Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-342/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJE

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Vučinić, odvjetnik iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB 53056966535, koji zastupaju punomoćnici u Odvjetničkom uredu Poldan, Gatara i dr., odvjetnici iz Rijeke, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-572/2021-23 od 15. prosinca 2023., u sjednici održanoj 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e:

i

r i j e š i o  j e:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-572/2021-23 od 15. prosinca 2023. u pobijanim dijelovima pod točkama I., II. i III., kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužitelja, i u dijelovima pod točkama IV. i VI. izreke, koji sadrže odluku o troškovima postupka, kao što potvrđuje i pobijano rješenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj: 628-50-2848342 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 23. svibnja 2005., potvrđen od strane Javnog bilježnika Vesne Ćuzela posl.br. OU-1188/05 dana 10. lipnja 2005., kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi: „…promjenjiva ,u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora..., “ pa stoga kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke te tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu kamatu po promjenama kamatnih stopa tuženika od 30.studeni 2007. do 9. studeni 2011. (točka I. izreke). Istom su presudom utvrđene ništetnim odredbe članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu broj: 628-50- 2848342 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 23. svibnja 2005., potvrđen od strane Javnog bilježnika Vesne Ćuzela posl.br. OU-1188/05 dana 10. lipnja 2005., kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak (točka II. izreke). Nadalje je tom presudom naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 7.567,20 eura/ 57.014,96 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, a sve kako je to specificirano u izreci presude (točka III. izreke). Također je tom presudom odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj tražio da se naloži tuženiku da mu isplati iznos od 11,18 eura / 84,28 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a sve kako je to specificirano u izreci presude (točka V. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.646,18 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate (točka IV. izreke), dok je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan (točka VI. izreke).

1.2. Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe (točka I. izreke). Istim je rješenjem utvrđeno da je povučena tužba u iznosu od 665,00 eura (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je u dijelovima pod točkama I., II. i III., kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužitelja, i u dijelovima pod točkama IV. i VI. izreke, koji sadrže odluku o troškovima postupka, kao što pobija i navedeno rješenje, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispra., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer su izreke pobijane presude i rješenja jasni i razumljivi te ne proturječe same sebi ni razlozima. Presuda i rješenje sadrže razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga navedenih u istima i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost tih odluka.

4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu broj: 628-50-2848342 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 23. svibnja 2005., u pogledu promjenjive kamatne stope i valute švicarski franak, te posljedično tome i zahtjev za isplatu na ime pretplate po tim osnovama.

6. Iz stanja spisa i pobijane odluke proizlazi sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da su stranke sklopile ugovor o kreditu broj: 628-50-2848342 od 23. svibnja 2005., a na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini od 45.360,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF,

- da je kredit bio stambeni,

- da je tim ugovorom ugovorena kamatna stopa od 4,95 % godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika,

- da je prema nalazu financijskog knjigovodstvenog vještaka Dijane Tomljanovć- Butković utvrđena razlika kamatne stope od one koja je bila početno ugovorena tako da iznosi 687,27 eura, a tečajna razlika iznosi 7.567,20 eura,

- da tužitelj potražuje navedeni iznos po osnovi tečajne razlike u CHF, koji je utvrdio sudski vještak, dok je povukao tužbeni zahtjev koji se odnosio na razliku kamatne stopi za iznos 665,00 eura, koji je u zastari,

- da je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena po žalbi presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te po reviziji presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka, o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i da je to uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača s jedne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu protivno načelima obveznog prava, radi čega su te odredbe nepoštene i primjenom članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03.) ništetne,

- da je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. izraženo stajalište da su banke prilikom ugovaranja kamatne stope koristile „visokostručnu“ terminologiju apsolutno nerazumljivu prosječnom potrošaču, a da su bile dužne ozbiljno informirati potrošače o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi što nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, nego su u unaprijed formuliranim standardnim ugovorima koristile nedorečene i nerazumljive formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva i na taj su način potrošačima nametnuli obvezu koju nisu mogli sagledati kao cjelinu koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita,

- da iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/201811 od 3. rujna 2019. kojom su odbijene revizije banaka, između ostalih i tuženika, proizlazi da su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome,

- da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu članka 502.c ZPP-a, kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, te da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva,

- da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja u odnosu na potraživanje iz osnove tečajne razlike iz razloga što je pravna osnova potraživanja stjecanje bez osnove u kojem je zastrani rok pet godine,

- da zastara za povrat po osnovi pretplate zbog valutne klauzule počinje teći od okončanja postupka podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., pa uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 8. travnja 2021., i kako se u ovom slučaju primjenjuje opći rok zastare iz odredbe članka 225. ZOO-a, to da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja po osnovi razlike valutne klauzule.

7. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja tako što je utvrdio ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i način njezine promjene i valutna klauzula, pa je obvezao tuženika da isplati tužitelju preplaćeni iznos s osnove ništetnih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula prihvaćajući pritom nalaz i mišljenje vještaka kao objektivan i stručan jer je zasnovan na dokumentaciji tuženika.

8. Prvostupanjski je sud i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava pravilno postupio kada je donio prvostupanjske odluke, s time što ni žalbenim navodima tuženik pravilnost istih nije doveo u sumnju.

8.1. Stoga se u odnosu na žalbene navode tuženika koji se odnose na utvrđenje ništetnosti, ističe, da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03. i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. – u daljnjem tekstu: ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

8.2. Istom presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod točke 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to članku 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07. i to člancima 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama ZOO-a.

8.3. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. – u daljnjem tekstu: ZZP/14.), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07. propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

10. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točke 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne i protivno žalbenim navodima tuženika na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

11. Budući da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, to je pravilno prvostupanjski sud primijenio i materijalno pravo, tj. odredbu članka 1111. ZOO-a kada je tuženiku naloženo da tužitelju vrati utuženi iznos sukladno izračunu vještaka na ime utvrđene razlike s osnove valutne klauzule uz pripadajuću zateznu kamatu na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a, koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, i koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba, jer je tuženik kao banka u konkretnom slučaju bila nepoštena već u trenutku stjecanja, točnije, u trenutku kada je tužitelj izvršio sporne uplate u svrhu vraćanja kredita.

12. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, s time što se navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama.

13. Neosnovan je i žalbeni prigovor tuženika u svezi anuiteta koji su bili niži od onog početno ugovorenog (negativna razlika) jer tuženik u slučaju obveze vraćanja na ime stjecanja bez osnove u potrošačkim kreditnim odnosima zbog utvrđene nedopuštenosti valutne klauzule može utjecati na visinu zahtjeva tužitelja koji je potrošač u ovom slučaju, samo na osnovu protutužbenog zahtjeva ili procesnog prigovora radi prijeboja, a što je u konkretnom slučaju u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjske odluke izostalo (tako i VSRH u odluci Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021.).

14. Dakle, i ovaj je sud stajališta da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice bitne za donošenje pobijane odluke, kao i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega neosnovano tuženik u žalbi prigovora i dosuđenom počeku tijeka zakonskih zateznih kamata jer je tuženik dužan tužitelju vratiti iznos kojeg je naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe u pogledu promjene valutne klauzule, i to sa zakonskom zateznom kamatom od kada je primio novac iz razloga što se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošten stjecatelj u trenutku stjecanja sukladno članku 1115. ZOO-a, što se ponovno navodi.

15. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini, jer se temelji na odredbama članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. stavka 1. ZPP-a, u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.). Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud kod donošenja odluke o troškovima postupka nije uzeo u obzir da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 665,00 eura, prilikom obračuna troškova postupka. Naime, tužitelj je povukao tužbu za taj iznos nakon što je sačinjeno vještačenje jer se prema pravilnom navodu prvostupanjskog suda tek tada utvrdio stvarni iznos stečen bez osnove od strane tuženika.

15.1. Stoga je pravilno prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 190. ZPP-a, kada je dopustio preinaku tužbe, iz razloga što je tužitelj svoj zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka, a za navesti je, kako tužitelj ne raspolaže stručnim financijsko-knjigovodstvenim znanjima da bi u tužbi mogao postaviti precizan zahtjev u odnosu na visinu potraživanja.

15.2. Ukazuje se da je i prema Zaključku poslovni broj Su IV- 162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021., u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

16. Inače, ostali žalbeni navodi tuženika sadržajno su prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih utvrđenja i zaključaka, a suprotnih pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, koja u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

17. S obzirom na sve navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 380. točke 2. ZPP-a, a u svezi s člankom 381. stavkom 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ovih odluka.

U Splitu 7. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča