Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29 A

Gž-2412/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda: Marka Pribisalića, predsjednika vijeća, dr. sc. Lidije Vojković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Lucije Lasić, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja: 1. PL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i 2. ČL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnicima Marku Kuvaču i Maji Kuvač, odvjetnicima u Rijeci, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko i partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj P-2348/2019-26 od 30. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-2348/2019-26 od 30. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102025496 sklopljenog između prvotužitelja u svojstvu korisnika kredita, drugotužiteljice kao sudužnika i tuženika kao davatelja kredita dana 25.8.2004., u dijelu koji sadržava utvrđenje da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a koja odredba glasi:

"Kamata ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.", kao i sve izmjene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu izračuna iste donesene jednostranom odlukom tuženika nakon sklapanja ugovora o kreditu, te predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi prvotužitelju iznos od 6.155,27 kuna odnosno 816,93 eura sa zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos počevši od 1. veljače 2008. do isplate u roku 15 dana.

III. Utvrđuju se ništetnima odredbe sadržane u čl. 2, čl. 7. st. 2. i 3. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 5140067-5102025496 sklopljenog između prvotužitelja u svojstvu korisnika kredita, drugotužiteljice kao sudužnika i tuženika kao davatelja kredita dana 25.8.2004.,u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koje odredbe glase:

„Čl. 2. – Iznos kredita

53.400,00 CHF (pedesettritisućečetristoCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“

Čl. 7. st. 2.

Iznos anuiteta = 311,86 CHF.

Čl. 7. st. 3. - Valutna klauzula

Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijedpromjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja., te predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka.

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi prvotužitelju iznos od 27.539,66 Kn / 3.655,11 Eur (fiksni tečaj konvezije 1 € = 7,53450 kn) zajedno s pripadajućom zakonskom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da naknadi prvotužitelju iznos od 17.614,93 kn / 2.337,90 eur / (fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK) uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekućom koja na navedeni iznos teče od dana 1.10.2015. godine pa do isplate, po stopi koja za period do 30.6.2017. iznosi 7,68%, od 1.7.2017. do 31.12.2017. iznosi 7,41%, od 1.1.2018. do 30.06.2018. iznosi 7,09%, od. 1.07.2018. do 31.12.2018. iznosi 6,82%, a od 01.01.2019. pa nadalje iznosi 6,54%, a za slučaj izmjene po stopi u visini zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3(tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

VI. Nalaže se tuženiku da naknadi prvotužitelju iznos od 10.194,62 kn / 1.353,06 eur / (fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK) uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekućom koja na navedeni iznos teče od dana 1.10.2015. godine pa do isplate, po stopi koja za period do 30.6.2017. iznosi 7,68%, od 1.7.2017. do 31.12.2017. iznosi 7,41%, od 1.1.2018. do 30.06.2018. iznosi 7,09%, od. 1.07.2018. do 31.12.2018. iznosi 6,82%, a od 01.01.2019. pa nadalje iznosi 6,54%, a za slučaj izmjene po stopi u visini zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3(tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

VII. Utvrđuje se kako nije osnovana tražbina tuženika naspram tužitelji u visini od 363,78 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od dospijeća do isplate u roku 15 dana.

IX Utvrđuje se kako nije osnovana tražbina tuženika naspram tužitelja u visini od 20,34 EUR koji iznos tuženik potražuje sa zakonskom zateznom kamatom od 29.12.2012. do isplate.

X Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 1.990,25 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 30. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik pobijajući presudu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači prvostupanjsku presudu, podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu u CHF i isplata iznosa od 816,93 eura iz osnove promjenjive kamatne stope, iznosa od 3.655,11 eura iz osnove tečajnih razlika, iz osnove nedovoljno umanjene glavnicu provedene u konverziji iznosa od 2.337,90 eura te manjka utvrđenog u konverziji u iznosu od 1.353,06 eura sa zateznim kamatama iz osnove ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te isplata temeljem prigovora prijeboja, ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka u švicarskim francima – CHF, koji je konvertiran u euro.

6. Nesporno je da su tužitelji i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: broj 2402006-1031262160/51400607-5102025496 od 25. kolovoza 2004. za kupnju stana, i to na iznos od 53.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjom tečaju HNB-a na dan isplate te da je prvotno ugovorena kamatna stopa bila 4,99% godišnje, koja se tijekom otplate kredita mijenjala sukladno odluci banke. Isto tako, nesporno je da su parnične stranke 27. lipnja 2016. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu kojim su kredit iz švicarskih franaka – CHF konvertirale u euro.

7. Među parničnim strankama je sporno je li došlo do povrede prava tužitelja kao potrošača takvom konverzijom odnosno je li se u tom smislu pojedinačno pregovaralo o odredbama o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF te odredbama o kamatnim stopama koje su se tijekom otplate kredita mijenjale sukladno jednostranom odlukom tuženika, kao i to je li došlo do pretplate iznosa kreditnih anuiteta iz osnove kamata uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

8. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka prvostupanjski sud zaključuje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u CHF u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF o kojim ugovorne stranke nisu pregovarale niti je korisnik kredita imao utjecaj na njihov sadržaj jer su takve odredbe ugovora protivne načelu savjesnosti i poštenja.

9. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 125/07, 79/09, 89/09, u daljnjem tekstu: ZZP/07).

9.1. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom i ništetnom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

10. Na temelju nalaza i mišljenja i dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije i računovodstvo Dijane Tomljanović-Butković utvrđeno je da je potražuje s osnove preplaćenih kamata iznos od 816,93 eura, s osnove preplate zbog tečajnih razlika iznos od 3.655,11 eura s kamatama od dana plaćanja svakog takvog više plaćenog iznosa, iz osnove nedovoljno umanjenu glavnicu provedenu u konverziji iznos od 2.337,90 eura te iznos manjka utvrđen u konverziji iznos od 1.353,06 eura. Iz Nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjao tuženik i kamatnih stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora iznosi 816,93 eur. Dok razlika u između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 3.655.11 EUR. Manje plaćena kamata iznosi 728,02 EUR a odnosi se na razdoblje od veljače 2014 pa do rujna 2015 kada se primjenjivala zakonska kamata od 3,23%.Negativne tečajne razlike -manje plaćeni tečaj iznosi 363,78 EUR. U odnosu na konverziju navodi kako je na dan 30.09.2015 glavnica u eur kako nepriznati iznos glavnice u provedenoj konverziji na dan 30.09.2015. iznosi 2.337,90 EUR. Nadalje tuženik je tužiteljici na dan 30.09.2025 utvrdio manjak od 97,49 EUR. Tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine. Preplate kamate i tečaja indirektno su uključene u izračun preplate/manjka u konverziji preko stvarnih uplata u kunama. Iako se preplata u konverziji ne bazira na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu, nego se računa na temelju dospjelih obveza kamate i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata anuiteta u kunama po CHF kreditu, koje u sebi sadrže i preplatu kamate i tečaja, može se tvrditi da su preplate kamate i tečaja po CHF kreditu uzete u obzir. Tečajna razlika po osnovi oročenog depozita iznosi 153,25 HRK, odnosno 20,34 EUR (tab. 8). Za razliku od negativnih tečajnih razlika u smislu preplate u odnosu na početni tečaj, vještak smatra da nema osnove da se tečajne razlike zbog preračunavanja depozita na srednji tečaj uključe u prijeboj. To nisu tečajne razlike po osnovi kupoprodaje, kao kod otplate kredita na temelju kojih se računa preplata tečaja. Depozit u CHF je formiran iz kredita u CHF i kao takav završena transakcija i nepromjenljiv. Ponaša se jednako kao plaćanje unaprijed, a naknadna preračunavanja na srednji tečaj ne mijenjaju njegovu vrijednost u valuti, jer to nisu kune nego devize. Dakle, preračunavanje na tekući tečaj ne može se izjednačiti s preplatom u odnosu na početni tečaj u smislu kupoprodaje. Tečajne razlike po oročenom depoziti su neutralne za tuženika, jer je kod njega isti iznos obveze (depozit) i imovine (novac, ili plasman). Ovakva vrste depozita uopće ne može aprecirati, nego naprotiv, realno uvijek gubi na vrijednosti, jer, s obzirom da je formiran iz kredita, na iznos depozita vlasnik plaća kamatu po kreditu, dok je oročeni depozit u pravilu bez kamate, ili uz simboličnu kamatu od 0,1%. Depozit je imovina kupljena iz kredita, jednako kao i nekretnina, pa bi po logici tuženika trebalo revalorizirati i nekretninu i tečajne razlike po toj osnovi uključiti u prijeboj. Ove činjenice zorno potvrđuju da se u smislu prijeboja nikako ne može dovoditi u vezu vrijednost imovine kupljene iz kredita, ili založene za kredit sa samom preplatom kredita. Vještak je u očitovanju od 14. svibnja 2025. naveo da je dužan, s aspekta struke, ukazati sudu da se tečajne razlike po osnovi preračunavanja imovine tužitelja (depozita) ne mogu uključiti u prijeboj, jer to nisu tečajne razlike istovrsne negativnim tečajnim razlikama koja bi tuženik mogao potraživati. Ovdje je ključno pitanje da je depozit imovina tužitelja, a ne tuženika. Općenito, tuženik eventualno može nešto potraživati po dugu tužitelja (kreditu), a nikako po njegovoj imovini. Kao što je u nalazi i mišljenju već rečeno, oročeni depozit je samo jedan od instrumenata osiguranja, te se po logici tuženika postavlja pitanje zašto se i porast vrijednosti drugih instrumenta, kao npr. hipoteke, ne bi uključili u prijeboj. Činjenica da se oročeni depozit ponaša kao plaćanje unaprijed je nepobitna. Tužitelj je izdvojio svoja sredstva iz kredita na oročeni depozit iz kojeg se Banka može naplatiti u slučaju neplaćanja. Također je nepobitna i činjenica da se s iznosom depozita u valuti uvijek može zatvoriti isti iznos kredita u valuti. Dokaz je i zatvaranje 104,03 CHF kredita 28.12.2012. u protuvrijednosti od 650,00 HRK po srednjem tečaju što se vidi iz kartice kredita. Dakle sa 104,03 CHF depozita zatvoreno je isto toliko kredita. Netočna je tvrdnja da se na depozit isplaćuju kune po srednjem tečaju preračunavaju u CHF. Upravo suprotno, depozit se isplaćuje iz kredita u CHF i ugovor o oročenom depozitu je u CHF. Valutna klauzula znači da će se po isteku depozita, ako se ne iskoristi za zatvaranje obveza po kreditu, depozit isplatiti vlasniku u kunama po srednjem tečaju na dan isplate. Autor podneska bezuspješno pokušava osporiti da se s 1 CHF depozita uvijek zatvara 1 CHF kredita, jer ga demantira zatvaranje 104,03 CHF kredita 28.12.2012., kao što je prethodno rečeno. Kako je utvrđeno da unatoč konverziji postoji razlika na štetu tužitelja kao potrošača, i to između ukupnog iznosa da mu pripada po osnovi ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je banka tužitelju uračunala prilikom izračuna konverzije u skladu s čl. 19.c ZID ZPK, naprijed navedeni iznos.

11. Polazeći od toga da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovorene jednostranom odlukom banke, bez prethodnog pregovaranja o tome sa tužiteljima, kao korisnicima kredita, one su nepoštene te stoga ništetne, prema odredbi članka 322. stavka 1. i članka 324. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), te donesene bez suglasnosti i sudjelovanja tužiteljice.

12. S obzirom da su predmetne odredbe ništetne te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo zadržati navedeni iznos, radi čega tužitelj ima pravo na povrat navedenog iznosa.

13. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZID ZPK) tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drukčiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

14. Ugovornim odredbama predmetnoga Dodatka ugovora, odnosno sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, pa neutemeljeno tuženik drži da bi sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu restitucijskim zahtjevom potraživati preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi. Osim toga, ovaj sud drži kako je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

15. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. U svezi s tumačenjem i dosezima odredba ZID ZPK potrebno je navesti kako je člankom 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija pa ZID ZPK ne sadrži odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da bi konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

16. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi kako svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2005. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

17. Pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vođen je postupak pod brojem Gos-1/2019, a u tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje kako Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

18. Radi toga ne postoji pravna osnova prema kojoj bi se odredbe Sporazuma o konverziji tumačile na način kao ih tumači tuženik da bi se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C- 452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. Kako prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR tako što se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK- a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i činjenica kako se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

19. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 Zsuzsanna Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti kako potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica što je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

20. Stoga je u bitnom pravilno prvostupanjski sud, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ŠL protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio kako potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

21. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio i tuženikov prigovor zastare. Naime, ovdje se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenljivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/2017, to se ima smatrati kako tužiteljima pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014., u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., za tužitelja je zastara prekinuta podnošenjem ove kolektivne tužbe, a ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. Dakle, predmetna tužba je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina jer je ovaj postupak pokrenut dana 11. lipnja 2019. podnošenjem tužbe.

22. S obzirom na nalaz i mišljenje i dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka Dijane Tomljanović-Butković, temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan i tuženiku naložio da tužitelju isplati iz osnove preplaćenih kamata iznos od 816,93 eura, iz osnove preplate zbog tečajnih razlika iznos od 3.655,11 eura s kamatama od dana plaćanja svakog takvog više plaćenog iznosa, iz osnove nedovoljno umanjene glavnice provedene u konverziji iznos od 2.337,90 eura te iznos manjka utvrđenog u konverziji u iznosu od 1.353,06 eura. sa zateznim kamatama te naknadi parnični trošak u iznosu od 1.990,25 eura sa zateznim kamatama, dok je pravilno odbio tuženikove prigovore radi prijeboja.

23. Žalbeni razlozi i navodi tuženika su neosnovani jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno i postupovno pravo i za svoju odluku dao valjane razloge. Za razliku od tužitelja koji je potrošač, tuženik je financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita te nisu osnovani tuženikovi prigovori radi prijeboja. Suprotno žalbenim navodima tuženika predsjednik vijeća niti članovi vijeća nemaju kredite u CHF te nije osnovan tuženikov prigovor vezan za eventualno izuzeće. Pozivanje tuženika na odluku drugog drugostupanjskog suda u sličnoj pravnoj stvari nije osnovano jer u ovoj pravnoj stvari činjenični navodi i osnova tužbenog zahtjeva nisu isti kao u toj drugoj odluci. Prvostupanjski sud je pravilno cijenio sve izvedene dokaze te nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. ZPP-a.

24. Radi toga je, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda jer ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Split, 7. listopada 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić