Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Daruvaru

Daruvar, S. Radića 27

Poslovni broj: P-490/2025-51

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Daruvaru po sucu toga suda Damiru Palatinušu kao sucu pojedincu na temelju prijedloga višeg sudskog savjetnika- specijaliste Narcise Bukač, u parničnom predmetu tužitelja PŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Tomislavu Kovačiću, odvjetniku u Puli, protiv tužene ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupana po odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 10. rujna 2025., uz objavu 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da tužiteljici PŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 1.456,37 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 7,51 eura počevši od 18. kolovoza 2005.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 12,31 eura počevši od 16. rujna 2005.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 6,65 eura počevši od 19. listopada 2005.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 9,77 eura počevši od 18. studenog 2005.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 10,53 eura počevši od 16. prosinca 2005.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 9,29 eura počevši od 17. siječnja 2006.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 4,87 eura počevši od 16. veljače 2006.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 1,82 eura počevši od 17. ožujka 2006.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 0,38 eura počevši od 12. listopada 2006.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 3,99 eura počevši od 17. studenog 2008.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 1,12 eura počevši od 17. prosinca 2008.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 32,38 eura počevši od 23. veljače 2009.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 32,50 eura počevši od 25. ožujka 2009.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 20,49 eura počevši od 1. lipnja 2009.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 17,07 eura počevši od 1. srpnja 2009.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 11,68 eura počevši od 3. kolovoza 2009.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 15,65 eura počevši od 1. rujna 2009.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 18,77 eura počevši od 1. listopada 2009.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 14,26 eura počevši od 2. studenog 2009.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 15,44 eura počevši od 1. prosinca 2009.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 21,97 eura počevši od 4. siječnja 2010.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 27,85 eura počevši od 1. veljače 2010.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 32,95 eura počevši od 1. ožujka 2010.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 34,51 eura počevši od 1. travnja 2010.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 43,34 eura počevši od 1. svibnja 2010.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 42,00 eura počevši od 1. lipnja 2010.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 52,01 eura počevši od 1. srpnja 2010.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 75,39 eura počevši od 2. kolovoza 2010.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 76,18 eura počevši od 1. rujna 2010.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 93,47 eura počevši od 1. listopada 2010.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 80,61 eura počevši od 2. studenog 2010.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 80,02 eura počevši od 1. prosinca 2010.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 110,30 eura počevši od 3. siječnja 2011.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 120,42 eura počevši od 1. veljače 2011.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 111,45 eura počevši od 1. ožujka 2011.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 111,83 eura počevši od 1. travnja 2011.godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 95,59 eura počevši od 2. svibnja 2011.godine pa do konačne isplate

s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu 374,98 eura / 2.825,29 kn sa zakonskom zateznom kamatom s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, te se odbija prigovor tuženika radi prijeboja kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženoj ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da tužiteljici PŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.828,74 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 7. listopada 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope, odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Kod ovog suda tužiteljica PŽ iz [adresa] podnijela je 22. veljače 2023. tužbu protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, radi isplate i stjecanja bez osnove.

2. U tužbi se navodi da je pravni prednik tužiteljice, njen pokojni suprug UŽ kao korisnik kredita, a tužiteljica kao sudužnik i založni dužnik, 12. srpnja 2005. sklopio s tuženom bankom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5102518006, koji ugovor je potvrđen 13. srpnja 2005. kod javnog bilježnika Mladena Čopa iz [adresa] pod brojem OU-223/05., te je u članku 1. predmetnog ugovora naveden iznos kredita i to 51.350,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata „ po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj “, dok je u članku 7. navedeno da povrat obveza iz tog Ugovora će se obračunat „ po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“ U članku 10. navedeno je da naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora, te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana, dok je za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke. Nadalje, ugovoren je rok otplate na 96 mjeseci (8 godina). Zajedno s Ugovorom o kreditu predniku tužiteljice uručena je otplatna tablica. Kredit je predniku tužiteljice isplaćen 15. srpnja 2005. Tužitelj navodi da je uredno podmirivao sve dospjele rate kredita, a anuiteti su se konstantno povećavali i zbog promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, te je krajnjim naporima dana 18. prosinca 2012. prijevremeno otplatio predmetni kredit. Korisnik kredita UŽ je preminuo **.**.2018., te ga je naslijedila tužiteljica kao njegov univerzalni sukcesor i stoga je aktivno legitimirana za ovu tužbu. Predmetni ugovor o kreditu je potrošački ugovor, a prednik tužiteljice i tužiteljica imaju status potrošača. Tužiteljica smatra da je tužena banka u konkretnom slučaju u odnosu na pravnog prednika tužiteljice, s kojim je sklopila predmetni ugovor o kreditu, povrijedila interese i prava prednika tužiteljice kao potrošača s obzirom da predmetni ugovor o kreditu sadrži naprijed citirane nepoštene ugovorne odredbe, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te su ništetne. Predmetne ugovorne odredbe su predniku tužiteljice kao potrošaču potpuno bile nerazumljive jer obveza nije određena, niti odrediva. Prednik tužiteljice, kao potrošač, prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogao predvidjeti kolika će kamatna stopa, odnosno tečaj CHF, faktički biti, te je time uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu prednika tužiteljice kao potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem predmetnih ugovornih odredbi tužena banka je potpuno izbjegla utjecaj prednika tužiteljice kao druge ugovorne strane na cijenu koja je praktički predniku tužiteljice ostala i nepoznata u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Tužiteljica ističe da su naprijed navedene ugovorne odredbe nepoštene i protivne načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju očitu i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedeno tužiteljica smatra da potkrjepljuje činjenica što su ugovorne odredbe sadržane u predmetni ugovor o kreditu na isključivu inicijativu tužene banke kao sadržaj standardnog/tipskog ugovora banke na koju prednik tužiteljice kao potrošač nije na bilo koji način mogao utjecati, a nesporno je da nije u ugovoru (a niti kasnije) utvrđen egzaktan parametar za promjenu tečaja niti metoda izračuna tog parametra, pa su naprijed citirane ugovorne odredbe sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu u cijelosti protivne odredbama Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tužena banka nije prednika tužiteljice kao potrošača prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu kao trgovac uopće informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na navedeni način tužiteljica smatra da je tužena banka postupala suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Prednik tužiteljice kao prosječni potrošač nije u razumnoj vjeri dobro obaviješten, te ni uz razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti, a niti sada tužiteljica razumije, sporne ugovorne odredbe, te nije mogao donijeti prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. U trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu postojala su dva promjenjiva elementa: tečaj švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima je ovisila obveza prednika tužiteljice, pa je nedvojbeno navedeno uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu prednika tužiteljice kao potrošača. Naime, neizvjestan je iznos glavnice kredita kojeg prednik tužiteljice kao dužnik ima obvezu vratiti banci, a time i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti- CHF. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi predmetnog ugovora o kreditu, s tim da je tužena banka znala da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta koji rizik je „prebačen“ na prednika tužiteljice kao potrošača, a da to nije ni znao. U predmetnom je poslu tužena banka na nepošten način potaknula prednika tužiteljice, kao potrošača, na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije, koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja. O navedenim pravnim i činjeničnim pitanjima vodio se je parnični postupak u kolektivnom sporu tzv. predmet „Franak“ po tužbi udruge „Potrošač“ u kojem su donesene pravomoćne presude koje potvrđuju naprijed navedene stavove tužitelja u ovoj tužbi. Tužiteljica se poziva na sva činjenična i pravna utvrđenja iz spora koji se vodio po kolektivnoj parnici u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/12, ali i na utvrđenja i stajališta Suda EU koje su donesene u korist potrošača. Tužiteljica ističe da je Direktiva o zaštiti potrošača 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora osnova i temelj europskog prava zaštite potrošača i implementirana je u hrvatski pravni sustav kroz Zakon o zaštiti potrošača, te kroz Zakon o potrošačkom kreditiranju. Osim toga, i Zakonom o obveznim odnosima propisane su norme koje obvezuju banke kod ugovaranja kredita. Države članice dužne su osigurati da ugovori sklopljeni s potrošačima ne sadrže nepoštene odredbe. Direktivom 93/13/EEZ jasno je propisano i to da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, što je upravo u ovom predmetu slučaj. Stoga, tužiteljica se poziva i upućuje na Presudu Suda Europske unije C-26/13, mađarski predmet P, Presudu C-186/16, rumunjski predmet Andriciuc, Presudu C-118/17, mađarski slučaj U te na Presudu C-260/18 u poljskom slučaju A (sve dostupne na: https://curia.europa.eu › jcms ). Konkretno, nepoštene ugovorne odredbe koje sadrži predmetni Ugovor o kreditu su navedene, o njima se nije pojedinačno pregovaralo, a koje su zato ništetne. Predmetne ugovorne odredbe su potpuno nerazumljive jer obveza nije određena, niti odrediva. Navedene ugovorne odredbe su nepoštene odredbe u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. jer se radi o ugovornim odredbama o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koje se kao takve smatraju nepoštenima u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu prednika tužiteljice kao potrošača, te na štetu tužiteljice uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti tako da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene tečaja, o čemu to ovisi, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Konkretne ugovorne odredbe koje sadrži predmetni Ugovor o kreditu, a koje su navedene, su potpuno nerazumljive. U konkretnom slučaju, predniku tužiteljice kao potrošaču nisu objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora koje se na to odnose, kao niti sve u odnosu na valutu obveze, tako da prednik tužiteljice kao potrošač nije mogao znati niti predvidjeti na temelju točnih i razumljivih kriterija ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Slijedom svega navedenog, tužiteljica smatra da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, te da je tužena banka neosnovano povećavala anuitete zbog nagle promjene tečaja CHF, čime je prednik tužiteljice preplatio svoju obvezu u korist tužene banke, a zbog ništetnih ugovornih odredbi. Prednik tužiteljice je ugovorio da će njegov anuitet biti 732,46 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, te je tako pisalo i u otplatnom planu. S obzirom da je kredit tužitelju isplaćen 15. srpnja 2005., a srednji tečaj CHF-a tužene banke na taj dan je bio 4,6493, prednik tužiteljice očekivao je da će plaćati svoje obveze po tečaju, ne većem od toga, odnosno svako mjesečno u iznosu, ne većem od 3.405,42 kune. Sve preplaćeno preko tog kunskog iznosa po pojedinom anuitetu predstavlja neosnovano bogaćenje u korist banke, odnosno stjecanje bez osnove. Tužiteljica traži isplatu svih iznosa koje je njen pravni prednik preplatio u korist tužene banke samo zbog nezakonitog povećavanja tečaja CHF-a u odnosu na kunu, odnosno zbog ugovaranja valute kredita u CHF, a ne i preplaćeno zbog promjenjive kamatne stope, zbog spornog pitanja zastare, te tužiteljica potražuje sve preplaćeno s tog osnova i to računajući samo pozitivne razlike. Prema slobodnoj procjeni tužiteljice, s tog je osnova njen pravni prednik preplatio predmetni kredit za iznos od 5.440,00 eura (40.987,68 kuna), pa taj iznos potražuje točkom II. tužbenog zahtjeva. Nažalost, tužiteljica kao teško bolesna umirovljenica nema novca platiti vještačenje prije podnošenja tužbe, a zna da će vještačenje morati platiti u ovom postupku, te je zadržala pravo zahtjev uskladiti nakon provedenog vještačenja. Kamatu tužiteljica za sada potražuje od dana isplate kredita, a istu će urediti nakon vještačenja tako da će teći od svakog pojedinog iznosa preplate zbog povećanja tečaja. Nadalje, kako je već navedeno, i članak 10. Ugovora o kreditu je ništetan, kojom je unaprijed određeno da je prednik tužiteljice dužan prije korištenja kredita platiti nekakvu jednokratnu naknadu, kao i naknadu za slučaj prijevremene otplate kredita. Navedene su odredbe ništetna zbog istih razloga koji su naprijed navedeni za ostale odredbe ugovora. O toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Te su naknade netransparentne i nisu utemeljene na troškovima koje banke imaju zbog ugovaranja kredita, odnosno zbog prijevremene otplate. To su unaprijed formulirane ugovorne odredbe kojom se stvorio nezakoniti namet za prednika tužiteljica kao potrošača, koje stvaraju neravnotežu na štetu potrošača, kao što je to presudio i Sud EU već u dvije presude, C-84/19 i C- 224/19. Iz dopisa banke od 7. veljače 2023. proizlazi da je tužena banka naplatila od prednika tužiteljice naknadu za obradu kredita dana 15. srpnja 2005. u iznosu od 5.986,38 kn (794,53 eura). Nadalje, iz istog dopisa banke proizlazi da je tužena banka naplatila od prednika tužiteljice naknadu za prijevremenu otplatu kredita dana 17. prosinca 2012. u iznosu od 1.075,87 kuna (142,79 eura), te stoga navedene iznose tužiteljica potražuje u ukupnom iznosu od 937,32 eura (7.062,24 kune). Nadalje je tužiteljica dodatno istakla da je ništetna i odredba članka 16. Ugovora koja glasi: „U slučaju spora, nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke.“ iz istih razloga koji se u tužbi navode kao razlozi za ništetnost ostalih odredbi ugovora. O toj odredbi se također nije pojedinačno pregovaralo, nisu se vodili pregovori, prednik tužiteljice, a ni tužiteljica za istu nisu niti znali, ista je unesena u predmetni ugovor kao odredba tipskog ugovora po principu „uzmi ili ostavi“, s tim da predniku tužiteljice nije na istu skrenuta pozornost. Ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka jer je za prednika tužiteljice, a sada za tužiteljicu nepovoljno i suviše teško da se bilo kakav spor u vezi predmetnog ugovora vodi na bilo kojem sudu osim suda u Pakracu, što se s druge strane ne može reći za tuženu banku koja ima iza sebe velike odvjetničke urede, ima poslovnice s pravnim službama diljem zemlje i dr. Predmetni je članak ugovora nepoštena ugovorna odredba te je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljica je u mirovini s vrlo malim primanjima, teško je bolesna te bi joj putovanja na sud u Rijeku predstavljalo suviše otegotno i skupo procesno postupanje, a time bi bila uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama stranaka. S obzirom na to da je ugovor zaključen u poslovnoj jedinici u [adresa], to je sukladno članku 59. Zakona o parničnom postupku za ovaj spor nadležan i naslovljeni sud, s time da tužiteljica ima prebivalište na području Stalne službe u Pakracu. Slijedom navedenog tužiteljica je predložila da sud donese presudu kojom se utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu, broj 2402006-1031262160 /51401652- 5102518006 kojeg su prednik tužiteljice UŽ kao korisnik kredita i tužena banka kao kreditor sklopili 12. srpnja 2005. i potvrdili ga 13. srpnja 2005. kod javnog bilježnika Mladena Čopa iz [adresa] pod brojem OU-223/05, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita i to: u članku 1. koje glase: „po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj“; u članku 7. koje glase: „po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja“; te u članku 10. koje glase: „NAKNADA: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke“; te se utvrđuje da iste odredbe ne proizvode pravne učinke među ugovornim stranama. Nadalje je tužiteljica predložila da se naloži tuženoj banci da tužiteljici u roku od 15 dana isplati novčani iznos od 5.440,00 eura zajedno sa zateznim kamatama, novčani iznos od 794,53 eura sa zateznim kamatama, kao i da tuženoj plati prouzročeni parnični trošak ovog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana donošenja presude pa do konačne naplate.

3. U odgovoru na tužbu od 3. travnja 2023. (list 46-70) tuženik je prvenstveno prigovorio mjesnoj nenadležnosti ovog suda budući da je odredbom članka 16. Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke (Općinski sud u Rijeci), koji je ujedno i opće mjesno nadležan za tuženika. Podredno navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer u rješenju o nasljeđivanju poslovni broj O-2207/18 od 6. studenog 2018. na koje tužiteljica temelji svoju aktivnu legitimaciju, nije naznačeno da ostavinu korisnika kredita UŽ čine prava i obveze koje proizlaze iz predmetnog ugovora. Nadalje, tuženik osporava tužbu i s osnova zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari, smatra da je potrebno dokazati status potrošača korisnika kredita, da su odluke donesene u kolektivnom sporu nepravilne i nezakonite, da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C- 81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da su korisniku kredita bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te je na takav način mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, da odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a korisniku kredita kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe i da je predmetnim ugovorom o kreditu, kao instrument osiguranja kredita ugovoren i depozit u visini od 10 % od iznosa kredita, da je u trenutku uplate sredstava depozita, odnosno na dan 15. srpnja 2005. depozit od CHF 5.135,00 u kunskoj protuvrijednosti vrijedio 23.874,16 kn (CHF 5.135,00 x 4,6493 - srednji tečaj tuženika), da je iznos depozita korišten u cijelosti za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta do 18. prosinca 2012. kada je iznos od 5.154,11,00 CHF prebačen u korist kredita, a koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio 32.141,03 kn pa da je isplaćen po tečaju na dan sklapanja ugovora o oročenom depozitu (15. srpanj 2005.) vrijedio bi 23.963,00 kn, te je korisnik kredita profitirao za razliku u depozitu u iznosu od 1.085,41 eura. Tuženik tvrdi i da je naknada za obradu, kao i prijevremenu otplatu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, da je korisnik kredita bio informiran u pogledu naknade za obradu kredita kao i naknade za prijevremenu otplatu, da navedene odredbe ne uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, a ističe i prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužitelja na ime naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik nadalje navodi da ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 391,70 eura (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao i prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnova razlike u depozitu koji je u razdoblju kada je isplaćivan iznosio 1.085,41 eura više nego u trenutku kada je zaključen ugovor.

4. U odnosu na prigovor prijeboja, tužiteljica je isti osporila jer smatra da je isti izjavljen kao uvjetovan, odnosno eventualni, te ga stoga tužiteljica osporava kako po osnovi, tako i po visini. U pogledu prigovora prijeboja tužiteljica je istaknula i prigovor zastare.

5. Na ročištu održanom 4. prosinca 2023. (list 247-250) sud je raspravnim rješenjem odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu i sukladno odredbi čl. 301. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22, 155/23 - dalje ZPP) odmah je nastavljeno raspravljanje o glavnoj stvari, a sve s obzirom da je tužitelj podnio tužbu mjesno nadležnom sudu jer prema odredbi čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16 ) u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a to je u konkretnom slučaju Općinski sud u Bjelovaru.

6. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 20. ožujka 2024. (list 289-292) precizirao tužbeni zahtjev tužbe i to točku II. tužbenog zahtjeva na način da je predložio da sud donese presudu kojom se nalaže tuženoj banci da tužiteljici u roku od 15 dana isplati novčani iznos od 5.617,42 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostao kao u tužbi.

7. Tuženik je u podnesku od 20. ožujka 2024. (list 293-297) naveo da ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 2.825,29 kn/374,98 eura sa zakonskom zateznomu kamatom koja teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa.

8. Sud je donesao presudu i rješenje broj P-197/2023-37 od 10.prosinca 2024. (list 388-409) kojom je u točki I utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu, broj 2402006-1031262160 /51401652-5102518006 kojeg su prednik tužiteljice UŽ kao korisnik kredita i tužena banka kao kreditor sklopili 12. srpnja 2005. i potvrdili ga 13. srpnja 2005. kod javnog bilježnika Mladena Čopa iz [adresa] pod brojem OU-223/05, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita i to: u članku 1. koje glase: „po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj“; u članku 7. koje glase: „po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja“; te u članku 10. koje glase: „NAKNADA: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke“; te je utvrđeno da iste odredbe ne proizvode pravne učinke među ugovornim stranama. Točkom II presude nalaženo je tuženiku da tužiteljici, u roku od 15 dana, isplati novčani iznos od 4.161,05 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose do isplate, dok je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim se nalaže tuženiku da tužiteljici novčani iznos od 1.456,37 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose do isplate. Nadalje, točkom III presude nalaženo je tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati novčani iznos od 937,32 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na iznos od 794,53 eura teku od 15. srpnja 2005., a na iznos od 142,79 eura teku od 17. prosinca 2012. pa sve do konačne isplate, dok je točkom IV nalaženo tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana plati prouzročeni parnični trošak ovog postupka u iznosu od 999,90 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana donošenja presude pa do konačne naplate. Sud je donesao i rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva i to iz točke II. tužbenog zahtjeva na iznos od 5.617,42 eura sa zateznom kamatom.

9.Sud je donesao i dopunsko rješenje broj P-197/2023-42 od 8. siječnja 2025. (list 418- 419) kojim je odbio zahtjev tužiteljice radi naknade parničnog troška u iznosu od 750,10 eura.

10.Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-412/2025-2 od 13. svibnja 2025. uvažena je se žalba tužitelja i ukinuta je presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu, poslovni broj P-197/2023-37 od 10. prosinca 2024., u pobijanom dijelu pod točkom II izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 1.456,37 eura s pripadajućom kamatom i u tom dijelu je predmet vraćen na ponovno suđenje, te je ukinuto i dopunsko rješenje poslovni broj P-197/2023-42 od 8. siječnja 2025. i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Iz obrazloženja navedenog drugostupanjskog rješenja proizlazi da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o prigovoru prijeboja, već je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na negativnu tečajnu razliku za razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, a da nije obrazložio u čemu je osnova tog odbijanja, te je stoga prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer se presuda u tom dijelu ne može ispitati. S tim u vezi, ukinuta je presuda u pobijanom dijelu pod točkom II izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 1.456,37 eura, te je određeno da će u ponovljenom postupka, prvostupanjski sud donijeti novu odluku kojom će odlučiti i o prigovoru prijeboja i istaknutom prigovoru zastare u odnosu na prigovor prijeboja, te kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuto je i dopunsko rješenje o troškovima.

11.Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu od 12. srpnja 2005. (list 10-15), zk. izvadak (list 16-17), obračun naknade za bankarske usluge (list 18), otplatnu tablicu (list 19-22), plan otplate (list 23-24), obavijest o kreditu (list 25), preslike uplatnica (list 26), rješenje o nasljeđivanju (list 27-28), baze tečajne liste (list 29), obavijest od 7. veljače 2023. (list 30), pregled prometa po kreditu (list 31-42), reklamni materijal za stambeni kredit (list 71), izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa (list 90- 94), pregled prometa po kreditu (list 95-106), obračun naknade za bankarske usluge (list 107), informativni materijal (list 116-120, 129-141), pitanja i odgovore za stambene kredite (list 164-165), ugovor o oročenom depozitu od 15. srpnja 2005. (list 166), uz suglasnost stranaka pročitan je iskaz svjedok AŽ (list 249), tužiteljice PŽ (list 249-250), izvršen je uvid u aktiviranje izjave o obustavi plaće od 12. srpnja 2005. (list 255-256), plan otplate (list 257), ugovor o trajnom nalogu (list 259-260), uz suglasnost stranaka izvršen je uvid i pročitan nalaz i mišljenje vještaka Josipa Rašić te dopunu vještačkog nalaza (list 267-284, 355-357), te je uz suglasnost stranaka pročitan iskaz svjedoka TŽ (list 372-373).

12.Koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je u smislu odredbi članka 8. ZPP odlučio prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

13.Tijekom postupka nije bilo sporno da su prednik tužiteljice kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 12. srpnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj: 42402006- 1031262160/51401652-5102518006 (dalje: Ugovor); da je predniku tužiteljice, kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 51.350,00 CHF po srednjem tečaju kreditor na dan korištenja s ugovorenom kamatnom stopom od 8,25% godišnje, koja stopa je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika; da je istim ugovorom ugovorena obveza uz primjenu valutne klauzule vezane uz valutu CHF, te promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika; da je ugovoren rok otplate od 96 mjeseca, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća; da je predmetni ugovor sklopljen radi kupnje kuće, a ugovor je otplaćen dana 18. prosinca 2012.

14.Presudom Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu broj P-197/2023- 37 od 10. prosinca 2024. utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora u dijelu kojim je glavnica vezana uz valutu CHF, odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te se navedene odredbe ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovoren odredbe.

15.S obzirom na uputu drugostupanjskog suda bilo je potrebno je odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva koji je sud odbio umanjujući isti za negativnu razliku u tečaju CHF, te o istaknutom prigovoru prijeboja kojeg je istaknuo tuženik još u odgovoru na tužbu, te o tužiteljičinom prigovoru zastare u odnosu na prigovor prijeboja.

16.Prvostupanjskom presudom sud je prihvatio nalaz vještaka, te je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.161,05 eura, koji predstavlja razliku između iznosa koji je tužitelj preplatio u razdoblju kad je tečaj bio viši i iznosa koji je manje plaćen zbog negativne tečajne razlike i razlike u depozitu, te je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 1.456,37 eura koji se odnosi na negativne tečajne razlike.

17.U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji je umanjen za negativnu razliku, sud smatra da tužiteljica ima pravo, proglašenjem ugovorne odredbe kojom je glavnica vezana uz valutu za CHF proglašena ništetnom, kao i odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, na restituciju sukladno članku 323. st. 1. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO), što znači da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

18.Na okolnost visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po vještaku Josipu Rašiću, koji je utvrdio da ukupan iznos preplata s osnova tečajne razlike iznosi 5.617,42 eura. U periodima u kojima su tečajevi na dan dospijeća (plaćanja) anuiteta bili niži od početnog tečaja, nastala je tečajna razlika u iznosu od 374,98 eura / 2.825,29 kn, kao i razlike depozita nastale s istog osnova u iznosu od 1.081,39 eura.

19.Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvati jer je sačinjen u skladu s pravilima struke, vještak je odgovorio na sva sporna pitanja, te je u skladu s drugim dokazima i niti na koji način nije doveden u sumnju, a pri tome sud je uzeo u obzir da stranke nisu predlagale dopunu nalaza i mišljenja vještaka usmeno saslušanjem vještaka nakon što je vještak dostavio pisani nalaz i mišljenje na koji nisu imale primjedbe.

20.Uzimajući u obzir navedeno, odnosno kako sud smatra da nije bilo osnove da se utvrđeni ukupni iznos pretplate s osnova tečajne razlike umanjuje za negativne tečajne razlike i razlike u depozitu, te uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka iz kojeg proizlazi da je ukupna tečajna razlika 1.456,37 eura (374,98 eura+1.081,39 eura), sud je slijedom navedenog odlučio kao u točki I izreke presude.

21.Tužiteljici su priznate i kamate u skladu sa zatraženim, a pri tome uzimajući u obzir odredbu članka 1115. ZOO, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je stekao nepoštenim postupanjem prilikom ugovaranja valutne klauzule od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate kako je postavio tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci presude, te je visina kamatne stope određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, te članka 29. stavak 2. i 8. ZOO.

22.Po ocjeni ovoga suda, istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosa od 2.825,29 kn / 374,98 eura sa zakonskom zateznom kamatom, nije osnovan.

23.Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom člankom 323. st. 1. ZOO-a, te je određeno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja pa da bi na taj način tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja.

24.Osim toga, odredbom članka 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

25.U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

– ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323. stavak 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica, a ne i tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

26.Nadalje, osnovan je i prigovor zastare istaknut od strane tužiteljice vezano uz potraživanja tuženika s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta jer zastara za tuženika kao kreditora nije prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu budući su kreditori tamo pasivno legitimirani i ne uživaju benefite podnošenja tužbe i prekida zastarijevanja, dok to pravo pripada samo potrošačima u čiju korist i za čiji interes je tužba podnesena. Dospjeli anuiteti precizirani u podnesku tuženika su od travnja 2006. do siječnja 2009. (list 293-297), dok je prigovor radi prijeboja tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu od 3. travnja 2023. Uzimajući u obzir navedeno, te opći zastarni rok od 5 godina, proizlazi da je tražbina tuženika koja je istaknuta u prigovoru protiv prijeboja, zastarjela i stoga je sud, slijedom svega navedenog odlučio kao u točki II izreke presude.

27.Punomoćnik tužitelja potraživao je troškove i to za sastav tužbe 200,00 eura, za zastupanje na ročištima 14. rujna 2023., 4. prosinca 2023., 31. listopada 2024., te 10. rujna 2025. iznos od 200,00 eura za svako ročište, za sastav dopisa od 23. rujna 2023. kojim je tražena dokumentacija od banke kako bi se mogla podnijeti tužba iznos od 200,00 eura, za sastav podneska od 20. ožujka 2024. i 22. rujna 2024. iznos od po 200,00 eura za svaki podnesak, za sastav žalbe od 17. prosinca 2024. iznos od 312,50 eura, za sastav žalbe od 9. siječnja 2025. iznos od 187,50 eura, na ime PDV-a iznos od 350,00 eura, sudsku pristojbu na tužbu iznos od 61,75 eura, te na ime troškova vještačenja iznos od 316,08 eura, a što ukupno čini iznos od 2.827,83 eura.

28.Uzimajući u obzir Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023) sud je utvrdio da su navedeni troškovi u cijelosti osnovano zatraženi sukladno poduzetim radnjama i troškovima koji su nastali. Uzimajući u obzir da je presudom suda broj P-197/2023-37 od 10. prosinca 2024. naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak u iznosu od 999,09 eura, sud je temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a naložio tuženiku da plati trošak tužiteljici u iznosu od 1.828,74 eura (2.827,83 eura – 999,09 eura), a pri tome uzimajući u obzir da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

U Daruvaru 7. listopada 2025.

Sudac

Damir Palatinuš

P O U K A : Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. Odvjetnik Tomislav Kovačić iz Pule

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb