Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-968/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja NE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Martina Alagić, odvjetnica u Vukovaru, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kojega zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić i Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P- 158/2021-31 od 14. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-158/2021-31 od 14. prosinca 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetan članak 4. Ugovora o kreditu broj:[broj] kojeg su sklopili tužitelj NE, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, kojim je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope bez posebnog zaključivanja Aneksa, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 7.027,02 eura/52.945,27 kuna sa zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže označeno u izreci. Pod točkom III. izreke (očitom omaškom navedeno da se radi o točki II.) naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove odmjerene u iznosu od 1.995,99 eura/15.038,79 kuna, sa zateznim kamatama od 14. prosinca 2023. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik iz žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana odluka preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. i to u dijelu u kojem se isti odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope te zahtjev za isplatom novčanog iznosa po toj osnovi.

5. Ispitujući presudu i rješenje suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njihovom donošenju, ovaj sud nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi. Jednako tako nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

6. Prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim polazeći od zaključaka i utvrđenja:

-da je tužitelj kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. kao kreditorom dana 10. ožujka 2008. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj:[broj], temeljem kojeg Ugovora je pravni prednik tuženika stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 475.000,00 kuna (čl. 2. i 3. Ugovora),

-da su ugovorne stranke ugovorile obvezu tužitelja na plaćanje promjenjive kamatne stope koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,25 % godišnje (čl. 3. Ugovora),

-da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja Aneksa ugovora o kreditu (čl. 4. Ugovora) te da je rok otplate ugovoren na 30 godina (čl. 3. Ugovora),

-da je saslušanjem tužitelja prvostupanjski sud utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopio 2008. godine radi kupnje stana na rok od 30 godina, da se radi o kreditu u kunama, da je tijekom otplate kredita kamatna stopa sa početnih 5,25% porasla na 7,25%, da je predmetni kredit isplaćen, da je kamatna stopa za predmetni kredit porasla za 40%, da prilikom pregovaranja o predmetnom kreditu nije bio upozoren na rizik tako značajnog povećanja kamatne stope, da je znao da sklapa ugovor o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom, da prilikom pregovaranja odnosno ugovaranja kredita nije bio informiran po kojoj formuli će banka mijenjati kamatnu stopu, da je bio klijent tuženika, da se nije informirao kod drugih banaka o uvjetima kreditiranja jer su u vrijeme podizanja predmetnog kredita uvjeti bili približno jednaki kod svih banaka, da je u trenutku sklapanja ugovora isti pročitao, da je znao značenje promjenjive kamatne stope jer je po struci komercijalist ali da nije bio informiran na koji način će se mijenjati budući da mu nisu prezentirani parametri za promjenu kamatne stope,

-da je odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 93/2003., dalje:ZZP/03) bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati,

-da je odredbom čl. 84. istog Zakona bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a odredbom čl. 87. st. 1. i 2. istog Zakona bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava i da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe,

-da je iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno da je pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 475.000,00 kuna (čl. 2. i 3. Ugovora) i da su ugovorne stranke ugovorile obvezu tužitelja na plaćanje promjenjive kamatne stope koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,25 % godišnje (čl. 3. Ugovora), ali odredbe predmetnog ugovora o kreditu (čl. 4. Ugovora) ne sadrže točne kriterije na temelju kojih korisnik kredita može procijeniti rizik odnosno ekonomske posljedice koje utječu na opseg njegovih obveza a posebice na iznos zaduženja kroz cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu s obzirom na činjenicu da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa,

-da je ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke o kreditima građana prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterij koji će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03,

-da je prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje,

-da potraživanje tužitelja u ovom slučaju predstavlja iznos koji je tužitelj uplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi odnosno razlika iznosa koji je platio zbog povećanja kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,25%,

-da je formulacija sporne ugovorne odredbe ( čl. 4. Ugovora) takva da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao znati iz kojeg razloga i primjenom kojih parametara će se kamatna stopa mijenjati,

-da su unošenjem neodređene formulacije u odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu protivno načelima obveznog prava kao što je ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, jednake vrijednosti uzajamnih davanja, savjesnosti i poštenja i zabrane zloporabe prava, povrijeđena prava tužitelja što ima za posljedicu ništetnost ugovornih odredbi kojima je tužitelj doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika koji je specijalizirana ustanova koja se bavi plasiranjem novčarskih proizvoda potrošačima,

-da je neosnovan prigovor zastare,

-da je financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platio više ukupno 52.945,27 kuna/7.027,02 eura, da tijekom otplate kredita kamatna stopa nije bila manja od prvobitno ugovorene i da nije bilo niti negativnih razlika plaćenih kamata,

-da je temeljem čl. 29. ZOO prvostupanjski sud tužitelju priznao i pravo na zatezne kamate.

7. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, koja utvrđenja tuženik u tijeku postupku, a niti u navodima žalbe, nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja osnovanim, za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

8. Pri tome valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 10. ožujka 2008. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009. ZZP/07), koji je na snazi od 7. kolovoza 2007., ali s obzirom da u odredbama čl. 96., 97., 98. i čl. 102. propisuje identično kao i odredbe čl. 81., 82., 83. i 87. ZZP/03 okolnost da se prvostupanjski sud pozvao na odredbe ZZP/03 nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

9. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i (prednik)tuženika kao kreditor 10. ožujka 2008. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: [broj], temeljem kojeg Ugovora je pravni prednik tuženika stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 475.000,00 kuna (čl. 2. i 3. Ugovora), da su ugovorne stranke ugovorile obvezu tužitelja na plaćanje promjenjive kamatne stope koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,25 % godišnje (čl. 3. Ugovora) i da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja Aneksa ugovora o kreditu (čl. 4. Ugovora).

10. Osnovani su žalbeni navodi tuženika da se u sporu radi utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi u kunskom ugovoru o kreditu prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope tužitelj ne može pozivati na pravomoćnu presudu iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima koja sadrži pravno utvrđenje o ništetnosti odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i da sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, nije vezan pravnim utvrđenjima iz takve presude ukoliko se u takvoj individualnoj parnici ne radi o istoj kategoriji pravnih odnosa (ugovor o kreditu s drugom valutom obveze) koji su bili predmetom odlučivanja u parnici vođenoj po članku 502.a ZPP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023.).

11. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja, prvostupanjski sud ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva nije vezao uz presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, već je osnovanost tužbenog zahtjeva raspravio neovisno o toj odluci, i to kroz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima i primjenom odredaba tih zakona utvrdio pravno odlučne činjenice, i to da je pobijana odredba Ugovora o kreditu nepoštena i da je kao takva dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka.

12. Pri čemu prvostupanjski sud ne dovodi u pitanje pravo banaka da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu jer je to njihovo legitimno pravo s obzirom na prirodu poslovanja banaka kao novčarskih institucija čiji je krajnji i legitimni cilj ostvarivanje zarade, posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje i kada brojni ekonomski čimbenici izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine. Stoga žalbeni navodi tuženika kojima obrazlaže svoje tvrdnje o dopuštenosti ugovaranja promjenjive kamate nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

13. Međutim, kamatna stopa ("cijena") u predmetnom Ugovoru o kreditu u trenutku njegova sklapanja je bila ugovorena kao promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,25 % godišnje (čl. 3. Ugovora) pri čemu se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja Aneksa ugovora o kreditu (čl. 4. Ugovora). Takva ugovorna odredba o kamati je, i prema ovome sudu, uočljiva, ali i ovaj sud smatra da njezin sadržaj nije lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i precizan (članak 99. ZZP/07) zbog čega je dopušteno ocjenjivati je li ona nepoštena ili nije.

14. Pri razmatranju je li spomenuta odredba nepoštena ili nije mora se imati u vidu da su prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom članka 270. ZOO određeno da je ugovor ništetan kad je činidba neodređena ili neodrediva.

15. ZZP/07 u glavi XI. regulira pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te u odredbi članka 96. stavka 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se stavkom 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Osim toga, u stavku 3. istog članka propisano je ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

15.1. Nadalje, u odredbi su članka 97. ZZP/07 propisane ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. ovoga Zakona, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

15.2. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi članka 98. ZZP/07, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

15.3. Konačno, odredbom su članka 102. ZZP/07 propisane posljedice nepoštene ugovorne odredbe, te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

16. Imajući na umu u postupku utvrđene činjenice i naprijed navedeni pravni okvir, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je odredbom predmetnog Ugovora o kreditu kojom promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženika, a da pritom u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, vjerovnik (tuženik) jednostrano odredio obvezu dužnika (tužitelja), koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužitelj nije ni mogao znati zašto se mijenja kamatna stopa da bi uopće mogao istaknuti prigovor pa ni zatražiti prestanak ugovornog odnosa.

17. Primjenom predmetne ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na "cijenu", što je suprotno odredbi članka 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate neizostavno predstavljaju cijenu. Tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

18. Predmetnu je odredbu u Ugovoru o kreditu formulirao isključivo tuženik i na tu odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a u Ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što nije postojala ni mogućnost da tužitelj predloži da određena točka ugovora glasi drugačije od onoga što mu je ponuđeno.

19. S obzirom da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud utvrdio da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po Odluci banke u ugovorima o kunskom kreditu bila nedovoljno određena, precizna i utvrđena, da je bila uočljiva, ali da njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu članka 99. ZZP, da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana (tuženik) i da ga, primjenom odredbe članka 320. ZOO, treba tumačiti u korist tužitelja, da tužitelj nije mogao pregovarati o članku 4. Ugovora o kreditu koji se tiče promjenjive kamatne stope, da nije upoznat s uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je tuženik visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, valja zaključiti da je tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju na način da ga je bio dužan ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Kako tuženik to nije učinio, takva je odredba predmetnog Ugovora o kreditu protivna odredbi članka 272. ZOO i dovela je, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, do uspostavljanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja(tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023.).

20. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio visinu tužbenog zahtjeva tužitelja na temelju nalaza i mišljenja vještaka, koji nalaz je vještak utemeljio na priloženoj dokumentaciji, te ga iznio savjesno i u skladu s pravilima struke, a koji nalaz tuženik žalbom niti ne osporava

21. U vezi s pitanjem početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi izjasnila se i odjelna sjednica Građanskog odjela ovog suda od 30. siječnja 2020. izrazivši pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

22. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenih iznosa koje je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi, pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbom čl. 1115. ZOO. U konkretnom slučaju, polazeći od toga da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i naknada za prijevremenu isplatu kredita, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovale je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, tuženik je, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1035/2024-2 od 6. studenoga 2024.).

23. Dakle, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je obvezao tuženika da tužitelju s osnove ništetnih odredbi ugovora isplati iznose pobliže označene u izreci pri čemu odluke županijskih sudova i Suda Europske Unije na koje se tuženik poziva u žalbi nisu činjenično i pravno primjenjive u konkretnom slučaju.

24. Odluka o trošku je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i 155 ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023.).

25. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZPP odlučiti kao u izreci pod točkom I. presude.

26. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 7. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj