Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-505/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Brđanovića, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Igora Pavlica, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog DĐ, zbog kaznenog djela iz čl. 136. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ-a), odlučujući o žalbama optuženog DĐ i Općinskog državnog odvjetništva u Sisku (dalje: ODO) protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj: K-400/2022-84 od 28. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2025., u nazočnosti zamjenice Županijske državne odvjetnice u Varaždinu, Biserke Šmer-Bajt, i optuženikove braniteljice Mihaele Rastovac, odvjetnice,

p r e s u d i o  j e

I U povodu žalbi optuženog DĐ i ODO-a, po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda na način da zakonski opis kaznenog djela za koje je optuženi DĐ proglašen krivim glasi: dakle, drugome na drugi način oduzeo slobodu kretanja.

II Prihvaća se žalba ODO-a te se pobijana presuda preinačuje u odluci o kazni na način da se optuženi DĐ za kazneno djelo iz čl. 136. st. 1. KZ-a, za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju istog zakonskog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine u koju mu se na temelju čl. 54. KZ-a uračunava vrijeme lišenja slobode za vrijeme uhićenja od 22. studenoga 2021. do 24. studenoga 2021.

III Odbija se kao neosnovana žalba optuženog DĐ te se prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi DĐ proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 136. st. 1. KZ-a na način i pod okolnostima opisanim u točki I izreke te presude, te je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci u koju mu se na temelju čl. 54. KZ-a uračunava vrijeme lišenja slobode za vrijeme uhićenja od 22. studenoga 2021. do 24. studenoga 2021.

1.1. Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25., dalje: ZKP – valja primijetiti da je prvostupanjski sud propustio navesti puni naziv ovog Zakona i naznačiti brojeve „Narodnih novina“ u kojima je isti objavljen zajedno sa svim svojim izmjenama i dopunama) optuženi DĐ dužan je podmiriti troškove postupka iz čl. 145. st. 2. t. 1. i 6. ZKP-a u ukupnom iznosu od 52,00 eura, od čega se iznos od 50,00 eura odnosi na trošak paušala, a iznos od 2,00 eura na trošak svjedoka, sve u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude.

2. Protiv te presude su optuženi DĐ putem braniteljice Mihaele Rastovac, odvjetnice, i ODO pravovremeno podnijeli žalbe.

2.1. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, i odluke o troškovima kaznenog postupka, te predlaže da drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku presudu i predmet uputi na ponovno suđenje i odluku, a podredno da je preinači i optuženiku izrekne blažu kaznu i oslobodi plaćanja troškova postupka.

2.2. ODO se žali zbog odluke o kazni i predlaže da drugostupanjski sud u tom dijelu preinači pobijanu presudu.

3. Optuženik je putem naprijed imenovane braniteljice podnio odgovor na žalbu u kojem je osporio žalbenu argumentaciju državnog odvjetnika i predložio da se ista odbije kao neosnovana.

3.1. ODO nije odgovorilo na žalbu optuženika.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-542/2025 od 27. kolovoza 2025. vratio ovome sudu drugog stupnja.

5. U skladu s čl. 475. st. 1. ZKP-a sjednica vijeća drugostupanjskog suda održana je u nazočnosti zamjenice Županijske državne odvjetnice u Varaždinu, Biserke Šmer- Bajt, i optuženikove braniteljice Mihaele Rastovac, odvjetnice, dok je na temelju čl. 475. st. 3. ZKP-a provedena u odsutnosti optuženika, budući da je uredno izviješten o njenom održavanju.

6. Žalba optuženika nije osnovana, dok je žalba ODO-a osnovana.

7. Optuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-a jer da je izreka presude nerazumljiva i manjkava s obzirom da, s jedne strane, činjenični opis kaznenog djela ne prati zakonski opis niti pravnu kvalifikaciju predmetne inkriminacije, a s druge, da u činjeničnom supstratu nije opisana optuženikova namjera, te da sud prvog stupnja nije dostatno obrazložio subjektivni element konkretnog kaznenog djela.

8. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim prigovorima sud prvog stupnja, prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, nije ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz naprijed naznačene zakonske odredbe.

8.1. Predmetno kazneno djelo kako je činjenično opisano i pravno označeno je kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 136. st. 1. KZ-a. Točno je da je prvostupanjski sud u zakonskom opisu djela koristio sintagmu „drugome protupravno oduzeo slobodu“ koja se spominje kod težeg oblika ovog kaznenog djela iz čl. 136. st. 2. KZ-a, međutim time nije ostvarena nerazumljivost ili kontradiktornost izreke pobijane presude u smislu čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-a, kako to nastoji prikazati žalitelj. Naime, pravni opis djela iz čl. 136. st. 1. KZ-a koji glasi: „Tko drugoga protupravno zatvori, drži zatvorena ili mu na drugi način oduzme ili ograniči slobodu kretanja“ u svom se suštinskom nomotehničkom smislu i značenju može izjednačiti s izričajem „protupravnog oduzimanja slobode“, kao što uostalom i glasi naziv kaznenog djela iz čl. 136. KZ-a, pa stoga u konkretnom slučaju izreka osporene presude u tom segmentu nije nejasna i proturječna u mjeri da se ne bi mogla meritorno ispitati.

8.2. Iako u činjeničnom opisu predmetne inkriminacije nije izrijekom naznačena namjera optuženika, kao njegov subjektivni odnos prema djelu, iz konkretnog činjeničnog supstrata nedvojbeno proizlazi s kojim ciljem je on poduzeo opisane protupravne radnje na štetu RĐ. Naime, činjenična osnova djela u svojoj cjelini neprijeporno upućuje da je optuženik u ovom slučaju postupao s izravnom namjerom da naprijed imenovanoj žrtvi svjesno oduzme slobodu kretanja na protupravan i nezakonit način. Osim toga treba žalitelju skrenuti pozornost da zakonski opis djela iz čl. 136. st. 1. KZ-a izričito ne spominje cilj postupanja počinitelja, već su samo nabrojani modaliteti ostvarenja tog delikta koji su sami po sebi takvi da ukazuju da namjera počinitelja ne može ni biti usmjerena na što drugo, osim na protupravno oduzimanje ili ograničavanje drugoj osobi slobode kretanja. Prema tome kod kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 136. st. 1. KZ-a za njegovu opstojnost nije nužno da se u činjeničnom opisu djela izrijekom naznači optuženikova namjera oduzimanja ili ograničavanja slobode kretanja drugome, već je dovoljno konkretizirati radnje kako bi se moglo objektivno ocijeniti jesu li one prema postojećim okolnostima poduzete upravo u cilju da se drugoj osobi oduzme ili ograniči sloboda kretanja.

8.3. Nije u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da sud prvog stupnja nije obrazložio subjektivni element kaznenog djela za koje ga je proglasio krivim, tj. njegovu namjeru da počini predmetni delikt. Naime, prvostupanjski sud je valjano i argumentirano obrazložio ovu odlučnu činjenicu u točki 22. obrazloženja osporene presude, pa se žalitelj upućuje na spomenutu točku.

8.4. Slijedom izloženih razloga žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije prihvaćena, a razmatranjem osporene presude u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP-a nije uočena ma koja druga od bitnih proceduralnih povreda na čije postojanje se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

9. Osporavajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u bitnome problematizira sudsku ocjenu žrtvina iskaza, smatrajući ga nevjerodostojnim, nelogičnim i životno neuvjerljivim, tim više što nije potkrijepljen iskazima svjedoka ĐĐ, SĐ i HĐ, te tvrdi da je žrtva imala slobodu izbora kretanja odnosno slobodu odlučivanja o svom kretanju s obzirom da je optuženik na njeno traženje zaustavio i okrenuo vozilo u smjeru žrtvine kuće u trenutku kada mu je rekla da kod sebe nema osobne dokumente.

10. Suprotno iznijetim žalbenim tvrdnjama sud prvog stupnja je na temelju valjane i kritičke ocjene svih izvedenih dokaza, u skladu s obvezom iz čl. 450. st. 2. ZKP-a, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču predmetne inkriminacije, pri čemu je za svoje pravno relevantne činjenične zaključke iznio uvjerljive, logične i argumentirane razloge koje optuženik žalbom nije doveo u razboritu sumnju.

10.1. Ponajprije treba reći da je prvostupanjski sud opravdano poklonio vjeru iskazu žrtve RĐ koja je dosljedno, decidirano i vrlo detaljno opisala inkriminirani događaj u kojem optuženika izravno tereti za počinjenje opisanog kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 136. st. 1. KZ-a. Njeno svjedočenje u bitnome je potkrijepljeno iskazima svjedoka UĐ, žrtvina izvanbračnog supruga, i ĐĐ, policijskog službenika, te medicinskom dokumentacijom u kojoj su konstatirane ozljede žrtve zadobivene kritične zgode u vidu kontuzija ramena i nadlaktice. FĐ u cijelosti je potvrdio žrtvinu verziju događaja, dok je ĐĐ izjavio da je predmetno vozilo zaustavio na makadamskom putu prema šumi i da je iz njega izletjela mlađa ženska osoba koja je bila bosa i djelovala dezorijentirano i izgubljeno, te nije imala osobne dokumente za identifikaciju.

10.2. S druge strane, sud prvog stupnja je osnovano optuženikovu obranu ocijenio neuvjerljivom i pokušajem izbjegavanja ili ublažavanja kaznene odgovornosti. Kao prvo, optuženik je pao u proturječje tvrdeći najprije da je žrtva porukama tražila od njega da dođe po nju, da bi kasnije izjavio da mu nije slala poruke, već da ga je 5-6 puta nazvala mobitelom, no simptomatično je da u optuženikovom mobilnom uređaju nisu nađene ni žrtvine poruke niti su registrirani njeni telefonski pozivi. Kao drugo, sud prvog stupnja ispravno rezonira kada ističe da u slučaju žrtvina dobrovoljnog odlaska s optuženikom ona se zasigurno ne bi zaboravila obuti, odnosno jamačno ne bi otišla bosa, a dodatno treba primijetiti da u takvom slučaju prilikom dolaska policije ne bi izletjela iz vozila i djelovala dezorijentirano i izgubljeno, kako navodi svjedok ĐĐ. Nadalje, na nevjerodostojnost i iskonstruiranost optuženikove varijante predmetnog događaja, kako pravilno ustvrđuje sud prvog stupnja, upućuje i činjenica da se optuženik, primijetivši policijsko vozilo, nije zaustavio niti je krenuo prema žrtvinoj kući, mada tvrdi da mu je to bila namjera kada je žrtva izjavila da kod sebe nema dokumenata, već je, naprotiv skrenuo na makadamski put prema šumi, što je čin koji se prema općim pravilima ljudskog iskustva i zakonima logike nikako ne uklapa u njegovu verziju događaja prema kojoj se žrtva svojom voljom odlučila odvesti s optuženikom.

10.3. Kada se sve naprijed iznijete okolnosti stave u čvrstu i logičnu uzajamnu vezu, tada se nameće osnovanom negativna sudska ocjena iskaza svjedoka SĐ i HĐ koji su kritične zgode bili u optuženikovom vozilu i u bitnome potvrdili njegovu obranu.

10.4. Razlike u svjedočenjima na koje ukazuje žalitelj (npr. vezano uz pitanje je li optuženik čitavo vrijeme upravljao vozilom ili ne, je li u času zaustavljanja i dolaska policije optuženik bio na mjestu vozača ili je sjedio na stražnjem sjedištu) nevažne su, jer se odnose na činjenice koje nisu odlučne za konkretnu inkriminaciju. Isto je tako irelevantno zašto svjedoci SĐ i HĐ nisu kazneno procesuirani kao supočinitelji ili barem pomagači u počinjenju predmetnog kaznenog djela.

10.5. Što pak se tiče žaliteljeve tvrdnje o žrtvinom motivu da ga lažno tereti, a koji nalazi u činjenici da su njih dvoje netom prije inkriminiranog događaja prekinuli ljubavnu vezu, valja mu odgovoriti da, ne samo da je ona na razini paušalne i proizvoljne pretpostavke i kao takva neprihvatljiva, već se niti ne uklapa u optuženikovu verziju događaja koju je iznio u svojoj obrani. Naime, zašto bi ga žrtva neistinito optuživala za predmetno kazneno djelo kada je ionako, prema tvrdnji optuženika, svojevoljno odlučila poći s njime.

10.6. Slijedom iznijetih razloga ne stoji žalbena teza da je prvostupanjski sud u ovom slučaju trebao primijeniti pravilno in dubio pro reo iz čl. 3. st. 3. ZKP-a.

10.7. Uz izloženu argumentaciju ovaj sud drugog stupnja nije prihvatio žalbu optuženika ni iz ove žalbene osnove.

11. Ne stoji žalbena konstatacija da se iz činjeničnog opisa inkriminiranog djela ne može zaključiti da postoje svi elementi kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode, misleći pri tome prvenstveno na subjektivno obilježje bića tog kaznenog djela

– namjeru. Kao što to već proizlazi iz ranijeg dijela ovog obrazloženja (točka 8.2.) ocjena je ovoga žalbenog suda da je konkretni činjenični supstrat obuhvatio sve odlučne elemente kaznenog djela iz čl. 136. st. 1. KZ-a, dakle, kako one koji se odnose na objektivni učin djela, tako i one koji se tiču subjektivnog učina djela, pa stoga žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona iz ovog razloga također nije uvažena.

12. Premda je već prije pojašnjeno da se ovdje ne radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka (točka 8.1.), ovaj je sud drugog stupnja, postupajući u povodu uloženih žalbi u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP-a, po službenoj dužnosti, preinačio pobijanu presudu na način preciziran u točki I izreke ove presude, jer smatra da unatoč nepostojanju proturječja između činjeničnog i pravnog opisa djela u smislu čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-a, izreka presude mora biti lege artis, te je u tom smislu po službenoj dužnosti i donio takvu odluku.

13. Kod odabira vrste i mjere kazne sud prvog stupnja uzeo je u obzir kao otegotne okolnosti optuženikovu višestruku kaznenu osuđivanost, sklonost činjenju kaznenih djela s elementima nasilja i način počinjenja djela u kojem je iskazao veliku količinu kriminalne volje i osobitu drskost u postupanju koja se ogledala u tome što je žrtvu prisilno odvezao iz njene kuće u noćnim satima te je pri tome snažno vukao iako se ona grčevito pokušala oduprijeti, čime je ujedno pokazao i svoju bezobzirnost, dok olakotne okolnosti nije našao.

14. Optuženik smatra da je izrečena kazna prestroga, da je prvostupanjski sud precijenio utvrđene otegotne okolnosti, a da, s druge strane, pogrešno nije uzeo u obzir olakotne okolnosti kao što su njegovo očinstvo nad četvero djece, da nakon 2021. više nije bio evidentiran kao počinitelj kaznenog djela i što se redovito odazvao na svaku raspravu.

15. ODO pak odmjerenu kaznu zatvora smatra preblagom s obzirom na optuženikovu višestruku kaznenu osuđivanost, te konkretne okolnosti i težinu kaznenog djela za koje je proglašen krivim.

16. U pravu je državni odvjetnik kada prigovara visini izrečene kazne zatvora. Sud prvog stupnja nije dovoljno kritički vrednovano nepobitnu činjenicu da je optuženik mnogostruki kazneni recidivist i da se pojavljuje u svojstvu višekratnog općeg i specijalnog kaznenog povratnika. Prema uvjerenju Odjela za kaznene evidencije optuženik je prije ovog kaznenog djela već bio osuđivan zbog kaznenog djela silovanja na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i kaznenog djela protupravno oduzimanja slobode kada mu je kazna zatvora od deset mjeseci zamijenjena radom za opće dobro, dok je nakon inkriminiranog događaja pravomoćno osuđen i za kazneno djelo prijetnje na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Stoga ne stoji žalbena tvrdnja optuženika da nakon 2021. nije evidentiran kao počinitelj kaznenog djela jer je potonja presuda postala pravomoćna 23. lipnja 2023. Dakle, ranije kaznenopravne sankcije, uključujući i bezuvjetne kazne zatvora, optuženika nisu odvratile od kaznenog recidiva makar je riječ o kaznama koje su po visini jednake i teže od one koju je u ovom slučaju izrekao prvostupanjski sud. Sve su to okolnosti koje u svojoj ukupnosti i uzajamnoj povezanosti ukazuju na potrebu strožeg kažnjavanja optuženika pa je stoga ovaj sud drugog stupnja u tom dijelu na temelju čl. 486. st. 1. ZKP-a preinačio pobijanu presudu na način preciziran u točki II izreke ove presude, a sve u uvjerenju da je upravo takva kazna zatvora po svojoj mjeri primjerena povećanom stupnju krivnje koji proizlazi iz optuženikova višestrukog kršenja zakona, pogibeljnosti djela i osobi optuženika, da je na tragu proklamiranog načela individualizacije u kažnjavanju i ujedno podobna za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u smislu čl. 41. KZ-a.

17. Argumentum a contrario žalba optuženika iz iste žalbene osnove nije prihvaćena, neovisno o tome što je optuženik otac četvero djece, budući da okolnost optuženikovog kaznenog recidivizma u ovom slučaju preteže nad spomenutom olakotnom okolnošću. S druge pak strane, njegovo redovno odazivanje sudskim pozivima nije olakotna okolnost, već nešto što je normalno i redovno za očekivati od svakog sudionika u kaznenom postupku.

18. Uopćena tvrdnja optuženika da odluka o troškovima kaznenog postupka ugrožava egzistenciju njega i njegove obitelji, bez ikakve dodatne argumentacije, nije dostatna za uspješno pobijanje ove odluke suda prvog stupnja koja se temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i valjanoj primjeni zakona, što je i obrazloženo u točki 25. obrazloženja osporene presude.

19. Slijedom svega izloženog valjalo je na temelju čl. 486. st. 1. ZKP-a donijeti odluke kao u točkama I i II izreke ove presude, a na temelju čl. 482. ZKP-a kao u točki III dispozitiva ove presude.

U Varaždinu 7. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Tomislav Brđanović

U zamjenu potpisao sudac

Igor Pavlic