REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7223/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužitelja VZ (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Davor Pavičić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska 69, kojeg zastupa generalni punomoćnik Jurica Grbić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 3. rujna 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika stranaka, dana 7. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e:

I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe Ugovora o kreditu broj 138-50-4392731 od dana 18.9.2007. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja u dijelu čl. 3 glasi:

"…NAKNADA…1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…".

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 129,48 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21.9.2007. godine do isplate i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 193,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (7.10.25.) do isplate, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 18.9.2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 188-50-4392731, prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.000,00 CHF. Nadalje, tužitelj tvrda da mu je temeljem tog ugovora i to čl. 3 tuženik naplatio naknadu u iznosu od 129,48 eura dana 21.9.2007. godine.

1.1. Tužitelj ističe da je odredbom čl. 3 predmetnog Ugovora tuženik obvezao tužitelj na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 1,00% bez da je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u toj visini, što navedenu obvezu čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom. Ističe da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Smatra da je tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelj u neravnopravan položaj u kojem ne može utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da posljedično tome, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane.

1.2. Zbog toga tužitelj traži da se utvrdi ništetnom sporna odredba i tuženika obveže na plaćanje iznosa od 129,48 eura sa kamatom od dana naplate od strane tuženika, uz naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.

2. Tuženik zaključenje ugovora (1.) ne osporava, ali u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava sve navode tužitelja, smatra da je odredba ugovora o naknaditi valjana i da je istu imao pravo naplatiti. Visinu naknade tj. visinu zahtjeva ne osporava, ali ističe prigovor zastare. Predlaže zahtjev odbiti i potražuje naknadu parničnog troška.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, potvrdu, saslušan je tužitelj, kao stranka, u svrhu dokazivanja.

3.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđenu u cijelosti.

3.2. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. U odnosu na tzv. ulaznu naknadu naplaćenu u iznosu od 129,48 eura, a koji iznos tuženik ne osporava, a visina naplaćene naknade i dan plaćanja utvrđeni su uvidom u potvrdu koji je izdao tuženik, sud utvrđuje da se u spornom ugovoru i to čl. 9. ugovora da na sve što nije regulirano ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je reguliranje kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.

5. Iz iskaza tužitelja, koji se zbog uvjerljivosti prihvaća, utvrđeno je da je tužitelju trebao novac kako bi renovirao kuću u kojoj je živio i u kojoj nije obavljao poslovnu djelatnost, i da je u poslovnici tuženika razgovarao o tome koliki će mu biti anuitet, jer mu je jedino bilo bitno da obvezu može mjesečno podmirivati i da je samo to bio predmet razgovora s djelatnikom tuženika. O naknadama, prijevremenoj otplati kredita ili nekim drugim stvarima nije bilo razgovora. Tužitelj misli da je naplata naknade išla odmah i da on to nije posebno platio. Ugovor je prije potpisivanja pročitao.

5.1. Iz provedenih dokaza, ovaj sud smatra utvrđenim da među strankama nisu vođeni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, jer tužitelj se uopće ne sjeća da bi se o naknadi razgovaralo, a tuženik ovakve navode nije niti osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno naknada odnosi pa se posljedično o istoj i nije pregovaralo.

6. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. - dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

6.1. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

6.2. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da je tužitelju bila bitna visina mjesečno anuiteta, a iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% iznosa kredita.

7. Prema mišljenju suda predmetna odredba čl. 3 ugovora je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

7.1. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

7.2. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. ugovora nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

7.3. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

8. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da niti informativni leci ni sama ugovorna odredba članka 3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj prista na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

8.1. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

9. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

9.1. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

9.2. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelj čl. 3 ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

9.3. Nadalje, prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

9.4. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

10. Budući da iz predmetnog ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je s tuženikom pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju na temelju čl. 3 ugovora naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 3. ugovora, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. istoga zakona.

10.1. Zbog svega utvrđenog sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan čl. 3 ugovora u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 1,00 % (točka I izreke presude).

10.2. Kako je odredba ugovora ništetna u dijelu u kojem je ugovorena ulazna naknada, kako je to ranije obrazloženo, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

10.3. Konačno, u pogledu istaknutog prigovora zastare valja reći da sud nalazi isti u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10. listopada 2019. godine promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje, čime je postignut cilj odredbe čl. 110 ZOO-a i u većoj mjeri osigurana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, kao i veća pravna sigurnost. S obzirom da je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetne ugovorne odredbe, kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

11. Kako visina naplaćene naknade među strankama bila nesporna, to je odlučeno kao pod točkom II izreke presude, pri čemu tužitelju pripada i pravo na kamatu od dana dana plaćanja, a po stopi propisanoj Uredbom o visini kamatne stope (NN 153/04) i čl. 29 ZOO-a.

11.1. Naime, tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o naknadi nepoštene, a time i ništetne. Zbog toga je nesavjestan i kamatu treba platiti od dana stjecanja.

12. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP), a trošak se odnosi na troškove zastupanja tužitelja putem odvjetnika.

12.1. Sud je tijekom postupka utvrdo vrijednost predmeta spora u iznos od 129,48 eura i pri tome imao u vidu da se radi o postavljenom deklaratornom (točka I izreke ove presude) i kondemnatornom tužbenom zahtjevu (točka II izreke) i da u tom slučaju kao mjerodavno za određivanje vrijednosti predmeta spora treba isključivo cijeniti visinu kondemnatornog zahtjeva (Rev 475/08, VS RH). Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu, u ovom slučaju na isplatu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanu vrijednosti predmeta spora.

12.2. Trošak, koji je bio potreban i nužan za vođenje ovog spora, odnosi se na trošak sastava tužbe, i pristupa na roč. 3.9.25. po 50,00 eura i za podnesak od 31.1.25. 12,50 eura tj. ukupno 112,50 eura što je uvećano za 28,12 eura PDV-a i ukupno plaćene pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 53,10 eura.

12.3. Ukupan troška iznosi 193,72 eura, na koji, temeljem čl. 151. st. 3 ZPP-a kamata teče od dana donošenja ove presude.

12.4. U smislu odredbe čl. 299a ZPP-a tužitelju nije priznat sastav podnesak od 24.2.2025. godine, a uz to sud ističe da isti podnesak tužitelju nije priznat ni primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a, jer tužitelj u istome iznosi opće poznate pravne stavove i pravna shvaćanja VS RH.

U Zagrebu, 7. listopada 2025. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.