vratiti iznos koji je naplaćen po pravomoćnoj ukinutoj presudi jer bi mu vraćanjem naplaćenog iznosa bilo povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva.

11. Iz odluke Europskog suda za ljudska prava Solomun protiv Hrvatske (br. 679/11) proizlazi da odluke domaćih tijela, kojima se u okolnostima kada je isplata tražbine izvršena temeljem pravomoćne i ovršne odluke suda traži vraćanje onoga što je već isplaćeno, predstavljaju miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, koje miješanje je pravno utemeljeno, jer su odluke domaćih tijela donesene sukladno relevantnim domaćim propisima i usmjerene na postizanje legitimnog cilja (koji se sastoji u ispravljanju pogreške domaćeg tijela), ali je Europski sud za ljudska prava zaključio da nije postojao razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se tim miješanjem htio postići. U tom predmetu posebno se cijenilo i to da je ukidanje pravomoćne presude donesene u korist tužitelja bilo protivno načelu pravne sigurnosti, zbog čega je zaključeno i da je povrijeđeno pravo tužitelja na pošteno suđenje, a sve jer Europski sud za ljudska prava nije ustanovio postojanje nikakvih izvanrednih okolnosti koje bi opravdale ukidanje pravomoćne sudske odluke, a u koju se tužitelj imao pravo pouzdati.

12. Dakle, iz odluke Europskog suda za ljudska prava, a vezano za institut povrata stečenog bez osnove kojem se suprotstavlja pravo na mirno uživanje vlasništva, a što je u konkretnome slučaj, za zaključiti je da je sud dužan razmotriti pravnu prirodu onoga što se potražuje po pravilima stečenog bez osnove, zatim je li predmetno potraživanje već stečeno na način da je postalo nečije vlasništvo, tko potražuje povrat, odnosno pod kojim (životnim) okolnostima i u odnosu na koga, i je li u odnosu na osobu koja je stekla nastalo i legitimno očekivanje da je to njeno vlasništvo.

13. Stoga je u okolnostima konkretnog slučaja trebalo ispitati predstavlja li vraćanje onoga što je već isplaćeno miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva u smislu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

14. Pravilno je sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prigovor tuženika iznesen u tom pravcu otklonio, budući da je u predmetu Solomon protiv Hrvatske Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo drugostupanjsku presudu i vratio predmet općinskom sudu na ponovno suđenje povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti koji je podnijelo Državno odvjetništvo, a radi se o pravnom lijeku koji je mogao podnijeti samo državni organ, a ne i svaka stranka u postupku, a koje je prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava imalo puno diskrecijsko pravo o odlučivanju o korištenju ili ne korištenju tog pravnog sredstva, čime se otvorilo pitanje o jednakosti stranaka u postupku, jer je samo jedna strana imala mehanizam za stavljanje izvan snage pravomoćne presude nepovoljne po nju.

15. U ovom predmetu je Vrhovni sud ukinuo nižestupanjske presude i vratio predmet na ponovno suđenje povodom revizije, kao pravnog lijeka kojeg može izjaviti svaka stranka u postupku te se stoga u tom smislu ne može postaviti pitanje o nejednakosti stranaka u postupku. Osim toga, u presudi Solomun protiv Hrvatske radilo se o dodatnom, ponovnom razmatranju istih činjenica, dok u ovom predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske nižestupanjskim sudovima nije dao uputu da ponovno razmotre iste činjenice, već je u svojoj odluci naveo da zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđene odlučne činjenice.

16. Nadalje, tuženik zahtjev za izravnu naplatu podnio u vrijeme kada je nedvojbeno znao da je tužiteljica podnijela reviziju kao izvanredni pravni lijek, slijedom čega na njegovoj strani nije moglo postojati legitimno očekivanje da će mu i ostati ono što mu je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude. Naime, reviziju kao izvanredni pravni lijek može izjaviti svaka stranka u postupku, radi čega se ne bi moglo govoriti o legitimnom očekivanju za zaštitu vlasništva tuženika primjenom čl. 1. Protokola broj 1 ili pravne sigurnosti primjenom čl. 6. Konvencije, posebno što postupanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije protivno pravnoj sigurnosti kao jednom od aspekata vladavine prava.

17. Legitimno očekivanje prednika tuženika da je ono što je primio na temelju odluka nižih sudova njegovo vlasništvo bilo bi tek onda kada bi te odluke bile potvrđene od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prema praksi nacionalnog zakonodavstva i sudske prakse, pa se stoga tuženik ne može staviti u povoljniji položaj u odnosu na tužiteljicu, kao i druge pojedince, koji poznavajući principe nacionalnog zakonodavstva u duhu vladavine prave nisu izvršili odluke nižih sudova ili su vratili ono što su primili po principu stjecanja bez osnova.

18. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja kako je upravo u javnom, odnosno općem interesu zajednice bilo obvezati tuženika na vraćanje onoga što je primio na temelju ranijih presuda štiteći time raniji interes i imovinu tužiteljice.

19. Budući da je isplatom po pravomoćnoj presudi koja je kasnije ukinuta, otpala pravna osnova po kojoj je imovina tužiteljice prešla u imovinu tuženika, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučio primjenom čl. 1111. ZOO, pri čemu je prihvatio zahtjev tužiteljice u kojem je već izvršen prijeboj tražbina stranaka, s kojim izračunom se tuženik usuglasio.

20. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik ističe da je donošenjem odluke o plaćanju procesne kamate narušeno načelo ravnopravnosti, pravične ravnoteže i proporcionalnosti, da je visina tog potraživanja protivna moralu društva jer kamata za obračunato razdoblje višestruko premašuje iznos koji bi tuženik legalno mogao ostvariti na ime kamata na temelju oročenja, da nisu svojom krivnjom dovedeni u predmetnu pravnu poziciju prema kojoj se od njih sada traži da plate kamatu veću nego što bi je legalno mogli ostvariti štednjom u Republici Hrvatskoj , te da stoga nije na njima da snose taj rizik i trpe štetu u vidu plaćanja kamata preko tog iznosa jer im je time nametnut prekomjeran i nesrazmjeran teret, treba reći da je prestankom pravne osnove za prijelaz imovine ovdje tužiteljice u imovinu ovdje tuženika nastala obveza tuženika na povrat svih iznosa koje je ovdje tuženik naplatio od tužiteljice, te da je time prestala i savjesnost tuženika.

21. Glede žalbenih navoda kojima tuženik ističe da tužiteljica ne vraća i ne traži vraćanje više naplaćenih bruto iznosa od proračunskih stjecatelja, treba reći da eventualni zahtjevi tužiteljice za vraćanjem plaćenih iznosa poreza, prireza i doprinosa po osnovi koja je kasnije otpala prema primateljima tih uplata, nije predmet ovog postupka te da navedena okolnost nije od odlučujućeg značaja za ishod spornog odnosa među strankama. Naime, tužitelj je tužbeni zahtjev specificirao na način da je potraživao neto iznos od 15.013,37 eur i razliku s osnova II, MIO u iznosu od 1.278,40 eur, te troškova postupka u iznosu od 623,16 eur, a kojem obračunu tuženik nije prigovorio tijekom postupka.

22. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita (čl. 154. st. 2., u vezi s člankom 155. st. 1. i 2. ZPP). Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužiteljica uspjela s osnovom u omjeru od 100%, te je trošak pravilno obračunao uzevši u obzir postotak u kojem je svaka od stranaka uspjela s visinom zahtjeva. Stoga tuženik neosnovano osporava odluku o parničnom trošku.

23. Slijedom navedenoga trebalo je na temelju odredbe članka 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke.

24. Žalba tuženika protiv pobijanog rješenja nije osnovana. Tuženik pobija rješenje o odbačaju prigovora radi prebijanja navodeći da je prigovor tuženika akceptiran pri donošenju odluke pa nije bilo razloga za odbačaj. Prvostupanjski sud je, iako formalno nije odlučio o prijeboju, matematičkim izračunom potraživanje tuženika prebio s potraživanjem tužitelja, dakle kod donošenja odluke je uzeo u obzir prigovor tuženika izjavljen radi prebijanja. Stoga je žalbu protiv rješenja valjalo odbiti na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP.

U Zagrebu 7. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić