Poslovni broj: Gž-1344/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sande Crljen Ivančić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Arijane Bolanče članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Damiru Švecu, odvjetniku iz ZOU Damir Švec & Hanibal Hunjek iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 5508/2019-35 od 29. veljače 2024., u sjednici održanoj 7. listopada 2025.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 5508/2019-35 od 29. veljače 2024. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetni i bez pravnog učinka dijelovi odredaba sadržani u članku 2. i članku 7. Ugovora o kreditu broj: 029-50-3968690, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Mladena Bureca dana 23. ožujka 2007., pod brojem: OV-7122/07, u dijelu u kojemu je ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (točka I. izreke), te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak (točka III. izreke)

1.1. Također je tom presudom naloženo tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u visini od 1.794,64 eura/ 13.521,69 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate (točka II. izreke), kao i preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u visini od 4.213,61 eura/ 31.749,61 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate (točka IV. izreke).

1.2. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u presudi, naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.432,71 eura/ 18.329,25 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. veljače 2024. pa do isplate, u roku od 15 dana (točka V. izreke).

1.3. Konačno je tom presudom odbijen tužitelj s tužbenim zahtjevom za utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu od 15. ožujka 2007. i isplatom iznosa od 11.702,30 eura/ 88.170,78 kuna, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao neosnovanim (točka VI. izreke).

2. Protiv te presude žali se tužitelj pobijajući je u dijelu pod točkom VI. izreke kojom je odbijen njegov zahtjev za utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu od 15. ožujka 2007. i isplatom iznosa od 11.702,30 eura/ 88.170,78 kuna, kao i u dijelu pod točkom V. izreke kojom mu nisu dosuđeni svi zatraženi troškovi postupka zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da se ista preinači i tužbeni zahtjev prihvati, uz nadoknadu parničnog troška, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Ujedno je zatražio i trošak žalbenog postupka.

2.1. Protiv te presude žali se i tuženik pobijajući je u dijelu pod točkama I., II., III., IV. izreke kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, kao i protiv odluke o trošku pod točkom V. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a, predlažući da se ista preinači i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbije, uz nadoknadu parničnog troška, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Ujedno je zatražio i trošak žalbenog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalbe su osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnosti cijelog ugovora, a podredno dijelova odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te da se naloži tuženiku da mu isplati razliku između anuiteta po početnoj kamatnoj stopi te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i razliku između anuiteta po početnom tečaju CHF te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta.

6. Među strankama nije sporno, a što proizlazi i iz predmetnog ugovora o kreditu da je tuženik kao kreditor, korisniku kredita ovdje tužitelju, stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost 25.746,04 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je predmetni kredit u cijelosti isplaćen, da je u članku 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena početna kamatna stopa od 2,95%, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora - dakle da je određeno da se utvrđuje temeljem jednostrane odluke tuženika, kao i da je u članku 7. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća.

7. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li predmetni ugovor o kreditu ništetan u cijelosti ili su ništetne odredbe tog ugovora u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF i je li tuženik primjenom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF. Konačno, sporno je i jesu li potraživanja tužitelja s navedenih osnova u zastari.

8. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07. i 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP/03).

9. Na temelju utvrđenog, prvostupanjski je sud u bitnom zaključio da su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a o kojima da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tuženika kao ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te da su stoga te odredbe nepoštene, i da potraživanje tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa iz osnove valutne klauzule i promjenjive kamate nije zastarjelo, uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 10. lipnja 2019.

9.1. U tom kontekstu, prvostupanjski je sud prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenjem ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi naložio tuženiku da mu isplati iz osnove promjenjive kamatne stope iznos od 1.794,64 eura/13.521,69 kuna, te iz osnove preplaćene valutne klauzule iznos od 4.213,61 eura/31.749,61 kuna sve sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih iznosa do isplate.

10. Pri tome je prvostupanjski sud primijenio odredbe članka 81. stavka 2. i 3. i članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 - u daljnjem tekstu: ZZP/03), članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15., 14/19. i 19/22. - u daljnjem tekstu: ZZP/14), kao i odredbe članaka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO).

11. Među strankama nije sporno da je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev- 249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi. Isto tako nije sporno da je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

12. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

12.1. Stoga je prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, zaključio da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenim među strankama nepoštene, a što ih čini ništetnima, zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev, te je naloženo tuženiku da na temelju odredbe članka 1111. i 1115. ZOO-a, isplati tužitelju potraživanje s osnove razlike u visini ugovorene kamatne stope i valutne klauzule te povećanja tijekom otplatnog razdoblja.

13. Međutim, zbog stava Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u njihovim odlukama ovaj drugostupanjski sud se za sada ne može složiti sa zaključkom prvostupanjskog suda.

13.1. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. izneseno je pravno shvaćanje kako je u postupku vođenom radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, za ocjenu jesu li banke potrošačima objasnile razloge i iznijele točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan samo onaj dio predugovorne faze u kojima je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obvezno pravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora, relevantne su samo za pojedinačne odnose između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banke u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.

13.2. Kako u sudskoj praksi odluke Ustavnog suda djeluju na temelju članaka 76. i 77. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 99/99, 29/02 i 49/02) „in abstracto“ Vrhovni sud Republike Hrvatske je posredno odustao od svog stava izraženog u odluci Rev-3142/18 po kojem nižestupanjski sudovi nisu bili dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom članka 118. ZZP/14, a o čemu se radi u ovom slučaju.

14. Naime, tuženik osnovano u žalbi ponavlja tijekom postupka istaknute navode da prvostupanjski sud nije utvrđivao sporne činjenice, odnosno nije izveo dokaze predložene od strane tuženika na okolnost da su stranke pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te o posljedicama ugovornih odredbi.

14.1. Pritom se napominje da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je vezan pravomoćnim odlukama donesenim u postupku zaštita kolektivnih interesa potrošača, međutim, u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nisu nepoštene i da su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

15. Prethodno citirane odredbe jasno propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno propisano je, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca pa zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

15.1. U tom smislu, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi na unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15.2. Imajući u vidu odluku Ustavnog suda U-III/458/21 od 31. lipnja 2022. ističe se kako je Ustavni sud prihvatio argumentaciju banaka da je odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita ostvarena povrede načela jednakosti oružja. Naime, Ustavni je sud zaključio da unatoč učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava propisanih odredbom članka 502. c ZPP-a u sporovima o individualnim restitucijskim zahtjevima treba omogućiti banci dokazivanje da bi određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, a o čemu nije pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu.

16. Stoga tuženik osnovano navodi da prvostupanjski sud nije dao nikakve razloge u odnosu na njegove navode isticane tijekom postupka i ponovljene u žalbi, da su stranke pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama, na koju okolnost je tuženik predložio izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja kao i zaposlenice tuženika KG, to je neizvođenjem predloženih dokaza na okolnosti davanja odgovarajuće obavijesti potrošaču od strane tuženika prije zaključenja ugovora o kreditu (što se utvrđuje u pojedinačnom potrošačkom sporu), povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 05/14.) u aspektu prava na jednakost oružja.

16.1. Pritom treba napomenuti tuženiku da se saslušanjem predložene svjedokinje SG, javnobilježničke prisjednice u uredu javnog bilježnika Mladena Bureca, koja je sudjelovala u sklapanju ugovora solemnizirajući ugovor o kreditu, a na čemu inzistira tuženik, ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača jer javni bilježnik, prema postojećem zakonskom okviru, nije imao ovlast, odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (odluka Ustavnog suda U-III-34223/21 od 1. prosinca 2021.),

17. Budući da prvostupanjski sud u tijeku postupka nije saslušao ni tužitelja, kao ni zaposlenicu banke, trebalo je na temelju odredbi članka 370. ZPP-a, prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

18. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će izvesti dokaz saslušanjem tužitelja i predložene svjedokinje (zaposlenice tuženika) na okolnost je li se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o kreditu, te će ovisno o činjeničnom utvrđenju uz valjanu primjenu materijalnog prava ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu, dajući za sva utvrđenja jasne, valjane i potpune razloge.

19. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari trebalo je na temelju odredbe članka 166. stavka 3. ZPP-a, ukinuti i odluku o troškovima postupka, a o kojima će se odlučiti u konačnoj odluci.

Split, 7. listopada 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić