Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-135/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnike Hrvoje Ćutuk, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank d.d. OIB:53056966535, sa sjedištem u [adresa], koji zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-2505/2023-6 od 16. studenog 2023., u sjednici održanoj 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e:

i

r i j e š i o  je:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuju se presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-2505/2023-6 od 16. studenog 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članka 1. Ugovora o kreditu br. 418-50-3212621 od 29. prosinca 2005., zaključena između tužiteljice u dijelu u kojem je u čl. 1. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.912,64 CHF po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan korištenja i čl. 7. u dijelu u kojem se je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku po isplati kredita (točka I. izreke). Također je tom presudom utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 3. Ugovora o kreditu br. 418-50- 3212621 od 29. prosinca 2005., zaključena između tužiteljice u dijelu u kojem je ugovorena naknada od 3% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita (točka II. izreke). Istom presudom naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 1.563,44 eura / 11.779,80 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose kako je to specificirano izreci presude (točka III. izreke). Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u toj presudi, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati parnični trošak u iznosu od 1.632,49 eura / 12.300,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate (točka IV. izreke).

1.1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Splitu za suđenje u ovoj pravnoj stvari.

2. Protiv navedene presude i rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinače shodno žalbenim navodima, podredno, da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sud na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer su izreke pobijane presude i rješenja jasne i razumljive te ne proturječe same sebi ni razlozima. Presuda i rješenje sadrže razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga navedenih u istima i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost tih odluka.

4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe ugovora o kreditu kojeg je sklopila s tuženikom, a kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i odredba kojom je ugovorena naknada od 3,00% od iznosa kredita, pa posljedično tome i zahtjev kojim tužiteljica traži od tuženika povrat stečenog bez osnove na temelju tih odredbi koje tužiteljica smatra ništetnima.

6. Prije svega se u odnosu na prigovor nenadležnosti prvostupanjskog suda, a koji tuženik ponavlja u žalbi, ističe, da iz stanja u spisu i pobijane odluke proizlazi kako je tuženik prije upuštanja u raspravljanje istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu, pozivajući se pritom na odredbu članka 12. ugovora o kreditu od 29. prosinca 2005., kojom da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora (ovdje tuženika).

6.1. Prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti toga suda u bitnom uz obrazloženje da je odredba članka 12. ugovora o kreditu nepoštena, odnosno ništetna.

6.2. Neosnovano tuženik žalbom pobija navedeno shvaćanje prvostupanjskog suda, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

6.3. Odredbom članka 70. stavkom 1. ZPP-a propisano je, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok odredba stavka 3. istog članka propisuje da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

6.4. Iz priloženog ugovora o kreditu, doista proizlazi da su stranke u članku 12. za slučaj spora, odredile mjesnu nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke, ovdje tuženika, znači, Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

6.5. Međutim, odredbom članka 49. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14. – daljnjem tekstu: ZZP-a), propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 49. stavak 2. ZZP-a). Pravna posljedica takvih odredbi propisana je u članku 50. stavku 1. ZZP-a na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

6.7. Pritom se ukazuje da je i na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj 29. siječnja 2020. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje:

"Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti."

6.8. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela ovog Županijskog suda u Splitu, a koje shvaćanje sukladno odredbi članka 40. stavku 2. Zakona o sudovima (“Narodne novine” broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18.) obvezuje sva vijeća i suce pojedince toga suda, da bi se prorogacijska klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo mogla smatrati nepoštenom, a posljedično i utvrditi ništetnom, potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja.

7. U konkretnom slučaju o ugovornoj klauzuli sadržanoj u odredbi članka 12. ugovora o kreditu nije se posebno pregovaralo, a ista, prema mišljenju ovoga suda, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, s obzirom na to da bi tužitelj radi ostvarenja svojih prava pred sudom bio u obvezi putovati iz Splita u Zagreb. Dakle, posebno imajući u vidu potrebno vrijeme i cijenu putovanja od Splita do Zagreba i natrag, kao i vrijednost predmeta spora, ovaj sud smatra da prorogacijska klauzula u korist registriranog sjedišta banke otežava pravo tužiteljici kao potrošača da ostvari svoja prava iz ugovora pred sudom, odnosno da bi ista tužiteljicu mogla odvratiti od njezinog prava na pristup sudu zajamčenog člankom 6.1. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (MU 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10.).

7.1. Iz naprijed navedenog proizlazi da su ispunjene sve pretpostavke propisane citiranim odredbama ZZP-a da bi se ta ugovorna odredba smatrala nepoštenom, a posljedično tome i utvrdila ništetnom.

7.2. Nadalje se ističe kako je odredbom članka 59. ZPP-a propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

7.3. Iz stanja spisa proizlazi da je ugovor o kreditu sklopljen u Splitu, a kako se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog ugovora o kreditu, to treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja je ugovor sklopila, pa je tužitelj imao pravo podnijeti tužbu sudu na čijem se području nalazi ta poslovna jedinica, dakle, Općinskom sudu u Splitu.

8. U pogledu merituma spora iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi sljedeće:

- da je tužiteljica 29. prosinca 2005. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 418- 50-3212621, a kojim joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 14.912,64 CHF u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, za kupnju novog automobila,

- da ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli u CHF,

- da su zbog promjene tečaja CHF anuiteti kredita znatno porasli tijekom otplate,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka Stjepana Laće, proizlazi kako je tužiteljica platila više tuženiku zbog rasta tečaja kune prema CHF i ugovorene naknade od 3% od iznosa kredita, ukupni iznos od 11.779,80 kuna / 1.563,44 eura,

- da tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje navedeni iznos,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovi broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđeno da su tužene banke u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. – u daljnjem tekstu: ZZP/07.),

- da se Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, pozivom na odredbe članka 502.c ZPP- a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14. i 110/15. – u daljnjem tekstu: ZZP/14.), vezano za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, jer ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru,

- da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu članka 502.c ZPP-a, kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva,

- da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO), pa je zastara počela ponovno teći pravomoćnošću navedene presude, zbog čega prigovor tuženika o zastari potraživanja nije osnovan jer da je pravomoćnim okončanjem toga spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe članka 245. ZOO- a,

- da je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala pravomoćna donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa potraživanje tužiteljice da nije zastarjelo, a koje zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godine u smislu odredbe članka 225. ZOO-a, imajući na umu da je tužba u ovom predmetu podnesena sud 15. prosinca 2021.

8.1. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud utvrdio je ništetnim ugovornu odredbu ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao što je utvrdio ništetnu i odredbu kojom je ugovorena naknada od 3,00 % smatrajući da je i ta odredba nepoštena, neodređena i nerazumljiva, zbog čega je obvezao tuženika da isplati tužiteljici preplaćene iznose s osnove tih ništetnih odredbi, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka u iznosu od 1.563,44 eura skupa s pripadajućim kamatama, a kako to tužiteljica i potražuje.

9. Prvostupanjski je sud i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice ocjeno osnovanim, a što ni žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju.

9.1. Stoga se u odnosu na žalbene navode, ističe, da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a koja je potvrđena povodom revizije banaka, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je utvrđeno pod točkom 1. izreke, da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03., i to odredbama članka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07., i to člancima 96. i 97. toga Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

9.2. Prema odredbi čanka 118. ZZP/14., odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07., propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbe članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz toga članka, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.3. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

10. Kako je spornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je dio te ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetna.

10.1. Prema odredbi članka 323. stavku 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz odredbe članka 1111. ZOO-a, a što neosnovano osporava tuženik.

11. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Iz tužiteljičinog iskaza proizlazi da ima status potrošača jer nije bila vlasnica obrta niti član uprave trgovačkog društva, dok je automobil kupila za osobne potrebe, pa neosnovano tuženik prigovora da ne bi imala status potrošača.

11.1. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi preplatila tuženiku utuženi iznos, to je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je primjeno navedeno materijalnog prava i obvezao tuženika da joj ga isplati s pripadajućom zateznom kamatom, pozivom na odredbu članka 1115. ZOO-a, s time što ni tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun od strane vještaka.

12. Isto tako, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, s time što se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama.

12.1. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala pravomoćna donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa kako je u ovoj pravnoj stvari tužba podnijeta prvostupanjskom sudu 15. prosinca 2021. i kako se u ovom slučaju primjenjuje rok zastare od pet godina, to je pravilno taj sud zaključio da potraživanje tužiteljice nije zastarjelo.

13. Isto tako, neosnovano tuženik tvrdi da tužiteljici ne pripada i pravo s osnove ništetne odredbe o ugovorenoj naknadi od 3,00 %, kada iz stanja spisa proizlazi da u smislu odredbe članka 81. stavkom 1. ZZP/03., kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštena ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

13.1. Uzimajući u obzir da je cijeli ugovor o kreditu sastavljen od strane tuženika, pa tako i odredba iz članka 3. ugovora i da stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj, a niti je tuženik tijekom postupka dokazao suprotno, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je njome tužiteljica stavljena u poziciju platiti naknadu, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je imao troškove od 3,00 % od iznosa kredita niti na što se ta naknada odnosi. Stoga je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, a što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, tu odredbu nametnuo tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj od trenutka kada je stekao spornu naknadu.

13.2. Kako je dakle, označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, bila unaprijed formulirana od strane tuženika i kako tužiteljica nije imala utjecaja na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se o odredbi 3. ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo, što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03., to nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava ni u odnosu na ovu odredbu.

14 Neosnovan je i žalbeni prigovor tuženika u svezi anuiteta koji su bili niži od onog početno ugovorenog (negativna razlika) jer tuženik u slučaju obveze vraćanja na ime stjecanja bez osnove u potrošačkim kreditnim odnosima zbog utvrđene nedopuštenosti valutne klauzule može utjecati na visinu zahtjeva tužiteljice koja je potrošač u ovom slučaju, samo na osnovu protutužbenog zahtjeva ili procesnog prigovora radi prijeboja, a što je u konkretnom slučaju u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjske odluke izostalo (tako i VSRH u odluci Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021.).

15. Ni ostalim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke, s time što su isti u biti sadržajno prigovori kojima tuženik iznosi vlastita utvrđenja i zaključke, a suprotne pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda.

16. Također je i odluka o troškovima pravilno donesena na temelju odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. stavka 1. ZPP-a, u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, zbog čega je potvrđena, dok tuženiku ne pripada naknada troška za sastavljanje žalbe jer nije uspio sa svojom žalbom.

17. S obzirom na navedeno, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 380. točke 2. ZPP-a, trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijane odluke te odlučiti kao u izreci ovih odluka.

U Splitu 7. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča