Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-658/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Edi Suljić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Bradvica Marić Wahl Cesarec d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, koji zastupa punomoćnik Danko Škare, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5200/2021-20 od 22. prosinca 2023., u sjednici održanoj 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5200/2021-20 od 22. prosinca 2023.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu br: 138-50-3970251 od 15. ožujka 2007. solemniziranog po javnom bilježniku Davoru Miškoviću iz Zadra pod poslovnim brojem OV-3991/07 dana 19. ožujka 2007., sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koja u čl. 1. glasi: "Kunska protuvrijednost CHF .... po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.", u čl. 7. glasi: " ... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF ... " (točka I. izreke). Istom je presudom naloženo tuženiku da isplatiti tužiteljici s osnove ništetne valutne klauzule iznos od 3.136,91 EUR / 23.634,94 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose koji su navedeni u izreci presude (točka II. izreke). Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u toj presudi naloženo je tuženiku da nadoknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.118,92 eura / 15.965,01 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22. prosinca 2023. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i tuženiku dosude troškovi postupka, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskog suda na ponovno suđenje. Tuženik je zatražio trošak za sastavljanje žalbe.

2.1. U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila sve žalbene navode kao neosnovane te je predložila da se žalba kao takva odbije. Tužiteljica je zatražila trošak za sastavljanje odgovora na žalbu.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbi, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

5. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetne odredbe članka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 138-50-3970251 od 15. ožujka 2007., koji je sklopljen između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa s osnove te ništetne ugovorne odredbe.

6. Prvostupanjski sud nakon provedenog postupka utvrdio je sljedeće:

- da je 15. ožujka 2007. pod brojem 138-50-3970251 sklopljen ugovor o kreditu između tužiteljice i tuženika, kojim je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kao korisniku kredita, kredit od 21.204,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a za kupnju novog osobnog vozila,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, uz rok otplate od 84 mjeseca,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovi broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđeno da su tužene banke u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu do 15. ožujka 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. – u daljnjem tekstu: ZZP/07.),

- da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, pozivom na odredbe članka 502.c ZPP- a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14. i 110/15. – u daljnjem tekstu: ZZP/14.), vezano za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, jer ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru,

- da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu članka 502.c ZPP-a, kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva,

-da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darka Prpića iz Darfin d.o.o. proizlazi kako pretplata koju je tužiteljica stvarno platila po osnovi anuiteta s valutnom klauzulom u CHF iznosi 3.136,91 eura / 23.634,94 kuna u odnosu na početni anuitet,

- da tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje navedeni iznos,

- da tužiteljica ima status potrošača,

- da je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala pravomoćna donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa potraživanje tužiteljice nije zastarjelo, a koje zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godine u smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO), a imajući na umu da je tužba u ovom predmetu podnesena sud 16. lipnja 2021.

7. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud utvrdio je ništetnim ugovornu odredbu ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, te je posljedično tome obvezao tuženika da isplati tužiteljici preplaćene iznose s osnove te ništetne odredbe, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka u iznosu od 3.136,91 eura skupa s pripadajućim kamatama, a kako to tužiteljica i potražuje.

8. Prvostupanjski je sud i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice ocjeno osnovanim, a što ni žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju.

8.1. Stoga se u odnosu na žalbene navode, ističe, da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a koja je potvrđena povodom revizije banaka, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je utvrđeno pod točkom 1. izreke, da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03., i to odredbama članka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07., i to člancima 96. i 97. toga Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

8.2. Prema odredbi čanka 118. ZZP/14., odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07., propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbe članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz toga članka, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.3. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

9. Kako je spornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je dio te ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetna.

10. Prema odredbi članka 323. stavku 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz odredbe članka 1111. ZOO-a, a što neosnovano osporava tuženik.

11. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

11.1. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica na temelju ništetne odredbe preplatila tuženiku utuženi iznos, to je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je primjeno navedeno materijalnog prava i obvezao tuženika da joj isplati iznos od 3.136,91 eura s pripadajućom zateznom kamatom, pozivom na odredbu članka 1115. ZOO-a.

12. Isto tako, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, pri čemu se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a, i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama.

12.1. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala pravomoćna donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa kako je u ovoj pravnoj stvari tužba podnijeta prvostupanjskom sudu 16. lipnja 2021.. i kako se u ovom slučaju primjenjuje rok zastare od pet godina, to je pravilno taj sud zaključio da potraživanje tužiteljice nije zastarjelo.

13. Ni ostalim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke, s time što su isti u biti sadržajno prigovori kojima tuženik iznosi vlastita utvrđenja i zaključke, a suprotne pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda.

14. Također je i odluka o troškovima pravilno donesena na temelju odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. stavka 1. ZPP-a, u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23.). Stoga, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da tužiteljici ne pripada trošak za podneske od 23. ožujka 2022., 26. prosinca 2022. i 5. lipnja 2023., iz razloga što iz sadržaja podneska od 23. ožujka 2022. proizlazi da se tužiteljica očitovala na tuženikov odgovor na tužbu i istim precizirala dio tužbenog zahtjeva, a podneskom od 26. prosinca 2022. tužbeni zahtjev za isplatu postavila je prema nalazu i mišljenju vještaka, dok je podneskom od 5. lipnja 2023. postavila tužbeni zahtjev prema službenoj valuti u Republici Hrvatskoj (euro), koja je od 1. siječnja 2023. službena valuta. Dakle, iz iznesenog proizlazi da su ta tri podneska tužiteljice bila potrebna za parnicu u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, zbog čega je pravilno postupio prvostupanjski sud kada joj je i za ove podneske dosudio pripadajući trošak.

15. S obzirom na navedeno, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu te odlučiti kao u točki I. izreke, ove odluke.

16. Zahtjev tuženika za naknadom troška za sastavljanje žalbe odbijen je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, jer nije uspio sa svojom žalbom, kao što je odbijen i zahtjev tužiteljice za naknadom troška za sastavljanje odgovora na žalbu, jer ta radnja prema stajalištu ovoga suda nije bila potrebna za parnicu na temelju odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke, ove odluke.

U Splitu 7. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča