REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-92/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari I.tužitelja AK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II.tužiteljice MK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani Bojanu Bacingeru, odvjetnik iz Čakovca, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb zastupanog po Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 09. rujna 2025.god. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Leone Srša Kristofić, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika Majde Damjanović, odvjetnice, dana 07. listopada 2025.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. O d b i j a s e djelomično tužbeni zahtjev I.tužitelja AK i

II.tužiteljice MK koji glasi :

"1.Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o nenamjenskom kreditu sa zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj 33-037-00180-1 zaključen između I. tužitelja AK, [adresa], II. tužitelja MK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d, Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 od dana 02.07.2003. godine, ovjeren po javnom bilježniku Marodi Ivanu iz Čakovca, dana 03.07.2003. godine, broj ovjere OU-1323/03-1.

2. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d, Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da I. tužitelju AK, [adresa] i II. tužitelju MK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana."

II. Djelomično se u s v a j a tužbeni zahtjev I.tužitelja AK i II. tužiteljice MK, te se sudi :

"Utvrđuje se da je djelomično ništetan i djelomično bez pravnog učinka Ugovor o nenamjenskom kreditu sa zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj 33-037- 00180-1 zaključen između I. tužitelja AK, [adresa], II. tužitelja MK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d, Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 od dana 02.07.2003. godine, ovjeren po javnom bilježniku Marodi Ivanu iz Čakovca, dana 03.07.2003. godine, broj ovjere OU- 1323/03-1 i to njegove odredbe koje glase :

Članak 5. koji glasi :

Od dana puštanja kredita u tečaj pa do iskorištenja kredita, Banka obračunava interkalarnu kamatu u visini redovne kamate utvrđene u članku 6. ovog ugovora, a koja kamata se naplaćuje na dan iskorištenja kredita.

Isto tako za vrijeme počeka Banka obračunava i naplaćuje kamatu u visini i na način kako je utvrđeno u Članku 6. ovog Ugovora.

Članak 6. koji glasi :

Banka i Korisnik kredita ugovaraju promjenjivu redovnu kamatnu stopu u visini od 7 % ( slovima: sedam posto ) godišnje.

Kamata iz prethodnog stavka obračunava se i naplaćuje mjesečno unatrag. Obračun kamate vršit će se u EUR na stanje kredita izraženog u EUR, a naplata se vršiti u kunama po srednjem tečaju HNB za EUR na dan plaćanja."

III. Nalaže se I.tužitelju AK i II.tužiteljici MK da tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. naknade trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR (sedamstoipedeset eura ) u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude do isplate.

Obrazloženje:

1. I.tužitelj EK i II.tužiteljica MK (dalje: tužitelji ) su podnijeli tužbu protiv tuženika dana 17. studenog 2023.god. kojom traže utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu. Tužitelji navode da su dana 02. srpnja 2003. godine sklopili s tuženikom Ugovor o nenamjenskom kreditu sa zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj 33-037-00180-1, i to I. tužitelj u svojstvu Korisnika kredita te II. tužitelj u svojstvu založnoga dužnika, te je I. tužitelju temeljem istog Ugovora, tuženik odobrio kredit u iznosu od 252.800,00 kuna ( HRK ) obračunato prema srednjem tečaju HNB za EUR na dan puštanja kredita u tečaj (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Predmetnim osnovnim Ugovorom stranke su ugovorile da će se na iznos kredita od dana puštanja kredita u tečaj pa do iskorištenja kredita, obračunavati interkalarna kamata u visini redovne kamate iz članka 6. ugovora, a koja kamata se naplaćuje na dan iskorištenja kredita, odnosno da će se primjenjivati promjenjiva redovna kamatna stopa u visini od 7% godišnje. Isto tako, za vrijeme počeka Banka obračunava i naplaćuje kamatu u visini i na način kako je utvrđeno u čl. 6. Ugovora. Kamata se obračunava i naplaćuje mjesečno unatrag. Obračun kamate vršit će se u EUR na stanje kredita izraženog u EUR, a naplata će se vršiti u kunama po srednjem tečaju HNB za EUR na dan plaćanja. Tužitelji tvrde da je analizom sadržaja navedene odredbe jasno je da je odredbom članka 5. i 6. Ugovora o kreditu, koji su tužitelji potpisali bez da su imali mogućnost s tuženikom pregovarati i utjecati na sadržaj njegovih odredbi, propisano da je kamatna stopa iz Ugovora promjenjiva temeljem jednostrane odluke o kamatnim stopama tuženika. Dakle, jasno je da, prema navedenoj odredbi, promjenjivost kamatne stope ovisi o jednostranoj odluci tuženika, a da u istoj odredbi nisu navedeni parametri i uvjeti takve promjenjivosti, odnosno parametri i uvjeti pod kojima bi tuženik bio ovlašten donijeti odluku o promjeni stope. Tužitelji ističu i pozivaju se da je Udruga „Potrošač“ – hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijelo je tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, između ostalog i radi utvrđenja da su iste banke, među kojima i tuženik, korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima o kreditu, u kojima je ugovarana promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, kao i da je Presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09.04.2015. godine. Tim presudama sudovi su utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

2. Tužitelji u tužbi nadalje ističu da dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara. Na temelju takvih utvrđenja, rubriciranim presudama, sudovi su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne. Tužitelji se pozivaju na odredbu čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), i da su te presude obvezujuće i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke. Tvrde da kod zaključenja pravnog posla kreditiranja, pa tako i u slučaju predmetnog Ugovora o kreditu, činidba koju korisnik kredita ima izvršiti u odnosu na činidbu kreditora koji sa svoje strane stavlja određeni iznos novčanih sredstava na raspolaganje, jest plaćanje cijene u vidu ugovorenih kamata na dani iznos novca. Stoga odredbe svakog ugovora o kreditu koje se tiču ugovaranja kamatne stope, njezine visine, obračuna, otplate i promjenljivosti, predstavljaju bitan sastojak takvih ugovora, obzirom u potpunosti determiniraju činidbu koju korisnik kredita ima izvršiti. S tim u vezi, ukoliko se utvrdi ništetnost odredbe ugovora o kreditu koja se tiče kamatne stope, u ovom slučaju njezine promjenjivosti, ništetan je i cijeli ugovor, obzirom se ništetnost odnosi na njegov bitan sastojak bez valjanosti kojeg ugovor ne može ostati na snazi, odnosno nevaljan je od samog početka i ne proizvodi pravne učinke. Tužitelji se pozivaju na revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ali se primjećuje da su iste starijeg datuma donošenja. Tužitelji smatraju da se tuženik i u konkretnom slučaju sklapanja Ugovora o kreditu s tužiteljima koristio ništetnom odredbom čl. 5. i 6. istog Ugovora kojom je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Tužitelji tvrde da je ništetnost istaknute odredbe navedenog Ugovora o kreditu utvrđena je kao prethodno pitanje važno za odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu presudama Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. te Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013.g. i da se u ovom postupku kao logična posljedica prethodno utvrđene ništetnosti navedene odredbe, uzevši u obzir prethodno izneseno ima utvrditi u cijelosti ništetnim Ugovor o kreditu i pripadajući Dodatci sklopljeni uz predmetni ugovor. Tužitelji ističu kako ima saznanja da je tuženik raskinuo navedeni ugovor, uslijed ne plaćanja tužitelja, a koja posljedica je uzrokovana upravo ponašanjem tuženika, odnosno njegovim ništetnim podizanjem kamatne stope i dovođenjem tužitelja u poziciju nemogućnosti plaćanja rate kredita. Temeljem svega naprijed navedenog tužitelji predlažu da sud presudom odluči da je cijeli taj sporni ugovor o kreditu ništetan, te da obveže tuženika da mu naknadi troškove postupka.

3. Dakle, I. i II.tužitelji u svom tužbenom zahtjevu traže utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, ne samo pojedine ugovorne odredbe istog, a ne traže nikakvu isplatu od tuženika.

4. Ističe se da je sporni Ugovor o kreditu sklopljen u valuti hrvatska kuna - HRK.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe jer u istoj tužbi zahtijeva isključivo utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, a tuženik smatra da tužitelj isključivo ima pravni interes za podnošenje tužbe kojom zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovora ili samo nekih ugovornih odredaba ako istom tužbom postavi restitucijski zahtjev koji se temelji na ništetnosti predmetnog ugovora ili ugovornih odredaba. Kako tužitelj nije postavio restitucijski tužbeni zahtjev, tužitelj nema pravni interes – sukladno odredbi čl. 288. st. 2. Zakona o parničnom postupku - za podnošenje ove tužbe, stoga predlaže sudu ovu tužbu odbaciti. Nadalje tuženik navodi da tužitelj svojim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o nenamjenskom kreditu sa zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj 33-037-00180-1 zbog toga što je prema njegovim navodima ništetna ugovorna odredba o kamatnoj stopi koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke o kamatnim stopama tuženika, a iz razloga jer se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i kako ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, tužitelj svoju tužbu temelji isključivo na presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa. Prvenstveno, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor sklopljen u valutnoj klauzuli CHF, a sklopljen je valuti HRK obračunato prema srednjem tečaju HNB za EUR na dan puštanja kredita u tečaj. Tužitelj temelji svoju tužbu na kolektivnom sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P- 1401/2012 koji se odnosi isključivo na potrošačke ugovore o kreditu sklopljene s valutnom klauzulom CHF, a tužitelj je sklopio potrošački ugovor o kreditu u valuti HRK. Stoga tuženik ističe da je predmetna tužba u cijelosti neosnovana jer se tužitelj ne može pozivati na pravomoćnu presudu iz gore navedenog kolektivnog spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan i ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a utvrđenja iz predmeta po navedenom kolektivnom sporu odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora ukazuju u cijelosti neosnovanima.

6. Tuženik nadalje navodi da zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu nije osnovan. Naime, sve kada bi i bile ništetne ugovorna odredba kojom je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu svojom odlukom, a što tuženik osporava, isto ne bi dovelo do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu. Poziva se na Preambulu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi točkom (18) (Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Direktiva nadalje utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test te da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici te da će nacionalni sudovi i druga tijela morati izvršavati pravo vlastitog prosuđivanja, odnosno isto utvrđivati u skladu s odredbama Direktive. Dakle, zadatak suda je da utvrdi jesu li prilikom ulaska u poslovni odnos sa potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Ujedno, prilikom ocjene navedenih uvjeta, sud svakako treba voditi računa i o tome da je tužitelj poslovno sposobna osoba koji se kao takav ne može opravdavati time da nije znao što potpisuje, stoga istom sporne odredbe ugovora o kreditu nikako nisu mogle ostati nejasne i nerazumljive. Nadalje, notorno je da živimo u vremenu lako dostupnih informacija pa stoga tužitelj ni u tom pogledu nije mogao ostati uskraćen. tuženik je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom. Tužitelj je, međutim, u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Osim što su tužitelju i prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu promjene kamatne stope kroz razdoblje korištenja kredita, tužitelj je s mogućim oscilacijama kamatne stope bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Tužitelj ne može sada tvrditi kako ništa nije znao niti može tvrditi da nije bio informiran, jer su mu sve informacije bile dostupne. Također, kao sudionik obveznih odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina te brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem imao mogućnost izbora. Naime, u navedeno vrijeme tuženik je u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu. Ovdje možemo istaknuti npr. ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Stoga tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

7. Stranke su tijekom postupka dodatno obrazlagale svoja stajališta.

8. Na ročištu održanom dana 19. travnja 2024.god. sud je donio Rješenje kojim je temeljem čl. 233. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – koji se primjenjivao s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) naložio tuženiku da u roku od 15 dana dostavi u spis dokumentaciju i to obavijest o promjenama kamatne stope i specifikaciju uplata po kreditu koji je predmet postupka. Tuženik je istu dokumentaciju dostavio u spis dana 13. lipnja 2024.god.

9. Sud je proveo postupak dokazivanja i proveo je sve predložene dokaze po strankama.

10. Tužitelj je na ročištu održanom dana 28. studenog 2024.god. u cijelosti ostao kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, dok je tuženik ostao kod svih navoda. Sud je stoga na tom ročištu nakon saslušanja i I.tužitelja proveo još dokaz uvidom u dokumentaciju, budući da stranke daljnjih dokaznih prijedloga nisu imale, te je nakon toga zaključio glavnu raspravu.

11. Zatim je Općinski sud u Čakovcu pod brojem P-807/2023 dana 09. siječnja 2025.god. donio Presudu kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev I.tužitelja i II.tužitelja da s eutvrdi da je ništean cijeli ugovor o kreditu, te je obvezao I.tužitelja i

II.tužiteljicu da naknade trošak postupka tuženiku.

12. Po žalbi I.tužitelja i II.tužiteljice Županijski sud u Osijeku je pod brojem Gž- 446/2025 dana 20. ožujka 2025.god. donio Rješenjem kojim je u cijelosti ukinuo ovosudnu presudu i predmet je vratio ovome sudu na ponovno suđenje.

13. Nakon te ukidne II-stupanjske odluke spis je sukladno Sudskom poslovniku dobio novi broj P-92/2025.

14. Postupak je sukladno čl. 377. Zakona o parničnom postupku ( sada objavljen i u Narodnim novinama RH broj 155/23 ) vraćen u fazu glavne rasprave. Po pozivu suda parnične stranke su se očitovale u pisanim podnescima.

15. U ponovljenom postupku tužitelji su ostali kod već postavljenog tužbenog zahteva, te sud sada odlučuje sukladno tako postavljenom tužbenom zahtjevu.

16. Na ročištu održanom dana 08. rujna 2025.god. sud je proveo sve dokaze koje su stranke predlagale, uz suglasnost punomoćnika stranaka pročitani su iskazi salušanih svjedoka i stranaka, te je nakon toga zaključio glavnu raspravu u ovom ponovljenom postupku.

17. U ovom postupku ponovljenom dokazivanja sud je izvršio uvid u solemnizaciju i ugovor o namjenskom kreditu (list 7-11 spisa), podatke o kreditu i to promet po kreditu, promet po spornoj partiji i prikaz kamatne stope (list 52-62 spisa), dokumentaciju (list 68 i 69, te list 71 spisa), te je uz suglasnost parničnih stranaka pročitao iskaze saslušanih svjedokinja ČK i KK s raspravnog zapisnika od 09. listopada 2024.god., te je uz suglasnost stranaka pročitao i iskaze I.tužitelja AK s raspravnog zapisnika od 28. studenog 2024.god. i II.tužiteljice MK s raspravnog zapisnika od 09. listopada 2024.god., koji su saslušani kao stranke u svrhu dokazivanja.

18. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev I.tužitelja i II.tužiteljice djelomično osnovan, kako će dalje biti obrazloženo.

19. U čl. 2. st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

20. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

21. S obzirom na istaknute progovore tuženika sud smatra da I.tužitelj i II.tužiteljica imaju pravni interes na podnošenje ove tužbe za utvrđenje ništetnim u cijelosti predmetnog ugovora o kreditu kojom traži da se donese presuda kojom će se zaštiti prava i interes tužitelja, odnosno temeljem koje će tužitelj ubuduće osigurati svoja prava i pravni interes iz razloga jer je tijekom postupka utvrđeno da se temeljem predmetnog Ugovora o kreditu se protiv I. i II. tužitelja vodi ovršni postupak radi naplate tražbine iz tog ugovora o kreditu, te će u slučaju utvrđenja da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, I. i II. tužitelj s uspjehom moći osporavati ovršni zahtjev ovdje tuženika.

22. Sukladno recentnoj sudskoj praksi dopušteno je podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, a bez da se u tom istom postupku istodobno traži povrat preplate tj. isplatu preplaćenih iznosa, kako je odlučio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Odluci broj: Rev 18/2018-2, od dana 26. svibnja 2020. godine, a u kojem je postupku Sud usvojio upravo takav tužbeni zahtjev.

23. Dakle, ovaj sud smatra da I.tužitelj i II.tužiteljica imaju pravni interes za vođenje ovog postupka, te je stoga sud ovaj postupak nastavio i proveo je sve predložene dokaze.

24. Sud je uvidom u Sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu za ovdje tuženika, odnosno Sudski registar Trgovačkog suda u Varaždinu za Međimursku banku d.d. Čakovec, utvrdio da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb pravni slijednik Međimurske banke d.d. Čakovec koja mu je pripojena temeljem Ugovora o pripajanju od dana 22. veljače 2012.god., a izvadak iz Sudskog registra je u priložen u spis.

25. S obzirom na podatke iz Sudskog registra Trgovačkog suda u Varaždinu, kao i prednje utvrđenje, sud je nedvojbeno utvrdio da je tuženik kao pravni slijednik Međimurske banke d.d., pa je tako, kao tuženik, pasivno legitimiran u ovom postupku.

26. Nije sporno da su I.tužitelj EK kao korisnik kredita i II.tužiteljica MK, kao založni dužnik sa pravnim prednikom ovdje tuženika tada Međimurskom bankom d.d. Čakovec sklopili Ugovor o namjenskom kreditu sa zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj 33-037-00180-1 dana 02. srpnja 2003.god. Taj Ugovor je solemniziran po Javnom bilježniku Marodi Ivanu iz Čakovca dana 03. srpnja 2003.god.

27. Nije sporno da je po tom Ugovoru o namjenskom kreditu korisnik kredita I.tužitelj, koji je sin II.tužiteljice. Nije sporno da su pravni prednik tuženika kao banka i II.tužiteljica kao založni dužnik temeljem tog sklopljenog ugovora o namjenskom kreditu od dana 03. srpnja 2003.god., na temelju kojeg je tuženik na nekretnini II.tužiteljice upisao založno pravo.

28. Samo taj Ugovor o kreditu gore naveden je predmet ovog postupka i I.tužitelj i II.tužiteljica traže da sud utvrdi da je cijeli taj ugovor o kreditu ništetan.

29. Važno je istači da je sporni Ugovor o kreditu sklopljenu valuti hrvatska kuna – oznake valute HRK.

30. Uvidom u taj sklopljeni Ugovor o kreditu utvrđuje da je ugovoren poček otplate kredita u trajanju od 30 mjeseci ( čl. 3. ugovora), međutim u spornom Ugovoru o namjenskom kreditu u čl. 5. Ugovora o kreditu je određeno da od dana puštanja kredita u tečaj pa do iskorištenja kredita, Banka (ovdje pravni prednik tuženika) obračunava interkalarnu kamatu u visini redovne kamate utvrđene u članku 6. ovog Ugovora, a koja kamata se naplaćuje na dan iskorištenja kredita.

31. Dopušteno je ugovaranje interkalarne kamate, a radi se o kamati na iznos isplaćenih sredstava za period od datuma isplate kredita do datuma prijenosa kredita u otplatu.

32. Isto tako je u Ugovoru za vrijeme počeka Banka obračunava i naplaćuje kamatu u visini i na način kako je utvrđeno u članku 6. ovog Ugovora, u kojem pak je određeno da banka i korisnik kredita ugovaraju promjenjivu redovnu kamatnu stopu u visini od 7 % ( sedam posto ) godišnje, a kamata iz prethodnog stavka obračunava se i naplaćuje mjesečno unatrag i određeno je da će se obračun kamate vršiti u EUR na stanje kredita izraženog u EUR, a naplata će se vršiti u kunama po srednjem tečaju HNB za EUR na dan plaćanja.

33. Takav ugovor su potpisali i korisnik kredita ovdje I.tužitelj i ovdje II.tužiteljica kao založni dužnik.

34. Iz navedenog proizlazi kako je korisnik kredita, ovdje I.tužitelj EK u vremenu počeka bio dužan plaćati kamatu po stopi iz čl. 6. Ugovora o kreditu, a u slučaju izostanka uplate dvije ( 2 ) dospjele kamate, tada cjelokupni iznos kredita dospijeva na naplatu.

35. Tuženik je u spis dostavio popis uplata ( prometi po kreditu 33-037-00180-1 i prometi po spornoj partiji 7610686508 ) po partiji MEBA (Međimurska banka d.d.) 33037001801 iz kojeg je vidljivo da je korisnik redovito vršio uplate na ime dužnih kamata do listopada 2004. godine nakon čega su izostale dvije (2) uzastopne uplate za mjesec studeni 2004. god. i prosinac 2004. god., slijedom čega je iznos kredita, sukladno čl. 14. sklopljenog Ugovora, u cijelosti dospio na naplatu dana 01.01.2005. godine.

36. Dakle, kredit je dospio na naplatu zbog neplaćanja korisnika kredita, ovdje I.tužitelj EK, koji svoje preuzete obveze iz sklopljenog ugovora nije podmirivao.

37. Korisnik kredita EK je i nakon tog datuma, tek sporadično plaćao određene iznose, svakako ne dovoljne, a što je vidljivo iz dokumentacije koju je u spis dostavio tuženik je plaćao samo pojedine iznose.

38. Međutim, koliko je uplaćeno i koliko još eventualno iznosi potraživanje po tom sklopljenom ugovoru o kreditu, niti nije predmet ovog postupka, niti postavljenog tužnbenog zahtjeva.

39. Nije sporno, a što je vidljivo iz dostavljene dokumnetacije tuženika i to iz prikaza kamatne stope, da je kamatna stopa cijelo vrijeme iznosila 7% ( sedam posto ) godišnje.

40. Toj predanoj dokumnetaciji po tuženiku tužitelji nisu prigovorili, niti su se posebno očitovali.

41. Sporno je u ovom postupku da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja.

42. Sporno je da li je ništetan taj cijeli Ugovor o nenamjenskom kreditu zbog sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

43. Sukladno uputi II.stupanjskog Županijskog suda u Osijeku sporno je da li se mogu utvrditi ništetnim samo te sporne odredbe ugovora okreditu, a da onda posljedično tome nije ništetan i cijeli ugovor o kreditu.

44. Sporno je da li je utvrđenja iz tzv. kolektivne tužbe odnose i na ovaj konkretni spor, budući da je ugovor o kreditu sklopljen za valutu HRK ( hrvatska kuna ), a to iz razloga jer se tužitelj u podnesenoj tužbi poziva upravo na te sudske odluke.

45. Naime, iz ugovora je vidljivo da je isti sklopljen u valuti HRK (hrvatska kuna ), s time da se kredit obračunavao u valuti HRK prema srednjem tečaju HNB za EUR na dan puštanja kredita u tečaj, što je jasno vidljivo iz čl. 2.tog Ugovora.

46. Tužitelji svojim tužbenim zahtjevom i u ovom ponovljenom postupku, traže da se utvrdi ništetnim cijeli sporni ugovor o kreditu.

47. Sukladno čl. 2. Zakona o parničnm postupku, sud odlučuje u granicama zahteva stavljenih tijekom postupka.

48. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

49. i II. tužitelji u svojoj tužbi od tuženika traže utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora okreditu zbog ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope.

50. Točno je da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d., a koji je kao pravni slijednik tadašnje Međimurske banke d.d. Čakovec kao takav preuzeo sva prava i obveze svog pravnog prednika, pa tako i po spornom ugovoru o kreditu sklopljenom dana 25. siječnja 2007.god., konkretno u razdoblju od 01. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

51. Ista odluka se odnosi na ugovore o kreditu koji su sklopljeni u valuti CHF (švicarski franak ), dok je predmet ovog postupka ugovor o kreditu koji je sklopljen u valuti HRK (hrvatska kuna ).

52. Nadalje, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Isti pravni stav VSRH se može prihvatiti i u ovom postupku.

53. Bitno je istači da prema recentnoj sudskoj praksi presuda donijeta u tzv. kolektivnom sporu (ranije navedena ) glede utvrđenja ništetnosti promjenjive kamatne stope isključivo odlukom Banaka, odnosi se samo na kredite u valuti CHF (švicarski franak ), a ne na sve kredite između banaka i potrošača u kojima je implementirana takva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ( npr. Županijski sud u Varaždinu broj Gž-187/23, Županijski sud u Osijeku broj Gž-130/23 ).

54. Međutim u tim II-stupanjskim odlukama je jasno navedeno da se može tražiti utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iako je ugovor o kreditu sklopljen u drugoj valuti, dakle osim u valuti CHF (švicarski franak ), pa je tako utvrđenje ništetnosti moguće tražiti i utvrditi i kada je kredit sklopljen u valuti EUR (euro) ili valuti i HRK ( hrvatska kuna ), a kroz primjenu mjerodavnih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

55. I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svezi istog pod brojem Rev 210/2023 dana 20. rujna 2023.god. donio Presudu u kojoj je Revizija tuženika Privredna banka Zagreb d.d. (isti tuženik kao i u ovom postupku ) odbijena.

56. U toj Odluci Rev 210/2023 Vrhovni sud RH navodi da učinci kolektivne tužbe iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa okončane u odnosu na utvrđenja o ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015. odnose se na kredite sklopljene u vezi CHF valute. Navedena odluka zato nema učinak na kredite u kojima je ugovorena druga valuta vezana za glavnicu, kao u konkretnom slučaju (konkretno valuta HRK).

57. Isto tako Vrhovni sud RH u toj odluci navodi da sud može ocjenjivati i utvrđivati (kao u tom postupku ) nepoštenost ugovorne odredbe, te da bi se odredba utvrdila kao nepoštena potrebno je da su kumulativno ispunjene pretpostavke: 1) izostanak pojedinačnih pregovora; 2) suprotnost načelu savjesnosti i poštenja koja je dovela do 3) znatne neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Nadalje VSRH navodi da prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi koje su bile predmetom tog tužbenog zahtjeva u toj parnici (konkretno u tom postupku kredit u valuti HRK – hrvatske kune ) prvostupanjski sud je ocijenio postojanje tih pretpostavki te je uzeo u obzir i ostale relevantne okolnosti sklapanja ugovora i zaključio je da je na štetu potrošača, tužitelja, ugovornim odredbama znatno narušena ravnoteža u pravima i obvezama stranaka i da je ta znatna neravnoteža suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

58. Prema stavu Vrhovnog suda RH iz te odluke, odluka iz spora za zaštitu individualnih interesa potrošača indirektno može imati utjecaj na način da ukazuje na parametre koje je potrebno cijeniti. U tom smislu ukazuje se na odluku Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015.: „ (...) Kako izreka pobijane presude čini jedinstvenu cjelinu, a iz koje je jasno razvidno da se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija glavnica je valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute, to nema nikakve sumnje da se ista ne odnosi na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu vezanu uz neku drugu valutu (...).“ U tom smislu i ovaj sud u Rev 1089/2020-2 od 25. travnja 2023.

59. Svoje pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-953/2020 od 11.siječnja 2023.god. prema kojem shvaćanju se ugovorna odredba o promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke smatra nedovoljno određenom i preciznom neovisno o tome što do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju - ZID ZPK/13 nije postojala zakonska obveza izmjena ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti.

60. U konkretnom slučaju u ovom parničnom postupku I.tužitelj i II.tužiteljica upravo svojom tužbom traže utvrđenje ništavosti cijelog ugovora o kreditu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci Banke, a jer smatraju da bez te odredbe ugovor ne može opstati.

61. Pravo na pokretanje parnice odnosno valjanost procesnih radnji prosuđuje se prema procesnim pravilima koja vrijede u trenutku poduzimanja procesne radnje, a ne onih koja su vrijedila u trenutku sklapanja ugovora.

62. Svakako i u konkretnom lsučaju valja primijeniti recentnu sudsku praksu koja se odnosi na ništetnost odredbi iz sklopljenih ugovora o kreditu.

63. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

64. Da su tužitelji potrošači u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/2007 dalje - ZZP/07 ) jasno proizlazi u postupku iz ugovora o kreditu u kojem je kao korisnik kredita naveden I.tužitelj kao fizička osoba, koji je sklopio ugovor s tuženikom tj. s pravnim prednikom tuženika. Stoga po pravnom stavu ovog suda tužitelj nije ni trebao dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući da je njegovo svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu.

65. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu ZOO) od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

66. Međutim, odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, koja u slučaju ništetnosti ugovora određuje da je svaka strana dužna vratiti sve što je primila na temelju takvog ugovora i stoga zastarni rok u slučaju institucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorene strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

67. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

68. Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

69. Valja istači da je u konkretnom slučaju I. i II.tužitelji svojim tužbenim zahtjevom traže utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora ( zbog ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), a sukladno Zakonu o obveznim odnosima zahtjevi za utvrđenje ništetnosti ne zastarjevaju.

70. Dakle, nije nastupila zastara potraživanja I i II.tužitelja s osnova ništetnosti, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

71. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi Ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak, dakle od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju.

72. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je svjedokinje, saslušao je I.tužitelja i II.tužiteljicu kao stranke u svrhu dokazivanja, a sve kako su stranke predložile i kako je utvrđeno na pripremnom ročištu prilikom zaključenja prethodnog postupka.

73. Svjedok ČK, je u bitnome izjavila da je u mirovini 21 godinu, a prije toga je radila u Privrednoj banci Zagreb d.d., a još prije toga u tadašnjoj Međimurskoj banci d.d. Čakovec. Ne poznaje II. tužiteljicu niti I. tužitelja, nakon toliko godina se ne sjeća. 2003. godine je u Međimurskoj banci radila na kreditima. Kada joj je predočen potpis na listu 11 spisa na ugovoru o kreditu izjavila je da je to njezin paraf s desne strane. Ona kao službenik banke nije odlazila k javnom bilježniku na potpis, tamo su slali samo korisnike kredita s ugovorom. Zbog proteka vremena ne sjeća se više što je bilo 2003. godine, ali može općenito reći da su korisnicima kredita morali obavezno reći, ako je kredit bio u drugoj valuti da se radi o deviznoj klauzuli i da se zato mjesečne rate mogu uvećavati ili smanjivati, a koliko se sjeća u to vrijeme su kamate bile uglavnom promjenjive i onda su korisnicima kredita objašnjavali da se kamata može mijenjati odlukom banke. Korisnik kredita nije mogao mijenjati te uvjete, u banci su njima ponudili određene vrste kredita, i onda je korisnik kredita mogao to uzeti ili ne, to je bila njegova odluka. Ne sjeća se za upisivanje hipoteka na nekretnini što su strankama obrazlagali .Ne sjeća se tko je sastavljao taj ugovor o kreditu. Ne zna da li je taj ugovor o kreditu bio unaprijed napisan pa je onda samo upisivala podatke o klijentu. Klijentima su prezentirali odluku banke o promjeni kamatne stope, sve su im morali obrazlagati ovisno o vrsti kredita. Ona ne zna temeljem kojih parametara se je mijenjala kamatna stopa niti da li je te parametre sadržavao sam ugovor. Ne sjeća se kada je tko potpisivao ugovor.

74. Svjedok JK, je iskazala da se ne sjeća tužitelja. Ona je u mirovini 9 godina, a prije toga je radila u Privrednoj banci Zagreb d.d., a još prije toga u tadašnjoj Međimurskoj banci d.d. Čakovec. 2003. godine je radila u tadašnjoj Međimurskoj banci d.d. kao voditelj odjela kredita. Kada joj je predočen potpis na listu 11 spisa izjavila je da je to njezin potpis. U to vrijeme je bila voditelj odjela i nije bila direktno u kontaktu s korisnicima kredita, službenici banke su prikupljali zahtjeve za kredit i dostavljeni kreditne prijedloge na odobravanje. Nakon toga su se krediti odobravali na tijelima banke, a ovisilo je o visini kredita koje tijelo ga treba odobriti. U to vrijeme su nudili razne vrste kredite, stambene, namjenske, nenamjenske i druge, a krediti su bili u valuti kune i euri. Krediti u valuti euro su bili uz promjenjivu kamatnu stopu i uz valutnu klauzulu. Klijentima se uvijek objašnjavalo da se kamatna stopa može mijenjati prema odlukama banke i da se ista može smanjiti ili povećati. Onda su oni birali koja im je povoljnija prema visini anuiteta i prema njihovoj kreditnoj sposobnosti. Klijenti nisu mogli utjecati na visinu kamate, banka je sama donosila odluke o tome. Ovisno o vrsti kredita i visini trebalo je biti ili jamstvo ili fiducija ili se je upisala hipoteka. Kod samog zaprimanja zahtjeva za kredit su objašnjavali klijentima što sve mora dostaviti banci za kredit u određenom iznosu. Što se tiče samih ugovora o kreditu postojale su šprance za iste prema odluci banke koje su sastavili pravnici, a onda su službenici popunjavali iste prema i nakon odobrenja kredita. Kod nekih ugovora se išlo na ovjeru kod javnog bilježnika i tamo je onda obavezno išao i djelatnik banke. Kod konkretnog ugovora i ona je išla k javnom bilježniku. Ovdje tužitelji nisu mogli mijenjati odredbe ugovora o kreditu, mogao je jedino nepotpisani takav ugovor, a samom vrstom ugovora je bio upoznat u letcima koji su bili u banci. Njoj nije poznato koji parametri metodologije izračuna kamatnih stopa su se primjenjivali, to je bila odluka uprave banke. Ugovor nije sadržavao te parametre, na koji način se izračunava kamata, oni su to pročitali klijentima, a u samom ugovoru je pisalo koja je visina kamatne stope te da je ista nominalna, promjenjiva uz valutnu klauzulu prema odluci banke. Oni iz banke su potpisivali ugovor o kreditu istovremeno kad i korisnik.

75. Sud je iskazima tih svjedokinja povjerovao jer su dani životno i logično, međutim razumljivo je da se iste zbog proteka vremena od sklapanja spornog ugovora ne mogu sjetiti niti klijenata niti ugovora.

76. II. tužiteljica MK, je izjavila da je I. tužitelj EK njezin sin. 2003. godine je on uzimao kredit da kupi neke strojeve za obradu zemlje. Ne sjeća se da li je on išao za kredit pitati i u koju drugu banku nego samo u tadašnju Međimursku banku Čakovec. U to vrijeme sin nije imao stalni posao. U vezi tog kredita ona nije niti jedanput bila u banci. Ona je samo zajedno sa sada pokojnim suprugom ZK išla k javnom bilježniku jer su po tomu govoru o kreditu suprug i ona dali hipoteku na kuću. Tamo kod javnog bilježnika im je samo na kratko pročitao ugovor i rečeno im je da ako se kredit neće plaćati da će im uzeti kuću. Ne sjeća se više da li je kod javnog bilježnika bio tko iz banke. Sin je uzeo kredit u iznosu od 250.000,00 kuna, a na koji rok, to ne zna. Sin je plaćao taj kredit kako je mogao, a ponekad su mu i suprug i ona pomagali da otplaćuje. Banka si je na njihovu kuću upisala hipoteku. Prošle godine je banka zbog tog kredita kuću prodala, nije ih o tome niti obavijestila, međutim i nadalje žive u toj kući, jer su se tako s kupcem dogovorili i plaćaju mu stanarinu. Čini joj se da im nitko ništa nije objašnjavao u vezi te kamate, a nije ništa niti posebno pitala. Zna samo da se je sin nakon što su već to potpisali i kad je kredit već krenuo žalio da se banka ne drži onoga što je dogovoreno, da nisu ispoštovali dogovor, a konkretno je rekao da je bio dogovoren neki poček, ali se toga banka nije držala. Ne zna da li je sin što poduzimao u svezi toga..S tim poljoprivrednim strojevima koji su kupljeni od tog kredita sin nije zarađivao to su za sebe radili. Poznato joj je da su mjesečne rate rasle izjavljujem da da, nisu bile jednake, sin je morao plaćati više. Misli da sin kada je išao u banku nije mogao pregovarati oko uvjeta kredita ili što mijenjati. Ona nije razumjela kada je potpisala taj ugovor kod javnog bilježnika kao založni dužnik što znači taj pojam i koje su joj obveze. Ne sjeća se da li je što pitala.

77. Saslušani I.tužitelj EK, je u iskazu izjavio da on i nadalje živi na istoj adresi kao i te 2003. godine kada je uzimao sporni kredit. Te godine mu je kredit trebao za kupnju poljoprivrednih strojeva, a u to vrijeme je bila promidžba od strane Županije koja je imala neke ugovore s tadašnjom Međimurskom bankom da će ista sufinancirati kamate. Kako je imao tekući račun u tadašnjoj Međimurskoj banci, tako je išao u nju pitati za kredit. U banci mu je bio nuđen samo taj kredit koji je bio vezan uz valutu EUR. U banci mu je rečeno kada je rekao koja sredstva treba, koje uvjete mora ispuniti, koja primanja i svu dokumentaciju koju su tražili je dostavio u banku i onda su išli na potpisivanje ugovora. Po tom ugovoru su bili založni dužnici njegovi roditelji A i MK koji su dozvolili da se upiše hipoteka na adresi [adresa]. Išli su na potpisivanje i kod javnog bilježnika koji je samo rekao koja je rata, na koji rok je kredit te je rekao da se upisuje hipoteka i da neće plaćati da će onda banka uzeti kuću. Što se tiče isplata kredita samo manji dio mu je plaćen u gotovini dok se ostatak novaca isplaćivao na način da je donosio predračune od firmi kod kojih je nabavljao poljoprivredne strojeve i onda je banka njima isplatila novce. Iz tih novaca od kredita je kupio nekoliko strojeva za obrađivanje zemlje i to npr. pluge, tanjuraču, rotobranu, sijačicu. Sve te strojeve je kupio kao fizička osoba jer je u to vrijeme bio zaposlen, a poljoprivredu je radio samo usput, nije imao nikakav OPG. Novci od tog kredita su u cijelosti iskorišteni za kupnju strojeva. Mjesečna rata mu je ovisila o tečaju eura na dan uplate rate. Problem kod tog kredita je bilo što mu je u banci kada su se vodili preliminarni razgovori bilo rečeno da će na početku morati plaćati samo kamatu, a tek kasnije da će morati otplaćivati glavnicu, međutim onda već nakon šest mjeseci od kad je kredit realiziran je banka tražila plaćanje pune rate tog kredita. Rečeno je da ć glavnicu i kamatu trebati plaćati tek nakon dvije do tri godine, no međutim već nakon tri mjeseca mu je banka slala neke uplatnice, prvo da mora platiti kamatu, a onda da mora platiti cijelu ratu. Išao je pitati zbog čega se to promijenilo i samo su mu rekli da su takva pravila banke. Mjesečna rata mu je ovisila o tečaju eura i iznosila je oko 4.600,00 tisuća kuna i kako je banka tražila on je to plaćao. Problem u plaćanju je počeo 2008. kada je nastala financijska kriza, on je u to vrijeme već značajni dio tog kredita otplatio, išao je još u tadašnju Međimursku banku da se proba dogovoriti ili oko prolongiranja ili oko dobivanja novog kredita, međutim banka za to nije pokazala nikakav interes. On taj kredit više nije mogao otplaćivati po tim uvjetima. Banka mu je blokirala račune, a kada su pokrenuli ovrhu došlo je i raskida ugovora. Banka je pokrenula ovrhu i na nekretnini njegovih roditelja na kojoj je bila upisana hipoteka i u ovršnom postupku je ta kuća prodana. S kupcem su se uspjeli dogovoriti da ostanu tamo živjeti i da plaćaju stanarinu. Cijelo vrijeme je imao blokirani račun i to taj tekući kod Međimurske banke, kasnije kod PBZ d.d., a zbog toga si je onda morao otvoriti novi tekući račun kod druge banke radi primanja plaće. Kod FINE ga nisu blokirali za taj kredit, a isto tako ne zna da li ga banka sada nakon što je kuća od roditelja prodana tereti da je još nešto dužan po tom kreditu. Kada je uzimao taj kredit bilo mu je bitno kolika će mu biti mjesečna rata i da li će te mjesečne rate moći plaćati, međutim sada se više ne sjeća koliko su mu izračunali rate. Rok otplate tog kredita je bio 60 mjeseci, kamata je bila promjenjiva, ali se ne sjeća što su mu u vezi te kamate obrazlagali, zna samo da je Međimurska županija subvencionirala neki dio kamata koje je onda morala plaćati Županija, ali ne zna da li su oni to i radili, on je dobivao uplatnice koliko mora platiti i plaćao je te rate dok je mogao. 2008. je banci predlagao da na neki drugi način dogovore isplatu ostatka, međutim ne zna koliko mu je u tom trenutku još iznosio dug. Uspjeli su se samo dogovoriti da može kaskati s plaćanjem rata. Ugovor o kreditu isu sastavili službenici banke i onda je ovjeren kod javnog bilježnika. On nije mogao mijenjati neke odredbe tog ugovora, ono što je banka unutra napisala, mogao je prihvatiti ili ne. Nije mogao o ničemu pregovrati, bilo je uzmi ili ostavi. Službenik banke mu nije objasnio na temelju čega se mijenja kamatna stopa, njemu je bilo bitno koliko bude rata i da li ja tu ratu bude mogao plaćati. U banci mu nisu predočili interni akt banke ili odluku o promjeni kamatne stope. Nisu mu objasnili temeljem kojih parametara se mijenja kamatna stopa. On nije zarađivao s tim kupljenim strojevima, kupio ih je za sebe, za svoje potrebe.Pročitao je ugovor prije potpisivanja ugovora a da li ga je razumio to ovisi o tome da li je ekonomski obučen, on ga nije razumio, ali je to tek kasnije shvatio. Nejasnoće su se pojavile kasnije dok je krenula otplata, kada je potpisivao bila mu je bitna visina rate i da li će to moći plaćati, u vrijeme potpisivanja nije ni znao što je problem, pa onda nije ni znao što pitati. Nije znao što je promjenjiva kamatna stopa mislio je da je sve to normalno. Nije imao registriran OPG, niti je imao registriran neku drugu vrstu obrta ili kakav poslovni subjekt .

78. Tužitelji su u svojim iskazima ostali kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz I. i II.tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer su iskreni, logični i životno uvjerljivi.

79. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, odnosno njegovog pravnog prednika, te da li je to za posljedicu onda imalo ništetnost cijelog tog ugovora o kreditu.

80. Sud je ocijenio istinitim iskaz I.tužitelja da je tužitelju ponuđen samo taj kredit, te da mu osobni bankar prije potpisivanja ugovora nije objasnio temeljem kojih parametara dolazi do promjene kamatne stope.

81. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

82. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom članka 270. ZOO određeno da je ugovor ništetan kad je činidba neodređena ili neodrediva.

83. Odredbom članka 96. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/2007 dalje - ZZP/07 ) određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se stavkom 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Osim toga, u stavku 3. istog članka propisano je ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Nadalje, u odredbi su članka 97. ZZP/07 propisane ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. ovoga Zakona, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi članka 98. ZZP/07, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

84. Konačno, odredbom su članka 102. ZZP/07 propisane posljedice nepoštene ugovorne odredbe, te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

85. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

86. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

87. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

88. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

89. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika, odnosno njegovog pravnog prednika.

90. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

91. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

92. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

93. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

94. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

95. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

96. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim osnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

97. Sporne odredbe i to čl. 5. i čl. 6. konkretnog Ugovora o kreditu ne sadrže podatke na temelju kojih bi se moglo zaključiti na koji način tuženik izračunava kamatnu stopu, pa samim time ni jasne podatke o tome pod kojim uvjetima se ta kamatna stopa mijenja.

98. Stoga tužitelji, na temelju tako neodređenih uvjeta promjene kamatnih stopa nisu mogli usporediti uvjete primjene kamatne stope tuženika s uvjetima promjene kamatne stope drugih banaka niti je mogao pratiti uvjete promjene kamatne stope pa time ni ocijeniti opravdanost povišenih kamatnih stopa u trenutku njihova povišenja.

99. Sporne odredbe Ugovora o kreditu ne sadrži jasne uvjete promjene ugovorene promjenjive kamatne stope, a koje bi bile razumljive prosječnom potrošaču.

100. Terminologija korištena u propisima tuženika u odnosu na uvjete za promjenjivost kamatne stope, tako i razlozi koji utječu na njezinu primjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, prosječnim potrošačima nisu mogle biti razumljive. Razlozi za promjenjivost kamatne stope, a na koje razloge ukazuje tuženik tijekom postupka ne mogu se smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

101. Dakle, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv. Stoga takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovore strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

102. Kako su odredbe o ugovorenoj kamati koja je promjenjiva u skladu s odlukama Banke ( tuženika ) u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene to su u smislu odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/2007) te ugovorne odredbe ništetne.

103. Pri tom valja voditi računa i o tome da je notorna činjenica da se korisnik kredita kao pojedinac ne može suprotstaviti niti utjecati na odluke banke o promjenjivosti kamate stope i načina njezine primjene. Odredbe u Ugovoru o kreditu koje se odnose na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile su lako uočljive te je bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja se mijenjala odlukom banke, dakle te ugovorne odredbe bile su jasne.

104. Međutim te odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive potrošačima. Iz ugovora proizlazi samo to da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke. Ne navode se kriteriji za promjenu, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija u samom ugovoru nije navedeno.

105. Sukladno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema tome, a s obzirom na sadržaj ugovornih odredbi kojima je regulirana kamata, kako je to već naprijed navedeno, sud nalazi da ima mjesta ocjeni njihove poštenosti u smislu citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

106. Tužiteljima su u ugovoru morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovara tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlazi. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba i ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer dolazi do situacije da banka jednostrano određuje obvezu tužitelju koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

107. Navedeno upućuje da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi čl. 26. Zakona o obvezni odnosima (ZOO-a ) koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

108. Valja reći da Zakon o zaštiti potrošača, a isto tako ni ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu da li je pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 12. ZOO-a kojim je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

109. Prema odredbi čl. 98. Zakona o zaštiti potrošača prilikom ocjene da li je određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, samim time odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez naprijed formiranog čvrstog kriterija za promjenu protivna je načelu savjesnosti i poštenja.

110. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja u konkretnom slučaju. Kako tuženik u ugovoru u kojem koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope nije odredio referentnu stopu, a imajući u vidu da u vrijeme zaključenja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati elemente za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, a vodeći računa o načelu savjesnosti i poštenja trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, odredbe koje prouzročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

111. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Unošenje u Ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, točnije ugovorne odredbe prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odlukama banke tuženik je mogao postupiti kako je htio tj. savjesno i nesavjesno te je isto u suprotnosti s navedenim načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u predmetnom Ugovoru o kreditu bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali koliko je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok oni ni približno nisu mogli cijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati.

112. Tuženik je ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu postupio suprotno odredbama čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj: 96/03 dalje ZZP /03) te je posljedica takve nepoštene odredbe njezina ništetnost na temelju odredbe čl. 87 ZZP/03, a sve to stoga jer kamate moraju biti određene odnosno odredive u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim o odnosima (NN RH broj 35/05 dalje ZOO ) zbog čega je ništava odredba čl. 5. i čl. 6. konkretnog Ugovora o kreditu, dakle navedena ugovorna odredba je ništetna. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

113. Još valja navesti da prema čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti. Sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, dakle ne zastarijeva. Ništetnost se sukladno čl. 322. i čl. 326. Zakona o obveznim donosima utvrđuje u trenutku zaključenja ugovora ( ex tunc ), a ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, niti nagodbom stranaka. Ništetan ugovor predstavlja najtežu povredu javnih interesa.

114. Tužitelji smatraju da je cijeli ugovor o kreditu ništetan i tako su postavili tužbeni zahtjev.

115. Možebitna eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, ne može povlačiti ništetnost samog ugovora. Naime, u čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača kojim je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

116. U odredbi čl. 342. Zakona o obveznim odnosima je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako isti može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

117. Slijedom navedenog ukoliko bi se smatrala ništetnom odredba o načinu promjene kamatne stope, to nipošto ne bi značilo da je ništetan cijeli ugovor o kreditu.

118. Prema članku 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( ZZP) nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

119. Prema članku 322. st.1. Zakona o obveznim odnosima ( ZOO) ugovor je ništetan ako je protivan prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakonom u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

120. Prema članku 323. st.1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

121. Odredbama čl.1021. i 1022. Zakona o obveznim odnosima bitni sastojci ugovora o kreditu su prije svega novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa, te iznos ugovorenih kamata kao cijene ugovora o kreditu.

122. Osnovno je načelo obveznog prava da ništetnost pojedine ugovorne odredbe sama po sebi ne povlači sa sobom ništetnost i cijelog ugovora.

123. Međutim, ništetnost pojedinih ugovornih odredbi promatra se u kontekstu njihove djelomične ništetnosti, a ne ništetnosti u cijelosti.

124. U konkretnom slučaju sud smatra da postupanje tuženika ( banke ) na način kako je to utvrđeno i naprijed obrazloženo vezano za ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora, već samo ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati.

125. Ovo stoga što odredba u ugovoru o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorne kamate može biti tek djelomično ništetna, odnosno ništetan je samo onaj dio te odredbe kojim je ugovoren način promjene stope u smislu da je ista mijenjana jednostrano odlukom kreditora bez jasnih i razumljivih objektivnih kriterija. To nadalje znači da preostali dio tih ugovornih odredbi ostaje na snazi.

126. Daljnje je prijeporno pitanje da li može Ugovor o kreditu u konkretnom slučaju opstati u slučaju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi, a stav je ovog suda da takav Ugovor ostaje na snazi jer ništetnost dijela ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati ne predstavlja ni uvjet Ugovora ni odlučnu pobudu zbog koje je isti sklopljen, a takav stav zauzela je i recentna sudka praksa tj. da u smislu odredbe čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ( ZOO) ništetnost ugovorne odredbe nekog ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

127. Dakle, po stavu ovog suda I.tužitelj i II.tužiteljica neosnovano traže ništetnost cijelog Ugovora o kreditu jer su u konkretnom slučaju, bez obzira na djelomičnu ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati, bitni sastojci Ugovora u preostalom dijelu ostali na snazi radi čega su neutemeljeni navodi tužitelja da su i ostale ugovorne odredbe također ništetne.

128. Sve i da su eventualno sporedne ugovorne odredbe i ništetne iste nemaju za posljedicu ništetnost cijelog Ugovora o kreditu jer nisu bitni sastojci tog pravnog posla pa kako taj Ugovor može opstati u smislu odredbe čl. 324. ZOO i u slučaju djelomične ništetnosti bitnih sastojaka iz čl. 1021. istog Zakona. To je i recentna sudska praksa nadležnih Županijskih sudova.

129. Zakonodavac je propisao iznimku, odnosno odstupanje od tog načela u čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, na način da će ugovor biti ništetan u slučaju ništetnosti pojedine njegove odredbe i to: a) ako ugovor ne može opstati bez te ništetne odredbe (dakle, ako je riječ o bitnom sastojku ugovora) ili b) ako je ta ugovorna odredba bila uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda, odnosno motiv za njegovo sklapanje. U slučaju takvih iznimki ništetnost pojedine ugovorne odredbe povlači sa sobom ništetnost cijelog ugovora; no i tada ugovor ostaje valjan ako je ništetnost ustanovljena upravo radi toga da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i bez nje vrijedio.

130. Prema stajalištu Vrhovnog suda RH izraženom u Odluci, Rev-1172/18 od 19.ožujka 2019. ništetnost dijela ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj zaštitnoj valutnoj klauzuli ne povlači za sobom i ništetnost cijelog ugovora. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 1172/2018 naveo da "u ovom slučaju potrebno je utvrditi može li se ugovor održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te je tu odredbu ovaj sud protumačio i primijenio na način da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora. Ništetni dio odredbe čl. 2. i 7. Ugovora, ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 4,90%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 4,90%, sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope. "

131. Prema odredbi čl. 1065. i čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima bitni sastojci Ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja danog iznosa uz plaćanje ugovorenih kamata u vrijeme i na način kao što je to utvrđeno ugovorom. Eventualna ništetnost odredbi u dijelu ugovorenog načina mijenjanja kamatne stope nisu bitni elementi ugovora, te ugovor može opstati bez njih.

132. Odredbom čl. 87. i 102. ZZP. propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništetnost samog ugovora ako isti može opstati bez te ništetne odredbe. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na glavni predmet, početno ugovorenu kamatnu stopu mogu opstati i bez, u konkretnom slučaju, načina određivanja kako se mijenja kamatna stopa. S obzirom na navedeno tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu nije osnovan.

133. Stav recentne sudske prakse da eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren način na koji se mijenja kamatna stopa ne bi povlačila ništetnost cjelovitih odredbi o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost ugovora s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih.

134. Vrhovni sud RH je 4. ožujka 2020. godine u oglednom postupku pod posl. br. Gos 1/2019-36 koji u svom rješenju jasno zaključuje kako je “presudama u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, a navedeni stav se može primijeniti i na konkretan predmet i postavljeni tužbeni zahtjev.

135. Sukladno praksi Suda Europske Unije (presuda C 26/13 u predmetu M od 30. travnja 2014. godine ) prvostupanjski sud se prilikom utvrđenja činjenice uživa li tužitelj potrošačku zaštitu bio dužan rukovoditi standardom prosječnog potrošača. Prema tom standardu prosječni potrošač je onaj koji je uredno informiran te postupa s dužnom pažnjom i razboritošću tijekom cijelog procesa pregovaranja i sklapanja ugovora

136. Naime, sve kada bi i bile ništetne ugovorna odredba kojom je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu svojom odlukom, isto ne bi dovelo do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, a kako to I.tužitelj i II.tužiteljica traže svojim tužbenim zahtjevom.

137. Tako i npr. Županijski sud u Puli u odluci od 4. studenog 2024. presudom Gž- 1216/2024 je odlučio da nije ništetan cijeli ugovor, iako je ništeno više ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu. U tom postupku je tužitelj postavio svoj tužbeni zahtjev na način da je predložio da sud donese presudu i to ukoliko sud ne prihvati tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora tada predlaže da se presudom utvrde ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi, i dr., a kakav tužbeni zahtjev u ovom konkretnom postupku nije postavljen.

138. Prema odredbi čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima je u st.1. određeno da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

139. Stoga je sud u cijelosti odbio tužbeni zahtjev I.tužitelja i II.tužiteljice koji se odnosi na utvrđenje ništavosti cijelog ugovora o kreditu i odlučio kao u toč. I. izreke ove presude.

140. Kako je sud utvrdio da su ništetne odredbe tog ugovora o kreditu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, kako je naprijed navedeno, tako je sud djelomično usvojio tužbeni zahtjev I.tužitelja i II.tužiteljice sve u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva i to dio koji s eodnosi na utvrđenje ništetnim pojedinih ugovornih odredbi i to čl. 5. i čl. 6. Ugovora o kreditu i stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.

141. Odluka o troškovima ovog parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku kojim je određeno da ako stranka djelomično uspije u parnici, sud će priznati i izračunati troškove sukladno uspjehu u sporu.

142. I.tužitelj i II.tužiteljica su sa svojim tužbenim zahtjevom uspjeli djelomično s obzirom da su tražili utvrđenje ništetnim cijelog ugovora o kreditu, a sud je utvrdio da su samo pojedine odredbe tog ugovora ništetne, pa su onda u ovom postupku sukladno utvrđenju suda tužitelji uspjeli sa 30 % postavljenog zahtjeva, a tuženik je onda uspio sa ukupno 70 % u ovom postupku.

143. Kada se sukladno čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku oduzmu postoci prema uspjehu stranaka (tužitelji su uspjeli sa 30 %, a tuženik je uspio sa 70 %), tada preostaje postotak od 40 %, pa se u tom postotku tuženiku koji je uspio u većem omjeru u sporu priznaje trošak ovog postupka u tom postotku od 40 %.

144. Trošak tuženika odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora (tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti). Sud tuženiku priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. i Tbr.52 iste, dakle 2,00 EUR/bod. Odlučuje s eo troškovima cjelokupnog ovog postupka, dakle koji se vodio pod brojem P-807/2023 i sada pod brojem P-92/2025.

145. Tuženiku se priznaje trošak za sastav odgovora na tužbu u iznosu 200,00 EUR (tbr.8. toč.1.), sastav podneska od 19.02.2024.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), zastupanje na ročištu 19.04.2024. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 19.04.2024. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 13.06.2024.god. u iznosu od 100,00 EUR (tbr.8/2), zastupanje na ročištu 09.10.2024. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 28.11.2024. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), te u ovom ponovljenom postupku sastav podneska od 24.04.2025.god. u iznosu od 100,00 EUR (tbr.8/2), zastupanje na ročištu 09.09.2025. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), što ukupno iznosi 1.500,00 EUR, sve uvećano za pripadajući PDV po Tbr. 42. u iznosu od ukupno 375,00 EUR, odnosno ukupno s ovog osnova mu se priznaje iznos od 1.875,00 EUR.

146. Tako ukupno priznati trošak tuženika iznosi 1.875,00 EUR, a kako mu se priznaje uspjeh u omjeru od 40 % (ranije obrazloženo prema odredbi ZPP ), to mu sud dosuđuje iznos od 750,00 EUR, te je odlučeno kao pod toč. III. izreke, a na platež su pozvani I.tužitelj i II.tužiteljica koji su u tom dijelu izgubili spor.

147. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 07. listopada 2025.. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud u Osijeku sukladno čl. 45. st. 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. punomoćnik tužitelja Bacinger Bojan, odvjetnik iz Čakovca

2. punomoćnici tuženika OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i partneri iz Zagreba