Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-386/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski Trg 3a, koji zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-4314/2021-23 od 22. rujna 2023., u sjednici održanoj 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-4314/2021-23 od 22. rujna 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/5101992611 sklopljenog između tužitelja i tuženika od 23. srpnja 2004., sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu, a koja glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“ (točka I. izreke). Istom je presudom naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos 313,44 eura / 2.361,60 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 31. kolovoza 2004. do isplate, sve u roku 15 dana (točka II. izreke). Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u toj presudi naloženo je tuženiku da naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 1.252,09 eura / 9.433,87 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 22. rujna 2023. do isplate, u roku 15 dana (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači tako da se odbije tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskog suda na ponovno suđenje.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude.

4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

5. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/5101992611 sklopljenog između tužitelja i tuženika 23. srpnja 2004. sadržana u članku 10. tog ugovora, a odnosi se na naknadu od 1,00 % od iznosa kredita, kao i zahtjev za isplatu iznosa s osnove te ništetne ugovorne odredbe.

6. Prvostupanjski je sud donio pobijanu odluku nakon što je utvrdio sljedeće:

- da je 23. srpnja 2004. sklopljen ugovor o kreditu između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit od 49.200,00 CHF,

- da iz odredbe članka 10. ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno zaračunavanje naknade od 1,00 % od iznosa kredita prije korištenja kredita, a odnosi se na obradu zahtjeva i odobravanje kredita,

- da je jednokratna naknada naplaćena u iznosu od 313,44 eura / 2.361,60 kuna 30. kolovoza 2004.,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi kako je tek na dan potpisivanja ugovora saznao da će morati platiti naknadu za obradu kredita, pa da je pitao može li se sniziti naknada, kada mu je objašnjeno da to tako mora biti, odnosno da se naknada ne može sniziti i da ju je moguće platiti iz kredita te da mu nitko nije objasnio na što se troškovi naknade odnose,

- da iz iskaza svjedokinje VJE proizlazi kako je sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu koji je sklopljen s tužiteljem kao kreditni referent, a da su klijente morali upozoravati da moraju platiti naknadu za obradu kredita, ali da se ne sjeća što su govorili na što se ti troškovi odnose niti zna na što se točno odnose troškovi obrade kredita, a ona da je primala fiksnu plaću koja nije ovisila o broju sklopljenih kredita.

6.1. Na temelju naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski je sud zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan, zbog čega ga je prihvatio.

7. Navedena činjenična utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud, s time što ni žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju.

8. Pravilno je prvostupanjski sud naveo da se u ovom slučaju primjenjuje Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03. - u daljnjem tekstu: ZZP-a), a imajući u vidu da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 23. srpnja 2004.

8.1. Odredom članka 81. stavkom 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštena ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

8.2. Prema odredbi članka 85. i članka 86. ZZP-a, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljive, te moraju biti lako uočljive, a dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

9. Uzimajući u obzir da je cijeli ugovor o kreditu sastavljen od strane tuženika, pa tako i odredba iz članka 10. ugovora i da stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, a niti tuženik tijekom postupka tvrdi suprotno, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je njome tužitelj stavljen u poziciju platiti naknadu, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je imao troškove od 1,00 % od iznosa kredita niti na što se naknada odnosi.

9.1. Dakle, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi koja se naplaćuje prije korištenja kredita, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Imajući na umu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini od 1,00 % od iznosa kredita, a o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, što sve uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Stoga je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, i što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, tu odredbu nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja (što proizlazi iz iskaza tužitelja i saslušane svjedokinje), nepošteni stjecatelj od trenutka kada je stekao spornu naknadu

9.2. Budući da se o odredbama ugovora kreditora, ovdje tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, ne može pojedinačno pregovarati, znači, da se nije moglo pojedinačno pregovarati ni o spornoj odredbi ugovora, čime nije ostvaren žalbeni razlog tuženika kojim upućuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na prirodu ugovora, jer se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i o odredbi ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da odredba članka 10. ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP-a, a koja je prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna.

9.3. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud naveo kako je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, i da se prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

9.4. S obzirom na to da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, bila unaprijed formulirana od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se o odredbi 10. ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo, što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP-a, to nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na ovu odredbu.

10. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud postupio i kada je otklonio tuženikov prigovor zastare kao neosnovan, navodeći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da u ovom slučaju zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći iz razloga što se pobijanom presudom traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 10. ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi, zbog čega neosnovano tuženik ponavlja u žalbi prigovor zastare.

10.1. Na temelju navedenog, ovaj je sud zaključio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice bitne za donošenje pobijane odluke, kao i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega neosnovano tuženik u žalbi prigovora i dosuđenom počeku tijeka zakonskih zateznih kamata jer je tuženik dužan tužitelju vratiti iznos kojeg je naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe, i to sa zakonskom zateznom kamatom od kada je primio novac iz razloga što se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošten stjecatelj sukladno članku 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99., 112/99. i 88/01. – u daljnjem tekstu: ZOO) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22., 156/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO), pri čemu se ističe da je na temelju odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništenom i što je stekao bez pravne osnove u smislu odredbe članka 210. ZOO-a.

10.2. Na pravilnost pobijane odluke ne utječu ni ostali žalbeni navodi tuženika, koji su sadržajno prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih utvrđenja i zaključaka, a koja su suprotna pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, što se ponovno ističe.

11. Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer se temelji na odredbama članka 154. stavku 1. ZPP-a i članku 155. ZPP-a, u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23. – u daljnjem tekstu: Tarifa). Stoga, neosnovano tuženik ističe da tužitelj u ovom slučaju nije bio u obvezi platiti sudske pristojbe tužbe i presude, pri čemu se poziva na odredbu članka 11. stavka 1. točke 20. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 51/23.), kojom je propisano da su od plaćanja sudske pristojbe oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. U ovom slučaju tužitelj je potrošač, koji nije stečajni dužnik, kao što nije ni postupak pokrenuo na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa (što proizlazi iz činjeničnog supstrata tužbe), pa je, a imajući na umu sadržaj citirane odredbe, prvostupanjski sud pravilno postupio kada je tužitelju u troškove postupka priznao i plaćene sudske pristojbe tužbe i presude.

12. S obzirom na sve navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu te odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Splitu 7. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča