REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4045/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse, Goranke Barać-Ručević i Mirjane Magud članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Šimun Babić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Babić & Čibarić d.o.o., Zagreb, protiv tuženika Komunalac d.o.o., Korenica, Trg Sv. Juraja 12, OIB 35080102633, kojeg zastupa punomoćnica Marija Lulić, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-482/2022-5 od 8. svibnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Pr-231/2021-18 od 18. siječnja 2022., na sjednici održanoj 7. listopada 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika se odbija u odnosu na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika koji se odnosi na povrede temeljnog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-482/2022-5 od 8. svibnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Pr-231/2021-18 od 18. siječnja 2022., kojom je utvrđena nedopuštenom odluka o redovitom otkazu ugovora o radu, poslovno uvjetovan s ponudom izmijenjenog ugovora o radu klasa: 112-07/17-01/01, ur.broj: 2125/11-07-01-24-45 od 24. veljače 2021. Tuženiku je naloženo tužitelja vratiti na rad, na radno mjesto referenta nabave na kojem je radio temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. svibnja 2011., odnosno na drugo odgovarajuće radno mjesto u skladu sa stručnom spremom i sposobnostima tužitelja. Tuženiku je naloženo tužitelju naknaditi trošak postupka od 2.500,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom.
2. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženik je podnio na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. al. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), koje propisuju da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju, ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Također ističe kako su sudovi počinili osobito tešku povredu odredaba parničnog postupaka, koja je osobito teška zbog načina postupanja sudova u oba predmeta, i zbog posljedica koje su nastupile tuženiku, čime je tuženiku povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99-ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija).
3. Prijedlog za dopuštenje revizije podnosi tuženik zbog pitanja:
„1. Od čega se sastoje posebni uvjeti za zasnivanje radog odnosa i tko ih ocjenjuje i na temelju kojih se činjenica procjenjuje je li radnik udovoljava istima? 2. Ako se radnik putem sudske odluke vraća na rad mora li poslodavac drugom radniku koji je na kojem od odgovarajućih radnih mjesta otkazati ugovor o radu da bi se radnik vratio na rad jer je njegovo radno mjesto ukinuto, ako pri tome nema mogućnost zadržavanja oba izvršitelja?
3. Ako kod poslodavca postoji više drugih odgovarajući radnih mjesta tko odlučuje na koje se od tih radnih mjesta radnik vraća na rad, radnik ili poslodavac? 4. Na kome je teret dokaza kod poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu postojanja razloga za otkaz vezano uz organizacijske razloge?
5. Mora li poslodavac primijeniti kriterije iz čl. 115. Zakona o radu kada otkazuje radniku koji je jedini izvršitelj poslova radnog mjesta koje je ukinuto?“.
4. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
5. Prema ocjeni revizijskog suda, pitanja koja u prijedlogu za dopuštenje revizije postavlja tuženik ne udovoljavaju uvjetima dopuštenosti sadržanim u čl. 385.a st. 1. i 2. ZPP-a.
6. U pogledu prvog pitanja sudovi nisu izrazili pravno shvaćanje o posebnim uvjetima za zasnivanje radog odnosa i tko ih ocjenjuje i na temelju kojih se činjenica procjenjuje je li im radnik udovoljava. Odredbom čl. 23. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR) propisano je da ako su zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu određeni posebni uvjeti za zasnivanje radnog odnosa, ugovor o radu može se sklopiti samo s osobom koja udovoljava tim uvjetima. Stoga odgovor na to pitanje djelom ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaju, a dio je odgovora je sadržan u jasnoj, citiranoj, zakonskoj odredbi. U pogledu prvog pitanja za navesti je da je u odlukama na koje se tuženik poziva, kao na razlog važnosti u smislu čl. 385.a ZPP-a (Revr-913/11, Revr-1424/10 i PpG- 336/16), pravno shvaćanje izraženo u okviru činjeničnopravne situacije drugačije od ovopredmetne. Također, u pogledu drugog pitanja sudovi nisu izrazili pravno shvaćanje o tome kada se radnik putem sudske odluke vraća na rad, mora li poslodavac drugom radniku koji je na kojem od odgovarajućih radnih mjesta otkazati ugovor o radu. Stoga niti praksa na koju se poziva tuženik (Revr-226/16) nije podudarna činjenično pravnoj situaciji u konkretnom slučaju. Niti treće pitanje nije važno za odluku o sporu. Naime, u pobijanoj presudi drugostupanjski sud polazi od utvrđenja da je temeljni razlog otkazivanju tužitelju ugovora o radu stupanje na snagu novog Pravilnika, odnosno nove sistematizacije radnih mjesta i vezano uz to stupanj stručne spreme. Sudovi su utvrdili: da je tužitelj stekao srednju stručnu spremu; da radno mjesto na kojem je do nove sistematizacije tužitelj radio i nadalje egzistira, ali pod drugim nazivom sa sadržajno istim opisom poslova tog radnog mjesta; da iz pobijane odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju nije razvidno iz kojih razloga poslodavac više ne bi imao potrebu za radom tužitelja na poslovima za koje je sklopio ugovor o radu; da iz obrazloženja proizlazi da je poslodavac radniku ponudio sklapanje ugovora o radu sukladno važećem novom Pravilniku, za radno mjesto radnik, koju je ponudu tužitelj odbio, ali da odbijanje ponude samo za sebe ne može predstavljati razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu; da tuženik nije opisao u čemu se sastoji reorganizacija. Stoga se i u pogledu trećeg pitanja navodi da je u odlukama na koje se tuženik poziva (Rev-126/01, Revr-700/93 i Gž-346/97) pravno shvaćanje izraženo u okviru činjeničnopravne situacije drugačije od ovopredmetne. U pogledu četvrtog pitanja valja reći da je odgovor na postavljeno pravno pitanje sadržan u izričitoj zakonskoj odredbi st. 3. čl. 135. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR) koja propisuje: U slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu. Stoga niti praksa na koju se poziva tuženik (Revr-522/11, Revr-52/16) nije podudarna činjenično pravnoj situaciji u konkretnom slučaju. U pogledu petog pitanja sudovi nisu zauzeli pravno shvaćanje o primjeni kriterija iz čl. 115. ZR-a kada se otkazuje radniku koji je jedini izvršitelj poslova radnog mjesta koje je ukinuto, budući da su sudovi utvrdili da radno mjesto na kojem je do nove sistematizacije tužitelj radio i nadalje egzistira ali pod drugim nazivom sa sadržajno istim opisom poslova tog radnog mjesta, pa pitanje kako je postavljeno nije važno za odluku u sporu. Ranije navedene odluke na koje se poziva tuženik, donesene su u neusporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u konkretnom slučaju tako da naznačena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
7. Stoga je u odnosu na naznačena pravna pitanja prijedlog valjalo odbiti i riješiti kao točki I. izreke ovog rješenja (čl. 389.b st. 1. ZPP).
8. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 6. Konvencije i čl. 29. Ustava kao i ustavno pravo na žalbu s time da valja naglasiti da je povreda prava na žalbu također vezana uz navode o povredi prava na pravično suđenje, i to njegov aspekt prava na obrazloženu odluku. Naime, sudovi su odlučujući o pravima stranaka, kako u prvom, tako i u drugom stupnju, za svoje odluke dali uvjerljive, logične, razborite, relevantne, ozbiljne i dostatne razloge, a sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije kao i njegovih priloga ni u kojem dijelu ne upućuju na arbitrarnost niti očitu nerazumnost u odlučivanju o zahtjevu tužitelja pred nižestupanjskim sudovima. Imajući na umu naprijed izneseno, revizijski sud ocjenjuje da tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna ljudska prava na koja ukazuje, pa ni po ovoj osnovi nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju najvišeg suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a koje bi bile osnova za dopuštenje revizije.
9. Stoga je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a riješeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 7. listopada 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
