REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Poslovni broj: Us I-1269/2025-9

[adresa] U 5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja Energija Projekt d.d. (OIB: 97312497377), Senj, Krčka ulica 2A, kojeg zastupaju opunomoćenici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Lovrić & Klobučar j.t.d., u Zagrebu, Gundulićeva 19/1, protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije Republike Hrvatske (OIB: 59951999361), Uprave za zaštitu prirode, Zagreb, Radnička cesta 80, radi ocjene prihvatljivosti za ekološku mrežu zahvata Vjetroelektrana Senj, 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije Republike Hrvatske, Uprave za zaštitu prirode, KLASA: UP/I-352-03/23-06/65, URBROJ: 517-06-2-2-25-22 od 20. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika navedenim u izreci ove presude utvrđeno je da je namjeravani zahvat tužitelja - Vjetroelektrana Senj (dalje: VE Senj), na području Grada Senja i Općine Brinje u Ličko-senjskoj županiji, prihvatljiv za ekološku mrežu uz primjenu tim rješenjem utvrđenih mjera ublažavanja negativnih utjecaja na ciljeve očuvanja i cjelovitost područja ekološke mreže (određene pod točkom I. A. tog rješenja) te programa praćenja i izvješćivanja o stanju ciljeva očuvanja i cjelovitosti područja ekološke mreže (određene pod točkom I. B. tog rješenja).

2. U točki I. A. podtočki 3. određeno je da je tužitelj dužan uspostaviti automatizirani opto-elektronički sustav gašenja vjetroagregata na zahtjev (Shutdown on Demand) najkasnije u roku od 24 mjeseca od dana izvršnosti tog rješenja, a u podtočki 4. određeno je da je tužitelj do uspostave automatiziranog opto-elektroničkog sustava gašenja vjetroagregata na zahtjev (Shutdown on Demand), uključivo i period kalibracije, obvezan od 1. veljače do 30. rujna osigurati gašenje vjetroagregata VA 24 do VA 29 tijekom dnevnih sati (od izlaska do zalaska sunca), a na VA 10, VA 11, VA 12, VA 13, VA 14, VA 15, VA 16, VA 19, VA 21, VA 30 VA 31, VA 32, VA 33, VA 34 i VA 36 provoditi vizualno praćenje ciljnih vrsta bjeloglavi sup, zmijar i suri orao promatračima na lokaciji te osigurati gašenje vjetroagregata po zaprimljenoj dojavi o potencijalno opasnom preletu.

3. Tužitelj je podnio tužbu radi osporavanja navedene točke I. A. 4. izreke rješenja tuženika u dijelu kojim je utvrđena obveza tužitelju da do uspostave automatiziranog opto-elektroničkog sustava gašenja vjetroagregata osigura gašenje šest vjetroagregata.

4. U tužbi i u tijeku spora navodi kako tu obvezu smatra nerazmjernom u zaštiti prava stranke i javnog interesa (čl. 6. Zakona o općem upravnom postupku, "Narodne novine", broj 47/09 i 110/21) i na štetu uobičajenog obavljanja energetske djelatnosti koja je od značajnog interesa za redovno poslovanje tužitelja, ali i za Republiku Hrvatsku. Navodi da postoje alternativne metode kojima se može osigurati isti cilj, a to je metoda vizualnog praćenja promatračima na lokaciji uz dojavu gašenja vjetroagregata po zaprimljenoj dojavi o potencijalno opasnom preletu. Navodi da je tu metodu vizualnog praćenja kao prihvatljivu predložio ovlaštenik Studije Glavne ocjene prihvatljivosti predmetnog zahvata za ekološku mrežu tijekom provedbe postupka (na sastanku održanom 13. veljače 2025. u prostorijama tuženika) te se poziva i na pozitivno mišljenje Zavoda za zaštitu okoliša i prirode od 26. veljače 2025. u kojem je navedeno da tu metodu vizualnog praćenja smatraju prikladnom alternativom mjeri gašenja vjetroagregata do uspostave opto-elektroničkog sustava. Navodi da tuženik nigdje u osporavanom rješenju nije naveo da metoda vizualnog praćenja nije prikladna alternativna mjera, niti je obrazložio zbog kojih razloga je smatrao nužnim odrediti upravo mjeru gašenja vjetroagregata. Nadalje navodi da se tuženik prilikom određivanja sporne mjere vodio činjenicom da je došlo do stradavanja jedne jedinke bjeloglavog supa kod vjetroagregata broj 29. Međutim, ukazuje kako je ostalo nerazjašnjeno radi čega je došlo do stradavanja te jedinke, jer je u obdukcijskom nalazu lešine stradale jedinke Zavoda za sudsko i upravno veterinarstvo Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu navedeno da s obzirom na okolnosti koje su zatečene na mjestu događaja je pretpostavljena opravdana sumnja na koliziju predmetne životinje s lopaticama vjetroagregata, dakle da nije sto posto dokazano da je predmetna životinja stradala od vjetroagregata. K tome još navodi da nije jasno radi čega je navedenom mjerom određeno gašenje šest vjetroagregata (označenih brojevima od 24 do 29) ako je do stradavanja jedinke bjeloglavog supa došlo kod vjetroagregata broj 29. Zaključno navodi da je povod cijelog ovog postupka bila činjenica da nadležna tijela Republike Hrvatske nisu pravovremeno primijenila pravo Europske unije, odnosno odredbe Direktive Vijeća 92/43/EEZ od 21. svibnja 1992. o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore (SL L 206 od 22. srpnja 1992., dalje: Direktiva o staništima iz 1992.) i da je sada naknadno nakon što je tužitelj ishodio sve potrebne dozvole za VE Senj koja ukupno ima 39 vjetroagregata (od lokacijskih dozvola do građevinskih i uporabnih dozvola, sve do dozvole za obavljanje energetske djelatnosti na razdoblje od 10 godina), tužitelju nametnuta preotegotna mjera. Navodi da je pravomoćnim i izvršnim rješenjem Ministarstva zaštite okoliša i prirode (nekadašnjeg prednika tuženika) od 18. ožujka 2014. utvrđeno da je zahvat VE Senj prihvatljiv za okoliš i ekološku mrežu, da je potom pravomoćnim i izvršnim rješenjem Ministarstva zaštite okoliša i prirode od 22. listopada 2014. odlučeno da za izmjenu zahvata VE Senj nije potrebno provesti postupak procjene utjecaja na okoliš, niti glavnu ocjenu prihvatljivosti zahvata za ekološku mrežu, te da je dodatno mišljenjem Ministarstva zaštite okoliša i energetike od 7. svibnja 2018. još jednom potvrđeno da za izmjene VE Senj nije potrebno provesti postupak ocjene o potrebi procjene utjecaja na okoliš uz primjenu mjera zaštite okoliša i mjera ublažavanja utjecaja na ciljeve očuvanja ekološke mreže utvrđene navedenim rješenjem od 18. ožujka 2014., te se sada nakon realizacije cjelokupnog projekta vodi postupak Glavne ocjene prihvatljivosti za ekološku mrežu (koji je već obavljen ishođenjem spomenutog rješenja od 18. ožujka 2014. i daljnjim dvjema odlukama od 22. listopada 2014. i 7. svibnja 2018.) jer Republika Hrvatska nije osigurala da njezina tijela, ovdje tuženik, podvrgavaju projekte vjetroelektrana na području Republike Hrvatske pod odredbe Direktive o staništima iz 1992. Navodi da se radi o povredi prava Europske unije od strane Republike Hrvatske zbog neispunjavanja obveza Republike Hrvatske koje proizlaze iz Ugovora o europskoj uniji te da se tužitelju nameće obveza naknadne procjene prihvatljivosti zahvata za ekološku mrežu vjetroelektrane u radu, koji nije predviđen niti jednim pozitivnopravnim propisom bilo Republike Hrvatske, bilo Europske unije. Navodi da je tuženik, bez ikakvog zahtjeva za provedbu takvog postupka koji se može voditi isključivo po zahtjevu stranke (nositelja zahvata), po službenoj dužnosti pokrenuo postupak i zaključkom od 12. listopada 2023. pozvao tužitelja da dostavi ex post Studiju Glavne ocjene prihvatljivosti za ekološku mrežu za zahvat VE Senj koji je rezultirao donošenjem osporavanog rješenja. Smatra da Republika Hrvatska ne može vlastite propuste ispravljati nerazmjernim i neprimjereno otegotnim mjerama te se poziva na načelo "estoppel". Slijedom navedenoga predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i da mu se naknadi trošak ovog upravnog spora.

5. Tuženik se je u odgovoru na tužbu i u tijeku spora očitovao na sve tužbene navode. U suštini je ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

6. U tijeku spora održana je rasprava dana 30. rujna 2025. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu, te su na raspravu pristupili opunomoćenici tužitelja i tuženika.

7. U sporu je sporno je li određena mjera (da tužitelj treba do uspostave automatiziranog opto-elektroničkog sustava gašenja vjetroagregata na zahtjev (Shutdown on Demand) osigurati gašenje ukupno šest vjetroagregata označenih brojevima od 24 do 29 i to od 1. veljače do 30. rujna tijekom dnevnih sati od izlaska do zalaska sunca) preotegotna i je li upravo ta vrsta mjere nužna i razmjerna cilju koji se treba postići - u konkretnom slučaju ublažavanje negativnih utjecaja na ciljeve očuvanja i cjelovitost područja ekološke mreže. Sporno je i je li bilo moguće takvu mjeru naknado odrediti nakon što je tužitelj već proveo potrebne postupke o prihvatljivosti predmetnog zahvata za područje ekološke mreže.

8. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora.

9. Na temelju razmatranja činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

10. Ocjenjujući zakonitost točke I. A. 4. izreke osporavanog rješenja, Sud je utvrdio da je tuženik pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe Direktive o staništima iz 1992. i odredbe Zakona o zaštiti prirode ("Narodne novine", broj 80/13, 15/18, 14/19, 127/19 i 155/23, dalje: ZZP).

11. Čl. 5. ZZP propisano je da se zaštita i očuvanje prirode temelji na načelima, između ostalih, predostrožnosti, kada postoji prijetnja od ozbiljne ili nepopravljive štete za prirodu.

12. Čl. 9. st. 1. t. 7. ZZP propisano je da je ekološka mreža Natura 2000 koherentna europska ekološka mreža sastavljena od područja u kojima se nalaze prirodni stanišni tipovi i staništa divljih vrsta od interesa za Europsku uniju, a omogućuje očuvanje ili, kad je to potrebno, povrat u povoljno stanje očuvanja određenih prirodnih stanišnih tipova i staništa vrsta u njihovu prirodnom području rasprostranjenosti.

13. Nakon provedenog upravnog spora, ocjena je Suda da u konkretnom slučaju metoda vizualnog praćenja nije prikladna alternativa mjeri gašenja vjetroagregata do uspostava opto-elektroničkog sustava, već vodeći se načelom predostrožnosti iz citiranog čl. 5. ZZP upravo određena mjera gašenja vjetroagregata kao pouzdanija metoda.

14. Naime, opunomoćenici tuženika su na raspravi održanoj u ovom sporu otklonili dvojbe oko toga je li izrečena mjera preotegotna. Pojasnili su da se radi o vjetroparku tužitelja koji ima dvije zone, jednu manje kritičnu s oko 15 vjetroagregata i drugu koja je više kritična s dokazanim učestalijim preletima zaštićenih vrsta ptica i zato su se za tu kritičnu zonu u kojoj se nalazi šest vjetroagregata odlučili dok se ne uspostavi automatizirani opto-elektronički sustav gašenja na pouzdaniju metodu da se gase ovih šest vjetroagregata i to u ograničenom periodu i samo tijekom dana. To iz razloga da budu sigurni da neće doći do kolizije zaštićenih vrsta ptica s tim vjetroagregatima, a gašenje vjetroagregata umjesto promatranja od strane ljudi je puno pouzdanija metoda jer se ne oslanja na ljudski faktor pa su na taj način sigurni da je mogućnost sudara ptica s vjetroagregatima svedena na minimum. Pojasnili su kako je bitno da je došlo do stradavanja makar i jedne jedinke bjeloglavog supa, iz razloga što se radi o zaštićenoj vrsti ptica pa je bitna svaka jedinka te ne bi trebala stradati niti jedna. U odnosu na obdukcijski nalaz pojasnili su kako je iz nalaza vidljivo da je došlo do stradavanja životinje od udarca tupim predmetom, a obzirom da je lešina nađena kraj vjetroagregata i to upravo u ovoj kritičnoj zoni, to da nema od čega drugoga stradati nego od udarca s vjetroagregatom. U odnosu na pozitivno mišljenje Zavoda za zaštitu okoliša i prirode pojasnili su kako to nije tijelo koje odlučuje u postupku, već odlučuje službena osoba koja sama vodi postupak, ocjenjuje činjenice i dokaze, te je dužna primjenjivati Direktivu o staništima iz 1992., pa stoga službena osoba koja vodi postupak može i ne mora prihvatiti mišljenje Zavoda za zaštitu okoliša i prirode, a u konkretnom slučaju službena osoba se je vodila načelom predostrožnosti radi čega je određena pouzdanija metoda. Također su pojasnili da je zabrana izrečena u razdoblju od 1. veljače do 30. rujna i to tijekom dana iz razloga što su zatečene zaštićene vrste ptica na tom području u tom razdoblju najaktivnije, jer se radi o toplijem razdoblju.

15. Iz navedenog pojašnjenja te navoda tuženika sadržanih u odgovoru na tužbu i u obrazloženju osporavanog rješenja, Sud utvrđuje da je tuženik prilikom određivanja sporne mjere vodio računa o načelu razmjernosti. To je vidljivo upravo iz činjenice da se je tuženik vodio konkretnim dokazima i to rezultatima provedenih istraživanja ptica koji pokazuju da su za barem jednu od pet ciljnih vrsta (suri orao, zmijar, sivi sokol, bjeloglavi sup, škanjac osaš) utvrđeni preleti kroz kritičnu zonu pa je tuženik osporavanim rješenjem u cilju predostrožnosti, a kako bi se procijenjeni značajno negativni utjecaji sveli na prihvatljivu razinu (i uz zaprimljenu dojavu o stradaloj jedinki bjeloglavog supa na VE Senj kod VA 29) propisao obvezu gašenja šest vjetroagregata kod kojih je prema rezultatima provedenih istraživanja ptica zabilježen najveći broj preleta kroz kritičnu zonu (unutar 500 m) po vrsti po pojedinom vjetroagregatu, dok je za 15 vjetroagregata s manjim brojem zabilježenih preleta kroz kritičnu zonu propisana mjera ublažavanja da se provoditi vizualno praćenje ciljnih vrsta promatračima na lokaciji uz osigurano gašenje vjetroagregata po zaprimljenoj dojavi o potencijalno opasnom preletu.

16. Dakle, postoje učestaliji preleti zaštićenih vrsta ptica u području ovih šest vjetroagregata za koje je određena sporna mjera gašenja, a k tome je jedna jedinka zaštićene vrste ptica prije određivanja sporne mjere gašenja već stradala u tom području (što je s obzirom da se radi o zaštićenoj vrsti ptica veliki broj jer ne bi trebala stradati niti jedna jedinka), te je tuženik cijenio činjenicu da je sporna mjera gašenja pouzdanija metoda od vizualnog praćenja koja metoda se oslanja na ljudski faktor. Stoga se je tuženik prilikom određivanja sporne mjere gašenja vodio načelom predostrožnosti, koje načelo i Sud cijeni kao prihvatljivim, jer je logično da je potpunim gašenjem vjetroagregata isključena svaka mogućnost sudara zaštićene vrste ptica s vjetroagregatima, a pri tome je tuženik opet vodio računa o interesima tužitelja jer je mjera gašenja određena samo za šest vjetroagregata koji se nalaze u najkritičnijoj zoni i u najnužnijim vremenskim periodima kada su preliti tih zaštićenih vrsta ptica najučestaliji, dakle u toplijem razdoblju od 1. veljače do 30. rujna i tijekom dnevnih sati.

17. U odnosu na naknadno vođenje ovog postupka, navodi se da je tuženik u odgovoru na tužbu naveo kako je osporavano rješenje doneseno u upravnom postupku vezano uz formalni postupak zbog povrede prava Europske unije (povreda broj 2020/2204), koji Europska komisija vodi protiv Republike Hrvatske zbog neispunjavanja obveza iz čl. 6. st. 3. i čl. 7. Direktive o staništima iz 1992., u kojem je Republika Hrvatska od Europske komisije zaprimila Obrazloženo mišljenje od 26. siječnja 2023., a na temelju čl. 258. Ugovora o funkcioniranju Europske unije Europska komisija može podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske ako Republika Hrvatska ne postupi u skladu s Obrazloženim mišljenjem Europske komisije. Nadalje, tuženik je pojasnio i kako se obveza izrade ex post Studije Glavne ocjene prihvatljivosti za ekološku mrežu, za projekte za koje se utvrdi da ne udovoljavaju zahtjevima koji proizlaze iz čl. 6. st. 3. Direktive o staništima iz 1992., temelji na čl. 6. st. 2. te Direktive (to slijedi i iz presude Komisija/Ujedinjeno Kraljevstvo C-6/04).

18. I po ocjeni Suda odredba čl. 6. st. 2. Direktive o staništima iz 1992. pruža opću zaštitu na način da se sve ekonomske aktivnosti koje mogu značajno utjecati na zaštićeno područje i koje prije odobrenja nisu podvrgnute procjeni sukladno zahtjevima čl. 6. st. 3. Direktive o staništima iz 1992. mogu nastaviti samo pod uvjetom da je isključena vjerojatnost ili rizik pogoršanja staništa ili uznemiravanja vrsta, koji mogu imati značajan utjecaj s obzirom na ciljeve te Direktive. Područje ekološke mreže Natura 2000 je područje od posebnog interesa za EU, a Republika Hrvatska ima obvezu održavati ga u odgovarajućem stanju bez obzira na eventualnu pogrešnu ocjenu u prethodnom rješenju o prethodnoj ocjeni, te je dužna poduzeti odgovarajuće mjere radi usklađenja projekata s ispravnom primjenom prava EU, pa iz toga proizlazi da je to moguće u svako doba i provedbom a posterior ocjena utjecaja planova ili projekata koji postoje na području mreže Natura 2000, što je potvrdila i praksa Suda EU na koju se poziva tuženik u odgovoru na tužbu.

19. U svezi s prethodno navedenim tuženik je još u odgovoru na tužbu pojasnio da je u Obrazloženom mišljenju Komisije navedeno da su prve i druge izmjene projekta za vjetroelektranu Senj odobrene, a da nisu procijenjeni utjecaji projekata vjetroelektrane na područje mreže Natura 2000. Budući da su izmjene projekata podnesene na odobrenje nakon što je Hrvatska razvrstala relevantna područja posebne zaštite, a Komisija donijela područja od značaja za Zajednicu, da su one trebale biti predmet prethodne ocjene i/ili ocjene prihvatljivosti njihova utjecaja na područja mreže Natura 2000 s obzirom na to da se radi o izmjenama koje bi vjerojatno mogle negativno utjecati na cjelovitost tih područja. U konkretnom slučaju izmjene obuhvaćaju znatne promjene u snazi vjetroturbina, visini, promjeru rotora i/ili lokaciji, na temelju čega Komisija zaključuje da se ne može isključiti da bi izmjene projekata vjetroelektrana mogle imati znatan utjecaj na ta područja, posebno kad je riječ o znatnim promjenama u veličini vjetroturbina, čak i ako se njihov broj smanjuje. Primjerice, u izmjenama projekta VE Senj najveća visina dohvata rotora povećala se za 24 metra što čini znatno veću prepreku letećim životinjama, a vrhovi većih rotora, usprkos manjem broju okretaja, kreću se većom brzinom, zbog čega je letećim vrstama koje im se približavaju teže pravovremeno ih uočit. Time je tuženik obrazložio radi čega je naknadno vođen predmetni upravni postupak, a dano obrazloženje prihvaća i Sud kao zakonito i u skladu s čl. 6. st. 2. Direktive o staništima iz 1992.

20. Nadalje u odnosu na tužbeni navod kako Republika Hrvatska ne može vlastite propuste ispravljati nerazmjernim i neprimjereno otegotnim mjerama (propust u vidu nepravilne primjene Direktive) kojima bi tužitelju nastala šteta za koju on nije odgovoran, ističe se kako osnovano ukazuje tuženik u odgovoru na tužbu da osporavanim rješenjem tužitelju nije oduzeto pravo, već mu je nametnuta obveza koju treba ispoštovati kako bi dalje mogao nastaviti raditi, a s druge strane ekonomski interes ne može biti pretežniji od javnog interesa očuvanja područja ekološke mreže.

21. Tuženik je u odgovoru na tužbu i na raspravi održanoj u ovom sporu dao odgovore na sva sporna pitanja, a sukladno čl. 116. st. 2. ZUS Sud će odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostatka, ali nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka te ako utvrdi da je pojedinačna odluka zasnovana na zakonu, ali zbog drugih razloga od onih navedenih u odluci.

22. Sukladno prethodno navedenom, iako tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja nije dao odgovore na sva ova pitanja tužitelja, odluka tuženika u pogledu sporne mjere je zakonito donesena. Stoga nedostatno obrazloženje osporavanog rješenja nije utjecalo na drugačije rješavanje ove upravne stvari, a to sukladno citiranom čl. 116. st. 2. ZUS nije razlog za poništenje osporavanog rješenja. Dakle, Sud je u sporu utvrdio da je tuženik prilikom određivanja sporne mjere uzeo u obzir i cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, iako to sve nije detaljno naveo u obrazloženju osporavanog rješenja, ali je na traženje tužitelja i Suda te okolnosti iznio u ovom sporu te ih je jasno i logično obrazložio, kako je to prethodno navedeno.

23. Slijedom svega navedenog, osporavano rješenje tuženika ocijenjeno je zakonitim, pa je stoga Sud na temelju čl. 116. st. 2. ZUS odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.

24. Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

U Rijeci 7. listopada 2025.

Sutkinja

Vesna Perić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 126. i čl. 127. ZUS).

Dostaviti:

- opunomoćenicima tužitelja, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Lovrić & Klobučar j.t.d., u Zagrebu, Gundulićeva 19/1

- tuženiku Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije Republike Hrvatske, Upravi za zaštitu prirode, Zagreb, Radnička cesta 80